Nakon 2000. povijesni revizionizam je donekle posustao, prorijedila su se otvoreno revizionistička djela, a i ona takve vrste koja su se pojavila bila su od minorne historiografske važnosti.

Tih se godina činilo se da pozitivni pomaci, prvenstveno priključivanje EU, vode prema situaciji u kojoj bi povijesni revizionizam postao marginalna pojava, lišena utjecaja na institucije i politiku. No, negativni elementi prevladali, pa je opće mišljenje danas, 2020., da su povijesni revizionizam i ustašizacija po snazi usporedivi s onim u devedesetim godinama XX. stoljeća, a u nekim aspektima čak i jači.

Naime, nova revizionistička ofenziva počela je u drugom desetljeću XXI. stoljeća. Ključno je bilo osnivanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac 2014. Njegovi su osnivači tvrdili kako je prvi Jasenovac bio ustaški, do svibnja 1945., potom drugi komunistički, od 1945. do 1948., a treći protiv informbiroovaca, od 1948. do 1951. godine. Strategija je sada – ne negiramo ustaške zločine (ali ih u velikoj mjeri umanjujemo), ali tvrdimo da su komunistički zločini na kraju rata i poslije njega kudikamo brojniji i teži.

Što se tiče povijesti NDH, hrvatski revizionistički pisci već su od devedesetih godina 20. stoljeća razvili različite strategije jednostranog, pristranog i lažnog prikazivanja prošlosti (dijelom samo ponavljaju teze ustaške emigracije): neki priznaju odgovornost ustaša za genocid i masovni zločin, ali poruke koje emaniraju iz njihovih tekstova ostavljaju dojam da žele tu odgovornost umanjiti, relativizirati, da žele navesti na zaključak kako je to minorna stvar u usporedbi s brojnim primjerima spašavanja Židova od strane Hrvata (ali, karakteristično je – nikad se u tom kontekstu ne govori o spašavanju Srba i Roma, još manje o zajedničkoj borbi Srba i Hrvata u narodnooslobodilačkoj borbi).

Novi element u argumentaciji revizionista jest da se stalno uspoređuju ustaški zločini i “obračun s narodnim neprijateljem” 1945. godine. Radi se o “natjecanju memorija” u kojoj se uporno i agresivno nameće neodrživa teza kako su „svi totalitarizmi isti“, pa da su onda, slijedom te logike, i ustaški i partizansko-komunistički zločini zapravo istovrsni. Često se promotori teze „o istovrsnosti svih totalitarizama“ pozivaju na rezoluciju Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu, u kojoj se konstatira kako „su milijuni žrtava deportirani, zatvarani, mučeni i ubijeni od strane totalitarnih i autoritarnih režima tijekom XX. stoljeća u Europi“, ali su svi oni (namjerno ili nenamjerno) zaobilazili činjenicu da se u drugom dijelu te rečenice konstatira kako se „jedinstvenost Holokausta ipak mora priznati“. Kontekstualizacijom rezolucije u hrvatsku povijest nedvojbeno dolazimo do zaključka da se partizanski i komunistički zločini ne mogu izjednačiti s ustaškima, jer su oni „jedinstveni“.

Koliko daleko revizionisti mogu ići svjedoči i slučaj svećenika dr. Stjepana Razuma, voditelja Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, prvog predsjednika Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, tajnika Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije Tkalčić, te istaknutog člana Hrvatskog društva Benedikt. Razum se posljednjih godina ističe radikalnim istupima – primjerice, tvrdi kako je u Hrvatskoj svijest zagađena komunizmom te da će ona napokon postati „hrvatska“ tek kada se o hrvatskoj povijesti bude pristupalo ovako:

