Izopačeniji vladari upotrijebit će ono što znaju o vama kako bi vas zlostavljali. Redovito uklanjajte malware iz računala. Prisjetite se da je e-mail vidljiv gotovo svima. Promislite o korištenju alternativnih oblika interneta ili jednostavno o tome da se njime služite manje. Osobnu komunikaciju obavljajte uživo. Zbog istog razloga, riješite sve pravne probleme. Tirani samo traže nešto za što će vas uhvatiti. Pokušavajte biti bez toga.

Velika politička filozofkinja Hannah Arendt pod pojmom totalitarizma nije podrazumijevala svemoćnu državu, nego brisanje razlika između privatnoga i javnoga života. Slobodni smo samo u mjeri u kojoj nadziremo ono što ljudi znaju o nama i u kojim okolnostima to doznaju. Tijekom kampanje 2016. godine skrenuli smo u smjeru totalitarizma, a da to nismo čak ni primijetili, prihvaćanjem narušavanja elektroničke privatnosti kao nečega normalnog. Bilo da to čine američke ili ruske obavještajne agencije, ili čak bilo koja institucija, krađa, rasprava ili objava osobnih poruka uništava same temelje naših prava. Ako nemamo nadzor nad time tko čita što i kada, ne možemo reagirati u sadašnjosti ni planirati budućnost. Tko god može prodrijeti u vašu privatnost, može vas poniziti i po nahođenju poremetiti vaše odnose. Nitko (osim možda kakva tiranina) nema privatni život koji može preživjeti javno razotkrivanje zahvaljujući neprijateljski usmjerenome nalogu.

Tempirane bombe u obliku e-mailova iz predsjedničke kampanje 2016. također su bili moćan oblik dezinformacija. Riječi napisane u određenoj situaciji imaju smisla samo u tome kontekstu. Već sam čin njihova uklanjanja iz povijesnog trenutka kojem pripadaju i ubacivanja u neki drugi trenutak čisto je falsificiranje. Što je još gore, kada su pratili te e-bombe kao da su prave vijesti, mediji su izdali vlastitu misiju. Malo je novinara koji su se potrudili objasniti zašto su ljudi u određenome trenutku rekli ili napisali određene stvari. U međuvremenu, prenoseći gaženje privatnosti kao da je riječ o vijestima, mediji su samima sebi dopustili da im to skrene pozornost sa stvarnih događaja toga dana. Umjesto da izvještavaju o kršenju temeljnih prava, naši mediji općenito su bili skloniji tome da se nepromišljeno posvećuju duboko pohotljivome zanimanju koje pokazujemo prema tuđim stvarima.

Naša sklonost tajnome, smatrala je Arendt, opasno je političke prirode. Totalitarizam uklanja razliku između privatnoga i političkoga ne samo kako bi pojedinci postali neslobodnima nego i kako bi cijelo društvo od normalne politike odvukao u smjeru teorija zavjere. Umjesto da određujemo činjenice ili stvaramo tumačenja, zavodi nas pojam skrivenih stvarnosti i mračnih zavjera koje sve objašnjavaju. Kao što smo shvatili na temelju tih e-bomba, taj mehanizam funkcionira čak i kad to što se otkriva nije ni najmanje zanimljivo. Otkriće onoga što je nekoć bilo povjerljivo samo po sebi postaje viješću. (Nevjerojatno je da su mediji koji se bave politikom i novostima u tome daleko gori od, primjerice, izvjestitelja s područja mode ili sporta. Izvjestitelji iz svijeta mode znaju da se manekenke presvlače u garderobi, a sportski izvjestitelji znaju da se sportaši tuširaju u svlačionici, ali ni jedni ni drugi ne dopuštaju da privatna pitanja zamijene javnu priču koju trebaju prenijeti.)

Tijekom američkih predsjedničkih izbora skrenuli smo u smjeru totalitarizma, a da to nismo čak ni primijetili, prihvaćanjem narušavanja elektroničke privatnosti kao nečega normalnog 

Kad pokazujemo aktivno zanimanje za stvari sumnjive važnosti u trenucima koje biraju tirani i špijuni, sudjelujemo u razaranju vlastitoga političkog poretka. Dakako, možda ćemo imati dojam da samo pristajemo u ono što čine i svi ostali. I to je točno – a upravo je to Arendt opisala kao “devoluciju” društva u “svjetinu”. Taj problem možemo pokušati riješiti pojedinačno, osiguravanjem vlastitih računala, a možemo ga pokušati riješiti i kolektivno, podupiranjem, primjerice, organizacija koje se bave ljudskim pravima.

