Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Lov na vještice – Istina o goth sceni’ u kojem Cathi Unsworth piše o 40 godina gothic rocka, koji je nazvan vječnom kontrakulturom koja odbije umrijeti te predstavlja njegove ključne aktere

Dana 3. siječnja 1988., Margaret Thatcher postala je najdugovječnija premijerka 20. stoljeća, u uredu je provela osam godina i 244 dana. Od objave pjesme Hong King Garden, Siouxsiena vladavina ledene kraljice pretekla je premijerku za 257 dana i nastavit će se još neko vrijeme.

Dok je Thatcher dijelila naciju, djeca koju je punk ujedinio nastavila su osnivati nove saveze unutar svojeg paralelnog glazbenog svemira. Neki od njih pokazali su se plodnijima, dok su se drugi raspali zbog obostrane destrukcije. Nakon što je Robert Smith zauvijek napustio Bansheese, 1984., oni su se vratili početcima. S novim gitaristom, Johnom Valentineom Carruthersom (rođen 1958. u Wortleyju u Zapadnom Yorkshireu) – bivšim članom benda Clock DVA – te Martinom McCarrickom, Billyjem McGeejem, Gini Ball i Anne Stephenson, kao The Chandos Players ponovno su raskošno obradili pjesme Overground s albuma The Scream, Placebo Effect s albuma Join Hands te B-strane The Thorna, pjesme Voices (Hong Kong Garden) i Red Over White (Israel). Carruthers se zadržao i za Tinderbox iz 1986., objavljen krajem prvog desetljeća njihova djelovanja; te za album obrada iz 1987., Through the Looking Glass, koji je predao pernatu bou Julie Driscoll (This Wheel’s on Fire), Iggyju Popu (The Passenger), Kraftwerku (Hall of Mirrors) te Doorsima (You’re Lost Little Girl), među ostalim inventivnim pothvatima.

Do 1988. postava se ponovno promijenila – Martin McCarrick postao je stalni član, a Carruthersa je zamijenio Specimenov John Klein – a došlo je i do dramatične promjene imidža. Sita gledanja publike koja se sastojala od natapiranih klonova, Siouxsie je svoje vrane kovrče odrezala u elegantni bob nalik Louise Brooks. Uz naglasak na McCarrickovu koncertinu, njihov singl Peepshow imao je dodatnu izvrnutu jazzersku vibru, a Siouxsien stih „Golly jeepers, where’d you get those peepers?“ bio je glamurozni odjek pjesme Jeepers Creepers Johnnyja Mercera iz 1938. Sioux i Budgie nastavili su istraživanje Creaturesa na albumu Boomerang iz 1989., snimljenom s Mikeom Hedgesom u ruralnoj Andaluziji, na kojem se nalaze iberski i flamenco zvukovi, blues, jazz te, u pjesmi Pity, jamajkanski steel bubnjevi.

Jeff Buckley je tijekom nastupa uživo često imao običaj izvoditi Killing Time, pa tako i na nastupu iz 1993., u londonskoj Astoriji, koji je označio objavu albuma Grace. Utjecaj Bansheesa na nadolazeću generaciju američkih umjetnika – na novu riječ na G – naglašen je sudjelovanjem benda na prvoj Lollapalloozi, putujućem alternativnom festivalu kojim je 1991. upravljao Perry Farrell, zajedno s Ice T-jem, Butthole Surfersima te Nine Inch Nailsima.

‘Postoje znane i neznane stvari. Dijele ih vrata’, citat je W. Blakea, namijenjen za psihodelični eksperiment A. Huxleya koji je 1965. nadahnuo 22-godišnjeg Jima Morrisona da osnuje bend

Nakon temeljitog egzorcizma Topa, Robert Smith preuzeo je 1985. punu kontrolu nad revitaliziranim Cureom. Simon Gallup ponovno se našao za basom, Porl Thompson preuzeo je gitare i klavijature, dok je Boris Williams (rođen 24. travnja 1957. u Versaillesu) zamijenio Andyja Andersona na bubnjevima. Otpušten nakon sukoba sa zaštitarom na američkoj turneji 1984., Andersona je nakon toga pokupio Jeffrey Lee Pierce kako bi bubnjao na njegovu solo albumu iz 1985., Wildweed. Smith je osmislio raskošne pop hitove albuma The Head on the Door koproduciranog s Daveom Allenom i predvođenog singlom In Between Days zahvaljujući kojemu su se proslavili u Americi.