„U Drugom svjetskom ratu, s našega hrvatskog stajališta, bile su u biti dvije strane, premda je bilo mnogo vojski i međusobnih neprijatelja. Jedna je strana bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi“. Kad se usvoji to “hrvatsko stajalište”, bit će ispunjena »sveta dužnost cijeloga ovog naraštaja«, jer se radi o povijesnom procesu što ga je protiv ustaša pokrenula “komunistička promidžba”. Naime, po Razumu, optužbe protiv Ante Pavelića i njegovih sljedbenika zapravo su »optužbe protiv cjeline hrvatskoga naroda«. Razum nije samo opsjednut svetom dužnošću prepravljanja prošlosti. On je posvećen i ideji gospodarskog procvata suvremene Republike Hrvatske, pa nudi rješenje: “Kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao pozdrav ‘Za dom spremni’, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo jer bismo kupovali i trošili domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi pozdrav trebali rabiti nadasve naši hrvatski političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju promicati dobro hrvatskoga doma i domovine”. Razum, nadalje, objašnjava da onima kojima “taj pozdrav smeta … smeta i obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito željeli da nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina”.

Što se Jasenovca tiče, Stjepan Razum je 2015. ustvrdio kako je ustaški logor Jasenovac «mit» koji je «Hrvatima podmetnut», da je «u poslijeratnom logoru Jasenovac stradao neizmjerno veći broj ljudi negoli u ratnom logoru». Nadalje, da je ratni logor Jasenovac «bio radni i tranzitni logor», da se «u njemu nije provodilo ubijanje», da je «popis jasenovačkih žrtava u Jasenovcu potpuno lažan i izmišljen», da u Jasenovcu «NDH nije ubijala Srbe, nego su nakon rata partizani i komunisti ubijali hrvatske domoljube». Razum je konstatirao kako je Slavko Goldstein u svojim istupima prethodnih godina nastojao «NDH pripisati najcrnja obilježja» i to naziva «goldštajnizacijom NDH» (pri tome je ponajprije mislio na Slavka Goldsteina kao autora nekoliko knjiga i mnogih tekstova o Jasenovcu).

Bilo je i dužnosnika koji su u raznim varijantama podržali ili propagirali revizionističke stavove. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović za posjeta 2015. Izraelu u jeruzalemskom muzeju Jad Vašem izrazila “najdublje žaljenje zbog svih žrtava Holokausta u Hrvatskoj, ubijenih rukama kolaboracionističkog ustaškog režima tijekom II. svjetskog rata”. No prilikom posjeta Kanadi 2016. poslala je posve drukčiju poruku, kad se fotografirala s grupom hrvatskih iseljenika, a pred njima je bila istaknuta hrvatska zastava s grbom na kojoj je gornje lijevo polje bijelo, dakle, koje podsjeća na ustaško znakovlje. Grabar Kitarović je također više puta podržala Marka Perkovića Thompsona. Za posjeta Argentini 2018. predsjednica je izjavila da su visoki dužnosnici NDH, koji su 1945. bježali u tu zemlju kao traženi ratni zločinci, bili “domoljubi” (“Nakon II. svjetskog rata mnogi su Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda”). Doduše, otprilike je ponovila ono što je četvrt stoljeća ranije izrekao Franjo Tuđman (s tom razlikom da je Tuđman govorio o „rodoljubima“). Hrvati su emigrirali u Argentinu od kraja XIX. stoljeća. Velika većina je bila umjerena i nije bila uključena u ekstremističke emigrantske aktivnosti. Oni koji su došli nakon 1945. (oko 5000, zajedno sa svojim obiteljima) bili su gotovo svi ustaše ili bliski režimu. Jedan dio njih bili su zloglasni ratni zločinci, među kojima su bili i sam Ante Pavelić i Dinko Šakić.

Kad se HDZ 2015. vratio na vlast, iznova je krenula rasprava je li „za dom spremni“ domoljubni pozdrav HOS-ovaca u Domovinskom ratu ili ponajprije fašistički pozdrav. Tada se počela promovirati i teza da se zapravo radi o starom, tradicionalnom hrvatskom pozdravu, ali to je besmisleno, jer je tradicionalni HSS-ovski pozdrav bio „za dom“, a onda su početkom tridesetih godina 20. stoljeća ustaški prvaci pridodali „spremni“, što je postala i ključna riječ tog slogana.

