Nešto prije ponoći Haukelid i Sørlie bili su u Rjukanu i s mosta preko rijeke Måne gledali dolje prema gradskoj željezničkoj stanici. Vidjeli su dva plato-vagona natovarena bačvama i kanistrima, okupana svjetlošću. Vojnici sa strojnicama stajali su na vrhu tereta, a dah im se pretvarao u paru na ledenom zraku očito doslovno slijedeći Falkenhorstov savjet nakon prve sabotaže u Vemorku: “Kad imate škrinju s draguljima, ne hodate oko nje. Sjednete na poklopac s oružjem u ruci.”

Dvojica diverzanata napustila su svoju promatračnicu na mostu i pokrajnjim ulicama Rjukana otišla do samostojeće garaže iza jedne kuće. Vrata garaže bila su zaključana. Haukelid, koji je već postao uvježbani lopov, s lakoćom ih je obio. Unutra su našli jedan stari auto. Vlasnik je za tu večer ponudio auto Lier-Hansenu i rečeno mu je da bi za njega bilo najbolje da izgleda kao da mu je ukraden.

Lier-Hansen i čovjek po imenu Olav, kojega je unovačio kao njihova vozača, stigli su u garažu netom poslije. Tada se pojavio Larsen s rancem i skijama za putovanje do Švedske izgledajući vrlo nervozno. Syverstad je bio u Vemorku, a Nielsen u jednoj bolnici u Oslu gdje je čekao operaciju slijepog crijeva koju mu je njegova sestra, koja je tamo radila kao medicinska sestra, dogovorila za nedjelju – bio je to savršen alibi. Olav je otvorio čok auta i okrenuo polugu za pokretanje motora. Motor se zakašljao i utihnuo. Pokušao je opet. Ovoga puta motor se čak nije ni oglasio. “Ti glupa živino!” Haukelid je udario po boku auta.

Ne uspiju li pokrenuti auto, bit će to napornih trinaest kilometara do Mæla po mraku i hladnoći. A nisu smjeli zakasniti: što se više bude bližio dolazak vlaka, to su više osiguranja očekivali na stanici u Mælu. Digli su haubu i pogledali motor. Akumulator je bio u redu. Imali su dovoljno goriva. Pumpe za gorivo nisu bile zaleđene. Sve je ostalo izgledalo u redu. Pokušali su treći put. I opet, ništa. “Žao mi je”, rekao je Olav, “neće upaliti.”

Već su pokušali dobiti aute od dvojice liječnika u gradu, koji su bili jedini kojima je bilo dozvoljeno voziti u to ratno vrijeme. Nijedan od tih auta nije bio u voznom stanju. Nijemci su uzeli većinu drugih.

Još jednom su Haukelid i Olav pregledali motor. Ovoga puta su odvojili karburator i vidjeli da je začepljen čađom. Nakon što su ga temeljito očistili, crnih ruku i lica, pokušali su ponovno. Olav je povukao čok, okrenuo ručicu i napokon je motor upalio. Bilo je gotovo 1:00 u noći, sat kasnije nego što su planirali krenuti.

Usamljeni je auto krenuo na jug iz Rjukana po snijegom prekrivenoj cesti, a lanci na kotačima za sobom su ostavljali prljavobijeli trag. Da su naletjeli na kakvu kontrolnu točku, ne bi se lako izvukli. Dovoljno je loše bilo to što su bili petorica muškaraca u ukradenom autu, bez dozvola za putovanje usred noći; zbog oružja i smotuljka eksploziva strijeljali bi ih, ali tek nakon što bi ih mučili. Kratko putovanje u Mæl činilo se dugim zbog strave koju su svi osjećali. Haukelid je znao da je odgovornost da se pobrine za to da se eksploziv postavi na njemu, kao vođi operacije. Po onome što mu je Larsen rekao, neće imati drugu priliku za napad na pošiljku jednom kad se nađe s druge strane jezera Tinnsjø.

Oko kilometar i pol od trajektnog pristaništa, Haukelid je rekao vozaču da stane uz cestu i ugasi svjetla. Kad je auto stao pored drveća uz cestu, Haukelid je pružio Larsenu pištolj. Nije lako sjeo u inženjerove ruke. “Čekajte nas”, rekao mu je Haukelid. Ako se ne vrate za dva sata, on i Olav su trebali otići, a on se trebao prebaciti u Švedsku. Zatim se Haukelid okrenuo vozaču. Začuje li pucnjeve, trebao se “izgubiti odatle što je brže bilo moguće”. Svi su se složili. Haukelid, Sørlie i Lier-Hansen izašli su iz auta.