Narednim albumima Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me (1987.) i Disintegration (1989.), zajedno s kompilacijama singlova, Standing on the Sea (1986.), koja je označila prvo desetljeće Curea te remiksom Mixed Up (1990.), Creepshow iz Crawleyja pokorio je sve do kraja desetljeća. Pjesme Curea sada su sama tkanina života otuđenih tinejdžera, utkana u nebrojene filmove, serije i kompjuterske igrice, zajedno sa Smithovom kosom nalik tarantuli, zgužvanim crnim odijelima i bijelim tenisicama koji pružaju modnu šablonu. Pioniri grungea, Dinosaur Jr, čiji je pjevač, J. Mascis odražavao sličnu, rezerviranu, ekscentričnu personu kao i Smith, obradom pjesme Just Like Heaven iz 1989., objavljenom pod Blast Firstom, zaslužni su za možda najveći tribute Cureu. Kada je napisao pjesmu, Robert Smith rekao je kolegama Istina o goth sceni iz benda: „Nikad više neću napisati nešto ovako dobro.“ Bend je, uz sve promjene postave – uključujući gorak odlazak Lola Tolhursta 1989. – prodao preko 30 milijuna albuma diljem svijeta. Andy Anderson, koji je uživao u dugoj i raznovrsnoj karijeri – radeći s velikanima poput Petera Gabriela, Edwyna Collinsa, Zekea Manyike, Youtha i Mikea Oldfielda – umro je od raka 26. veljače 1989.

Prvi kum gotike: Jim Morrison

„Postoje znane i neznane stvari. Dijele ih vrata.“ Tako glasi citat Williama Blakea, prenamijenjen za psihodelični eksperiment Aldousa Huxleyja iz 1954., Vrata percepcije, koji je 1965. nadahnuo 22-godišnjeg Jima Morrisona da osnuje bend za vrijeme studiranja na UCLA-ju.

Sin mornaričkog admirala, James Douglas Morrison (1943.- 1971.) od djetinjstva se borio protiv svojeg iznimno konzervativnog odgoja. Kao četverogodišnjak svjedočio je posljedicama prometne nezgode u pustinji izvan Albuquerquea – gdje je njegov otac radio na američkom programu atomskog oružja – zbog koje je grupa Indijanaca umirala na cesti. Tvrdio je da je duša jednog od njih prešla u njegovo tijelo te je nesreću nastavio kanalizirati na pozornici, kroz pjesme Peace Frog, Dawn’s Highway i Ghost Song. U školi je bio problematičan i nadaren stekavši ukus za filozofiju Friedricha Nietzschea i poeziju Arthura Rimbauda, kao i za važne bitnike, Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga te S. Burroughsa – čak je upitao djelatnike Kongresne knjižnice smije li koristiti liturgijske spise o demonologiji 16. stoljeća, što je izazvalo nevjericu profesora engleskog jezika.

Poput svojeg obožavatelja Iana Curtisa Jim je ljudima u svojem životu predstavljao različite verzije sebe – pogotovo svojim djevojkama – u jednom trenutku bio bi zastrašujuć i željan kontrole, a u drugome ranjivi romantik. Jednog ljetnog dana 1965., na plaži je upoznao kolegu s fakulteta i pijanista Raya Manzareka koji je njegove poetske težnje smatrao „dobrim materijalom za rock bend“. Začudo, sve dotad bariton Morrison nije imao namjeru oformiti bend, no uz dodatak gitarista Robbyja Kriegera i bubnjara Johna Desmorea postali su upravo to. Doista, bend koji je najbolje definirao oživljavanje promjenjivog kraja ‘60-ih učvrstio je svoj status zahvaljujući velikoj gesti kolege diplomca s UCLA-ja, Francisa Forda Coppole, koji je njihov edipalni ep The End preklopio sa snimkama gorućih vijetnamskih palmi u početnoj sekvenci filma Apokalipsa danas (1979.).