Tada je čak potpisivana peticija kojom se tražilo da “za dom spremni” postane službeni pozdrav u Hrvatskoj vojsci. Vodio ju je Josip Pečarić, član HAZU. Novine su objavljivale tekstove pod naslovima Ustašluk akademika Josipa Pečarića šokirao javnost ili Amaterski povjesničar ridikuloznih stavova. Od njegove inicijative ogradili su se i predsjednica Grabar Kitarović i tadašnji kandidat za premijera Tomislav Karamarko.

Strategija zagovornika pozdrava „za dom spremni“ bila je da ga se dekriminalizira, jer bi se tako dekriminalizirala i NDH. No, nije to bio nikakav junački, domoljubni pozdrav, već isključivo ustaški, izraz zločinačke politike države u kojoj se upotrebljavao.

Od tisuća, zapravo desetaka tisuća različitih dokumenata u kojima se spominje „za dom spremni“ koji se nalaze po arhivima u Hrvatskoj i drugim zemljama, izabrao sam nekoliko: dana 18. lipnja 1942. Ustaška nadzorna služba obavještava Ravnateljstvo ustaškog redarstva da iz Zagreba u „logor Jasenovac šalje 21 Židova od 34-godišnje privatnice Zlate Mondschein do 73-godišnjeg bankovnog ravnatelja Mirka Lederera“. Naravno, pismo završava sa „za dom spremni“. Nitko se od navedene 21 osobe nije vratio iz Jasenovca. Ili, u veljači iste godine Župska redarstvena oblast u Travniku obavještava Ravnateljstvo ustaškog redarstva kako u Jasenovac šalje 17 židovskih muškaraca, a u Staru Gradišku 89 židovskih žena i djece iz Travnika i Zenice, uključujući i, naprimjer, Esteru Levi (1905) s djecom Avramom, Rafaelom i Danielom. I opet se dopis zaključuje sa „za dom spremni“. Ni iz ove grupe nitko se nije vratio kući.

Ustaške su vlasti tražile da se uspostavom NDH provede duboka i sveobuhvatna „revolucija“ koja bi implicirala i promjene u načinu pozdravljanja. Dakle, umjesto “sluga pokoran”, “sluga sam ponizan”, “ljubim ruke” – koje “ne samo da ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, nego i čovječjem dostojanstvu koje treba resiti svakoga Hrvata u ustaškoj Hrvatskoj”, vlasti su tražile da „naš pozdrav bude svuda samo – za dom spremni!”. “ZA DOM SPREMNI! pozdrav je svakog svjesnoga Hrvata i Hrvatice”.

Mijo Bzik, jedan od bliskih Pavelićevih suradnika je 1943. bjesnio jer su se građani još uvijek pozdravljali s “Ljubim ruke”. Dnevne novine su 1944. objavile seriju tekstova s porukom – “U NDH postoji samo jedan pozdrav: Za Dom Spremni”. Revija Nova Hrvatska objavila je članak o očekivanoj smrti telefonskog pozdrava “halo”, kojeg će, nadali su se, zamijeniti hrvatskiji pozdrav “spremni”.

Pozdrav „za dom spremni“ bio je posebno na meti zajebancije. Neka Zagrepčanka, navodno članica KP-a, koju je UNS-ov obavještajac sumnjičio i za nemoralno ponašanje, na pozdrav „spremni”, odgovorila je, kažu, „da za nju to ne važi nego ‘zdravo i noge raširi’”. Naposljetku je obavještajac izvijestio kako je jedna doušnica prolazila pored stražarnice na Ozaljskoj ulici (na Trešnjevci). Kraj stražara je stajao izvjesni Dragutin Osrečki. Doušnica je u prolazu, kako bi iskušala njihovu pravovjernost, pozdravila tu dvojicu sa „spremni!”, Osrečki je odgovorio: „do kurca”, a „stražar nije postupio”.