“Sretno”, rekao je Larsen prije nego su se vrata zatvorila. Sreća će im trebati, i to puno sreće. Iznad njih je na bistrom nebu sjao Mjesec u zadnjoj četvrti bacajući jedva dovoljno svjetlosti da vide put do postaje. Zimska hladnoća grizla ih je za kožu, a led pod nogama krckao i pucao pri svakom koraku. Ako je ispred njih bio stražar boljeg sluha, čuo bi ih da dolaze puno prije nego bi ga oni vidjeli. Zapravo, s obzirom na pucanje leda, mogao je pomisliti da ide cijela vojska.

Otišavši malo ispred ostalih, Haukelid je pogled držao uperen na pristanište pazeći na i najmanji pokret. Jedna jedina viseća lampa osvjetljavala je mostić za ukrcaj koji je vodio prema gorostasnoj sjeni Hydra. Osim toga, drugih svjetala nije bilo. Koliko je vidio, nije bilo vojnika na straži oko trajekta. Nekoliko noći ranije, kada je izviđao, u pristanišnoj zgradi je vidio između petnaest i dvadeset ljudi. Rijetko su izlazili na hladnoću, ali je mislio da će biti puno oprezniji večeras, noć prije dolaska pošiljke. Ako i jesu bolje pazili, činili su to diskretno.

Stotinjak metara od pristaništa, Haukelid je mahnuo ostalima da stanu i štite ga dok je krenuo bliže. Džepovi su mu bili puni ručnih bombi i budilica, pod parkom je imao skrivenu strojnicu Sten, a paket od osam i pol kilograma eksploziva bio mu je zamotan oko vrata i struka, zbog čega se osjećao kao kakav nezgrapni div. Uočio je nekoliko vojnika u pristanišnoj zgradi, ali i dalje nikoga vani. Unatoč svim obrambenim mjerama, Nijemci se, čini se, nisu sjetili štititi trajekt noć prije transporta.

Pokazujući Sørlieju i Lier-Hansenu da ga slijede, Haukelid se šuljao uz dok prema trajektu. I dalje nije bilo stražara. Proželi su ga žmarci od straha. Nije vjerovao da bi Nijemci bili tako blesavi.

Bez ijedne prepreke na putu, trojac je napokon prešao na trajekt. Haukelid je ispod glavne palube čuo slab zvuk glasova. Polako je nastavio dalje prema stepenicama za donju palubu. Kod vrata prema kabinama posade pažljivo je osluškivao. Činilo se da je posada usred uzbudljive partije pokera. Nastavio se šuljati nakratko ugledavši norvešku posadu kako sjedi za dugim stolom i karta.

Zatim je stigao do odjeljka za putnike treće klase. Sad je morao naći otvor ispod palube kamo će staviti eksploziv. Dok su on i Sørlie tražili otvor, Lier-Hansen je čuvao stražu. Upravo tada u hodniku su začuli korake. Prije nego su se uspjeli sakriti, čuvar se pojavio u odjeljku. Ako oglasi alarm, izgubljeni su. “Jesi li to ti, Knute?” upitao je čuvar.

“Jesam”, odgovorio je mirno Lier-Hansen, prepoznavši Johna Berga, čovjeka kojeg je poznavao iz atletskog kluba u Mælu. “S nekim prijateljima.” Haukelid i Sørlie su se primaknuli. Prošao je još jedan napeti trenutak dok je čuvar pokušao shvatiti što su radili na brodu usred noći.

“K vragu, Johne”, reče Lier-Hansen. Berg je znao da je u pokretu otpora.

“Očekujemo raciju i moramo nešto sakriti. Nešto ilegalno. To je sve.”

“Pa zašto nisi tako rekao?” reče Berg. “Nema problema.” Pokazao je na vratašca na podu hodnika koja su vodila na palubu niže. “Neće ovo biti prvi puta da je nešto skriveno tu dolje.”

