Pojavljivanje velikih autonomnih grupa na jugoslavenskim stadionima promijenilo je prirodu nogometnih suparništava. Dok su se mladi hrvali s gospodarskom krizom i sve većom nezaposlenošću, njihove su frustracije odušak nalazile na tribinama. Usporedo s Prvom ligom, sazrijevala su istaknuta neprijateljstva između samih skupina. Utakmice su bile „optimalne prilike za izražavanje dubokih političkih animoziteta“, dok su neki navijači promatrali suparnike ne „kao sportske rivale, nego kao pripadnike neprijateljske nacionalne i političke skupine“. Jugoslavija je imala nesreću da je ponovni val nacionalizma korespondirao s razvojem nestabilnih navijačkih skupina. Struktura Prve lige, u kojoj su bili predstavljeni klubovi iz većine dijelova države, savršeno je odgovarala razvoju već otprije postojećih klupskih rivalstava u snažnu podjelu po nacionalnim linijama.

Sociolozi su upozoravali na potencijalne opasnosti od ponašanja nacionalističkih masa puno prije Miloševićevih provokativnih ustavnih amandmana. Potom je drastični porast nacionalističkog sadržaja uslijedio simultano s „antibirokratskom revolucijom“:

Od sredine 1980-ih, navijačkim folklorom u Srbiji (pjesme, parole, plakati, zastave, grbovi itd.) dominirale su teme etničkog identiteta koje su dotad bile sporadične i zabranjene. Istodobno se ta tema počela javljati u političkoj komunikaciji i propagandi, posebno na masovnim političkim skupovima naroda koji su davali ton političkom životu u Srbiji i Crnoj Gori tijekom 1988. i 1989.

Multietnički sastav Jugoslavije bio je ključ razvoja specifične jugoslavenske vrste navijačkog rivalstva koje je uključivalo „nacionalnu komponentu“. Ona je držala korak s huliganizmom u drugim dijelovima Europe; to je bio fenomen koji je „dobio konture i podgrijavalo ga je (…) ono što bi se moglo nazvati glavnim ‘crtama rasjeda’ neke zemlje“. U godinama nakon Tita isplanirane podjele među konstitutivnim narodima i narodnostima – koje su se osnivale na dvojnoj podjeli s obzirom na vjeru, jezik i povijest – pojavile su se kao glavne „crte rasjeda“ koje su se preslikale na stadione. Za mlade hrvatske i srpske navijače, čiji su narodi tradicionalno podijeljeni poviješću i vjerom, lojalnost klubu postala je dodatni razlikovni element.

U početku je nacionalizam bio tek nešto više od običnog alata u arsenalu navijačkih provokacija. Kroz verbalno zlostavljanje nacije i političkih vođa suparnika navijači su napetu političku situaciju pretvorili u kapital. Kao što je jedan navijač rekao: „Kako ćeš drukčije uvrijedit ove druge?“ Torcida je bila spremna na sve da isprovocira suparnike. U nekim prilikama njihovi su protivnici odgovarali humorom. Kad je splitska skupina skandirala „mi, Hrvati!“ tijekom utakmice protiv Crvene zvezde, Delije su imale britak odovor: „Što se nama žalite?“ Čak su i suparnici istog nacionalnog identiteta ironično etnički i politički vrijeđali kako bi provocirali jedni druge. Evocirajući stereotipe da je hrvatski lučki grad Rijeka prokomunistički, Bad Blue Boysi vrijeđali su domaćine povicima: „Crveni, Crveni, Rijeka je srpska“. Kao odgovor na to, navijači Rijeke su s tribine nakićene hrvatskim zastavama pjevali ode maršalu Titu i teatralno uzvikivali „Srbija, Srbija!“

Do kraja desetljeća nacionalizam na stadionima već je postao neobuzdan. Doduše, broj uhićenja povezanih sa sportom radi uvreda „socijalističkih, patriotskih i nacionalnih osjećaja građana“ između 1985. i 1987. u Zagrebu je pao. To je vjerojatno bio rezultat promjene u stavu prema nacionalističkom navijanju kod dijela struktura koje su provodile zakon, a ne smanjenja takvog ponašanja. Taj očiti pad treba promatrati u odnosu na drastičan porast broja uhićenja zbog posjedovanja oružja. Povrh toga, 48 posto uhićenja povezanih s nogometom dogodilo se prilikom utakmica Dinama i protivnika iz Srbije, Crvene zvezde. Sljedeći postotak bio je povezan s gostovanjima Partizana. U Beogradu i Splitu nacionalistički su se ispadi drastično povećali. Na Torcidinoj tribini 1990. nacionalne su zastave postale brojnije od Hajdukovih. U tri godine Lalićeva istraživanja, četvrtina svih zabilježenih pjesama i skandiranja bila je političke ili nacionalističke prirode.

Kada je rat u Jugoslaviji bio na vidiku, navijači Crvene zvezde prihvaćali su ekspanzionističku politiku Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića i samoproglašenih četnika Vojislava Šešelja

Velike glasne navijačke skupine bile su potencijalno vrijedan resurs za političko organiziranje. Sociolozi upozoravaju da su ti mladići mogli postati žrtvama izvanjskih utjecaja, ističući da je njihova simbolična upotreba nacionalnih tema bila „zahvalna osnova i za neposrednu manipulaciju nacionalizmom“. Opozicijski pokreti u nastajanju, posebno oni s ekstremističkim nacionalnim programima, koketirali su s njima od početka. Mnogi navijači Crvene zvezde od početka su prihvaćali ekspanzionističku politiku Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića i samoproglašenih četnika Vojislava Šešelja. Vodeći članovi navijačkih skupina radili su za te organizacije i putovali na njihove skupove. U Ravnoj Gori u Srbiji i drugdje sudjelovali su u glorificiranju četnika iz II. svjetskog rata i njihova vođe Draže Mihailovića. Draškovićeva se stranka aktivno angažirala oko navijača. Prije gostovanja Hajduka visokog rizika, Drašković je polijepio letke na zidove blizu beogradskih stadiona. Na njima je molio navijače Crvene zvezde da ne oponašaju nasilje hrvatskih kolega i da pokažu svoj narod u pozitivnom svjetlu. Apelirao je na njih „Ne uzvratimo na talase antisrpskog ludila koje plavi Hrvatsku“:

Srbi nikada nisu batinali nikog ko im dođe u kuću, niti su ratovali po sportskim terenima. Za ratne obračune postoje bojna polja, na kojima su Srbi uvek bili i biće – Delije. Vi morate biti Delije i u pobedi i u porazu. Obraz Beograda, naše prestonice, uvek mora biti sačuvan.

