Nacional donosi ulomak iz ‘Knjige o Fabriju’ u kojima autorica Julijana Matanović iz pripovjedačkog i znanstvenog diskursa opisuje intenzivna druženja i razgovore s Nedjeljkom Fabrijem, klasikom hrvatske književnosti o njegovim knjigama i životu

Odlazak

4. kolovoza 2018. preminuo je Nedjeljko Fabrio. Počiva na svojoj Rijeci. u vre­ menu u kojem svi rade stotinu poslova u isto vrijeme, jedu s nogu i razgovara­ ju nedovršenim rečenicama, bilo bi lako pristati na ocjenu da i nakon odlaska velikih sve može biti isto. Ne, ne može. Nikako. I naše nove priče i naši novi romani, svi naši novi tekstovi nisu ti koji mogu, i trebaju, popuniti ispražnjenu stolicu. Prazninu može učiniti nevidljivom samo podsjećanje na onog koji nas je učio, kojemu smo se divili, uz kojega smo i sami postajali bolji. I dok sam još ovdje, odrađujući životno međuvrijeme koje mi je u času rođenja darovano, vraćat ću se Nedjeljkovim tekstovima.

Osjećam, još uvijek, veliki dug. I onaj gotovo dječji ponos što sam imala čast to­ liko puta govoriti o njemu, mentorirati desetke seminarskih i diplomskih rado­ va na temu njegove proze, predstavljati njegove knjige, uređivati ih i pisati pogo­ vore. I što je on promovirao moje. Bio je velik i blag čovjek. Nije volio polemike, način na koji kolege govore jedni o drugima. Boljelo ga je to. Oboje smo se pitali mora li biti baš tako. I znali smo da ne mora. Svoje najveće muke je ispisao. Oni koji to žele vidjeti, mogu to prepoznati, ponajviše u njegovu posljednjem roma­ nu naslovljenom Triemeron. Nikada nije prekasno. Riječi — ionako — pripadaju onima koji ih shvate. Živimo u zemlji u kojoj su najsposobniji oni koji nas uvjeravaju da je od njih sve počelo, u kojoj provincijalcima nazivamo one koji se dive većima od sebe, a konzervativcima one koji se opiru pomodnom mišljenju da se nakon odlaska velikana ništa nije promijenilo.

Nedjeljkoje strahovao od zaborava. Ako se prepustimo zaboravu, povijest se neće prestati ponavljati. Nedjeljkovo ime ne smije, i neće, pojesti dobrodržeća „učiteljica života“. I godinu dana od njegova odlaska, ponavljam: „Adieu, moj Lucijane“!

Govorim mu onako kako je on govorio svom Andreju: „To ja govorim tebi, a ne tvoj otac. U ovoj knjizi o očevima i o sinovima, o nevjestama i o njihovoj djeci, ti si moje dijete, Andrej, Andrej, ti si ja, iako si od mene mlađi tridesetak godina. Tvoje polje naivnosti bilo je i moje, tvoji prostori političke nade bili su i moji, tvoje dubine vjere bile su i moje, Andrej. Je li ti mene čuješ? Moraš me moći čuti jer ti si moja krv i moje suze i moja smrt. Volim te, Andrej. Ispratit ću te kako dolikuje antičkom junaku, u ovom smeću od ljudi i smeću od vremena, u kome neporočni strše tako izdvojeno da ih nitko ne uočava“.

