FELJTON: Intimni dnevnik teniskog asa

Objavljeno u Nacionalu br. 1062, 2018-09-01

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Razotkrivanje’ u kojem tenisač Andre Agassi opisuje završetak svoje karijere u Wimbledonu 2006. nakon 20 godina profesionalnog igranja tenisa tijekom kojih je osvojio osam Grand Slam naslova te bio prvi igrač svijeta

ODUSTAO SAM OD AUSTRALIAN OPENA, a potom i od cijele zemljane sezone. Ne želim to učiniti, ali moram se čuvati za Wimbledon 2006., za koji planiram da će mi biti posljednji. Čuvam se za Wimbledon. Nisam nikad mislio da ću reći takvo što. Nisam ni sanjao da će mi pravi i dostojanstveni pozdrav s Wimbledonom biti tako važan.

Ali Wimbledon je za mene postao sveto mjesto. To je mjesto na kojem je moja supruga blistala. Mjesto na kojem sam prvi put pomislio da mogu pobijediti i gdje sam to i pokazao i sebi i cijelom svijetu. U Wimbledonu sam se naučio pokoravati, činiti nešto što ne želim, odijevati se kako to nisam želio i – preživjeti. Bez obzira na to što ja mislio o tenisu, on je moj dom. Mrzio sam dom dok sam bio dječak, a onda sam otišao i uskoro počeo osjećati nostalgiju za domom. U posljednjim satima karijere ta me uspomena čini poniznim.

Kažem Darrenu da će ovo biti moj posljednji Wimbledon, a da će skorašnji US Open biti moj posljednji turnir uopće. Objavimo vijest na početku Wimbledona i iznenadim se vidjevši kako me drugi tenisači odmah nekako drugačije gledaju. Više me ne gledaju kao suparnika i kao prijetnju. Ja sam umirovljen. Ja sam nebitan. Zid je pao.

Novinari me pitaju: „Zašto sada? Zašto si sada odlučio otići u mirovinu?“ Kažem im da nisam. Samo više ne mogu igrati. To je onaj cilj kojem sam težio, cilj koji me neodoljivo privlači. Nije da ne želim igrati, nego više ne mogu igrati. Nesvjesno sam tražio taj trenutak u kojem ne bih imao drugog izbora.

Cijenjeni teniski komentator i povjesničar Bud Collins, suautor Laverove autobiografije, sažme moju karijeru rekavši da sam od propalice postao uzorom. Zgrozim se od te slike. Mislim da je Bud žrtvovao istinu zbog jezične dosjetke. Nikad nisam bio propalica, kao što ni sada nisam uzor.

Isto tako, nekolicina sportskih novinara raspravlja o mojoj transformaciji, a ta riječ me iritira. Mislim da je promašena. Transformacija je promjena iz jedne stvari u drugu. Ali ja sam počeo od nule. Je se nisam transformirao, ja sam se formirao. Kad sam upao u svijet tenisa, bio sam poput većine druge djece: nisam znao tko sam i bunio sam se protiv autoriteta starijih. Smatram da stariji ljudi uvijek griješe s mladima, ponašajući se prema njima kao prema gotovom proizvodu, a oni su, zapravo, tek u procesu nastajanja. To je kao da ocjenjujete meč prije nego što je gotov, a ja sam se prečesto vraćao iz zaostatka i imao previše protivnika koji su se vraćali u igru, da bih mislio da je to dobra ideja.

Ono što ljudi sada mogu vidjeti, bio rezultat toga dobar ili loš, moja je prva formacija, moja prva inkarnacija. Nisam promijenio svoj imidž, samo sam ga otkrio. Nisam promijenio svoje vidike, samo sam ih proširio. J. P. mi to pomaže shvatiti kako bih sâm sebi to objasnio. Kaže da su ljudi zavarani mojim promjenjivim izgledom, mojom odjećom i kosom, pa misle da znam tko sam. Ljudi shvaćaju moje samoistraživanje kao samoizražavanje. On kaže da je, za čovjeka s toliko nestalnih identiteta, šokantno i simbolično to što imam inicijale A.K.A.

Nažalost, ja to početkom ljeta 2006., unatoč naporima J. P.-ja i svih ostalih, još uvijek ne znam objasniti novinarima. Čak i kad bih mogao, press centar u All England Clubu nije mjesto za to.

Ne mogu to objasniti ni Stefanie, ali ni ne moram. Ona sve zna. Stalno me, danima i satima prije Wimbledona, prodorno gleda u oči i tapša po obrazu. Priča o mojoj karijeri. Priča o svojoj. Priča mi o svojem posljednjem Wimbledonu. Nije znala da će joj biti posljednji. Kaže da je bolje ovako, znati i otići kad sâm tako odlučiš.