Draškovićeva ekspanzionistička politika nedvojbeno je bila privlačna. Mnoge su ju skupine podupirale, a među njima i Indiansi Proletera iz Zrenjanina. Oni su se deklarirali kao srpski nacionalisti skloni antikomunističkim strankama. Napravili su zastavu s nazivom Srpskog pokreta obnove, kao i sliku na koju su stavili svoju stadionsku koreografiju s amblemom Draškovićeve stranke.

Kao pripadniku komunističkog establišmenta Miloševiću je trebalo vremena da osvoji nogometne navijače. Njegove akcije u političkoj sferi i masovni skupovi koji su ih pratili u određenoj su mjeri to postigli, a koristio se i sportskim tiskom da privuče nove pristaše. Kao izdanje lojalnog izdavača Politike, sportski tjednik Tempo iskazivao je naklonost Miloševićevim političkim projektima i kritizirao njegove protivnike. Kad je „antibirokratska revolucija“ bila u punom zamahu, u siječnju 1989., Tempo je objavio ekskluzivni intervju s nogometašem godine Draganom Stojkovićem. Naslov je bio dovoljno rječit: „Navijam za Slobodana Miloševića!“ No, da ne ostane prostora za dvojbu, Stojkovićevo je pozitivno mišljenje o Miloševiću bilo istaknuto velikim slogom:

To je čovek kojem narod veruje. A, mislim: nema veće stvari i većeg kvaliteta u politici od toga. Da ti narod bezgranično veruje. Danas u Jugoslaviji nema političara sa takvim ugledom u narodu. Sem toga, Milošević nema ni vikendicu, ni vilu, moralno je potpuno čist, što narod ume da ceni. On se ne bori za sebe, već za narod – da svi mi bolje živimo. Kamo sreće da u politici imamo više takvih ljudi. Daleko lakše bismo izašli iz krize, rešili probleme oko Kosova, narod bi bio zadovoljniji…

Stojković je potom izrazio šokiranost zbog reakcije navijača u drugim republikama na tu svoju podršku. Poput mnogih drugih sportaša selektivno je prizivao retoriku da se sport i politika ne smiju brkati:

Šta sam sve posle toga doživeo na nekim našim stadionima, bolje je da vam to i ne pričam. Ali ja sam takav: sada da me pitate šta mislim o tome, o politici rukovodećih ljudi iz SR Srbije, ja bih vam iskreno rekao. Jer fudbal je jedno, a politika nešto drugo. Trebalo bi to i navijači da odvoje u svojim glavama.

Drugi igrači izražavali su oduševljenje Miloševićem u Tempu, uključujući i Branislava Đukanovića iz titogradske Budućnosti. Kao „primerni sportista“ Đukanović je prekinuo svoje nogometne obaveze kako bi bio na Miloševićevoj „majci svih mitinga“ u studenome 1988. On je okrivljavao vođu hrvatskih komunista Stipu Šuvara da truje mlade navijače.

Nasuprot tomu, kad je beogradski tisak pitao hrvatske igrače o nacionalističkom ponašanju, doimali su se kritički nastrojenima prema vlastitim navijačima. Dinamov Zvonimir Boban predložio je da one najekstremnije treba preodgojiti: „šta će nam parole ‘Mi Hrvati’ kada u našem timu igraju i Srbi, Muslimani, Albanci…“ Stupanj konzistentnosti u načinu na koji se o tim pitanjima raspravljalo podcrtava opseg u kojem je Tempo skrenuo u promiloševićevskom smjeru. Franjo Tuđman primijenit će sličnu taktiku u hrvatskom tisku, nakon što je na hrvatskim demokratskim izborima u proljeće 1990. došao na vlast na nacionalističkoj platformi. Službeni klupski časopisi također su bili na liniji nacionalizma.

Imena komunističkih lidera na republičkoj razini odzvanjala su diljem Jugoslavije potkraj 1980-ih. U Beogradu su Delije i Grobari sve više klicali Milošević. U kratkom razdoblju slične figure na hrvatskoj političkoj sceni, Dinamovi BBB-i, odgovarali su odama Stipi Šuvaru. Njihova je motivacija bila jasna.

Čuj, tog Šuvara, ako pitaš poštena Hrvata, nitko od nas ne cijeni posebno. Mi mlađi, osobito. Usrao nam je školstvo, posao, egzistenciju, budućnosti. (…) I šta bi imali njemu skandirat. Ali ako ti tamo potegneš parolu „Slobo, slobodo“, što ću ti onda ja odgovorit nego skandiranjem njegovog imena. Radi se o čistoj kontri i zato ti danas dolazi do tog tobože ponosnog usklika „Stipe Šuvara“ ili „Stipe, slobodo!“ (…) I sve dok ne bude hrvatske ličnosti koja će se uzdić iznad prosjeka, mi ćemo klicat, „Šuvar, Šuvar!“

Sve skupine iz „velike četvorke“ vrijeđale su političare iz drugih republika.