Dajte doprinos vrijednim ciljevima

Budite aktivni u organizacijama, bile one političke ili ne, koje izražavaju vaš svjetonazor. Odaberite kakvu dobrotvornu organizaciju i otvorite trajni nalog kojim ćete joj davati redovite doprinose. Takvom slobodnom odlukom podupirat ćete civilno društvo i drugima pomagati da čine dobro.

Dobro je i ugodno znati da, kako se god razvijali događaji, pomažete drugima da čine dobro. Mnogi među nama mogu si priuštiti da podupru neki dio velike mreže dobrotvornih organizacija koje je jedan od naših bivših predsjednika nazvao “tisućama točkica svjetlosti”. Te se točkice, poput zvijezda u predvečerje, najbolje vide kad nebo postaje sve tamnije.

Kad razmišljamo o slobodi, mi Amerikanci obično zamišljamo nadmetanje usamljenog pojedinca i moćne vlasti. Tako najčešće zaključujemo da pojedincu treba dati što više ovlasti, a vladu držati na distanci. Sve je to lijepo i dobro. Ali jedan je od elemenata slobode i izbor suradnika, a jedan od načina obrade slobode i aktivnost skupina s ciljem održavanja članstva. I upravo zbog toga trebali bismo se uključiti u aktivnosti koje su povezane s interesima nas, naših prijatelja i članova obitelji. To ne moraju biti izričito političke aktivnosti: češki disident i mislilac Václav Havel kao primjer je naveo pripremu kvalitetnog piva.

U mjeri u kojoj se ponosimo tim aktivnostima i upoznajemo s drugima koji to također čine, gradimo civilno društvo. Sudjelovanje u nekom pothvatu uči nas da možemo vjerovati i ljudima izvan uskog i neposrednog kruga prijatelja i članova obitelji, te na taj način lakše prepoznajemo autoritete od kojih možemo učiti. Ta sposobnost vjerovanja i učenja može nam omogućiti da život izgleda manje kaotično i zagonetno, a demokratska politika uvjerljivije i privlačnije.

Protukomunistički disidenti iz Istočne Europe, suočeni s ekstremnijim uvjetima od naših, prepoznali su naoko nepolitičku aktivnost civilnog društva kao izraz i jamstvo slobode. I bili su u pravu. U 20. stoljeću svi su glavni neprijatelji slobode bili neprijateljski nastrojeni prema nevladinim organizacijama, dobrotvornim udrugama i tako dalje. Komunisti su tražili da se sve takve skupine službeno evidentiraju, te su ih pretvorili u institucije nadzora. Fašisti su stvorili nešto što su nazivali “korporatističkim” sustavom, u kojem je svaka čovjekova aktivnost imala svoje zadano mjesto, podređeno partijskoj državi. Danas su autoritarni vlastodršci (u Indiji, Turskoj, Rusiji) također iznimno alergični na sam pojam slobodnog udruživanja i nevladinih organizacija.

Učite od kolega u inozemstvu

Održavajte prijateljstva u inozemstvu ili stječite nova prijateljstva u drugim zemljama. Aktualni problemi u Sjedinjenim Državama samo su element šireg trenda. I nijedna zemlja neće pronaći rješenje posve sama. Pobrinite se za to da i vi i članovi obitelji imate putovnice.

Tijekom godine uoči predsjednikova izbora, američki novinari često su griješili u vezi s njegovom kampanjom. Dok je on preskakao prepreku za preprekom i bilježio pobjedu za pobjedom, naši vrli komentatori uvjeravali su nas da će ga na sljedećem koraku već zaustaviti neka uzorna američka institucija, i tako korak za korakom. U međuvremenu, jedna skupina promatrača zauzela je drukčiji stav: bila je riječ o analitičarima iz Istočne Europe i onima koji proučavaju Istočnu Europu. Njima je velik dio predsjednikove kampanje bio i te kako poznat, a konačan ishod nije ih iznenadio. Ukrajinski i ruski novinari koji su pokušavali procijeniti atmosferu na Srednjem Zapadu govorili su realističnije stvari nego američki anketari koji su izgradili cijelu karijeru u nastojanju da shvate politiku vlastite domovine.