Današnja Hrvatska nema potrebe se referirati na pozdrav „za dom spremni“, kao što pokušavaju neke radikalne grupe. Predsjednik Zoran Milanović je u travnju 2020. ustvrdio kako ploču HOS-a postavljenu u Novskoj na kojoj se komemoriraju branitelji, uz pozdrav Za dom spremni „treba maknuti i negdje baciti”, uz dopunu da te poginule valja komemorati, ali bez inkrimiranog uzvika.

Uostalom, u njemačkom od pamtivijeka „Sieg Heil“ znači “živjela pobjeda”, ali to značenje tom pozdravu ne oduzima njegov nacistički karakter.

Jedan od vrhunaca ustašizacije bio je skandalozni dokumentarni film Jakova Sedlara Jasenovac – istina. U filmu Sedlar predstavlja Jasenovac ne kao logor smrti, nego kao “sabirni i radni logor”. Po Sedlaru, Jasenovac je “logor smrti” postao tek “nakon 1945. i preuzimanja vlasti od strane komunista pod vodstvom Josipa Broza Tita”, što je besmisleno. Međutim, stručnjaci i novinari ukazali su i na nekoliko teških kršenja moralnih i profesionalnih normi u filmu: sam se Sedlar hvalio kako je on pronašao “naslovnicu Vjesnika iz 1945. koje nema u arhivima u Hrvatskoj, ali sam je našao na drugome mjestu. Na naslovnoj stranici Vjesnika tobože je, po Sedlaru, pisalo: „Mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava donijela do Zagreba“. „To znači da je Sava u to vrijeme trebala teći uzvodno!“, objasnio je mudro Sedlar. No, radilo se o nevještoj fotomontaži koja se ubrzo razotkrila. Naime, Sedlar i suradnici su na Vjesnikovu naslovnicu od 15. svibnja 1945. samo nalijepili spomenuti tekst, a zaglavlje list i tekst ispod naslova ostali su isti. Originalni je naslov glasio: “U Trstu, Istri i Slovenskom primorju uspostavljena naša vojno-pozadinska i građanska vlast”. Sedlar je i neovlašteno uvrstio i nekorektno montirao iskaz Zdravka Macure, Puljanina koji je kao dijete bio zatočen u Jasenovcu.

Premijera Sedlarova filma održana je u zagrebačkom kinu Europa. Zlatko Hasanbegović je bio zvijezda događanja.

Umjesto da Jasenovac Sedlaru zatvori sva vrata, taj je lažljivi film dao novi potisak njegovoj karijeri: rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras imenovao ga je za svoga savjetnika za kulturu, iako Sedlar nije nikad bio zaposlenik Sveučišta, a niti nema nikakvih značajnijih postignuća na polju kulturnih politika. Sedlar je dobio i dotad prestižnu Nagradu grada Zagreba. Unatoč javnim kritikama, rektor Boras je Sedlara ostavio na tom položaju, pa je on i 2019. režirao promocije doktora znanosti zagrebačkog sveučilišta koje se održavaju u HNK. Sedlar je poslije objasnio da ga je Boras imenovao savjetnikom “jer su frendovi od 1972.”.

Povijesni revizionizam i ustašizacija medijski se šire preko Glasa koncila i Vijenca (koji su osnovani i bili dugo vremena vođeni časnim idejama), ali se posljednjih godina bez ikakvih uredničkih ograda šire revizionističke poluistine i laži, počev od tvrdnje da Jasenovac nije bilo nikakav logor smrti.

Ključan ideologem za razumijevanja procesa ustašizacije jest sindrom Bleiburg i njegovo simbolično značenje.

U socijalističkoj Jugoslaviji, punih 45 godina, o sindromu Bleiburg javno se moralo šutjeti. U domovima postradalih tiho su njegovana žalosna sjećanja, s gorčinom su prepričavana oskudna saznanja i nicale su obiteljske legende. Osamljene pokušaje da se istraži i kaže puna istina vlast je energično sprečavala i kažnjavala. Temi Bleiburg nametnuta je prisilna amnezija.