Može se povući bliska paralela između uvredljivih nogometnih skandiranja i srpskog glazbenog žanra turbofolka tijekom Miloševićeva političkog uspona. Eric Gordy podijelio je stihove turbofolk pjesama u tri kategorije: „uvrede prema političkim liderima suprotnih strana, prijetnje, često seksualnim nasiljem, prema istima, te tvrdnje o povijesnom pravu na određene dijelove zemlje.“ Sve te tri kategorije čule su se na stadionima. Pjesme koje su slavile suvremene političare pjevale su se uz one u kojima su uskrsnule kontroverzne političke figure. Velika većina pripadnika Torcide prihvatila je slogane koji su aludirali na mračnu hrvatsku ustašku prošlost, a među njima i ode Anti Paveliću. I opet, takvim se ispadima htjela nanijeti najveća moguća uvreda, premda su zagovornici ekstremističke desne politike nedvojbeno bili na tribinama. U svakom slučaju, Torcida nikad nije imala homogene političke nazore, osim kolektivnog antikomunizma i hrvatskog nacionalizma. BBB-i su pjevali ode hrvatskom političkom mučeniku iz međuraća: „O, Dinamo, poginut ću za te, kao Stjepan Radić za Hrvate.“ Sportski je tisak napuhavao takvo ponašanje, objavljujući slogane i skandiranja, tako da su čak i neredoviti posjetitelji jugoslavenskih stadiona bili svjesni njihova provokativnog sadržaja.

‘Slobodan Milošević je čovek kojem narod veruje. Danas u Jugoslaviji nema političara sa takvim ugledom u narodu’, izjavio je 1989. nogometaš godine Dragan Piksi Stojković

Porast interesa za navijačku kulturu potaknuo je novinske izdavače da joj redovito posvećuju prostor. Tempo je 1989. počeo s nizom članaka prije nego što je pokrenuo tjednu rubriku s prilozima čitatelja na tu temu. Tribina navijača (TN) često bi se proširila na nekoliko stranica i u njoj su objavljivana pisma, fotografije, stripovi i navijačke pjesme. S tim se može usporediti, doduše, manje dosljedna, rubrika u tjednom časopisu zagrebačkih Sportskih novosti. Do travnja 1990. Jugoslavija se mogla pohvaliti vlastitim izdanjem posvećenim isključivo navijačima. Oblikovan vrlo slično svom talijanskom uzoru, beogradski časopis Ćao tifo sadržavao je brojne fotografije u boji, opsežne članke o specifičnim skupinama i pisma čitatelja. U njemu se pisalo o opijanju i zloupotrebi droga, kriminalu, tučnjavama i političkom nasilju. Unatoč uredničkom upletanju, ti su forumi navijačima davali priliku da pišu o svojim aktivnostima i izražavaju svoje stavove. Jedan od glavnih ciljeva časopisa Ćao tifo bio je dati glas mladima koji su u društvu bili ocrnjivani. Premda su ih neki čitatelji kritizirali da previše prostora posvećuju srpskim skupinama, taj je časopis – barem na početku – oslikavao širok raspon političkih i nacionalističkih osjećaja. Svaka je skupina imala priliku izraziti svoju kolektivnu političku orijentaciju, u onoj mjeri u kojoj je postojala, dok su pisma čitatelja često pokazivala alternativne svjetonazore. Ti su forumi pogoršavali odnose među skupinama. Na njihovim su se stranicama mogla pronaći dijametralno suprotna mišljenja, nacionalistička stajališta, pa čak i izravne prijetnje.

U listopadu 1989. Tempo je objavio zajedničko pismo vojnika JNA, koji su bili „pripadnici svih naroda i narodnosti“ u kojem se tražilo da časopis prestane izdavati TN ili da „uvedete nešto što bi zbližilo te navijače“. Rubrika koja ih je uvrijedila sadržavala je „prepucavanja koja donose mržnju kod navijača“, koji pak nisu mogli dočekati da odu na stadione i „da pokažu ko su i šta su“. U odgovoru je urednik foruma naveo:

Poštovani drugovi vojnici,

Hvala vam što mislite da je TEMPO (i njegova „TN“) toliko uticajan na navijače jugoslovenskih klubova. Na žalost, upravo zbog onog o čemu pišete mi smo i pokrenuli „TN“ kako bi navijačima SVIH klubova omogućili da pišu o sebi i drugima. (…) Nije „TN“ začetnik incidenata na našim tribinama već su oni bili povod za pokretanje „TN“, dakle sasvim obrnuto od onoga što nam pripisujete. Naravno da svako ima pravo da iznese svoje mišljenje, zato dozvolimo i drugim čitaocima (navijačima) da sude o nama i vašoj inicijativi o ukidanju „Tribine navijača“.

U prvom je broju Ćao tifo pažljivo iznio obranu jugoslavenskih navijačkih skupina, naglašavajući ironiju osuda koje su dolazile sa svih strana, od političara, novinara, društvenih radnika i drugih. Bilo je apsurdno da se navijače okrivljuje za širenje nacionalizma, s obzirom na prevladavajuću političku klimu u podijeljenom jugoslavenskom društvu. I dok su česti ispadi mržnje služili kao dokaz onima koji su tvrdili da su stadioni „bastioni nacionalističke euforije i paranoje“, navijači su bili najmanje odgovorni za infiltraciju politike u sport. Sport je bio „nešto više od transformisane kopije stanja u društvu i (…) gotovo ni malo ne iskače iz svekupne društvene monografije“. Ćao tifo je sumnjao da će se uskoro pojaviti dokazi kako je ponašanje navijača „naručeno“ od političkih aktera:

Tvorce „dešavanja navijača“ treba potražiti daleko dole ispod tribina, jer je sasvim sigurno da su navijači samo jedan od pogodnih medija realizacije nečijih tuđih (misli se – ne navijačkih) stremljenja. Maloletni „nacionalisti“ su tu tek da bi pevali pesme i note čije su melodije smišljene daleko van stadiona, i ne sluteći da su vešto režiranim situacijama dovedeni u poziciju da bukvalno iznuđene i po tuđem scenariju izrežirane akcije smatraju – sopstvenim i diče se njima.

Takva je analiza iznimna s obzirom na to da je ovo izdanje bilo napravljeno za mladu navijačku publiku. Navijači koji su surađivali na prvom broju praktički su jednoglasno zaključili da podrivačko nacionalističko ponašanje vuče korijene iz sve gore političke situacije: „To odavno nije ni navijačko ludilo ni navijačka subkultura! To je ‘muzika’ jugoslovenskog trenutka.“ Politika je jako utjecala na tu muziku, dajući joj tempo koji je opadao i rastao u skladu s političkom situacijom.