Osijek

Upoznala sam ga u Osijeku, u prosincu 1991. godine. došao je u grad pustih ulica, uplakanih majki, uplašene djece, srušenih domova, izrešetanih spomenika kulture. Svjesno je, kao predsjednik društva hrvatskih književnika, ukoračio u nesreću koja je na tuđim, a ne na svojim sinovima pokazivala do čega nas mogu dovesti oni koji pušu u jedra ludila povijesti. Možda je do te jeseni, do nastupa pobješnjelog zla pred kojim je samo mjesec dana prije dunav zanijemio, i sam Fabrio — sjedeći u arhivima i proučavajući građu za svoje velike romane o povijesti — vjerovao kako se pričom može savjetovati, kako ona na oči naših potomaka stavlja pravu dioptriju, onu koja će ih na vrijeme upozoriti na opasne poteze politike i vlasti. I sam nije želio povjerovati, premda su mu o tome svjedočila zabilježena kazivanja sudionika događaja, napisi u starim novinama, arhivske listine i snimljeni partijski govori, da se na našim prostorima svi rađamo između dva rata. Bio je zabrinut, uplašen, tužan, čak i uplakan. No u svemu tome dostojanstven i velik. Pri našem prvom susretu, osjećajući tremu kakvu imam kad ruku pružam onima kojima se divim, priznala sam mu koliko su mi važni njegovi romani. Berenikinu kosu, objavljenu 1989., u biblioteci Hit, poslao mi je Nedjeljkov urednik Zlatko Crnković, a prvi roman, Vježbanje života, kupila sam, četiri godine prije, u osječkoj knjižari „Naprijed“, na Bulevaru. Sjećam se, bila je jesen i nad Osijekom se tih dana razvukla magla. Možda se od tada više nije ni povukla. Jer da jest, onda bismo i mi jasnije vidjeli što nam se sprema. Unajmljeni stan, poprilično udaljen od središta grada, utrčala sam s kupljenim romanom, samo da što prije krenem na čitanje. Naselje Jug opijalo se mirisom šećerne repe. u vrijeme preradbe stanovnici su provjeravali jesu li, posebno noću, dobro zatvorili prozore svojih domova. Mene ništa nije smetalo. Pila sam lipov čaj i čitala roman posve drukčiji od onih kakvi su se pisali tih godina. I podcrtavala, i vraćala se, i provjeravala, i pamtila. Za samo nekoliko dana Vježbanje sam počela spominjati svojim osječkim studentima. Kolegij koji mi je povjerio profesor Stanislav Marijanović tematizirao je književnost čak tri stoljeća stariju, ali pronašla sam veznu nit kojom sam mogla ostvariti pravo i na interpretaciju „romana ispod čekića“. Možda mi je to omogućio studijski program kojemu je bilo stalo do studenata i njihove upućenosti u predmet koji su odabrali, program stran i dalek svakom današnjem knjigovodstvenom prebrojavanju bodova i određivanju broja kartica ispitne literature. O svemu sam tome govorila svom piscu. Mucala sam pred njim, ponavljala iste ocjene, ubacivala poštapalice i na riječi stavljala dužine nepoznate čak i najstarijim esekerima. Fabrio me slušao pažljivo, i smiješio se, dobronamjerno, onako kako se smiješe ljudi svjesni svog značenja i to u trenutku kad pred sobom imaju osobu koja želi pokazati kako je njihovo značenje prepoznala. Fabrio mi je predložio da odemo do knjižare. Šuljali smo se uz rubove zgrada Blok centra. Svaki je čas neprijatelj mogao dobaciti jedan primjerak iz bogatog, nekad zajedničkog, vojnog arsenala. Izlog knjižare bio je okovan daskama i vrećama pijeska. Dok su jedni čuvali, drugi su napadali te iste knjige, njihovu — donedavno — zajedničku lektiru. Jesu li se iza dasaka i pijeska nalazili i Fabrijevi romani, ni danas ne znam. Otrčali smo u obližnji kafić. Nalazio se u prizemlju crvenog nebodera. Tamo su za šankom, u prostoru bez puno svjetla, stajale naše kolege. dečki moje generacije bili su odjeveni u maskirne uniforme. Na kojoj su stranici prekinuli pisanje drama, romana, koju pjesmu nisu uspjeli dovršiti, nikoga tada nije zanimalo. Ni njih same. Nedjeljko ih je sve potapšao po ramenima, zanimalo ga je kako su. Bili su dobro raspoloženi. Autor Vježbanja života je, kao rijetko tko, razumio da se mi, u ratnim danima, volimo više nego ikada do tada i da nam je najvažnije ujutro provjeriti jesmo li još svi na broju. Neki su od njih, tih istih momaka oko našeg istog stola, ubrzo izbrisali naše zajedničke slike. Trudim se razumjeti ih. Bojali su se. A uplašen čovjek u svemu vidi opasnost. On se boji i onih koji nisu nosili uniforme, i onih kojima se jednoga dana – kad nas političari nagovore na kolektivni zaborav — neće svidjeti u čijem su društvu pili prosinačku osječku kavu godine 1991., i onih koji će im uskratiti dobru kritiku nove knjige jer im neće biti prihvatljivo što je „predmet analize“ bio dio ekipe koja je na samom početku rata pripremala vodič za pripadnike unprofora. Kad bi me, nekoliko godina poslije, Fabrio upitao za neke od njih, gdje su i što rade, a ja mu odgovorila da ne znam, on bi samo, razočarano, rekao:

„Đuli, pa kako je to moguće?“

Fabrijevi romani bili su, velikim dijelom, i razlog što sam 1993. prijavila dok­torsku temu vezanu uz povijesni roman u našoj književnosti. Dogodilo se to u jesen 1993., dva mjeseca nakon što sam predavaonicu osječkog fakulteta zami­ jenila zagrebačkom. Ukratko, Nedjeljko Fabrio bio je moj poetički roditelj.

Fabrijevi romani bili su i razlog što sam 1993. prijavila doktorsku temu vezanu uz povijesni roman u našoj književnosti. Fabrio je bio moj poetički roditelj

Petak

U jesen 1993. gostovao je na tribini Književni petak. Kao urednica i voditeljica Petka, pozvala sam ga da, uz kolegicu Anu Lederer, govorimo o njegovom cjelokupnom književnom opusu. Povod je bila i velika srednjoeuropska nagrada za najboljeg pisca tih prostora. Kako sam imala uvid u Nedjeljkove tekstove objavljivane — u to vrijeme — u „Hrvatskom slovu“ i „Vjesniku“, a vezane uz zadaće pisca u povijesnim i zlim vremenima, pri kraju tribine obratila sam mu se pitanjem: „Planirate li napisati i roman o ovom ratu?“ Jasno je da sam prije toga napravila uvod, da sam se pozvala na rečenice o povijesti, izdvojene iz drame Reformatori, iz romana Vježbanje života i Berenikina kosa, da sam se prisjetila njegova gostovanja u Osijeku, u prosincu 1991. Kad sada o tome razmišljam, nameće mi se zaključak da sam mu čak htjela poručiti da se to — dok se povijest iz arhiva seli na naše ulice i među naše potomke — od njega i očekuje. Roman o stradanju vlastitog naroda mora, uz svjedoke, potpisati i pisac u čiji se autoritet ne sumnja. Fabrio me pogledao, slično onako kako me gledao pred zakovanim izlogom knjižare „Naprijed“ i odgovorio: „da, pišem, ali ne mogu više ništa reći. Bojim se, ključna je ideja.“ I kad se, za samo nekoliko mjeseci, pojavio roman Smrt Vronskog, bilo mi je jasno zbog čega nam nije mogao ništa više otkriti. Stvorila sam vlastitu priču. Zamišljala sam svog pisca kako godinu, dvije, noću ne može usnuti, kako liježe, ustaje, sjeda za radni stol, ne piše ništa, vraća se u postelju. Muči ga osjećaj dužnosti, ali ne uspijeva pronaći pravo gledište. muuze su tvrdoglave i ne pada im na pamet iznevjeriti latinsku izreku po kojoj one u vremenima topovske paljbe moraju šutjeti. A onda jedne noći, Fabrio skače iz kreveta. Palo mu je na pamet kako završava Tolstojev roman

Ana Karenjina. Odlaskom vronskog na ratište. uzima papir i pravi bilješke. Odlučuje Anina ljubavnika, s nekom mlađom braćom, ukrcati u vlak za vuko­ var, odluči dopjevati Anu.

Jednom prigodom, neposredno nakon promocije Vronskog, govorio mi je o po­ lemici koja se vodila između Tolstoja i Dostojevskog, o neslaganju dvojice pisaca oko slanja ruskih momaka u pomoć slavenskoj braći u borbi protiv Turaka.