Naprotiv, u ustaškoj emigraciji Bleiburg je postao središnji mit kolektivne gorčine i političkog okupljanja. Ustaški časnici i dužnosnici koji su uoči kapitulacije pobjegli s Blajburškog polja ili su izbjegli drugim putovima, nakon mnogih su se peripetija uspijevali skrasiti u Argentini, Australiji, Španjolskoj, Kanadi i SAD-u, neki i u zapadnoj Europi. Raštrkani po svijetu, razjedinjeni različitim tumačenjima svog vojnog i političkog poraza, mnogi i međusobno zavađeni, tema Bleiburg preostala im je najotpornija poveznica: zajedništvo u stradanju i u resantimanima prema okrutnom pobjedniku. Apoteozom vlastite patnje u zaborav su potiskivane patnje nanesene svima drugima, Bleiburgom se nastojao prekriti Jasenovac. Tu su i korijeni blajburške mitologije: nad stvarnom tragedijom namnožile su se deseterostruki brojevi žrtava, a godišnje komemoracije pretvorene su u političke mitinge s huškačkim porukama natopljene mržnjom. Žrtvama je nagrđen pijetet koji zaslužuju. Tijekom svojih 45 godina ustaška emigracija o Bleiburgu je proizvela mnogo stotina memoarskih zapisa, članaka i knjiga, u kojima ima potresnih i uvjerljivih svjedočenja o pojedinostima, ali niti jednog jedinog historiografskog djela koje bi temeljito analiziralo uzroke i tokove blajburških događaja i čitaocu pružilo cjelovitu sliku, bez politikantskih jednostranosti.

S raspadom Jugoslavije i uspostavom samostalne Hrvatske, blajburški mit preselio se iz emigracije u Hrvatsku. Buknuo je i autohtono, iz onog dijela domaćih ljudi koji su nakon preduge prisilne šutnje jedva dočekali da o svojoj traumi vezanoj za Bleiburg napokon u javnosti smiju slobodno progovoriti. Mediji su postali preplavljeni otkrićima i “otkrićima” o blajburškoj temi. Državna vlast i Katolička crkva postale su glavni akteri i pokrovitelji godišnjih komemoracija na Blajburškom polju koje su znatno više služile političkoj propagandi nego zasluženom pijetetu blajburškim žrtvama. Sa blajburške govornice, uz pljesak odobravanja iz mase prisutnih, poražena vojska koja je pune četiri godine ratovala na strani najvećeg povijesnog Zla odjednom je postala “hrvatska vojska na čijim žrtvama izrasta nova Hrvatska”. Premalo je ljudi, u preraširenoj nacionalističkoj opijenosti, odmah shvatilo koliko takve metafore nagrđuju povijesnu sliku Hrvatske i ugrožavaju joj budućnost.

Neki premijeri (Račan, Sanader, Milanović), pa i predsjednici Mesić i Josipović pokušali su stvoriti uvjete da te povijesne memorije nekako funkcioniraju paralelno, a ne da se sukobljavaju, ali je to nije uspjelo.

U lipnju 2019. zastupnici zagrebačke Gradske skupštine izglasali su na prijedlog gradonačelnika Milana Bandića da se pred poštom kod zagrebačkog Glavnog kolodvora podigne Spomenik žrtvama Holokausta, autora Dalibora Stošića i Krešimira Rogine, „kao gestu sjećanja na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu s porukom da se prošlost ne ponovi“. Zna se da je taj projekt snažno podržala i predsjednica Grabar Kitarović.

