Objavljeno u Nacionalu br. 962, 2016-10-10

Proljeće u Istanbulu, 87-godišnji Ara Güler ne gleda očima običnog promatrača. On je glasoviti turski fotograf čije su crno bijele fotografije grada na Bosporu i njegovih čudesnih kontura zapanjile svijet svojom estetikom i snagom testamenta što već desetljećima uporno bilježi ljude i njihovu prolaznost. Ara se umorio, ne od svojih zrelih godina, već od praznine koju osjeća dok danas promatra grad u kojem je ponikao. “Istanbul kakvog sam poznavao više ne postoji. Gdje je moj grad”, pita odsutno, dok u svoje omiljeno godišnje doba sjedi u kavani koja nosi njegovo ime. On je živuća legenda ovog grada, umjetnik koji s pomiješanim osjećajima sjete i bijesa promatra kako jedan za drugim nestaju krajolici, motivi s njegovih fotografija, kako ih odmjenjuju golemi kranovi, kako stakleni neboderi nadvisuju džamije i kako poput gljiva niču šoping centri s poslovnim prostorima. Rađanje “Las Vegasa otomanskog sjaja”. Njegov kafić Ara, kultno okupljalište turskih umjetnika, nalazi se u četvrti Beyoglu, nedaleko od parka Gezi koji je upravo postao poprištem brutalnog obračuna policije sa šačicom aktivista za zeleni grad Gülerova djetinjstva, mjesta koje pripada uspomenama milijuna ljudi. Kasni je svibanj 2013. godine.

Bilo je nešto prije ponoći kad je Birkan Isin, 40-godišnji pravnik, razmaknuo zavjese u dnevnom boravku svog doma na trgu Taksim pa spazio buldožer kako se parkira podno obližnjeg parka. Odmah je alarmirao dvojicu prijatelja koji su stali ispred moćnog stroja i pritom odaslali apel za pomoć putem društvenih mreža. Već ujutro idućeg dana okupilo se pedesetak gnjevnih ljudi različite dobi, profesija i društvenog položaja, odlučnih da ne dopuste ruiniranje posljednje zelene oaze europskog dijela Istanbula. Borba za 600 stabala izrasla je preko noći u najveću bitku u novijoj povijesti ove države koja razdvaja kontinente, revoluciju koja se valja ulicama turskih megapolisa i po prvi put ozbiljno prijeti premijeru Recepu Tayyipu Erdoğanu i njegovoj vladavini dugoj više od desetljeća. Autor turskog gospodarskog čuda i apsolutni pobjednik posljednjih izbora protiv sebe je okrenuo masu u borbi za turski identitet, pokrenuo sukob sekularne i islamističke, urbane i ruralne Turske, izazvao sudar dvaju svjetova koji se svakodnevno sukobljuju na barikadama u središtu grada.

…

Težak miris mirodija, potmuli zvuk bubnjeva, ruke u zrak i idemo: “Solidarnost, sloboda, demokracija! Erdoğan, odlazi!” I tako do iznemoglosti iz grla stotina tisuća okupljenıh na trgu Taksim, golemom gradilištu prepunom bagera i strojeva koji sada šute. Tisuće ljudi polijegalo je na travu, podiglo šatore i pjeva. Tog jutra, teško je vjerovati da je samo dan ranije ovuda prolijevana krv demonstranata rastjeranih suzavcem i udarcima pendreka. No, na nemile događaje podsjećaju posvuda razasuto staklo, spaljena građevinska vozila, miris paleža u zraku… Ideologije su se ispremiješale: na svakom koraku zastave s likom Che Guevare, deseci zastava u duginim bojama, majice s portretom Mustafe Kemala Atatürka, no sve ih okuplja jedan cilj. “Istanbul, Ankara, Izmir… svi smo jedno”, poziva netko na jedinstvo. Ljudi podižu dva prsta u znak pobjede. Dugokosa pjevačica raspaljuje revolucionarnu “Bella, Ciao”. Dane i noći ovdje provode studenti, kemalisti, komunisti, socijalisti, ekolozi, članovi LGBT zajednice, nogometni navijači, radnici, penzioneri, konobari, bankari… “Šačica lopova”, kako ih je počastio premijer. “Primitivac! Mi smo za njega gospoda. Manijak iz četvrti Kasimpasa, to je geto iz kojeg nikad nije izišao”, čuje se iz mnoštva. Danju Woodstock, noću Beirut. U smiraj dana, iz daljine tutnja kolona vozila pod rotirajućim svjetlima. Majke s djecom ustupaju mjesto uličnim borcima.

