Teorija evolucije primjenjuje se na tjelesna pitanja sve od kada je Darwin objavio knjigu Postanak vrste prirodnim odabirom. Prije toga je desetljećima držao svoju teoriju u ladici strahujući od kontroverze koja će sigurno uslijediti nakon njezina objavljivanja. Ako želite znati zašto ljudi imaju uši s obje strane glave i oči naprijed, to vam može reći teorija evolucije, baš kao što vam može reći i zašto ptice imaju oči s obje strane glave, a uši im se uopće ne vide. Evolucijska teorija, drugim riječima, nudi objašnjenja o tome kako su tijela postala takva kakva jesu.

Godine 1975. E. O. Wilson dao je radikalan prijedlog. U kratkoj i eksplozivnoj knjizi pod naslovom Sociobiologija Wilson je tvrdio da bi se teorija evolucije mogla primijeniti, zapravo da se mora primijeniti na razmišljanje o porijeklu našeg ponašanja – a ne samo naših tijela. Poslije, da bi se izbjegle negativne konotacije, kojih je ubrzo bilo sve više, poput onih povezanih s eugenikom (koju je utemeljio Darwinov rođak Francis Galton), taj pristup preimenovan je u “evolucijska psihologija”. Wilson je predložio da se evolucijska teorija primijeni na nekoliko “središnjih pitanja… od neizrecive važnosti: kako funkcionira um, a još više – zašto funkcionira na taj, a ne na neki drugi način, i kakva je temeljna čovjekova priroda kad se uzmu u obzir oba ta razmatranja”. On je tvrdio da je teorija evolucije “bitna prva pretpostavka za svako ozbiljno razmatranje stanja čovjeka” te da su “bez nje humanističke i društvene znanosti tek ograničeni opisi površinskih pojava, kao astronomija bez fizike, biologija bez kemije i matematika bez algebre”.

Počevši od Sociobiologije i od knjige O ljudskoj prirodi, nastavka koji je Wilson objavio tri godine poslije, teoretičari evolucije počeli su premještati središte svog interesa s očiju, ušiju, perja i krzna na manje opipljiva i mnogo problematičnija pitanja kao što su ljubav, ljubomora, izbor partnera, rat, ubojstvo, silovanje i altruizam. Sočna tema izvučena iz epike i sapunica dospjela je u intelektualne studije i rasprave na cijenjenim američkim sveučilištima. Rođena je evolucijska psihologija.

Bio je to težak porođaj. Mnogima se nije svidjelo što to podrazu­mijeva da su naše misli i osjećaji ugrađeni u naš genski kod, baš kao i oblik glave ili duljina prstiju, pa su stoga neizbježni i na njih se ne može utjecati. Istraživanje evolucijske psihologije brzo se usmjerilo na razlike između muškaraca i žena, koji su, po svoj prilici, imali različite ciljeve kad je o reprodukciji. Kritičari su čuli prizvuke rasne predodređenosti i samodopadnog seksizma, koji je u prošlosti opravdavao stoljeća osvajanja, porobljavanja i diskriminacije.

Premda Wilson nikad nije tvrdio da samo genetsko naslijeđe stvara psihološke fenomene, nego da tek sklonosti nastale evolucijom utječu na spoznaju i ponašanje, njegova umjerena shvaćanja ubrzo su zasjenile neumjerene rasprave koje su nastale iz svega. Mnogi stručnjaci za društvene znanosti tada su vjerovali da su ljudi gotovo posve stvorenja kulture; prazne ploče koje će ispisati društvo. No Wilsonovo gledište bilo je vrlo privlačno ostalim akademicima, željnima uvođenja strože znanstvene metodologije u područja za koja su mislili da su pretjerano subjektivna i iskrivljena liberalnim političkim stavovima i samozavaravanjem. I desetljećima poslije te su dvije strane u toj raspravi i dalje u velikoj mjeri ukopane oko svojih ekstremnih stavova: “genetika određuje ljudsku prirodu” nasuprot “ljudsku prirodu određuje društvo”. Naravno, istina je negdje između ta dva shvaćanja – kao i najvažniji znanstveni rad ostvaren u tom području.