Noseći oko vrata ogrlicu koju mi je Jaden izradio od kockica sa slovima koja čine natpis Tata je super, u prvom kolu zaigram s Borisom Pašanskim iz Srbije. Izlazeći na teren začujem glasan i dugotrajan pljesak. Kod prvog servisa uopće ne vidim teren jer su mi oči pune suza. Unatoč osjećaju da igram u oklopu i s leđima koja ne žele popustiti, ustrajem i izdržim. I pobijedim.

U drugom kolu bez izgubljena seta pobijedim Talijana Andreasa Seppija iz Italije. Igram dobro, što mi daje nadu pred meč trećeg kola protiv Nadala. On je zvijer, luđak, sila prirode, istovremeno najsnažniji i najgraciozniji igrač kojeg sam dosad vidio. Ali ipak – zbog obmanjujućeg učinka prethodne pobjede – osjećam da bih ga mogao svladati. Sviđaju mi se moji izgledi. Izgubio sam prvi set sa 7 : 6, ali crpim nadu iz činjenice da sam bio toliko blizu.

A onda me uništio za sedamdeset minuta. Vremenski okvir u kojem bih imao šansu iznosi pedeset pet minuta. Tada počnem osjećati leđa. U zadnjem dijelu meča, dok je Nadal servirao, nisam više mogao stajati na mjestu. Morao sam se kretati i udarati nogom o pod da mi krv procirkulira. Bio sam toliko ukočen i trpio tako jaku bol da mi retern uopće nije bio na pameti. Razmišljao sam samo o tome kako ću ostati u okomitom položaju. Kasnije, u trenutku prepunom ironije, wimbledonski organizatori odustali su od tradicije kako bi na terenu upriličili intervju s Nadalom i sa mnom. Nikad prije to nisu napravili. Kažem Gilu: „Znao sam da ću prije ili poslije natjerati Wimbledon da odustane od tradicije.“ Gil se ne smije. Nikad se ne smije dok bitka još traje.

„Još malo pa gotovo“, kažem mu.

Nakon toga u Washingtonu igram protiv talijanskog kvalifikanta Andree Stoppinija. Pobijedio me kao da sam ja kvalifikant i to me posramilo. Mislio sam da mi treba nekakva priprema za US Open, ali ova me priprema samo uzdrmala. Kažem novinarima da mi završetak karijere pada teže nego što sam očekivao. Kažem im da je najbolji način da im to objasnim sljedeći: „Mnogi od vas, siguran sam, ne volite svoj posao. Ali zamislite da vam je netko upravo rekao da će vam priča o meni biti posljednja. I da nakon toga više nećete moći napisati ni riječi dok ste živi. Kako biste se osjećali?“

U NEW YORK SMO OTIŠLI SVI. Cijeli tim. Stefanie, djeca, moji roditelji, Perry, Gil, Darren, Philly. Napravili smo invaziju na hotel Four Seasons

i kolonizirali Campagnolu. Djeca se smiju kad, nakon što smo ušli, začuju pljesak. Mojem uhu pljesak ovog puta zvuči drugačije. Ima drugačiju boju. Ima i neku neizrečenu poruku. A ta poruka kaže da ovo nije samo zbog mene, nego zbog svih nas. Jer zajedno privodimo kraju nešto posebno.

Frankie nas odvede do stola u kutu. Jako se potrudio oko Stefanie i djece. Promatram ga kako poslužuje Jadenu sva moja najdraža jela i gledam kako Jaden u njima uživa. Promatram i Jaz kako uživa u hrani, iako ona želi da sva predjela budu servirana odvojeno. Ne smiju se dodirivati. To je inačica strogog pravila za mafine od borovnice. Gledam smiješeći se kako Stefanie promatra djecu i razmišljam o nas četvoro, četiri različite osobnosti. Četiri različite podloge. A opet, potpuno smo usklađeni i upotpunjeni. Noć uoči mojeg posljednjeg meča uživam u tom osjećaju koji svi tražimo, toj spoznaji koju dokučimo samo nekoliko puta u životu: da su naši životi povezani i da je sjeme našeg završetka bilo tu i na početku. I obrnuto.

U prvom kolu igram protiv Andreia Pavela iz Rumunjske. Leđa me izdaju već sredinom meča, ali unatoč tome što stojim uspravno kao štap, uspijem ga pobijediti. Zamolim Darrena da mi sredi injekciju kortizona za sljedeći dan. No čak ni uz injekciju ne znam hoću li moći odigrati sljedeći meč.

Sigurno neću uspjeti pobijediti. Ne protiv Marcosa Baghdatisa. On je osmi tenisač svijeta. To je velik i snažan dečko s Cipra koji ove godine odlično igra. Plasirao se u finale Australian Opena i polufinale Wimbledona.