Ukrajinci su imali dojam da Amerikanci komično sporo reagiraju na prijetnju rata na internetu i lažnih vijesti. Kad je ruska propaganda 2013. za cilj odabrala Ukrajinu, mladi ukrajinski novinari i drugi reagirali su odmah, odlučno, a ponekad i duhovito, kampanjama kojima je cilj bio razotkriti dezinformacije. Rusija je mnoge od tih tehnika usmjerenih protiv Ukrajine kasnije primijenila protiv Sjedinjenih Država – istodobno vojnim snagama napadajući Ukrajinu. Kad su ruski mediji 2014. lažno ustvrdili da su ukrajinske jedinice razapele nekog dječaka, Ukrajinci su reagirali munjevito i vrlo djelotvorno (barem u samoj Ukrajini). Kad su ruski mediji 2016. počeli širiti priču o tome da je Hillary Clinton bolesna jer je u jednome e-mailu spomenula članak o “premorenosti odlukama” (što nije bolest), tu vijest počeli su dalje širiti Amerikanci. Ukrajinci su pobijedili, a Amerikanci izgubili, u smislu da Rusija nije uspjela u susjednoj zemlji postaviti željeni režim, ali je dočekala da u Sjedinjenim Državama pobjedu odnese kandidat kojem je najsklonija. Zbog toga bismo trebali malko zastati. Povijest, za koju se jedno vrijeme činilo i da se širi sa zapada na istok, sada kao da se kreće s istoka na zapad. Sve što se događa ovdje, kao da se već dogodilo ondje.

Nakon što je u terorističkom napadu na Pariz u studenom 2015. poginulo 130 ljudi, izvor blizak Kremlju ustvrdio je da će terorizam usmjeriti Europu prema fašizmu

Činjenica da većina Amerikanaca nema putovnicu postala je svojevrsnim problemom za američku demokraciju. Amerikanci ponekad kažu da im ne trebaju putni dokumenti, jer im je draže umrijeti braneći slobodu u Americi. To zvuči lijepo, ali se ne bavi jednom važnom temom. Čak i ako su za to nužne žrtve, to prvo iziskuje stalnu pozornost usmjerenu prema svijetu koji nas okružuje, kako bismo znali čemu se to odupiremo i kako to najbolje činiti. Stoga posjedovanje putovnice nije znak predaje. Posve suprotno, to nas oslobađa, jer stvara mogućnosti za nova iskustva. Omogućuje nam da vidimo kako drugi ljudi, ponekad i mudriji od nas samih, reagiraju na slične probleme. Budući da je puno toga što se dogodilo tijekom posljednje godine poznato ostatku svijeta ili na temelju nedavne povijesti, moramo dobro motriti i slušati.

Osluškujte opasne riječi

Budno pratite kako se koriste riječi ekstremizam i terorizam. Nemojte da vam promaknu kobni pojmovi izvanredne situacije i iznimaka. Gnjevno reagirajte na lažno korištenje domoljubnog rječnika. Najinteligentniji nacist, pravni teoretičar Carl Schmitt, nedvosmislenim je riječima objasnio bit fašističke vladavine. Sva pravila, objasnio je, uništit će se koncentriranjem na pojam iznimke. Neki nacistički vođa nadmudrit će protivnike fabriciranjem općeg uvjerenja u to da je aktualni trenutak izniman, a onda će to stanje iznimnosti pretvoriti u trajno izvanredno stanje. Građani potom stvarnu slobodu zamjenjuju za lažnu sigurnost.

Kada se današnji političari pozivaju na terorizam, govore, dakako, o stvarnoj opasnosti. Ali kada nas pokušavaju naučiti da odbacimo slobodu u ime sigurnosti, i te kako moramo biti na oprezu. Između tih dvaju pojmova nužno ne postoji nekakva razmjena utemeljena na kompromisu. Ponekad doista dobivamo jedno gubeći drugo, ali ponekad nije tako. Ljudi koji vas uvjeravaju da sigurnost možete steći jedino po cijenu slobode najčešće vam žele uskratiti i jedno i drugo.

Nema sumnje u to da možete prepustiti dio slobode, a da pritom ne budete nimalo sigurniji. Osjećaj pokoravanja nekakvom autoritetu može donositi utjehu, ali to nije isto što i stvarna sigurnost. Jednako tako, stjecanje još malo slobode čovjeka može malo uznemiriti, ali ta trenutačna nelagoda nije opasna. Lako je zamisliti situacije u kojima istodobno žrtvujemo i slobodu i sigurnost: kada ulazimo u odnos obilježen zlostavljanjem ili kada glasamo za fašista. Slično tome, nije odviše teško zamisliti odluke i izbore koji povećavaju i slobodu i sigurnost, kao, na primjer, kad napuštamo odnos obilježen zlostavljanjem ili kad se iselimo iz fašističke države. Zadaća je vlade povećavati i slobodu i sigurnost.