„Đuli, kako je to moguće“, znao je reći i nakon čitanja osvrta na svoj roman. Žalostio se što su mu upućivali prigovore nevezane uz tekst, što su mu poru­ čivali da je još prerano obrađivati ratnu temu, što Vronskog — barem na razini postupka — nisu dovodili u odnos prema ranijim romanima, što nisu htjeli prepoznati razloge zbog kojih uvodi mitološki sloj i bogove rata. I usprkos tomu što su o Vronskom napisani brojni stručni radovi na temu njegove postmoder­ nosti, što je tekst uprizoren, što je prevođen, što je jedno vrijeme bio i na popisu lektire, Nedjeljko se osjećao loše. Njemu je bilo važno da netko kaže kako je roman pisan gramatikom vlastita života.

Susret

Volio je odlaziti na književne susrete izvan Zagreba. U ovom mi je trenutku žao što se oslanjam samo na vlastita sjećanja, što nikada nisam postala pedantna i odgovorna na način na koji je to bio Nedjeljko. On je bilježio datume i mjesta, i prigode uz koje je gostovao u knjižnicama, u školama, na simpozijima i kongresima. Osjećala sam se počašćenom kad bi me nazvao i zamolio da ga pred­ stavljam u Osijeku, Trogiru, Glini… svakom je gostovanju prilazio s jednakom pažnjom i odgovornošću. Nikada nije odmahivao glavom, nikada nije rekao: „Ma, ne brini, neće biti puno ljudi, improvizirat ćemo“. Slavio je književnost na isti način i pred svojim akademicima, i pred srednjoškolskim profesorima i pred vjernim provincijskim čitateljicama koje nisu skrivale zadovoljstvo što je pristao doći u njihovu skromnu knjižnicu, tek obnovljenu nakon rata. znao je, i htio je slušati uvodne riječi domaćina, moje kritičke ocjene, pitanja iz publike. Slušateljima se obraćao s „dragi prijatelji“. Iskreno, jer je prijateljima smatrao sve one koji u književnosti pronalaze odgovore.

I zbog toga, kad god bih na licima studenata prepoznala sumnju, kad bih ih poželjela osnažiti i reći im da društvo koje umanjuje važnost umjetnosti srlja u propast i kad bih im željela poručiti da ne nasjedaju na drske zaključke vezane uz „potrebe europskog tržišta“ (a njima ne treba ni naša književnost, ni naša glagoljica, ni naša povijest), zamolila bih Fabrija da mi gostuje na seminaru. Uvijek bi se odazvao. Znao je da će mlade kolege biti pripremljene. Čekala bih ga ispred zgrade Fakulteta. Redovito je stizao petnaestak minuta prije. Njegovim ulaskom u uvijek krcatu dvoranu prostor bi postao svečaniji. Pozdravljala sam ga i predstavljala kratko. Nisam željela studentima ponavljati ono o čemu sam im govorila na predavanjima, a nisam imala potrebu ni Nedjeljku, pred mladim svjedocima, dokazivati da sam sva njegova djela pročitala. Ili, da budem do kraja iskrena, osjećala sam tremu. I prvi, i drugi, i treći, i ne znam po koji put. I zbog nje sam skraćivala uvodne rečenice. Pokazati se slabom, drhtati pred studentima ne bi bilo nimalo mudro, a u isto vrijeme strahovala sam kako će ti isti studenti reagirati i hoće li biti spremni i pred piscem pokazati što misle o njegovim tekstovima, hoće li im to uspjeti barem približno onoliko koliko im je uspijevalo u razgovoru sa mnom.

Nekoliko godina prije preseljenja u Rijeku, govorio mi je kako je usamljen. Nalazili smo se jedanput tjedno, subotom dopodne, u trešnjevačkom ka­fiću na uglu Badalićeve i Tratinske ulice