Do kraja 1980-ih mnogi su navijači vidjeli crte koje dijele određene klubove kao tvrde etničke granice, što je rezultiralo homogenizacijom navijačkih baza. Od svojih ranih godina „velika četvorka“ uživala je potporu i izvan granica svojih republika. Barem na početku, navijanje za neki od tih klubova nije nužno značilo i osjećaj nacionalne pripadnosti. Pa ipak, za one koji nisu živjeli u „svojim“ nacionalnim republikama, nacionalni je identitet često motivirao odluku da se navija za određeni klub. U dijelovima Hrvatske i BiH sa znatnim srpskim stanovništvom moglo se pronaći navijače Crvene zvezde i Partizana u velikom broju. Isto se odnosilo i na Hajduk i Dinamo u dijelovima Bosne i Hercegovine s brojnijim hrvatskim stanovništvom. Ti etnički džepovi navijača ističu često međusobno isprepletenu vezu između nogometnog navijanja i nacionalnog identiteta.

Komentari hrvatskih navijača o suparnicima iz Crvene zvezde ilustriraju opseg u kojem su se nacionalnost i lojalnost klubu mogle smatrati uzajamno zamjenjivima. Članovi Torcide objasnili su kako u Splitu mogu identificirati zvezdaše:

[Ali] bismo mi gledali po odjeći i obući, jer pretežno nisu dolazili oni iz Beograda, već iz Knina i Bosne. (…) čobanski se oblače, razumiš. Takvoga bih ja iz aviona snimija da je zvezdaš. I odmah ih ubereš da nisu iz Splita, legitimiraš, okružiš ih, i onda udri.

Percepcija da se suparnici ističu jer dolaze iz ruralnih područja naseljenih Srbima pomagala je da budu definirani kao fizički drukčiji, „drugi“. Kad su članovu BBB-a upitani je li važnije to što su njihovi rivali navijači Crvene zvezde i Partizana ili to što su Srbi, odgovor je puno toga rasvijetlio:

Pa, povezano je (…) Ne može se desiti, ma ne znam kako se može desiti da netko iz Srbije navija za Dinamo. (Smijeh svih.) Ili ako je bar porijeklom (…), ako je porijeklom iz Srbije, onda je navijač Zvezde ili Partizana (…) Gledaj one iz Knina koji su zvezdaši, oni su ti porijeklom od tamo, i tako.

Sugovornike su podsjetili da Srbi iz Knina „nisu porijeklom ‘od tamo’“, iz Socijalističke Republike Srbije, nego su rođeni u Dalmaciji, no to nije baš promijenilo njihovu percepciju. Srpska zajednica u Hrvatskoj spominjala se u nacionalističkoj pjesmi vodećih hrvatskih navijačkih skupina: „Tko je Hrvat, taj ne pije vina, već on pije krvi Srbina iz Knina!“ Premda su i BBB i Torcida imali podskupine drugdje po Jugoslaviji, središnje organizacije u Zagrebu i Splitu do 1990-ih su bile praktički etnički homogene.

Dinamovac Zvonimir Boban uoči nemira predložio je da najekstremnije navijače treba preodgojiti: ‘šta će nam parole ‘Mi Hrvati’ kada u našem timu igraju i Srbi, Muslimani, Albanci…’

Nisu samo Srbi i Hrvati promatrali svoju sklonost određenim klubovima kao izraz etničke pripadnosti. Percepcija da su se klubovi i njihove skupine navijača razvile u produžetke nacionalnog identiteta mogla je rezultirati gubitkom potpore onih koji ne dijele takvo gledište. I do sredine 1980-ih nije bilo neobično da kosovski Albanci ili bosanski Muslimani (Bošnjaci) podupiru vodeće beogradske klubove. Evolucijom navijačke kulture to se počelo mijenjati. Članovi skupine nazvane Torcida Novi Pazar – Novi Pazar je grad u srbijanskoj pokrajini Sandžak s brojnim muslimanskim (bošnjačkim) stanovništvom – pisali su Ćao tifu kako bi objavili svoju potporu dalekom Hajduku:

Novi Pazar je grad fudbala i navijača (…), pored navijača Hajduka postoje i navijači Željezničara, Sarajeva, Dinama, Osijeka. Ova politička situacija i pesme koje pevaju Delije i Grobari doprineli su tome da više nema pravih Delija i Grobara muslimanske nacionalnosti. To je veoma žalosno, ali oslikava pravo stanje u zemlji.

Nacionalno uvredljivo pjevanje beogradskih skupina tako je rezultiralo gubitkom pristaša koji nisu bili Srbi.

Nacionalističko nezadovoljstvo, koje je emaniralo iz srpskih akademskih institucija, političke figure i nogometni navijači ubrzali su ponovno nacionalno buđenje u Sloveniji. Najbogatija i etnički najhomogenija jugoslavenska republika bila je 1980-ih jedna od najliberalnijih sredina u socijalističkom svijetu. Savez komunista Slovenije dopuštao je širok raspon alternativnih skupina, a omladinski kulturni krugovi te republike uživali su se rugati jugoslavenskim socijalističkim tekovinama. Slovenska kultura i industrija procvali su nakon 1974., a decentralizirani ustav u cjelini je bio povoljan za tu republiku. Slovenski je BDP 1984. bio sedam puta veći nego kosovski. Ipak, mnogi su se Slovenci osjećali izrabljivanima zbog svog disproporcionalnog doprinosa saveznom budžetu i statusa slovenskog jezika, koji je bio percipiran kao drugorazredni. I dok su srpski intelektualci pritiskali da se recentralizacijom riješi „kosovsko pitanje“, slovenski su kolege vukli u suprotnom smjeru. Intelektualci su 1987. objavili dokument Prispevki za slovenski nacionalni program (Nova revija 57). Poput srpskog Memoranduma, dokument je bio nadahnut nacionalističkim težnjama. Među ostalim, prisutnost JNA u Sloveniji opisana je kao „vojna okupacija strane armije“. No za razliku od dijela jednako eksplozivnih srpskih kolega, Prispevki nisu nudili rješenja za Jugoslaviju. Autorski stavovi bili su u rasponu od otvorenih poziva na odcjepljenje do vizije bitno reformirane konfederativne države. Ti nepomirljivi srpski i slovenski programi počeli su dominirati jugoslavenskom politikom.