Lier-Hansen je nastavio razgovarati s čuvarem dok su se Haukelid i Sørlie spustili u uzvoj. Pužući na koljenima, uz pomoć baterijske lampe, šljapkali su kroz ledenu vodu dok nisu stigli do pramca trajekta. Niski, mračni prostor nalikovao je na grobnicu. Da su Nijemci došli na brod i pronašli ih tamo, mogla je biti i njihova. Sørlie je držao svjetiljku dok se Haukelid dao na posao.

Minute su brzo prolazile dok je pažljivo pripremao naboje. Učvrstio je eksploziv pod vodom, na podu od valovitog čelika. Kobasica od Nobela 808 bila je savijena u gotovo potpuni krug. Haukelid je pričvrstio dva fitilja detonatora na oba kraja kobasice. Povukao je druge krajeve iz vode i zalijepio ih zajedno. Zatim je povezao električne kapice detonatora na te fitilje i pričvrstio ih za rebra broda. Nakon što je povezao dvije budilice s njihovim paketima baterija, provjerio je da žice koje vode iz satova nisu već pod naponom, a zatim je navio budilice, namjestivši ih da se uključe u 10:45 prijepodne. Njih je također zalijepio za rebra trajekta.

Utrnulih ruku, dok su ga oči pekle od znoja, Haukelid je počeo s najopasnijim dijelom postavljanja naboja, lijepljenjem žica koje su iz budilica vodile u kapice detonatora. Kako je na svakoj budilici između batića i pločica koje će zatvoriti strujni krug i pokrenuti detonaciju bilo manje od centimetra, Haukelid je bio izuzetno oprezan. Ako bi zatresao budilice, ako bi mu se ruka pomakla, ako bi izgubio ravnotežu na skliskom podu, nastala bi katastrofa – brzinom od devet tisuća metara u sekundi, kojom su izgarali fitilji. On i Sørlie bili bi mrtvi prije nego bi im ijedna pomisao o tome bljesnula u glavama.

Ruke su mu ostale mirne i dovršio je posao. Haukelid i Sørlie su se provukli natrag do ljestava i izašli kroz vratašca, prljavi i potpuno mokri. Lier-Hansen i Berg i dalje su razgovarali. Berg nije postavljao nikakva pitanja o tome zašto im je tako dugo trebalo, a Haukelid na njih ionako ne bi odgovorio. Samo je stisnuo Bergovu ruku i zahvalio mu što je dobar Norvežanin. Zatim su se trojica muškaraca išuljala s trajekta i nestala u noći.

Stigli su do auta samo koju minutu prije isteka roka od dva sata i kratko se vozili prije nego je Olav zaustavio auto pored ceste. Sørlie je izašao. On je išao natrag u planine da se opet poveže sa Skinnarlandom. Kad je stavio skije, pozdravio se s ostalima. “Vratit ću se ubrzo”, obećao je Haukelid. Zatim je Sørlie nestao u šumi. Olav je ostale odvezao na jug prema Kongsbergu gdje su se planirali ukrcati na vlak za glavni grad. Za to su vrijeme na trajektu satovi otkucavali.

U nedjelju ujutro 20. veljače točno u 8:00 diljem željezničke postaje u Rjukanu začule su se zviždaljke. Vojnici koji su čuvali spremnike s teškom vodom smjestili su se na svoje položaje na plato-vagonima. Vlak je na trajekt prevozio i sedam rezervoara s amonijakom i dva vagona prtljage, uglavnom opremu za Wehrmacht.

Nikad nijedna pošiljka iz grada nije bila tako dobro zaštićena. Vojnici su također bili razmješteni duž cijele pruge kao osiguranje od napada na putu do pristaništa.

U kući u Rjukanu u kojoj je odrastao Gunnar Syverstad se brinuo za svoju bolesnu majku. Trebala je otputovati putničkim vlakom u 9:00 u Mæl, a zatim trajektom u Notodden na dogovoreni liječnički pregled u bolnici. Ali večer prije odjednom je dobila strašne bolove u trbuhu i sad je bila preslaba da putuje. Nije znala da joj je sin prethodne večeri u objed ulio obilnu količinu laksativa.

Ali desetke drugih stanovnika Rjukana – muškaraca, žena i djece, kao i nekoliko drugih, među kojima i gostujućeg skladatelja Arvida Fladmoea – nitko nije spriječio da se ukrcaju u putnički vlak i započnu svoje putovanje prema Mælu i trajektu koji ih je tamo čekao.