Ovako koncipiranim spomenikom na prvi pogled Zagreb iskazuje empatiju za zločine. Međutim, nije trebalo dublje čeprkati da bi se vidjelo kako se iza inicijative skriva prijesna revizionistička poruka – naime, sugerira se da se zločin Holokausta dogodio negdje drugdje, ali se on, nažalost, dogodio u Zagrebu. Štoviše, dogodio se na mjestu na kojem se kanio podići spomenik. Radi se o pretposljednjoj velikoj deportaciji zagrebačkih Židova koja je u ustaško-nacističkoj suradnji izvedena u kolovozu 1942. baš s Glavnog kolodvora. U najkraćim crtama, priča ide ovako: pošto su praktičkih od osnutka NDH ustaše samostalno izvodili deportacije i masovne likvidacije Židova, nacisti su u proljeće 1942. procjenjivali da je “židovsko pitanje” u NDH znatnim dijelom “riješeno”. Međutim, tvrdili su i da ustaške vlasti ipak nisu bile dovoljno temeljite te da je izvjestan broj Židova pošteđen hapšenja i deportacija.

Nacisti su stoga odlučili dijelom preuzeti stvar u svoje ruke, pa otad počinju zajedničke ustaško-nacističke pripreme za akciju. Između 29. i 31. srpnja 1942. uslijedilo je po Zagrebu novo popisivanje Židova, a od 8. pa do jutra 13. kolovoza uhapšeno je oko 1200 Židova. Svi pohapšeni okupljeni su na sabiralištu u istočnom dijelu školskog kompleksa u Križanićevoj ulici. Iz Zagreba su deportirani u dva transporta, 13. i 24. kolovoza.

Prijevoz zatočenika iz Križanićeve na manje od kilometra udaljeni Glavni kolodvor odvijao se po danu, “na očigled čitavoga građanstva”. Povjesničar i franjevac Dominik Mandić koji je tada živio u Rimu tvrdi da su deportiranima “Zagrebčani iskazivali veliku simpatiju na odlasku, jer su ih po danu u kamionima prevozili na stanicu”. Talijanske obavještajne službe izvještavaju tih dana da su “posljednja masovna hapšenja Židova ostavila teške dojmove na stanovnike Zagreba i potakle vrlo nepovoljne komentare … da bi iskazao svoje neslaganje velik broj ljudi odlazio je u zatvore i donosio hranu uhapšenima”.

Nacisti su već na kolodvoru preuzeli transport, sve do Auschwitza. Trošak prijevoza preuzele su vlasti NDH. U izvještaju glavnog statističara SS-a dr. Richarda Korherra uredu Reichsführera SS-a Himmlera iz ožujka 1943. konstatirano je kako je u kolovozu 1942. iz NDH u logore u Poljskoj deportirano ukupno 4.972 Židova.

Zbog toga što se ova tragična priča jednim dijelom odigravala na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, nitko ju nema pravo zanemariti kad bi se na tom mjestu podizao spomenik. On bi se mogao posvetiti ili onima koji su stradali u deportaciji u kolovozu 1942. godine (njih 800), ili svim stradalim zagrebačkim Židovima (oko 8000), ili svim stradalim hrvatskim Židovima (oko 20.000) ili čak svim stradalim Židovima u NDH (oko 31.000). Valja voditi računa da je NDH počinila genocid i nad Romima i Srbima i masovni zločin nad svim stvarnim i potencijalnim opozicionarima. U ratu je oko 21.000 Zagrepčana poginulo u partizanima ili kao žrtve fašizma. I njih bi trebalo komemorirati (oko 8000 Zagrepčana je stradalo kao ustaše i domobrani i njihovi pristaše).

Spomenik koji bi komemorirao šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu, a ne stradale zagrebačke ili hrvatske Židove, polučio bi suprotan efekt od onog koji su mu namijenili inicijatori projekta.

Umjesto da inozemnoj javnosti iskaže empatiju Zagreba za židovska stradanja, osnovni bi zaključak bio da se Zagreb i Hrvatska ne mogu suočiti s vlastitom poviješću, odnosno s ustaškim zločinima i kriminalnim karakterom NDH.