Sukob Slovenaca i Srba iskristalizirao se oko slobode govora i represije na Kosovu. U proljeće 1988. planula je javna bitka između JNA i slovenske liberalne mladeži. Mladina, časopis Saveza komunističke omladine Slovenije, napala je vojsku kao „nedemokratsku instituciju, uvijek spremnu za vojni udar“. Objavljivala je članke o luksuznom stilu života generala JNA. Kako su se optužbe gomilale, viši slojevi JNA postali su zabrinuti zbog slovenskog smjera. Optuživali su slovensko partijsko vodstvo da stoji iza te klevetničke kampanje. Vojska je sudila novinarima Mladine, među ostalim i zato što su kod njih pronađeni tajni dokumenti, pa su dobili zatvorske kazne. No republičko komunističko vodstvo podržalo je optuženike, a cijela afera ujedinila je Sloveniju protiv JNA i federalne vlasti. Osuđenici su služili kaznu u labavom režimu zatvora otvorenog tipa. Za godinu dana, pokušali su isprovocirati Srbe s terena na stadionu na Bežigradu. U proljeće 1989. Mladinini su proslavljeni suradnici u Ljubljani organizirali utakmicu između novinara i glazbenika kao uvod u prvoligaški meč Olimpije i Crvene zvezde. Planirali su da igrači iziđu na teren sa slovima na dresovima koji bi tvorili natpis „Kosovo – moja dežela“, kao i slikom zatvorenog lidera Albanaca Azema Vllasija. Predsjednik Olimpije spriječio je tu ekshibiciju.

Slovenci su podupirali stvar kosovskih Albanaca i na druge načine. Kad je organizacija za ljudska prava u veljači 1989. u Ljubljani organizirala skup za potporu albanskim rudarima u štrajku, na njemu je bilo cjelokupno slovensko partijsko vodstvo. Na skupu koji je prenošen na televiziji, čula se bujica kritika na srpsko ponašanje, što je u Srbiji izazvalo ogorčenje. Odgovor na taj skup bile su tisuće ljudi pred saveznom skupštinom u Beogradu koje su zahtijevale da im se obrati Milošević. Napeti ambijent, zaoštren ljubljanskim okupljanjem, omogućio je srpskom vodstvu da na Kosovu proglasi izvanredno stanje, uhiti Vllasija i nasilu nametne svoje ustavne amandmane. Kad su poslije iste godine Slovenci pokušali progurati svoje amandmane, u Beogradu su žestoko odbijeni. Slovenski prijedlog u biti je značio da bi Jugoslavija bila asimetrična federacija: republike bi dobile značajne dodatne ovlasti. Iako neovisnost nije bila cilj, oni su isticali slovensko pravo na odcjepljenje. Republički parlament proglasio je Sloveniju suverenom državom u rujnu 1989., što su popratile zlokobne prijetnje da će JNA intervenirati da zaštiti integritet Jugoslavije. Slovenska partija uskoro je otišla korak dalje, objavivši program koji potvrđuje politički pluralizam i predviđa višestranačke izbore. U takvim okolnostima Miloševićevi kosovski Srbi prosvjednici najavili su plan da održe masovni miting u Ljubljani, kako bi „informirali“ Slovence o „istini o Kosovu“. Neumorno republičko rukovodstvo odmah je planirano okupljanje protumačilo kao pokušaj destabiliziranja Slovenije.To bi omogućilo Predsjedništvu SFRJ da proglasi izvanredno stanje, nametne red i zavlada samovoljnim Savezom komunista Slovenije.

Neposredno prije termina „Mitinga istine“ druga skupina srpskih nacionalista doputovala je u Ljubljanu, jer je Olimpija bila domaćin Crvenoj zvezdi na stadionu Bežigrad. Stiglo je 150 Delija vlakom rano ujutro i bili su pod snažnim policijskim nadzorom. To nije bila obična utakmica, među ostalim i zato što su kontingenti Bad Blue Boysa i Armade, koji su na obračun doputovali iz Zagreba i Rijeke, pojačali redove Olimpijinih navijača, Green Dragonse. Mladina je uživala u simbolizmu te prilike, opisujući posjet Delija: „Generalka za bližajoči miting je uspela“. Pod srpskom frazom „Dođite nam opet“ časopis je objavio slike specijalnih policajaca kako mašu pendrecima nad Srbima koji su polijegali na pločnik tik uz stadion. Naslov koji je pratio te slike policijske brutalnosti ponavljao je Miloševićevu zlosretnu frazu iz 1987. „Niko ne sme da vas bije!“

Na tribinama su Srbi i koalicija slovenskih i hrvatskih navijača oponašali neprijateljstva svojih političkih vodstava. Skandiranje „Delije, Delije, ajmo svi u glas, Slobodan Milošević navija za nas“ dočekano je sa „Jebeš Zvezdu, jebeš Partizana, jebeš, jebeš Slobodana!“, kao i navijanjem za kosovskog političara Azema Vllasija.45 Kako se pokazalo, taj loš sraz nije bio generalna proba za potencijalno puno krvavije sukobe; slovenske su vlasti zabranile održavanje „Mitinga istine“ i mobilizirale velik broj policajaca da osiguraju republičke granice. Te su mjere dodatno pogoršale srbijansko-slovenske odnosa, jer su Srbi zagovarali bojkot slovenskih proizvoda i zaoštrili odnose sa slovenskim institucijama i poduzećima. Ne mogavši promijeniti tijek događanja u sjeverozapadnoj republici, Milošević je odlučio što brže izgurati Sloveniju iz Federacije.46 Odnosi su se posve urušili na Četrnaestom izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije u siječnju 1990. u Beogradu