Od njihova fantastičnog, istoimenog debitantskog albuma do Morrisonove misteriozne smrti u pariškoj kadi – ili ne – postojanje Doorsa bilo je vrtoglavo putovanje k „prolasku na drugu stranu“ Blakeovih zamišljenih portala. Naredne legende o uhićenju zbog navodne golotinje, drogi i alkoholu te divljim, witchy ženama stvorile su mitologiju od Jimova kratkog života, no i zasjenile briljantnost glazbe Doorsa.

U kratkom vremenu uspjeli su snimiti šest gotovo besprijekornih albuma – The Doors (1967.), Strange Days (1967.), Waiting for the Sun (1968.), The Soft Parade (1969.), Morrison Hotel (1970.) i L.A. Woman (1971.) – koji kombiniraju Jimovu personu u kožnim hlačama, istovremeno nalik šamanu, filozofu i pjesniku, s legendarnim grooveom vođenim klavijaturama, uz funky, jazz podršku Manzareka, Kriegera i Densomorea. Nedugo nakon pisanja legendarne ode Gradu anđela, Morrison i njegova partnerica Pamela Courson sele u Pariz kako bi pobjegli ovisnosti o heroinu i sramoti, no nakon svega četiri mjeseca u glavnom gradu uspio je pronaći izlaz za kojim je čitavo vrijeme tragao. Prema službenoj verziji Pamela je pronašla Jima mrtvog u kadi njihova stana, u kojoj je zaspao i utopio se. Ostali svjedoci tvrde da je umro u pariškom noćnom klubu Rock’n’roll Circusu predoziravši se heroinom koji mu je nabavio Jean de Breteuil, dečko Marianne Faithfull, koji ga je potom odvezao kući i inscenirao zakonitiju smrt. Nije obavljena obdukcija pa službeni uzrok smrti nikad nije bio poznat. Courson umire tri mjeseca kasnije od predoziranja, ponijevši tajnu u grob. Jim je pokopan na groblju Père Lachaise u Parizu, gdje počiva i Oscar Wilde, a nadgrobni spomenik i mramornu bistu više su puta vandalizirali i ukrali fanovi, baš kao što je i Wildeova grobnica koju je dizajnirao Jacob Epstein uništena našminkanim Morrisseyjevim obožavateljima. Kada glazba završi…

Još jedan kum gotike: Aleister Crowley

Kad je Dennis Wheatley htio razumjeti filozofiju modernog vještičarenja dok je pisao roman iz 1934., The Devil Rides Out; kad je MI6 novačio špijune za upad u njemačke okultne organizacije tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata ; kad su Beatlesi na vrhuncu slave vizualno predstavili svoje heroje na psihodeličnoj naslovnici albuma Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band; te kad je Aiwass, bestjelesni glasnik staroegipatskog boga Horusa trebao nekoga da zapiše njegove zapovijedi – svi su se obratili jednom čovjeku. Aleister Crowley, Velika Zvijer, gospodar imanja Boleskine, „najopakiji čovjek na svijetu“, rođen je kao Edward Alexander Crowley u Royal Leamingtonu 12. listopada 1875. Njegov otac Edward, unatoč tome što je zgrtao bogatstvo zahvaljujući varenju piva, bio je zagriženi član trezvenjačke puritanske sekte, Plymouth Brethrena. Crowley stariji svakog bi jutra sat vremena čitao Bibliju svojem nestašnom sinu – kojega je razdražljiva majka Emily prozvala Velikom Zvijeri – a zatim ga prvom prilikom poslao u strogu školu Ebor, koju je vodio sadistički svećenik, Henry d’Arcy Champney.

Aleister Crowley umro je 1. prosinca 1947. od kroničnog bronhitisa. Pogreb čovjeka kojega su tada smatrali izdajicom i izopačenim crnim magom pohodila je šačica ljudi, a onda je krenuo njegov preporod