“Ja sam dečko iz Kasimpaşe”, diči se u svakoj prigodi turski premijer. Ta tradicionalna i konzervativna četvrt Istanbula glasovita je po kodeksu časti među muškarcima tog plemena, u mnogo čemu nalik onom sicilijanskom. Odlikuje ih bolan ponos, odrješit nastup, brzoizgarajući fitilj. Dok koji kilometar dalje na trgu Taksim prosvjednici, mahom studenti i školarci, s kacigama na glavama na podlaktice ispisuju krvne grupe u slučaju da im zatreba hospitalizacija, Kasimpaşa diše svojim dahom, sva u znaku i obilježjima premijera i njegove AKP. Već pri letimičnom pogledu na Kasimpaşine obrise i kolorite teško se oteti dojmu da ovi ljudi nemaju zašto biti zahvalni. Ni bosonoga djeca što ganjaju krpenjaču oko automobilskih olupina, ni žene što vješaju rublje u oblaku prašine i starog željeza, ni muškarci ispred kebabdžinica teškog mirisa što se širi uzduž uskih ulica krcatim porazbacanim kontejnerima, ni bake prekrivena lica što izviruju iza zastora i nepovjerljivo gledaju prema strancu.

Nakon tumaranja koje će potrajati i nekoliko sati, nedaleko od glavne ulice, žile kucavice Kasimpaşe, kroz nekoliko sokaka naposljetku se pojavi omanja Sirin, ulica Erdoğanova djetinjstva, jedina u četvrti presvučena svježim asfaltom. Prislonjenu uz limarsku radionicu, obiteljsku kuću lako je prepoznati: jedina u ulici ima rešetke na prozorima, visoku ogradu s dva golema ulaza na parkiralište opremljeno nadzornom kamerom. Na ulaznim vratima kuće natpis: stan Erdoğan. Članove uže obitelji turskog premijera iluzorno je očekivati ovdje; oni su se, ima tome cijelo desetljeće, preselili u rezidencijalnu gradsku četvrt, na dobro čuvane lokacije. Ovdje danas živi samo daljnja rodbina, ali na zvonjavu se, međutim, ne odaziva nitko.

Nešto kasnije, u omiljenoj čajdžinici Tayyipa Erdoğana lokalne žene nisu dobrodošle, ali domaćini su se pokazali iznimno ljubazni spram “došljakinje iz Hirvatistana”. Premda su joj prethodno, prije rukovanja, dobro dezinficirali dlanove mirišljavom, ljepljivom tekućinom. Zidovi prilično trošne unutrašnjosti do zadnjeg su centimetra obloženi Erdoğanovim fotografijama, izrescima iz novina, zastavicama premijerove stranke. Vlasnik Jašar Erdoğanov je bliski prijatelj već pedeset godina.

“Tayyip je, sjećam se dobro, rekao: Ja ću biti i turski premijer. Bilo je to prije 40 godina”, smješka se Jašar, uz burno odobravanje gostiju u zagušljivoj čajdžinici. Sa svih strana dobacuju: veliki čovjek, veliki premijer, demokrat. Vladar svijeta, dobacuje krezubi starčić nazdravljajući šalicom čaja.

Dok vremešni Jašar brzim korakom odmiče prema mjesnom groblju, postaje jasno odakle usporedba Kasimpaşe sa Haarlemom. Dok se uspinje brdovitom cestom, ispod znojne bijele Jašarove košulje izviruje pištolj u tamnosmeđoj futroli i punjenje od nekoliko metaka. Trenutak kasnije na glavu je stavio bijelu kapu, podigao ruke u molitvu i takav dugo stajao pokraj grobnice obitelji Erdoğan. “Ovdje već godinama počiva samo otac Ahmet. Majku Tenzile uz koju je, kao i svatko rođen na ovim brdima, bio iznimno vezan, pokopao je prije dvije godine bliže sebi u rezidencijalnoj četvrti”, otkriva Jasar pa rukom pokazuje prema okolnim grobovima gdje leže premijerov stric Husein i ujak Kemal. Njegovi mrtvi razlog su čestog dolaska u rodni kraj. U sumrak, strancima se preporuča brza evakuacija s ulica Kasimpaşe. Na ulicama istanbulskog Harlema nije se uputno nikome zamjeriti, posebno ne turskom premijeru.