Na stanici u Kongsbergu, stotinjak kilometara vožnje od Rjukana, Haukelid i Larsen su kupili dvije karte za vlak za Oslo. Olav ih je ostavio petnaestak kilometara od grada, a ostatak su puta skijali kroz šumu. Lier-Hansen je trebao ići s njima, ali on je u zadnji trenutak odlučio da ne ode u Švedsku. Dok su čekali polazak vlaka za Oslo, s istoka je stigao vlak s njemačkim trupama. U nekoliko minuta, stanica je bila preplavljena vojnicima.

Haukelid je znao da će sve biti u redu ako ostanu mirni. Tada ga je Larsen zgrabio za ruku. “Ono je šef Gestapa u Rjukanu”, rekao je gledajući kako Muggenthaler izlazi iz vlaka. “A ja ne bih smio napuštati grad.” Dvojica muškaraca pohitali su u toalet i Larsen se zaključao u jednu od kabina te tamo ostao dok vlak u kojemu je bio Muggenthaler nije otišao, a oni se mogli ukrcati u svoj vlak.

Gore na planini iznad Mæla Lier-Hansen je gledao kako teretni vlak na vrijeme stiže na odredište. Tijekom idućeg sata u pristaništu su vagoni vlaka i plato-vagoni prebacivani na Hydro i učvršćivani na svoja mjesta. Tad su počeli pristizati putnici. Službenik je provjeravao njihove karte prije nego su prešli mostić za ukrcaj i sjeli na svoja mjesta. Oni s najjeftinijim kartama imali su mjesta najudaljenija od glavne palube. Lier-Hansen je višekratno gledao na sat. Nekoliko minuta nakon deset sati, što je bilo vrijeme polaska po redu plovidbe, lučki radnici su odvezali užad i Hydro se odmaknuo od mola, a propeleri su iza njega uzburkali mirne vode jezera Tinnsjø.

Jutro je bilo hladno ali vedro i sunce je blistavo sjalo. Kapetan Erling Sørensen stotine je puta prešao jezero. Bio je iz obitelji brodskih kapetana. Njegov je brat torpediran – dva puta – dok je krstario sjevernim Atlantikom. Na jezeru Tinnsjø čovjek nije morao brinuti zbog takvih stvari. Gore na mostu, Sørensen je usmjerio Hydro prema sredini jezera.

Netom prije 10:45 Sørensen je izašao iz kormilarnice da zapiše nešto u brodski dnevnik. Ispod palube trideset i osam putnika kratilo je vrijeme u salonu i u drugim odjeljcima. Neki su kartali, drugi se razgovarali ili tiho čitali svoje knjige. Jedna je starija žena listala fotoalbum. U strojarnici su trojica članova posade jela kasni doručak odmarajući se od hladnoće. Osim prisustva osmorice njemačkih vojnika koji su pazili na dva vagona, sve je bilo uobičajeno.

Dok se Sørensen spuštao s mosta, ispod palube se začuo glasan zvuk pucanja i trajekt se zatresao. Da nisu bili usred dubokog jezera, pomislio bi da su se nasukali. Ali ne, ovo je bilo nešto posve drugačije. Trčeći natrag uz stepenice, vidio je kako dim zahvaća palubu. “Usmjeri prema kopnu!” viknuo je kormilaru. Prije nego je trajekt mogao promijeniti kurs, počeo se divljački naginjati. U odjeljcima pod palubom, putnike je uhvatila strava. Ugasila su se svjetla i voda je počela nadirati unutra. Iz napuknutih cijevi šikljala je vruća para. Salon treće klase nije imao okna i bio je u gotovo potpunom mraku. “Bomba”, zavrištao je jedan od putnika. “Bombardirani smo!” Svi su očajnički pokušavali naći vrata.

Na mostu Sørensen je znao da je trajekt izgubljen. Pramac je bio pod vodom, a bili su daleko od obale. Viknuo je putnicima da uđu u čamce za spašavanje te je s jednim članom posade uspio spustiti jedan od čamaca. Neki su se putnici već bacali u vodu. Tad je rekao svom kormilaru da napusti brod i preuzeo je most. Okrenuo je kolo kormila ne bi li usmjerio Hydro udesno, no nastavio se naginjati ulijevo. Jednog su člana posade gotovo zdrobili željeznički vagoni koji su se počeli naginjati.