Crowleyjeva cjeloživotna pobuna protiv kršćanstva počela je s jedanaest godina, nakon što je umro Edward stariji, a kada je krenuo na Trinity College u Cambridgeu, preimenovao se u Aleistera, galsku formu svojeg srednjeg imena koju je izabrao zbog pjesme Percyja Shelleyja, “Alastor, or the Spirit of Solitude”. Sada u posjedu nasljedstva, Crowley fakultetske godine provodi ganjajući dugogodišnje interese: igrajući šah, objavljujući luksuzna izdanja svoje poezije, planinareći te održavajući ispunjen seksualni život. Mnogi njegovi biografi vjeruju da mu je otkrivanje homoseksualnih sklonosti na Trinityju otvorilo treće oko mističnim stvarima i cjeloživotnom potragom za okultnim znanjem koje će pridonijeti njegovoj ozloglašenosti. Aleister 1898. napušta Cambridge bez diplome, iste godine kada će, zahvaljujući osnivaču, Samuelu Liddellu MacGregoru Mathersu, postati član Hermetičkog reda Zlatne zore.

Pod vodstvom vičnoga Allana Bennetta (nažalost bez poveznice) naučio je kako izvoditi ritualnu magiju uz pomoć droge. Kao potrebno okruženje kupio je imanje Boleskine na obali Loch Nessa – koje će kasnije posjedovati Jimmy Page – na kojemu je pokušao probuditi svojeg anđela čuvara te ga ogrnuti kiltom. Crowleyjeva prisutnost u Zlatnoj zori – čije je sjedište bilo na istoj cesti u Hammersmithu (Blythe Roadu) kao i Daleyjevo odlagalište automobila – užasnula je još jednog člana, W. B. Yeatsa – koji je Crowleyja smatrao ludim i, još gore, lošim pjesnikom – što je na kraju dovelo do raskola. Do tada je Crowley već bio imao dovoljno pristaša. Otišao je planinariti u Meksiko s iskusnim penjačem Oscarom Eckensteinom, koji ga je poučio kako ovladati snagom volje, maštom, vizualizacijom te koncentracijom kako bi mu poslužili u magijskoj praksi. Osvježen putuje Azijom kako bi vježbao hatha jogu i neuspješno se pokušao popeti na K2.

Godine 1903. ženi se Rose Skerrett, sestrom slikara Sir Geralda Kellyja, uz koju će ostvariti kontakt s Aiwassom u Kairu, zapisujući Knjigu zakona u svega tri dana. Taj dokument obznanjuje da čovječanstvo ulazi u novi eon s Crowleyjem kao prorokom, proglašavajući: „Čini što ti volja i to neka ti bude sav zakon“ – i polažući temelj Aleisterove vlastite religije, Theleme. Rose i njihova kći, Lilith, uskoro će postati žrtve Crowleyjeve ambicije, djevojčica će umrijeti od tifusa na zlokobnom putovanju u Indiju, a suprugu će strpati u umobolnicu zbog alkoholizma 1911. Iako je isto već napravio francuski renesansni pisac François Rabelais (umro 1553.), čiji je izmišljeni div Gargantua utemeljio opatiju Thélème nekoliko stoljeća prije Crowleya. Crowley je hrabro počeo novačenje za vlastiti red, Argenteum Astrum (Srebrnu zvijezdu), privukavši vizionara umjetnika, Austina Osmana Sparea, vojnog stratega, kapetana Johna Fredericka Charlesa Fullera te mladog pjesnika, Victora Neuburga. Neuburg je postao Aleisterova nova muza, zajedno će prakticirati seksualnu magiju te stvoriti kazališni komad naslovljen Obredi Eleuzine, u kojem će Victor igrati glavnu ulogu. To je privuklo pažnju Theodora Reussa, vrhovnog vođe Reda Orijentalnih Templara, starijeg njemačkog društva koje je postavilo Crowleyja kao glavnog zaduženog za njihov britanski ogranak na ceremoniji u Berlinu 1912.

Tamo je gospodar Boleskinea pribavio još jedan pseudonim, Baphomet – ime dobro poznato Wheatleyjevim čitateljima. Kada je Prvi svjetski rat zaprijetio razbijanjem čarolije između tih dviju nacija, Aleister se seli u New York, gdje snažno pruža podršku Njemačkoj – možda kao razrađeno odvlačenje pažnje od špijunaže – što je negativno utjecalo na njegov ugled u Britaniji. Godine 1920. seli u Cefalù na Siciliji, gdje je iznajmio seosku kuću i nazvao je Opatija Thelema, a u njoj je ugošćavao učenike, uključujući svoju ljubavnicu, Leu Hirsig i njihovu novorođenu kći, Anne “Poupée” Leu. Uz vođu ovisnog o heroinu i kokainu zajednica je uskoro postala jako nehigijenska – u listopadu 1920. Poupée je druga Crowleyjeva kći koju je snašla prerana smrt. Nakon što je mladi Englez, Raoul Loveday, pokupio infekciju jetre koja ga je koštala života, njegova udovica, Betty, odlučila je za britanski časopis John Bull ispričati sve o životu u zajednici Thelema, a novine su Crowleyja prozvale „najopakijim čovjekom na svijetu“.