U beogradskom Sava centru runde pljeska popratile su odbijanje svakog slovenskog prijedloga. Ogorčeni i poniženi, Slovenci su izišli iz konferencijske dvorane, a uskoro ih je slijedila i hrvatska delegacija. Savez komunista Jugoslavije ubrzo se raspao kako su konstitutivne republike određivale datume svojih demokratskih izbora. Taj važan politički događaj imao je odjeka i u nogometu. Nekadašnji general JNA i funkcionar državne sigurnosti Jovo Popović bio je u NSJ zadužen za sigurnost na stadionima. S obzirom na okolnosti, to je bio težak posao. Ubrzo nakon sudbonosnog kongresa Popović je objasnio kako se nacionalizam infiltrirao u nogomet. Po njegovu je mišljenju jugoslavenski nogomet postao „veće republika i pokrajina“.47 Međutim, glavna meta Popovićeve kritike bili su „separatisti“, naglasio je da nacionalističke nerede na nogometnim terenima namjerno orkestriraju vjerske figure, krugovi iz emigracije i „najcrnji nacionalisti“: Hrvati, među kojima i Franjo Tuđman, bili su glavni okrivljenici. Razina navijačkih nemira već je potaknula novinare da upitaju treba li prvoligaško natjecanje biti prekinuto:

[Ali] je velika sramota kad jedan novinar napiše „da kad je mogao da se prekine i Vanredni kongres SKJ, zašto onda ne može i fudbalski šampionat Jugoslavije!“ Takav ne misli dobro ni fudbalu, a bogami ni Jugoslaviji. Jer, ako u ovom trenutku imamo nešto zajedničko, jugoslovensko, onda je to – fudbalski šampionat Jugoslavije!48

Argumentirajući svoje stajalište, Popović je naglasio da su svi predsjednici klubova podupirali jedinstvenu prvu ligu premda je priznao „A ima i separatista u fudbalu“. Posebno je u kosovskom nogometnom savezu NSJ trebao poduzeti odgovarajuće korake: „ima sudija, delegata… s Kosova koji su i zakonski odgovarali zbog iredentizma i separatizma, a rade u fudbalu!“ Jasno je da drugi dužnosnici NSJ-a, naročito oni iz zapadnih republika, nisu dijelili Popovićevu jednostranu, promiloševićevu procjenu. Kako god bilo, takav jednostrani prikaz krize nije slutio na dobro u poglédu smirivanju suparničkih navijačkih skupina, kojima je nacionalizam bio pogonsko gorivo.

Razdoblje između raspada SKJ-a i prvih višestranačkih izbora bilo je vrhunac nacionalističkih nereda. Ujesen 1989. ekscesi su remetili gotovo sve utakmice „velike četvorke“. Dok su beogradske skupine provocirale hrvatske i slovenske posjetitelje u glavnom gradu, Dinamovi BBB-i bili su upleteni u ozbiljne incidente u Banjaluci, Zagrebu i Novom Sadu. U prvom slučaju 600 BBB-a izbačeno je sa stadiona nakon što su pjevali nacionalističke pjesme i pokušavali provaliti na teren te se sukobili s policijom.49 Nakon novih nereda između BBB-a i Red Firma u Novom Sadu u veljači Popović je dodao ulje na vatru: „Bićemo rigorozni prema klubovima kod kojih se dogode nasrtaji na organe javnog reda i mira. Pa, čoveče, dosta nam miliciju biju na Kosovu, e, neće ga majci i na stadionima!“50 Istodobno je urednik beogradskog dnevnika Sport upozorio:

Preti građanski rat na stadionima. Slogane mržnje pratiće ne samo kamenice i komadi betona, već sutra možda i rafali iz automatskog oružja, tempirane mine u svlačionicama, bombe među mlade ljude ove tužno podeljene i zatrovane … jugoslovenske zemlje.51

Nakon hrvatskih izbora situacija se dodatno pogoršala.

Suprotna stremljenja

Kuća cvijeća nedaleko je od Stadiona JNA. Iza debelog nabranog zastora i crvenog tepiha na ulazu mirna je bijela prostorija sa staklenim stropom okružena raskošnim zelenilom. U središtu uglačanog mramornog poda sjajni sarkofag urešen je zlatnim slovima. To je posljednje počivalište Josipa Broza Tita. Navijači Veleža došli su 1986. odati počast prije nego što je njihov klub drugi put podigao pehar Kupa maršala Tita. Pristaše drugog finalista, Dinama, proveli su dan kružeći beogradskim ulicama, gdje su upadali u tučnjave sa srpskim suparnicima, što nije imalo nikakve veze s utakmicom. Nasuprot tomu, Red Army nosio je gradom Titove slike. On je bio utjelovljenje etničke tolerancije, koju je ta skupina podržavala.52 Njihova veza s novom politikom bila je jednostavna:

Ne forsiramo niti jednog političara, jer su svi oni krivi za ovo što se događa u zemlji. Naše opredjeljenje je jugoslavensko i takvo će ostati. Nacionalnost u Mostaru i u „Red Army“ nema nikakvog značenja. Nama je svima zajedno lijepo, spojili smo ljubav prema Veležu, Mostaru, Hercegovini i Jugoslaviji, a preziremo nacionaliste.53

Red Army bio je odlučan da je jedini razlog zbog kojeg se nezaposleni mladi ljudi upleću u politiku taj što su zavedeni novcem sa svih strana: „Da imaju ti momci dobru platu, boleo bi njih kurac i za ove četnike, i za HDZ, i za SDA, i za sve druge.“54 Velež i njegovi navijači ustrajali su na Titovu putu do samoga kraja. Njegov je portret visio u klupskim prostorijama krajem ljeta 1991., u vrijeme kad je njegov kult ličnosti već bio razmontiran. Dva desetljeća poslije Red Army još uvijek jako cijeni nekadašnjeg lidera, izvikuje mu ime i šara ga po zidovima po gradu.55