Danas samozvani “realisti” evolucijske psihologije tvrde da nas ljudska priroda vodi do toga da objavimo rat svojim susjedima, da varamo bračnog druga i da zlostavljamo pastorke. Oni tvrde da je silovanje uspješna strategija razmnožavanja te da se brak sastoji od borbe u kojoj nema pobjednika, ali je sigurno uzajamno razočaranje. Romantična ljubav svodi se na kemijsku reakciju koja nas hvata u zamršenu mrežu reprodukcije, odakle ne možemo pobjeći jer nas u njoj drži roditeljska ljubav. Njihova je priča sveobuhvatna i ima odgovor na sve.

Naravno, ima mnogo znanstvenika u području evolucijske psihologije, primatologije, evolucijske biologije i drugih područja koji se ne ubrajaju u redove zagovornika narativa koji kritiziramo na ovim stranicama, kao i onih čije se paradigme u nekim točkama preklapaju s njim, a u drugima razilaze. Nadamo se da će nam oprostiti ako katkad bude izgledalo da pretjerano pojednostavnjujemo stvari dok nastojimo razjasniti opće crte raznih paradigmi jer se ne želimo izgubiti u gustišu suptilnih razlika. Standardni narativ evolucijske psihologije sadržava mnogo očitih kontradikcija, ali jedna od najrječitijih je ona koja se odnosi na ženski libido. Žene su, kao što nam neprestano ponavljaju, izbirljiv i suzdržan spol. Muškarci daju sve od sebe kako bi na žene ostavili dojam – šepire se skupim satovima, voze blistave nove sportske automobile, kopaju zubima i noktima ne bi li došli do slave, statusa i moći – čine sve to samo kako bi pridobili plahe ženke da ih puste do svojih ljubomorno čuvanih seksualnih milosti. Što se tiče žena, taj narativ tvrdi da seks zapravo jamči sigurnost veze; tjelesni užitak samo je sretna slučajnost. Darwin se slagao s takvim gledištem. “Plaha” žena koja “traži da joj se udvaraju” duboko je ugrađena u njegovu teoriju o spolnom odabiru. Govore nam da bi ljudska društva propala kad bi žene imale jednako jak libido kao muškarci. Lord Acton je samo ponavljao ono što su svi znali kad je 1875. izjavio: “Većinu žena, na njihovu sreću i na sreću društva, ne uznemiravaju previše seksualni osjećaji bilo koje vrste.”

Pa ipak, unatoč tomu što nas neprestano iznova uvjeravaju kako žene nisu posebno seksualna stvorenja, muškarci u kulturama po cijelom svijetu ne prezaju ni od čega dok pokušavaju uvesti kontrolu nad ženskim libidom: sakaćenje ženskih spolnih organa, pokrivanje čadorima od glave do pete, spaljivanje vještica u srednjem vijeku, pojasi nevinosti, korzeti u kojima se ne može disati, mrmljanje uvreda “nezasitnim kurvama”, patologizacija libida, medicinske dijagnoze koje ženu tretiraju kao da je nezrela, lavina prijezira koja se obruši na svaku ženu koja odluči slobodno izražavati svoju seksualnost…sve to očiti su elementi kampanje smišljene da se navodno prigušeni ženski libido gurne u zapećak. Ali što će nam ograda od bodljikave žice s visokom razinom zaštite i pod naponom kad imamo posla s običnom micom macom?

Grčki bog Tirezija imao je jedinstven pogled na muški i ženski spolni užitak.

Dok je još bio mladić, Tirezija je naišao na dvije zmije ispreple­tene u kopulaciji. Štapom je razdvojio zaljubljene zmije i iznenada je pretvoren u ženu.

Sedam godina poslije Tirezija je šetao kroz šumu u ženskom obličju kad je opet naišao na dvije zmije u intimnom trenutku. Stavio je štap među njih i tako završio ciklus pa je žena ponovno pretvorena u muškarca.