Novi fašistički vođa, Benito Mussolini, protjeruje ga iz Italije 1923. Nakon boravka u Tunisu, Parizu i Berlinu, Crowley se bez novca vraća u London te 1935. proglašava bankrot. Preživljavajući zahvaljujući honoraru za svoje knjige, satovima joge i novcu američke Lože koju je financirao znanstvenik Jack Parsons, počeo ga je intrigirati Adolf Hitler kojeg je smatrao spremnim za prelazak na Thelemu. No nakon što je Führer ukinuo Ložu u njemačkoj, Crowley je tijekom Drugog svjetskog rata ponudio svoje usluge Britancima. Neovisno o tome je li doista zaslužan za operaciju zahvaljujući kojoj se zrakoplov nacističkog vođe, Rudolfa Hessa, srušio u Škotskoj 1941., druženje s vrsnim špijunom, Maxwellom Knightom, donijelo mu je poznanstva s tajnim agentima, Wheatleyjem, Roaldom Dahlom i Ianom Flemmingom. Do tada je već narušeno zdravlje Velikoj Zvijeri onemogućilo uspon na planine, kretanje putevima nezakonite djece te razgovaranje s bogovima. Povlači se u pansion u Hastingsu 1945., a 1. prosinca 1947. umire od kroničnog bronhitisa. Pogreb čovjeka kojega su sada smatrali izdajicom i izopačenim crnim magom pohodila je samo šačica ljudi. Što je bilo sasvim dovoljno kako bi se počelo s njegovim preporodom…

I Jacquesa Brela su proglasili kumom gotike

„Bio je velik utjecaj na moje pisanje, kao osoba koja piše o seksu, smrti, stvarnom životu i odvažnosti“, rekao je Marc Almond. „Životu na ulici, prostitutkama, autsajderima, karakterima. No istovremeno je bio vrlo romantičan.“ Autor pjesama My Death, Amsterdam, If You Go Away i Next – legendarnih pjesama koje su, kada su ih ispjevali David Bowie, Scott Walker i Alex Harvey, poslužile kao crni fitilj za gotiku – Jacques Brel rođen je u Bruxellesu, 8. travnja 1929. Otac mu je bio direktor tvornice za proizvodnju kartona, a djetinjstvo mu je bilo strogo zbog katoličke vjere njegove obitelji – što će pružiti ispušni ventil njegovim umjetničkim inklinacijama.

Pokazavši nadarenost za pisanje i glumu u školi, preko katoličke udruge za mladež La Franche Cordée bježi od isplanirane budućnosti u tvorničkom svijetu, upoznaje suprugu Thérèse „Miche“ Michielsen te počinje izvoditi vlastite pjesme po kabareima u Bruxellesu. Možda iz razloga što je imao toliko vjere za izgubiti, njegovi stihovi – kao i njegovo sugestivno izvođenje pjesama upotpunjeno znojem i nikotinom – sadržavaju toliko moći. Može ih se usporediti s djelima weimarskih, dadaističkih umjetnika Otta Dixa i Georgea Grosza, obojica su vidjela svijet opisan u pjesmi Next, i oslikala teška iskustva bez sentimentalnosti, uz kombinaciju satire i nadrealizma. Premda je Brelova vojna služba (bio je kaplar belgijskog zrakoplovstva) stigla nakon kraja Drugog svjetskog rata, 1948., uspio je uspješno prenijeti šokantne i apsurdne ekstreme tog konflikta i njegovih posljedica kroz pjesme.

Smrt koja čeka opisana je u stihovima “Like a Bible truth / At the funeral of my youth”, kao stalni, cereći suputnik u prigušenim barovima i bordelima njegova postojanja.