U posttitovskoj eri bremenitoj problemima Red Army nije bio jedina iznimka u moru navijačkog nacionalizma. Navijači koji su provocirali dominirali su naslovima, ali navijačka je kultura obuhvaćala širok spektar ljudi. Čak su i navijačke skupine „velike četvorke“ obuhvaćale puno pristaša koji sebe nisu smatrali nacionalistima.56 Bilo je i projugoslavenskih skupina, koje su izražavale averziju prema ekskluzivističkim politikama.57 Najčešće u multietničkim krajevima, svjesno su razdvajale nogometna suparništva od nadmoćnih nacionalističkih antagonizama, njegujući „jugoslovensko opredeljenje“. Taj protutrend bio je najjači u Bosni i Hercegovini, gdje su sve velike navijačke skupine deklarirale vjernost Jugoslaviji. Nacionalističke politike u tu su republiku u srcu države stigle kasno. Istraživanje javnog mnijenja u proljeće 1990. pokazalo je da je velika većina stanovništva te republike za zabranu etničkih političkih stranaka.58 Iako je istraživanje provedeno samo na urbanim područjima, ondje su se nalazile i najveće navijačke skupine, a Horde zla FK Sarajeva čak su i istaknule veliki natpis na kojem je stajalo: „Po nacionalnosti – Jugosloven“.59

Lešinari (navijači Borca iz Banjaluke) bili su tipičan primjer. U prosincu 1990. njihovi su vođe objasnili da „Lešinare sačinjavaju u podjednakom broju i Srbi i Hrvati i Muslimani“60 Zajednički politički identitet te skupine, prožet jugoslavenskim socijalističkim patriotizmom, bio je očit u pjesmama koje su se pojavljivale na navijačkim forumima:

U srcima i mislima,

uvijek s Borcem mi smo,

mi čuvamo i gajimo,

bratstvo i jedinstvo.

Hej Jugosloveni,

nek’ se čuje glas,

mi smo „Lešinari“,

i bratstvo spaja nas.61

Želeći spriječiti „komadanje Bosne“ što ga snuju nacionalistički političari iz susjednih republika, ta je skupina bila odlučna da, premda su općenito bili gostoljubivi prema gostima, „ko [ovde] dolazi sa željom da vijori nacionalnim barjakom, neće se dobro provesti“.62 Ta je tvrdnja uslijedila nakon nacionalističkog divljanja Bad Blue Boysa u multietničkoj Banjaluci. Kao odgovor na to, Lešinari su vikali „Jugoslavija, Jugoslavija“.63 Navijači Borca istaknuli su ironiju u ponašanju svojih rivala:

Glupo je što su skoro svi svoju navijačku moć počeli da iskazuju zahvaljujući suludoj ideji komadanja Jugoslavije. Ali i ti, koji to čine sami, svesni su da naša liga, a i sa njom navijanje, mogu imati samo značaj ako se zajedno takmiče Zvezda, Dinamo, Hajduk, Partizan…64

Nacionalističke skupine u biti su pozivale na razbijanje platforme koja im je služila za provokativne interakcije sa suparnicima iz drugih republika. Raspad federativne države gotovo bi sigurno rezultirao raspuštanjem Prve lige, drastično slabeći domaća natjecanja i klubove. U slučaju nasilnog političkog raspleta ti će klubovi i navijačke skupine u spornim multietničkim područjima najviše izgubiti.

Čak i u travnju 1991., kad je Jugoslavija već itekako klizila prema sukobu, Lešinari su ponavljali svoju lojalnost državi:

Nismo ni hrvatski, ni muslimanski, ni srpski nego jugoslovenski nacionalisti! Jugoslavija nam je u srcu i naš Borac. Svako drugo ispoljavanje nacionalizma, bilo kojeg, preziremo. Nažalost, svjedoci smo sve ružnijih scena na našim stadionima, kamo se, izgleda, počelo dolaziti iz posve drugačijih pobuda nego što je to godinama bio slučaj. Stadioni su postali svojevrsni poligoni za političko prepucavanje, za ispoljavanje najnižih huliganskih strasti.65

Lešinari su radili na popravljanju odnosa između navijača diljem Jugoslavije, a čak su i težili uspostaviti krovno udruženje navijačkih skupina. U međuvremenu su preko Tempa pozvali vođe ostalih skupina da im se jave prije dolaska u Banjaluku kako bi protivnički navijači mogli uživati u bratskim odnosima i uzajamnoj gostoljubivosti. Jer „od prepucavanja, mržnje i tuče nema niko koristi“, a navijači mogu biti avangarda političkog pomirenja u zemlji:

Mi, eto, pružamo ruku pomirenja, ruku saradnje svim navijačima. (…) Pa, valjda ćemo se mi navijači lakše dogovoriti nego političari. Treba da se samo izborimo da „politikante“ oteramo sa stadiona.66

Takav pohvalni nazor bio je suprotstavljen pričama o nasilju i političkim provokacijama kroz koje je skupina prolazila. Drugdje prihvaćanje multietničkog identiteta nije signaliziralo averziju prema nasilnom ponašanju. Vođa Fukara tuzlanske Slobode je objasnio: „Želio bih da se ujedine svi bosanski navijači da se zajedno fajtamo sa ostalima.“67

Jugoslavenska orijentacija nipošto nije bila laka opcija. Razina maltretiranja što su ga prakticirali nacionalistički sudrugovi, koji su zagovarali podjelu, činila je njeno održavanje sve težim. Navijači u Srbiji i Hrvatskoj redovito su bosanske skupine podrugljivo nazivali „Muslimanima“. U Novom Sadu Horde zla bile su metom vrijeđanja na vjerskoj osnovi: „I kod kuće, i na strani, kurac puše Muslimani“; „Od Sarajeva do Irana, neće biti Muslimana“.68 Ta se pak skupina upustila u izazov da zauzvrat izvrijeđa svaku od mnogih etničkih skupina u Vojvodini. Pogoršavanje političke situacije uzelo je danak. Horde zla bile su među prvima koje su se ujesen 1990. prilagodile. Uočavajući porast nacionalizma među Srbima i Hrvatima, skupina je objasnila da većina njih više ne želi braniti Jugoslaviju. Umjesto toga povukli su se na liniju obrane multietničke Bosne: „Jer većina Jugoslavije je [sad] u Bosni. Svi drugi traže nešto drugo“. Ćao tifo uočio je tu promjenu: „Potpuno im se jebe ko je koje vjere i ako već treba da guraju nekog, guraće Bosance.“69