Ovakvo osobito iskustvo navelo je prvi par grčkog panteona, Zeusa i Heru, da pozovu Tireziju kako bi razriješio dugotrajnu bračnu razmiricu: Tko više uživa u seksu, muškarci ili žene? Zeus je bio uvjeren da su to žene, ali Hera nije htjela ni čuti. Tirezija je odgovorio da žene u seksu ne samo da uživaju više od muškaraca, nego uživaju čak devet puta više!

Njegov odgovor je tako raspalio Heru da je Tireziju oslijepila. Osjećajući odgovornost što je uvukao sirotog Tireziju u tu zbrku, Zeus se pokušao iskupiti i dao mu je proročki dar. U tom stanju slijepe vidovitosti Tirezija je vidio strašnu sudbinu Edipovu, koji je ne znajući ubio oca i oženio se vlastitom majkom.

Petar Hispanski, autor jedne od najčitanijih medicinskih knjiga iz 13. stoljeća Thesaurus Pauperum, s tim se pitanjem suočio s više diplomacije. Njegov odgovor (objavljen u Quaestiones super Viaticum) glasio je da je istina da žene doživljavaju veću količinu zadovoljstva, no zadovoljstvo muškaraca ipak je kvalitetnije. Petrove knjige sadržavale su sastojke za 34 afrodizijaka, 56 recepata za poticanje muškog libida te savjete ženama koje žele izbjeći trudnoću. Možda je upravo zbog diplomacije, savjeta za kontracepciju ili zbog njegove otvorenosti uma došlo do jednog čudnog i tragičnog preokreta u povijesti. Godine 1276. Petar Hispanski izabran je za papu i postao je Ivan XXI., no umro je samo devet mjeseci poslije kad se strop papinske knjižnice na sumnjiv način srušio na njega dok je spavao.

Zašto je bilo što u ovoj priči važno? Zašto je važno ispraviti općeprihvaćene pogrešne predodžbe o evoluciji ljudske seksualnosti?

Pa zapitajte se što bi se promijenilo da svi saznaju da žene doista uživaju u seksu isto kao i muškarci (ili barem da to mogu u pravim uvjetima), da ne govorimo o osam ili devet puta više, kao što kaže Tirezija. Što ako je Darwin bio u krivu u vezi s neodlučnom, izbirljivom seksualnošću ljudske ženke – ako ga je prevarila viktorijanska erotofobija? Što ako je najveća Viktorijina tajna u tome da su oba spola žrtve lažne propagande o pravoj prirodi ljudske spolnosti, što ako se “rat među spolovima” – koji još traje – vodi u pogrešnom smjeru, ako se bavimo njime kako ne bismo ratovali protiv uzajamnog optuživanja, koje je zapravo naš zajednički neprijatelj?

Zavodi nas i zavarava neutemeljena, a ipak stalno ponavljana mantra o prirodnosti bračnog blaženstva, o ženskoj nezainteresi­ranosti za seks i o doživotnoj sreći spolne monogamije – priča koja muškarce okreće protiv žena u tragičnom plesu nerealnih očekivanja, lavine frustracija i prečesto razornog razočaranja. Živeći pod tom “tiranijom dvojke”, kako kaže spisateljica i medijska kritičarka Laura Kipnis, opterećeni smo “glavnom strepnjom moderne ljubavi”, to jest “očekivanjem da romantika i seksualna privlačnost mogu trajati cijeli životni vijek uparenog zajedništva unatoč tomu što čvrsti dokazi tvrde suprotno”.

Mi gradimo svoje najsvetije veze na bojnom polju na kojem se naši evolucijom razvijeni nagoni sukobljavaju s romantičnom mito­logijom o monogamnom braku. Kao što Andrew J. Cherlin iznosi u djelu Zaobilazni brak (The Marriage-Go-Round), taj neriješeni sukob između onoga što jesmo i onoga što bi mnogi željeli da budemo proizvodi “veliki metež u životu američke obitelji, protjecanje kroz obitelj, jer partneri dolaze i odlaze u mjeri kakva se ne viđa nigdje drugdje”. Cherlinovo istraživanje pokazuje da “u intimnom životu Amerikanaca ima više partnera nego u životima ljudi iz bilo koje druge zemlje na Zapadu”.