Odbij! Nema snimanja… Bio je to doček za strankinju s fotoaparatom na barikadi koja vodi put gradske četvrti Beşiktaş, poprišta najžešće noćne borbe s policijom u Istanbulu. Ovaj je punkt, kao i svi prilazi trgu Taksim sada zatvoren, u čvrstim rukama pobunjenika, mahom studenata i školaraca. Jutro poslije zbrajaju se žrtve, ali barikada nije pala. Nepovjerenje je, međutim, golemo. “Ti si iz policije, Erdoğan te šalje, nismo slijepi. Svi su ‘novinari’ posljednjih dana bili maskirani u obične ljude”, viče mladac, lica skrivena iza maske pokreta Occupy. Traži novinarsku iskaznicu, pa ni tad ne popušta. “Press” na turskome ne znači ništa. Unosi se u lice, viče, prijeti. Pod okriljem noći manja grupa demonstranata lica prekrivenih maramama ispisuje parole po zidovima. “Fuck police”. U zoru, valjda kao nagrada za upornost, u posjet novinarki s druge strane ceste stiže tročlana delegacija, dvojica mladića i jedna djevojka. Jednome od njih, kasnije će se ispostaviti, moći ću zahvaliti za svaku rečenicu odaslanu u tekstovima. On je Hasan Kaan Batmas, student turističkog menadžementa, dobro odgojen dečko koji se preko noći odmetnuo u uličnog borca. I, da, govori engleski. Odakle si? Kroejša. Ništa. Hirvatistan. A gdje bi to bilo? Sjeverno od Bosne. Ok, kimaju glavama potvrdno. Dobro došla na barikadu.

Hasan Kaan sve se više otvara. Kaže da svakog ljeta zaradi džeparac konobareći u lokalima u središtu grada, no ovoga ljeta je drukčije. Otvara ruksak i pokazuje sadržaj: u njemu dimne bombe skupa sa skriptom iz makroekonomije. Uči između dvije borbe. Krhke je građe, djeluje mlađe od svojih 21. “Dok je suzavac u zraku i dok tuku moje prijatelje ne mogu ostati kod kuće”, govori. Jutro dočekujemo u vrećama za spavanje koje je prosvjednicima tajnim kanalima poslala vojska, u šumarku iza hotela Intercontitnetal. No, s prvim mrakom helikopter nadlijeće sve bržim ritmom, odašiljući na zemlju svjetlost iz reflektora. Koji trenutak kasnije policija nadire na sam početak ulice koja vijuga pa kroz krošnju drveća ispaljuje prve dimne bombe. Mladić se sagiba i hitro ih vraća natrag pošiljatelju. Pa uzvraća kamenjem. Otrov u zraku postaje uistinu nepodnošljiv. Svi hoteli u okolici trga – među njima i luksuzni Hyatt i Intercontinental – solidarno su otvorili vrata prosvjednicima pa su lobiji krcati. Otamo se, s balkona, svakih nekoliko sati u program javlja CNN-ova reporterska zvijezda. No, na ulicu su poslali nižerangiranu novinarku. Pomaže mi poslati izvještaje putem njihove tehnike koja zaobilazi Erdoğanovu telekomunikacijsku blokadu.

Tog su jutra na mene navukli majicu s likom onog njihovog brke. Mustafa Kemaaaal… viču i skaču od sreće. On je Atatürk, otac domovine, kako bi se u nas reklo, koji i 75 godina nakon smrti predstavlja simbol prosvjeda, mitsko biće koje živi na zastavama, šalovima, majicama, u srcima prosvjednika. “Zapravo, mi ovdje branimo mogućnost izbora, naša temeljna prava, što je Atatürk zagovarao još prije stotinu godina, a Erdoğan pregazio miješajući se u naš privatni život. Pa i intimni, određujući koliko ćemo djece imati”, govori mlada Dyvia, potom tumači kako su scene s alkoholom i cigaretama protjerane iz filmova, čak i iz videospotova. “Samo želimo mogućnost vlastitog odabira, o čemu je govorio Atatürk. Vidite i sami da pijemo samo vodu, rijetki puše, pa tko zna što bi nam rekao ‘tata’ Mustafa Kemal”, smiju se. Imaju pravo. Ni jedan političar ne bi svome narodu trebao govoriti koliko će djece imati. Majicu s Atatürkom više ne skidam. Brko je neki skroz cool tip.

Svake večeri scenarij se ponavlja. “Brzo, formirajte kolone”, viče mladić u tridesetima, naoružan medicinskom maskom, maramom i naočalama za ronjenje, baš kao i deseci ljudi oko njega. Uzduž ulice u trenu se formiraju redovi i čine prizor viđen još samo na radnim akcijama u bivšoj Jugoslaviji. Iz ruke u ruku prenose se cigle i kvadri i tako stotinama metara prema dnu ulice, gdje svakog trena očekuju dolazak interventne policije. Bilo je predvečerje. Kako u središtu Istanbula odmiče dan, siguran je to znak da slijedi ulični obračun. Policija je, čini se, vođena logikom da su snimke njihova brutalnog divljanja po demonstrantima manje vidljive noću. Koji trenutak kasnije barikadu sa sigurne udaljenosti nadlijeće policijski helikopter. Odgovor s tla bio je bučan i silovit: tisuće ljudi grme i pokazuju srednji prst prema nebu. Jedan od srednjih prstiju je i moj. Te noći po prvi put me s ceste pomeo snažni vodeni top. Udarac pri dodiru sa asfaltom ostavlja poveliku masnicu u donjem dijelu leđa, no hladan tuš u vreloj proljetnoj noći činio se poput usluge.