Unatoč toj rafiniranoj promjeni Horde zla nastavile su podupirati politička rješenja koja su zagovarala opstanak Jugoslavije. U kolovozu 1990. ta je skupina podržala politiku federalnog premijera Ante Markovića. Popularni je Marković provodio vrlo potrebne gospodarske reforme, koje su na početku požnjele znatan uspjeh. Opstruktivna politika podjela vlada na republičkim razinama ga je kočila. Horde zla žestoko su osuđivale nacionalističke političare, čak su i prihvatile pjesmu nasilnih Delija posvećenu Franji Tuđmanu, nakon što je on preispitivao kojoj naciji pripada Bosna: „I nije tu samo on lično u pitanju. Jebaćemo svakoga ko digne ruku na Bosnu.“ Premda su Muslimani (Bošnjaci) bili najbrojnija nacija koja je tvorila Horde zla, njihovi su članovi isticali da ne podupiru stranke na toj osnovi. Njihova procjena bosanskih političara bila je oštra: „do juče su svi bili komunisti, sve su pokrali, zadužili, neće još dvije generacije vratit, a sad mi prodaju tu neke nove fore.“70

To je bilo javno stajalište ove grupe uvelike i 1991. Pismo objavljeno u TN-u je, međutim, naslovljeno kao „Istina o HZ“ i u njemu je navedeno da njihovi vođe prikazuju lažnu sliku, a da zapravo podupiru vodeću muslimansku stranku: „najveći deo ‘HZ’ podržava SDA pa je nelogično da, u ime ‘HZ’, priča protiv te stranke“.71 Isto tako kao što je ova skupina odbacila svoj projugoslavenski stav kad je postalo jasno da je potpora Jugoslaviji u praksi značila podržavanje Miloševićeve politike, potom je prihvatila uski muslimanski identitet kad je nacionalistička politika trijumfirala u njihovoj republici.72 Manijaci su također popustili i objavili svoju potporu SDA. Pa ipak, skupina se nadala da će „nacionalna euforija“ završiti i „naći će se nešto novo što će se furati umjesto nacionalizma“.73

Konačni trijumf nacionalističkog navijanja ima štošta zajedničkoga s procesom što ga Eric Gordy opisuje kao „uništenje alternativa“ u Srbiji:

Nacija je zamijenila klasu kao temeljni ideološki princip i protivnici režima postali su neprijatelji nacije… Nacionalno razmišljanje u tom radikalnom pogledu uže je nego što je bilo komunističko, priznaje manje saveznika… i protivnike smatra izdajicama. Kao što je njegov princip isključivanja nacionalno zasnovan, on pretpostavlja „nacionalnu svijest“ u dijelu i vlastite nacije i drugih u pokušaju da objasni neslaganja oko političkih pitanja kroz nacionalni ključ.74

Kako je uzak nacionalni identitet dominirao i u Srbiji i u Hrvatskoj, potiranje alternativa koje je uslijedilo završilo je tako da su na jugoslavenskim stadionima trijumfirali ekskluzivni nacionalizmi. Jugoslavenski identitet navijača postajao je sve manje održiv, kako su se specifični nacionalni projekti sve više približavali odcjepljenju od ozbiljno oslabljene federalne države. S izbijanjem sukoba nepokolebljive multietničke skupine dezintegrirale su se po nacionalnim linijama. Lešinari su čak i evoluirali do rasadnika srpskog nacionalizma.75

***

Pripadnici novosadskog Red Firma isprva su se identificirali kao jugoslavenski orijentirani navijači i „vojvodinaši“. Poput Bosne i Hercegovine, i Vojvodina je bila nevjerojatno raznolika. Srbi su tvorili samo 56,8 posto etničkog tkiva te autonomne pokrajine.76 Poput Lešinara, u inauguralnoj godini heterogeni Red Firm reagirao je na nacionalističke provokacije uzvicima „Jugoslavija, Jugoslavija!“77

Evolucija kolektivnog identiteta te skupine prethodila je srodnoj evoluciji njenih bosanskih kolega zahvaljujući prevladavajućoj političkoj klimi u automnoj pokrajini. Red Firm proslavio je 1989. pobjedu Dinama nad Crvenom zvezdom, zahvaljujući kojoj je titula prvaka pripala FK Vojvodini. Navijači drugih srpskih klubova napadali su projugoslavenski stav te skupine kao izdaju Srbije. Kad je pak Dinamo uoči višestranačkih izbora u Hrvatskoj gostovao u Novom Sadu, Red Firm je morao nešto dokazati. Toga dana nasilnih incidenata i policijske brutalnosti na tribinama im se pridružila skupina objedinjenih srpskih skupina koja je razmjenjivala nacionalističke uvrede s gostujućim BBB-ima.78 Nogomet je zrcalio politička događanja kako su skupine jedna po jedna zaključivale da je uskogrudni nacionalizam ipak odgovor na jugoslavenske probleme. Red Firm je postao čvrsta utvrda srpskog nacionalizma i BBB-ov posjet bio je sjeme njegove evolucije:

Bilo je puno snažnih tenzija… u vezi s utakmicom protiv Dinama. Dok su se dinamovci vraćali na željeznički kolodvor, gdje su puno puta bili napadnuti – Vojvodinini su im navijači oduzeli dva transparenta i kamenovali im vlak. Puno je ljudi ozlijeđeno – većinom hrvatskih navijača, ali i neki iz Red Firma.

To je bio jedan od brojnih sličnih događaja u Jugoslaviji: „Ovo je bio samo uvod… sve je puknulo u Maksimiru… u Zagrebu je konačno sve puklo… cijela zemlja i sve.