Putnici su bježali iz svojih odjeljaka na glavnu palubu. Neki su uspjeli naći prsluke za spašavanje prije nego su skočili u vodu. Drugi su samo skinuli svoje teške kapute i bacili se preko palube, a među njima je bio i Arvid Fladmoe. Oni koji nisu znali plivati našli su se pred nemogućim izborom između broda koji je tonuo i opasne ledene vode. Dolje u trećoj klasi putnici su napokon pronašli vrata i put van, ali u tami nisu znali na koju stranu da idu. Voda je u bujici preplavila prolaz.

Jedna mlada žena, imenom Eva Gulbrandsen, udarala je brodski prozor šakama nadajući se da će ga uspjeti razbiti i ispuzati prema svjetlu iznad. Staklo je bilo prečvrsto da ga razbije. Pored nje je protrčao čovjek i ona ga je zamolila za pomoć, ali on je bio u panici. “Ne mogu pomoći ni sebi. Ne znam čak ni plivati.” Vrištanje i zapomaganje u pomoć odjekivalo je iz svih smjerova. Pȍd pod njihovim nogama postao je strm poput tobogana. Eva se napokon uspjela dočepati gornje palube. Skinula je svoj vuneni kaput i popela se preko ograde. Još uvijek u teškim čizmama, skočila je s broda.

Sørensen je pobjegao iz kormilarnice. Pramac je sad bio potpuno pod vodom, a na krmi su se propeleri vrtjeli sve više i više iznad vode. Trajekt se sada tako jako nagnuo na jednu stranu da je gotovo mogao otpuzati preko desne strane trupa broda. U tom se trenutku začuo još jedan glasan prasak i vidio je kako pucaju okovi na jedanaest vagona i oni padaju u jezero. Imao je još samo nekoliko sekundi prije nego cijeli trajekt potone, a i on zajedno s njim ako se brzo ne pokrene. Skočio je.

Četiri minute nakon eksplozije, Hydro je bio izgubljen u jezeru.

Jedini čamac za spašavanje brzo se napunio putnicima. Fladmoea su povukli u čamac, s promočenom torbom za violinu u ruci. Jednako tako i Evu Gulbrandsen. Drugi su se držali za rasute ostatke koje je za sobom ostavio brod koji je potonuo, među kojima su bili kovčezi i četiri poluprazne bačve “kalijeva karbonata”. Oni koji su se uspjeli spasiti s trajekta sad su se mučili ne bi li došli do obale prije nego ih svlada ledena voda. Neki su lokalni ribari i seljaci koji su svjedočili katastrofi priskočili su u pomoć u čamcima na vesla, veslajući tako snažno da su im ruke prokrvarile. Od pedeset i troje ljudi koji su se ukrcali na trajekt, preživjelo ih je dvadeset i sedmero, među njima i kapetan i četvorica njemačkih vojnika. Svih jedanaest vagona potonulo je na dno jezera Tinnsjø, a s njima i bačve i kanistri s teškom vodom.

Rolf Sørlie proveo je veći dio nedjelje zatvoren u malenoj kolibi na Viddi. Nije se usuđivao pridružiti Skinnarlandu za dana. Iako je bio iscrpljen od prethodne noći, ostao je budan, u strahu da bi na njega mogli nabasati njemački vojnici koji su sudjelovali u vježbama. Nervozno se pitao što se dogodilo s trajektom: Je li potonuo? Je li tko izgubio život? Kad je sunce zašlo, krenuo je van. Puhao je snažan vjetar i hladnoća mu je prodirala do kostiju.

Nakon nekoliko sati skijanja ruke i noge su mu gorjele od napora, no stigao je do farme Hamarenovih. Nadao se tamo odmoriti, no izgledalo je kao da su u kući posjetioci, pa je krenuo dalje. Vjetar je sada zavijao, ali nije mogao stati. Ruke su mu bile tako slabe da nije bio siguran bi li mogao nastaviti. Progonila ga je misao Što sam to učinio? koja mu je stalno prolazila kroz glavu jer je znao da su, ako je sabotaža bila uspješna, Norvežani to platili svojim životima. Baš kad mu se učinilo da neće moći napraviti ni koraka više, vjetar se odjednom smirio. Prvi put više nije imao osjećaj da ga naleti vjetra tuku i kratkotrajni predah dao mu je novu snagu.