Ekstremizam nedvojbeno zvuči loše i vlade se nerijetko trude da zvuči još gore, pa u istoj rečenici spominju i terorizam. Ali ta riječ baš i nema osobito značenje. Ne postoji doktrina koja se naziva ekstremizmom. Kad govore o ekstremizmu, tirani misle tek na ljude koji u određenome trenutku ne pripadaju glavnoj društvenoj struji. Disidente 20. stoljeća, bilo da su se opirali fašizmu ili komunizmu, zvali su ekstremistima. Današnji autoritarni režimi, kao u slučaju Rusije, služe se zakonima o ekstremizmu da kazne one koji kritiziraju njihovu politiku. Na taj način sam pojam ekstremizma počinje se odnositi praktički na sve osim na ono što je, zapravo, ekstremno: na tiraniju.

Kad se dogodi nezamislivo, ostanite smireni

Suvremena tiranija svodi se na upravljanje strahom. Kad se dogodi teroristički napad, sjetite se da predstavnici autoritarne vlasti takve događaje iskorištavaju kako bi učvrstili vlast. Iznenadna katastrofa iziskuje okončanje zaštitnih mehanizama podjele vlasti, raspuštanje oporbenih stranaka, okončanje slobode izražavanja, prava na pravedno suđenje i tako dalje. Riječ je o jednoj od najofucanijih smicalica u hitlerovskim priručnicima. Ne padajte na takve stvari.

Požar u Reichstagu označio je trenutak kada je Hitlerova vlada, koja je na vlast došla uglavnom demokratskim sredstvima, prerasla u prijeteće trajni nacistički režim. Riječ je o pravome arhetipu upravljanja strahom.

Dana 27. veljače 1933., oko devet sati navečer, Reichstag je počeo gorjeti. Tko je te večeri u Berlinu podmetnuo požar u parlament? To ne znamo, a nije ni osobito važno. Važno je da je taj spektakularni teroristički čin pokrenuo politiku izvanrednog stanja. Dok je s užitkom te večeri promatrao plamen, Hitler je rekao: “Ovaj je požar tek početak.” Bilo da su požar podmetnuli nacisti ili ne, Hitler je u tom događaju vidio političku priliku: “Sada više neće biti milosti. Nestat će svatko tko nam se ispriječi na putu.” Sutradan su dekretom ukinuta osnovna prava svim njemačkim građanima, čime je policiji omogućeno da provodi “preventivna privođenja”. Zahvaljujući Hitlerovoj tvrdnji da je požar djelo neprijatelja Njemačke, Nacistička stranka ostvarila je odlučnu pobjedu na parlamentarnim izborima 5. ožujka. Policija i nacističke paravojne jedinice počeli su privoditi pripadnike ljevičarskih političkih stranaka i zatvarati ih u improvizirane koncentracijske logore. Dana 23. ožujka novi je parlament donio “zakon o omogućavanju” koji je Hitleru dao pravo da vlada ukazima. Njemačka je sljedećih dvanaest godina, do okončanja Drugoga svjetskog rata, provela u izvanrednome stanju. Hitler je jedan teroristički čin, događaj ograničenog imanentnog značenja, upotrijebio da uvede vladavinu terora u kojoj su ubijeni milijuni ljudi i koji je promijenio svijet.

Današnji autoritarni političari također upravljaju strahom, odnosno “terorom”, a ako i ima neke razlike, onda su u tome ponešto kreativniji. Promislite o aktualnome ruskom režimu, kojem se naš predsjednik toliko divi. Vladimir Putin ne samo da je došao na vlast na temelju incidenta koji je nevjerojatno nalikovao na požar u Reichtagu nego je potom upotrijebio i niz terorističkih napada – stvarnih, upitnih i lažnih – da ukloni sve prepreke potpunoj vlasti u Rusiji i da napadne demokratske susjede.