No rijetko se usuđujemo izravno se suočiti s proturječjem u samom središtu našeg pogrešno shvaćenog ideala braka. A ako se usudimo? Za vrijeme redovite diskusije o još jednom dugo godina oženjenom političaru kojega su ulovili spuštenih hlača, komičar i društveni kritičar Bill Maher tražio je od gostiju svoje televizijske emisije da razmotre prešutnu stvarnost skrivenu u mnogim takvim situacijama: “Kad je čovjek dvadeset godina u braku,” rekao je Maher, “on više ne želi seks ili njegova žena ne želi seks s njim. Bilo što od toga. Koje je pravo rješenje? Mislim, znam da je kriv zbog varanja, ali koje je pravo rješenje? Je li to – pomiri se sa sudbinom i proživi ostatak života bez strasti i zamisli neku drugu dok vodiš ljubav sa svojom ženom ona tri dana u godini kad još uopće vodiš ljubav?” Nakon trenutka nelagodne tišine, jedan sudionik u Maherovoj raspravi odgovorio je: “Ne, pravo rješenje je u izlasku iz veze… Krenuti dalje. Mislim, pa odrasli smo ljudi.” Drugi se složio primijetivši: “Rastava je u ovoj zemlji zakonita.” Treći, novinar P. J. O’Rourke, inače bez dlake na jeziku, samo je u tišini zurio u svoje cipele.

“Krenuti dalje?” Zbilja? Je li napuštanje vlastite obitelji zbilja “odraslo” rješenje vječitog sukoba između naših romantičarskih ideala i efemerne stvarnosti seksualne strasti, koju je spisateljica Radclyffe Hall nazivala “beskonačnom tugom ispunjene želje”?

Darwinov dojam o plahoj ženki nije utemeljen samo na njegovim viktorijanskim shvaćanjima. Osim prirodne selekcije, on je postavio i drugi mehanizam evolucijske promjene: spolnu selekciju. Središnja pretpostavka spolne selekcije je u tome da kod većine vrsta ženka mora mnogo više ulagati u potomstvo nego mužjak. Ona se mora gnjaviti s gravidnošću, dojenjem i dugotrajnom brigom za mlado. Budući da je to neizbježno žrtvovanje tako neravnopravno, Darwin je zaključio da žena u njemu sudjeluje nevoljko i da je treba uvjeravati kako je to dobra ideja – dok mužjak u razmnožavanju ponajprije vidi priliku za seks na brzaka pa će je rado uvjeravati. Evolucijska psihologija zasniva se na tom uvjerenju, prema kojem muški i ženski pristup sparivanju imaju zauvijek sukobljena polazišta.

Selekcija pobjedničkog ženika obično podrazumijeva natjecanje među mužjacima: ovnovi se glavom zalijeću jedan u drugoga, paunovi se šepire unaokolo sa šarenim repovima koji privlače grabežljivce, muškarci donose skupe darove i uz svjetlost svijeće zaklinju se u vječnu ljubav. Darwin je spolni odabir vidio kao borbu među mužjacima za seksualni pristup pasivnim, plodnim ženkama koje će onda biti podložne pobjedniku. S obzirom na to da su njegove teorije sadržavale kontekst natjecanja, on je smatrao da je “promiskuitetni odnos u prirodnom stanju krajnje nevjerojatan”. Ali najmanje jedan Darwinov suvremenik nije se slagao s tim.

