Proljeće u Istanbulu, 87-godišnji Ara Güler ne gleda očima običnog promatrača. On je glasoviti turski fotograf čije su crno bijele fotografije grada na Bosporu i njegovih čudesnih kontura zapanjile svijet svojom estetikom i snagom testamenta što već desetljećima uporno bilježi ljude i njihovu prolaznost. Ara se umorio, ne od svojih zrelih godina, već od praznine koju osjeća dok danas promatra grad u kojem je ponikao. “Istanbul kakvog sam poznavao više ne postoji. Gdje je moj grad”, pita odsutno, dok u svoje omiljeno godišnje doba sjedi u kavani koja nosi njegovo ime. On je živuća legenda ovog grada, umjetnik koji s pomiješanim osjećajima sjete i bijesa promatra kako jedan za drugim nestaju krajolici, motivi s njegovih fotografija, kako ih odmjenjuju golemi kranovi, kako stakleni neboderi nadvisuju džamije i kako poput gljiva niču šoping centri s poslovnim prostorima. Rađanje “Las Vegasa otomanskog sjaja”. Njegov kafić Ara, kultno okupljalište turskih umjetnika, nalazi se u četvrti Beyoglu, nedaleko od parka Gezi koji je upravo postao poprištem brutalnog obračuna policije sa šačicom aktivista za zeleni grad Gülerova djetinjstva, mjesta koje pripada uspomenama milijuna ljudi. Kasni je svibanj 2013. godine.

Bilo je nešto prije ponoći kad je Birkan Isin, 40-godišnji pravnik, razmaknuo zavjese u dnevnom boravku svog doma na trgu Taksim pa spazio buldožer kako se parkira podno obližnjeg parka…