Fabrio bi održao uvodno predavanje o povijesti, o zadaći pisca u povijesnim vremenima, o razlikama između velike i male povijesti, o bogatstvu naslijeđe­ nih obiteljskih fotografija, o radu na povijesnom romanu, o iskustvima tijekom pripreme Vježbanja života na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. S poštovanjem je govorio o kolegama suvremenicima, ali i o onima koje je svo­ jim pismom nasljeđivao. Kod Šenoe, Gjalskog, Kumičića, Nehajeva, izdvajao je ključna mjesta, detalje koji su, nakon čitanja književnih povjesničara, ostali nezabilježeni i nevidljivi. „Mladi prijatelji“, kako im se obraćao, postajali su sve uvjereniji da studiraju nešto jako važno. Fabrio im je ukazivao na humaniji pristup književnom tekstu. Tako su, slušajući njega, sami mogli zaključiti da i pisac ima pravo reći nešto o svom djelu i da ta njegova priča o nastajanju teksta može biti važna za buduću interpretaciju. Više se nisu poslušno slagali s teoretičarima koji su im sugerirali, čak i naređivali, da zanemare sve ono što autori sami otkrivaju o svom stvaranju. I kad im je kazivao o velikom iseljavanju s naših prostora krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošloga stoljeća i kad je rekao „O čemu sam uostalom svjedočio u Vježbanju života“, studenti, mladi prijatelji, čuli su to. Zaključili su da se roman o povijesti može čitati i kao roman koji ima elemenata autobiografije. Zbog tog Nedjeljkova slavljenja literature, na najboljem mogućem mjestu, u predavaonicama A–119, ili d4 Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nije mi bilo nimalo teško nasmijati se daleko starijem kolegi profesoru koji me, sasvim ozbiljno, upitao što Fabrio ima tražiti na nastavi (na kole­ giju o hrvatskom povijesnom romanu!). „To mi napiši, jer ja ću to jednog dana nekome prepričati, i nitko mi neće vjerovati da si mi to rekao“, odgovorila sam mu. Studenti mi i danas, pri nekom susretu, znaju reći da se sjećaju Fabrijeva gostovanja i zahvaljuju mi na tome. Oni pamte književnika koji je visokim stilom govorio o temama kojima je posvetio svoj život, pamte autora koji je vjerovao da nas samo umjetnost može spasiti od povijesnog ludila i životne jalovosti. I koji je, što je najvažnije, i njima vraćao vjeru u studij kroatistike. svojim pitanjima i komentarima i oni su osnaživali njega. „Ma, Đuli, je li to moguće“, rekao bi mi poslije na kavi. Pitanje, u toj prilici, nije bilo pitanje. Samo rečenica, obojena zadovoljnim notama i glasom mladih zahvalnih prijatelja!

Rijeka

Radovala sam se odlasku na simpozij organiziran povodom 7o. obljetnice Ne­ djeljkova rođenja. „Rijeka Fabriju“, tako je stajalo na pozivnicama. Kasna jesen, 2007. godine. Pripremila sam izlaganje o nekim zajedničkim motivima Fabri­ jevih romana i pripovijedaka. Sad mi je, pogledom iz mirovine, jasno da sam referatom željela uvjeriti kolege u opravdanost svoje teorije poetičkog vrta, u čitanje koje — i onda kad je interpretacija posvećena određenom naslovu — podrazumijeva poznavanje cjelokupnog autorova opusa. Riječ je, sigurna sam, o zahtjevnijem postupku. On me danas, a i o tome sam razgovarala s Nedjelj­ kom, podsjeća na čovjeka koji u svakom danu proživljava cijeli svoj život. Sve što se dogodi povezuje s nekom slikom iz prošlosti; povezuje i ne vodi računa o kronologiji, samo o prostorima i ljudima oko sebe.

U programskoj knjižici simpozija moje ime i naslov mog izlaganja našli su se odmah iza pozdravnih govora gradonačelnika i organizatora. Dogovorila sam se s Nedjeljkom i s još nekoliko sudionika otputovati u Rijeku dan prije, vlakom. Oduvijek sam voljela vlakove. Možda zbog toga što su me na moje prvo putovanje u životu, a bilo je doista i životno, poveli vlakom, možda zbog toga što sam većinu najvažnijih knjiga pročitala u vlaku na relaciji Osijek — Zagreb, možda zbog toga što sam se u međuprostoru koji je napustio jedno mjesto a još nije stigao u drugo, osjećala najopuštenije, jer najčešće nisam bila sigurna želim li otići, ili želim li stići.