Jedna od revizionističko-proustaških fiksacija još od 1990. bio je Josip Broz Tito. Proglašavan je za zločinca, optuživan za genocid. Hajka na Tita bila bi puno žešća da ju nije limitirao Franjo Tuđman koji je prema njemu uglavnom imao pozitivan odnos. Kod Tuđmana je taj odnos prelazio djelomično i u nekritičku apologiju, motiviranu činjenicom da je i sam bio partizan, što nije krio, i da je kasnije bio pripadnik jugoslavenske vojno-partijske nomenklature – i to samom njenog vrha (a to mu je već bilo mnogo teže priznati). Međutim, dobrim, dijelom, bio je to svojevrsni paradni titoizam. Način na koji je Franjo Tuđman upravljao strankom i državom, uvjerenost u vlastito mesijansko poslanje, boravak u Titovoj vili na Pantovčaku i mnogo toga drugoga bili su zapravo uporni pokušaji da uspostavi most između Tita i sebe i svjedočilo je o Tuđmanovoj fascinaciji Titovim kultom ličnosti. Razlikovalo ih je ono što je u jugoslavenskom i hrvatskom kontekstu bilo i jest najbitnije – Tuđman je bio nacionalist, a Tito se protiv nacionalizma i svih nacionalizama dosljedno zalagao i borio.

Od Tuđmanove smrti u otvorenoj demonizaciji Josipa Broza Tita sudjeluju i istaknuti članovi HDZ-a. Na zagrebačkom Trgu maršala Tita od 2008. svake je godine inicijativa „Krug za trg“ organizirala skup s ciljem isprva da mu se vrati njegovo predjugoslavensko ime – Kazališni Trg (bilo je među članovima inicijative različitih prijedloga za preimenovanje, čak i da se nazove Trg Alojzija Stepinca). Organizatori su se pozivali na rezoluciju Vijeća Europe o osudi totalitarnih režima, prosvjednici su nosili crvene plašteve na kojima je stajala poruka – “zločin je zločin”. Naredne godine predstavnici inicijative šalju i službeni zahtjev Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova grada Zagreba za promjenom imena trga, ali će biti odbijeni „zbog proceduralnih zapreka“. Ubrzo je gradska skupština glasala o prijedlogu referenduma o preimenovanju, ali je odbijen velikom većinom glasova (samo osam za). Gradonačelnik Milan Bandić ograđuje se uz riječi: „ja mu nisam dao ime, a neću ga ni mijenjati“. No, narednih godina poznati profesor i konvertit Ivo Banac (koji se na studentskim demonstracijama u SAD 1968. kao maoist tukao s policijom) je 2012. nakon što je ustvrdio kako je „Tito simbol poraza nekoliko hrvatskih generacija“ kao predstavnik Hrvatskog helsinškog odbora demonstrativno stavio ploču s nazivom „Trg anonimnog umjetnika“ na istočnu stranu trga. Milan Bandić je do 2013. godine, kako je mijenjao političku orijentaciju, promijenio i odnos prema eventualnoj promjeni imena trga – ogradio se izjašnjavanja o problemu, konstatiravši da ga „je potrebno riješiti referendumom“. Sljedeće godine su „prosvjednici nosili natpise “Uklonite zločinca s Kazališnog trga”, “onaj koji odobrava zločin je zločinac”, “Trg zločinca Tita”, “Olujom do Hrvatske, lustracijom do slobode”, a u nekoliko navrata na spominjanje Bandića glasno su zviždali i tražili lustraciju.

U narednih nekoliko godina održavali su se skupovi za preimenovanje Trga maršala Tita, ali nikakvih većih pomaka nije bilo. Nova faza počinje u studenom 2016. godine, kad je zagrebački HDZ najavio stavljanje preimenovanja na dnevni red Gradske skupštine. Zagrebački SDP i antifašisti bili su protiv, dok je Milan Bandić opet najavio referendum.

Naposljetku je HDZ-ov prijedlog odbijen na sjednici Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova.