Čulo se da je 15-godišnji dječak Berkin Elvan teško ozlijeđen u svojoj četvrti kada ga je interventna policija pogodila suzavcem u glavu dok je išao po kruh. Spuštam fotoaparat i uzimam ciglu pa je zafitiljim među policijske nindže kornjače. Erdoğanovi smradovi i govna… kako je moguće da ste krenuli na djecu, na svoj narod? Moja prva cigla nije pogodila cilj, zapela je u niskoj krošnji drveta koje se nadvilo nad pločnik. Sljedeći hici bit će puno precizniji.

Znate li tko su naši istinski heroji? Navijači nogometnog kluba Beşiktaş. Kad smo sinoć vidjeli nepreglednu i vrlo glasnu kolonu u crno-bijelim dresovima, nakon dugih dana umjesto mirisa suzavca proširio se miris pirotehnike. Momci su zakon. Sinoć su oteli jedno policijsko vozilo, ono s kojeg su po nama šibali vodenim topovima. Zaplijenili su ga i predali, sada nam služi kao barikada. Uvečer čistimo otpad, ostatke željeznih ograda, kamenje i krš koji smo ostavili za sobom. Nismo barbari, kako nas naziva Erdoğan.

Ima neke neizrecive magije u tim kratkim susretima s ljudima za koje unaprijed znaš da su epizodisti, tek statisti u predstavi tvojeg života. Rađanje, život i smrt kratkog prijateljstva, fino tkanje pa neumitni kraj. Jedan od njih je Hasan Kaan. Povjeravam mu najintimnije tajne, gnjavim ga monolozima. Uvjeravam kako su priče o razornom djelovanju suzavca “piece of shit”. Prvi val ni izbliza ne učini kakvu štetu. Danima udišem, oko mene padaju i jači, a ja iz sraza s policijom izlazim netaknuta. Demantiralo me već iste večeri. Otrov iznenada ispuni pluća, dah je težak, sve teži, otkazuju i noge. Sljepoća je trenutna. Napad panike. Pored toliko zraka, zar ni jedan kubični centimetar neće u pluća? Umjesto zraka, udarac laktom u glavu. Pa nečija tenisica u glavu. Sudaranje u mraku sa stotinama otrovanih. Lijevu podlakticu zaderao je gumeni metak. Hasan Kaan podiže me sa asfalta i nosi na rukama nekoliko stotina metara do hotela glavinjajući među uspaničenom masom. Vode, vode… da je gutljaj vode… može li vodeni top? Kroz kapke slijepljene od suza nazire se svjetlost hotelskog lobija, no u njemu stotine stradalih, ranjenih koje po debelom hotelskom sagu previjaju liječnici volonteri u civilnoj odjeći. Hasan Kaan spušta me na pod lifta, prevrće moj ruksak, u njemu nalazi ključ od sobe, pa mi tijelo u snažnom spazmu uranja u kadu. Uzalud. I satima kasnije vidim samo obrise. Nikad više. I feeeeeeel youuuuuu… muzička je numera koja prati scenu iz “Gegen die Wand”, njemačkog Turčina Fatiha Akina, filma koji me mlatnuo po glavi odmah na početku kad se glavni lik pri brzini od 200 na sat urlajući za volanom zabije u zid. Pred očima titraju stotine derviša plešući svoj mistični ples, kao onda u medresi u Ankari, kada su me natjerali na otkrovenje i direktnom linijom isporučili gore, u zagrljaj svemogućem Allahu. Te noći sanjam da je Tayyip Erdoğan izabran za 12. predsjednika Republike Turske. No, to su samo tlapnje premijerovih simpatizera iz čajdžinice u rodnoj mu Kasimpaşi.

Žilavi pokret otpora ugušen je 17 dana kasnije kada je Erdoğanova policija munjevitom akcijom vodenim topovima i suzavcem počistila Taksim od prosvjednika pa prodrla u dubinu parka gdje je sa zemljom sravnila stotine šatora što su posljednjih tjedana mnogima bili dom i uhitila desetke pripadnika turske urbane gerile. Toga dana bačene su neviđene količine suzavca. Park je prazan, ne čuje se ni glasa, niti ptičji pjev. Prvi taksi moguće je pronaći kilometrima daleko od trga Taksim. Do jučer, zonu sukoba zaobilazili su u širokom luku. Na radiju Tarkan, na taksimetru lopovska startna tarifa. Na putu prema zračnoj luci, dolazak ljeta slavi se uz Bospor. Tisuće obitelji roštilja, djeca trčkaraju. Miris mirodija stapa se s opojnom pjesmom mujezina koja dopire s nekog minareta iz daljine, s azijske strane Bospora.