Nisam se pojavila na željezničkom kolodvoru. Djeca se, kao što znamo, razbolijevaju redovito kad im majke trebaju krenuti na put. Pogotovo ona koja imaju samo majke. Moja je kći taj dan dobila visoku temperaturu. Odvela sam je njezinoj pedijatrici, sumnjala je na streptokok. Nisam imala strpljenja čekati jutro i odlazak u Klaićevu. Potražila sam privatni laboratorij. Dijagnoza je potvrđena. Nazvati Nedjeljka i reći mu to, nije dolazilo u obzir. Poslala sam mu poruku. Ispričala se, navela razlog, napisala da mi je žao. Odgovorio je:

„Đuli, je li moguće da se to događa, da ti nećeš doći. Da je bilo tko drugi, ali ti…“ . Razumjela sam njegovu reakciju. U njoj sam tek zapravo shvatila koliko mu je bilo stalo da se pojavim u njegovoj Rijeci i da ispred stanovnika njegova grada govorim o njegovoj prozi. Nije se radilo o njegovu osjećaju važnosti. Jer, Fabrio je svaki put pažljivo slušao o mojim strahovima, o brigama za dijete. Ponosno je i nježno opisivao i svoje dvije unuke i citirao njihove rečenice. I on je, i u trenutku dok je čitao moju poruku, dobro znao kako se ja mogu osjećati. Dvostruko podvučena nelagoda. Naša Maca, gospođa koja je — u vrijeme mog izbivanja — čuvala Magdalenu, nastojala me utješiti. Poznavala je Fabrija, i bila je sigurna da se takav čovjek ne može naljutiti. Magdalena je dobro reagirala na lijekove i na postupke skidanja temperature preuzete iz obiteljskih predaja. Navečer sam nazvala gospođu Branislavu M., Riječanku, zaljubljenicu u književnost, jednu od vodećih osoba u autokući Euroline. Kako sam bila kolumnistica časopisa „Strast“ koji je ona uređivala, Branislava je znala i za simpozij o njihovu Fabriju, i za moj plan sudjelovanja na njemu. U tom trenutku trebao mi je netko baš iz Rijeke, da mu sve to ispričam i da mu, jer u njemu vidim predstavnika grada, kažem koliko mi je teško. „Slušaj — rekla je odlučno Branislava — zovem te ujutro u šest i ako je Magdalena bolje, šaljem vozača u sedam, i tamo ste do devet. Održiš svoje i odmah se vratiš“. Cijelu sam noć provjeravala Magdaleninu temperaturu. Maca bi nakon svakog mjerenja zaključila: „ Pa, mogla bi ti otići“.

U šest je zazvonio telefon, u sedam je u Badalićevu ulicu stigao mladi vozač u sivom odijelu, za volanom novog modela mercedesa. Ja sam se borila sa zipovi­ ma novih čizama, kupljenih za tu prigodu. Na kraju sam odlučila obuti stare, komotnije cipele. I sjurila se niza stepenište.

U riječkoj Gradskoj vijećnici već su sjedili uzvanici, gosti, izlagači, novinari. Ušla sam i spustila se na prvu stolicu u posljednjem redu. Nedjeljko je, uz svoje drage ljude, bio u prvom. Ja sam, čekajući završetak pozdravnih govora, učila kako se osjećaju ljudi kad im se „srce popne u grlo“. A onda je predsjedavajući izvijestio da se prelazi na radni dio i da mu je žao što izlagačica nije mogla doći. Đonovi mojih starih cipela bili su još uvijek dovoljno čvrsti i mogli su ozvučiti moje „tu sam“ korake. svi su se okrenuli, Nedjeljko je ustao: „Pa, Đuli…“ Jedna je žena samo dodala: „Znala sam.“

Nakon prve pauze, mladi vozač i ja krenuli smo za Zagreb. Magda se osjećala bolje. Možda i zbog toga što se tako osjećala i njezina mama.