U tom se trenutku činilo da se pokret za preimenovanje Trga maršala Tita ispuhao. Međutim, situacija se stubokom izmijenila nakon izbora za gradsku skupštinu i gradonačelnika u svibnju i lipnju 2017. godine. Milan Bandić je u drugom krugu ponovo izabran za gradonačelnika dobivši 51,8% glasova, dočim je njegova stranka (Stranka rada i solidarnosti) bila relativni pobjednik izbora, dobivši 30,87% glasova. Bandić je bio prisiljen na koaliranje, ali nije htio to učiniti niti s listom SDP-a, HNS-a i drugih stranaka ljevice i umjerene ljevice koju je predvodila Anka Mrak-Taritaš (24,5% glasova na izborima za gradonačelnika), kao ni s listom HSLS-a i drugih stranaka centra koju je predvodila Sandra Švaljek (19,5% glasova).

Kako je lista HDZ-a osvojila samo 5,6% glasova, jedina je opcija za Bandića bila da stvori koaliciju s radikalnodesnom listom pod vodstvom Brune Esih koja je najavila da je jedini uvjet za dogovor s Bandićem preimenovanje Trga maršala Tita. Istovremeno, mediji su prenosili informacije kako visokopozicionirani članovi Bandićeve kampanje nisu bili neskloni ispuniti taj uvjet, iako se o tome tijekom predizborne kampanje iz stranke nije moglo čuti ništa. No, Bandić je brzo promijenio strategiju, pa je već tijekom faze sastavljanja skupštine najavio da u srpnju šalje prijedlog za referendum o preimenovanju i nešto kasnije precizirao da bi novo ime trebalo biti Trg Republike Hrvatske (o, kako originalno!).

Liberalna i lijeva zagrebačka politička scena se nije dala – organiziran je prosvjed protiv preimenovanja. Na njemu je istaknuto da je „Tito jedan od posljednjih simbola pobjede nad nacizmom i ustaštvom u Drugom svjetskom ratu”. U međuvremenu se pobunio i SSDS, tada u koaliciji s HDZ-om na nacionalnoj razini. Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac je zaprijetio da će SDSS izaći iz koalicije. No, niti HDZ ni Milan Bandić se na te prosvjede nisu obazirali, jer se politička trgovina morala realizirati. Bandić je prijedlog o promjeni imena poslao Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova koji je na sjednici 21. srpnja sa samo jednom točkom dnevnog reda izglasao promjenu. Bio je to pretposljednji udarac maršalu Titu. Sjednica Skupštine koja je promjenu trebala potvrditi zakazana je za 31. kolovoza. Prosvjed protiv preimenovanja nije polučio rezultata (najdojmljiviji je bio slogan „zaustavimo relativizaciju ustaških zločina i povratak u srednji vijek, stop reviziji povijesti!“), baš kao ni pokušaji da se točka o preimenovanju makne s dnevnog reda Gradske skupštine. Na sjednici je zastupnik Ivan Čelić uime kluba HDZ-a kako „svjetski izvori navode da je Titov režim odgovoran za smrt više od 570 tisuća ljudi. Zbog toga je s razlogom došao na ljestvicu najvećih zločinaca 20. stoljeća”. Od stranke koja se već kompromitirala tolikim brojem revizionističkih i ustašonostalgičarskih eskapada nije se moglo ni očekivati drugo doli ovakve nebuloze – ona je preuzeta iz knjige Death by Government nadrihistoričara Rudolpha Rummela, koji je u svojoj osebujnoj knjizi složio nekakvu tablicu s posve izmišljenim brojkama. Valja znati da je taj Rummel bio žestoki antikomunist i mrzitelj ustaša kojima je pripisivao veći broj žrtava od stvarnih (655.000, od toga 600.000 Srba) te da je otvoreno simpatizirao Mihailovićeve četnike. Iz svega toga jasno je proizašao i Rummelov antititoizam.

Trg maršala Tita preimenovan je uz 29 glasova za, 20 protiv i jedan suzdržan. Gradski Odbor HDZ-a slavodobitno je objavio tu vijest.