Kada ga je Boris Jeljcin, već na zalasku moći, u kolovozu 1999. imenovao za premijera, Vladimir Putin bio je nepoznat političar s praktički nikakvom potporom javnosti. Sljedećeg mjeseca u ruskim gradovima došlo je do eksplozija u nizu građevina. Čini se da je za to bila odgovorna ruska državna tajna policija. Njihove pripadnike uhitili su njihovi vlastiti kolege, uz dokaze o krivnji. U jednome drugom slučaju, predsjednik ruskog parlamenta najavio je eksploziju nekoliko dana prije nego što se dogodila. Ipak, Putin je objavio osvetnički rat protiv ruskoga muslimanskog stanovništva u Čečeniji, obećavajući da će do kraja svijeta progoniti navodne počinitelje i “ubiti ih u kenjari”.

Demokracija je doživjela neuspjeh u Europi dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, a i danas doživljava neuspjeh ne samo u velikom dijelu Europe nego i u mnogim dijelovima svijeta. Upravo nam ta povijest i iskustvo otkrivaju mračni raspon budućih mogućnosti

Ruski narod zbio je redove, podrška Putinu odletjela je u nebo. Sljedećeg ožujka pobijedio je na predsjedničkim izborima. Godine 2002., nakon što su ruske sigurnosne snage ubile desetke ruskih civila tijekom suprotstavljanja stvarnome terorističkom napadu u jednome moskovskom kazalištu, Putin je taj događaj iskoristio da stekne nadzor nad privatnim televizijama. Nakon što su teroristi 2004. (pod neobičnim okolnostima koje su ukazivale na provokaciju) zauzele školu u Beslanu, Putin je ukinuo funkciju izabranih područnih guvernera. Tako je njegov uspon i eliminaciju dviju važnih institucija – privatne televizije i izabranih regionalnih upravitelja – omogućilo upravljanje stvarnim, lažnim i upitnim terorizmom.

Nakon što je Putin ponovno postao predsjednikom 2012. godine, Rusija je upravljanje terorom uvela i u vanjsku politiku. Invazijom na Ukrajinu 2014. Rusija je jedinice vlastite redovne vojske pretvorila u terorističku silu, uklanjajući sve službene oznake s njihovih odora i poričući svu odgovornost za užasne patnje koje su njezini pripadnici izazvali. U napadima na područje Donbasa na jugoistoku Ukrajine, Rusija je angažirala i čečensku paravojsku te poslala jedinice redovne vojske stacionirane u muslimanskim područjima da se pridruže toj invaziji. Rusija je usto pokušala (ali nije uspjela) hakirati predsjedničke izbore u Ukrajini 2014. godine.

U travnju 2015., ruski su hakeri preuzeli emitiranje jedne ruske televizijske postaje, pretvarajući se da su pripadnici ISIS-a, te su tako emitirali materijal koji je trebao prestraviti Francusku. Rusija je oponašala “cyber-kalifat”, kako bi se Francuzi počeli još više bojati terorizma nego dotada. Cilj je po svoj prilici bio usmjeriti glasače prema krajnje desničarskoj Nacionalnoj fronti, stranci koju financijski podupire Rusija. Nakon što je u terorističkome napadu na Pariz u studenome 2015. poginulo 130 ljudi, a njih 368 je ozlijeđeno, osnivač jednog think tanka bliskog Kremlju oduševljeno je ustvrdio da će terorizam usmjeriti Europu prema fašizmu i Rusiji. Drugim riječima, smatralo se da su i lažni i stvarni islamski terorizam u zapadnoj Europi u interesu Rusije.

Početkom 2016. Rusija je ishodila trenutak lažnog terorizma u Njemačkoj. Bombardirajući sirijske civile i tako tjerajući muslimanske izbjeglice u Europu, Rusija je iskoristila obiteljske drame da Nijemcima pokaže kako muslimani siluju djecu. Cilj je i ovaj put bio, kako se čini, destabilizirati jedan demokratski sustav i promicati stranke krajnje desnice.

Prošlog rujna njemačka vlada objavila je da će prihvatiti pola milijuna izbjeglica iz rata u Siriji. Rusija je tada otpočela bombardiranje u Siriji usmjereno na civile. Osiguravši izbjeglice, Rusija je nakon toga osigurala i priču. U siječnju 2016. ruski masovni mediji počeli su širiti priču o djevojci ruskoga podrijetla u Njemačkoj koja je nestala i koju su serijski silovali muslimanski useljenici. Sumnjivom spremnošću i žarom, njemačke desničarske organizacije pokrenule su prosvjede protiv vlade. Kada je mjesna policija izvijestila stanovništvo da se spomenuto silovanje uopće nije dogodilo, ruski mediji optužili su ih za zataškavanje istine. Spektaklu su se pridružili čak i ruski diplomati.