Lewis Henry Morgan

Bijelci su ga poznavali kao Lewisa Henryja Morgana (1818.-­1881.), odvjetnika na željeznici, čovjeka oduševljenog obrazovanjem i načinima na koje se organiziraju društva. Pleme Seneca iz naroda Irokeza posvojilo je Morgana kao odraslog čovjeka i dalo mu ime Tayadaowuhkuh, što znači “onaj koji premošćuje ponor”. U svojoj kući blizu Rochestera u New Yorku Morgan je večeri provodio u učenju i pisanju te unosio znanstvenu strogost u razumijevanje unutarnjeg života ljudi koje razdvajaju vrijeme i prostor. Bio je jedini američki učenjak kojega je citirao svaki od tri preostala intelektualna diva njegova stoljeća: Darwin, Freud i Marx; mnogi ga smatraju najutjecajnijim pripadnikom društvenih znanosti svoga vremena i Ocem Američke antropologije. Ironično, činjenica što su se Marx i Engels divili njegovim mislima možda objašnjava to što Morgan danas nije poznatiji. Premda nije bio marksist, Morgan je sumnjao u važne Darwinove pretpostavke da seksualno nadmetanje zauzima središnje mjesto u čovjekovoj prošlosti. Takav stav bio je dovoljan da uvrijedi neke Darwinove zagovornike – premda ne i samog Darwina, koji ga je poštovao i divio mu se. Zapravo, Morgan i njegova žena proveli su jednu večer s Darwinovima za vrijeme putovanja u Englesku, a nekoliko godina nakon toga dvojica Darwinovih sinova boravila su kod Morganovih u njihovu domu na sjeveru države New York. Morgana su posebno zanimali evolucijski razvoj obiteljske strukture i opća organizacija društva. Nasuprot Darwinovoj teoriji, on je pretpostavljao da je u prapovijesno doba tipična seksualnost bila mnogo promiskuitetnija. “Muškarci su živjeli u poliginiji [tj. imali su više od jedne žene], a žene u poliandriji [tj. imale su više od jednog muža], što se smatra drevnim kao što je ljudsko društvo. Takva obitelj nije bila ni neprirodna niti se po ičemu isticala”, pisao je on. “Bilo bi teško pokazati da je mogao postojati ikakav drugi početak obitelji u primitivnom razdoblju.” Nekoliko stranica poslije Morgan zaključuje: “Izgleda da se ne može pobjeći od zaključka da je stanje promiskuitetnih odnosa bilo tipično za prapovijesno doba, premda jedan tako ugledni pisac kao što je gospodin Darwin sumnja u to.” Morganov argument da su prapovijesna društva prakticirala grupne brakove (poznate i kao primalna horda ili omnigamija – čini se da je ovaj posljednji termin skovao francuski autor Charles Fourier) toliko je utjecao na Darwinovo razmišljanje da je priznao: “Čini se sigurnim da se običaj ženidbe razvijao postupno te da je gotovo promiskuitetan odnos nekoć bio sasvim uobičajen po cijelom svijetu.” Darwin se, svojom karakterističnom uljudnom skromnošću, složio da “i danas postoje plemena” u kojima su “svi muškarci i žene u plemenu jedni drugima muževi i žene”. Iz poštovanja prema Morganovoj učenosti Darwin je nastavio: “Oni koji su vrlo podrobno proučavali taj predmet i čije mišljenje vrijedi mnogo više od mojega vjeruju da je brak u zajednici izvorni i univerzalni oblik u cijelom svijetu… Posredni dokazi u korist tom uvjerenju iznimno su snažni…”

Zaista jesu. A dokazi – i posredni i neposredni – postali su mnogo snažniji nego što je Morgan, pa čak i Darwin, mogao i zamisliti.

No recimo najprije nešto o riječi promiskuitetan. Promiskuitetan različitim ljudima znači različite stvari, zato ćemo odrediti što znači nama. Latinski korijen je miscere (miješati), i to je ono što mi hoćemo reći. Ne podrazumijeva se nikakva nasumičnost kod parenja jer odlučivanje i sklonosti još uvijek vrše svoj utjecaj. Tražili smo drugi termin koji bismo upotrebljavali u ovoj knjizi, neki iz kojeg ne odjekuje podrugljivo cerekanje, ali sinonimi su još gori: droljast, razuzdan, kurvinski, posrnuo.