Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Jesu li Grci vjerovali u svoje mitove?’ francuskog povjesničara i arheologa Paula Veynea u kojoj autor provodi fascinantnu studiju o tome što smatramo mitom, a što znanošću
Ne znamo ono o čemu nemamo pravo postavljati pitanja (otud iskrena sljepoća mnogobrojnih muževa i roditelja) i ne sumnja se u ono u što drugi vjeruju, ako ih se poštuje. Odnosi među istinama su odnosi moći. Otuda ono što se naziva prijetvornošću.
Grci su razlikovali dvije domene: bogove i junake. Oni nisu poznavali mit ili tvorbu mita općenito, već su mitove prosuđivali prema njihovom sadržaju. Kritički odnos prema junačkim naraštajima sastojao se u preobrazbi junaka u obične ljude, pridajući im prošlost kakva bi pristajala ljudskim naraštajima, to jest povijest od Trojanskog rata naovamo. Prvi korak te kritike bio je uklanjanje božanskog utjecaja na povijest. To ne znači da je postojala i najmanja sumnja u postojanje tih bogova. No u naše vrijeme bogovi najčešće ostaju ljudima nevidljivi: tako je bilo i prije Trojanskog rata pa sav Homerov nadnaravni svijet počiva na mašti ili lakovjernosti. Naravno, postojala je kritika vjerskih uvjerenja, ali to je bilo nešto drugo: neki su mislioci jednostavno poricali ili postojanje nekog određenog boga ili čak postojanje svih bogova u koje su ljudi vjerovali; s druge strane, velika većina filozofa i obrazovanih ljudi nije se bavila propitivanjem bogova, već nastojanjem da pronađu predodžbu dostojnu božanske uzvišenosti: kritički odnos prema vjeri očitovao se u očuvanju predodžbe o bogovima očišćene od svake praznovjernosti, a kritika junačkih mitova očuvala je junake učinivši ih uvjerljivima poput običnih ljudi…
Komentari