Kruh

Nekoliko godina prije preseljenja u Rijeku, govorio mi je kako je usamljen. Nalazili smo se jedanput tjedno, subotom dopodne, u trešnjevačkom ka­ fiću na uglu Badalićeve i Tratinske ulice. sjeli bismo uz stol do šanka i razgovarali o književnosti, kolegama, djeci… Na jednu kavu donio je i kruh. „To je neki novi, ponesi svojoj princezi“, rekao mi je. Smijao se kad bih otkinula komadić okrajka. „Ne mogu bez kruha“, govorila bih mu tada, samo da opravdam svoje nepristojno ponašanje. Od tada je redovito donosio kruh u škarniclu. I činio je to sve do naše posljednje kave. Uvijek je pronalazio neku novu vrstu. Najviše je volio one iz pekarnice „Klara“. U naš kafić više ne ulazim. S prijateljima se nalazim u drugom, dvadesetak metara zapadnije. Pijem s njima kavu i pred njima ne jedem kruh. Jer, neki bi mi od njih, sigurna sam, rekli da moram „izbaciti kruh“, a ja na kruh ne dam. Jer, mene su naučili, i u školi i u crkvi, da je kruh simbol i znak života. Moja je majka prije pedeset godina otišla raditi u tadašnju zapadnu Njemačku. “Morala je, trbuhom za kruhom“ govorila je njezina majka. „Djeca moraju imati kruha“, nastavljao je njezin otac. „Radim za kruh“, „djeci treba dati kruh u ruke“, „za kruh ćemo imati a za ostalo nije važno“, „ne bacaj kruh, ali ako već moraš, prekriži se, poljubi ga“, „svako slovo Kur’ana je jedno zrno pšenice“, „mala, kad ti on dođe, ispeci kruh, nema zavodljivijeg mirisa u kući od mirisa kruha…“ Slušala sam i pamtila. Voljela sam kao djevojčica rano ustajati i ići po kruh. Pekara je bila udaljena šest kuća od naše. U platnenoj vrećici nosila sam blokić u koji je pekar Panić običnom olovkom upisivao datum, vrstu kruha i kilažu. 23. marta — polubijeli — 1,5 kg… Na kraju mjeseca podvlačio je crtu i zbrajao. Kad bi tetak prvog u mjesecu platnu vrećicu predao svojoj supruzi, ona bi otišla pekaru i platila račun. Blokić je imao uši, male, nalik mojima. Brojke i slova iz dana u dan postajali su svjetliji. Brašno s Panićevih prstiju davalo im je neki baršunasti šarm. Čopkala sam kruh na putu prema kući. Teta se zbog toga jako ljutila. Najčešće bi rekla da sam šlampava i proždrljiva na oca. A meni je topli kruh bio ukusniji i od najboljeg nedjeljnog kolača, koji je ta uredna sestra šlampavog brata pekla po receptima peštanskih slastičarnica. Tako će i ostati. Ne dam na kruh. Nedavno sam, vraćajući se s trešnjevačke tržnice, ugledala, na južnoj strani Trakošćanske ulice, novu pekarnicu. ušla sam. Mirisalo je kao nekad kod Panića. Kupila sam mali kruščić s makom i sjela u prvi kafić. Neplanirano. Naručila sam bijelu kavu, onakvu kakvu sam godinama subotom dopodne pila s Nedjeljkom Fabrijem, u našem kafiću. Nedjeljku nikada nisam govorila o svojoj ljubavi prema kruhu, ali on ju je prepoznavao. Znao je da volim život, ali znao je i da sam zabrinuta hoću li živjeti dovoljno dugo, i hoću li dočekati trenutak u kojem Magdalena dobiva „kruh u ruke“. Znao je to i onda kad sam pred njim, onako dotjeranim, odmjerenim i pristojnim, uvlačila šaku u škarnicl i kidala komadiće raženog, grahama s maslinama, sa zrnjem. I sličila na Princezinog šlampavog djeda. Nisam se stidjela. Jer, ni Nedjeljko nije dao na kruh. Pisao je o onim gladnima, onima koji su prehranjivali obitelj vodom u koju su stavljali orahove ljuske i korijenje. Takvom se juhom nisu mogli suprotstaviti jakim likovima povijesti. Mogli su samo gledati prema nebu, tražeći svjetlo Berenikine kose

„Ma, Lucijane, je li je li moguće da te više nema…“.