A onda ga nekako uspijem pobijediti. Nakon meča jedva se dovučem do svlačionice prije nego što me leđa potpuno izdaju. Darren i Gil podignu me na stol poput vreće s prljavim rubljem, a Baghdatisovi ljudi podignu njega na stol do mene. Ima snažne grčeve. Pojavi se Stefanie i poljubi me. Gil me natjera da nešto popijem. Neki fizioterapeut kaže da stižu liječnici. Upali televizor iznad stola i svi izađu ostavivši mene i Baghdatisa same, dok se obojica grčimo i jaučemo od boli.

Televizor prikazuje isječke iz našeg meča u emisiji SportsCenter.

U vidnom polju primijetim neku laganu kretnju. Okrenem se i ugledam Baghdatisa kako mi pruža ruku. Lice mu govori: „To smo mi učinili.“ Pružim i ja njemu svoju ruku i ostanemo tako, držeći se za ruke, dok televizija treperi prikazujući scene naše divlje bitke.

Iznova proživimo meč, a onda ja iznova proživim svoj život. Napokon dođu liječnici. Prođe pola sata dok nas oni i fizioterapeuti ne uspiju podignuti na noge. Baghdatis izađe iz svlačionice prvi, pažljivo se oslanjajući na svojeg trenera. Onda me Gil i Darren odvedu na parkiralište, potičući me na još nekoliko koraka idejom koja uključuje cheeseburgere i martini u P. J. Clarke’su. Dva su sata ujutro.

„Isuse“, kaže Darren nakon što izađemo na parkiralište. „Automobil je skroz tamo, prijatelju.“

Škiljimo u usamljeni automobil usred praznog parkirališta. Udaljen je nekoliko stotina metara. Kažem mu da ne mogu dalje.

„Ne, naravno da ne“, kaže. „Pričekaj ovdje, ja ću ga dovesti.“ Otrči do automobila.

Kažem Gilu da ne mogu stajati na nogama. Moram leći dok čekamo. On stavi moju tenisku torbu na beton i ja sjednem pa legnem iskoristivši torbu kao jastuk.

Pogledam Gila. Ne vidim ništa osim njegovog osmijeha i ramena. Pogledam preko njegovih ramena u zvijezde. Ima tako puno zvijezda. Pogledam stupove s reflektorima koji okružuju stadion. Izgledaju poput velikih, bliskih zvijezda.

A onda začujem eksploziju. Zvuk nalik otvaranju divovske kutije teniskih loptica. Jedan se reflektor ugasi. Potom drugi pa treći.

Zatvorim oči. Gotovo je.

Ne. Ni slučajno. Nikada neće biti uistinu gotovo.

◦ ◦ ◦

SLJEDEĆEG JUTRA BOLNO TETURAM predvorjem hotela The Four Seasons kad neki muškarac iskoči iz sjene i uhvati me za ruku.

„Odustani“, kaže.

„Molim?“

To je moj otac – ili duh mojeg oca? Blijed je. Izgleda kao da tjednima nije spavao.

„Tata? O čemu govoriš?“

„Samo odustani. Pođi kući. Uspio si. Gotovo je.“

Kaže da se moli da odem u mirovinu. Kaže da jedva čeka da završim karijeru, da više ne mora gledati kako patim. Neće morati gledati moje mečeve i strepiti od napetosti. Neće morati ostajati budan do dva ujutro da bi gledao mečeve na drugoj strani svijeta i tražio neku novu tenisku nadu protiv koje bih uskoro mogao zaigrati. Dosta mu je cijelog tog jada. Zvuči kao da… ma je li to moguće?

Jest, vidim mu u očima. Poznat mi je taj pogled. On mrzi tenis.

Kaže: „Nemoj više prolaziti kroz ovo! Nakon sinoćnjeg meča nemaš više što dokazivati. Ne mogu te ovakvog gledati. Previše je bolno.“

Pružim ruku i stavim mu je na rame. „Oprosti, tata. Ne mogu odustati.

Ovo ne može završiti mojim odustajanjem.“

TRIDESET MINUTA PRIJE MEČA dobijem injekciju protiv upale, ali drugačija je od kortizona. Manje je učinkovita. Protiv Benjamina Beckera, suparnika u trećem kolu, jedva stojim na nogama.

Pogledam na semafor i zavrtim glavom. Stalno se pitam: „Kako je moguće da se moj posljednji protivnik zove B. Becker?“ Jednom sam rekao Darrenu da želim igrati protiv nekoga koga volim i poštujem ili protiv nekoga koga uopće ne poznajem.

I tako dobijem ovog drugog.

Becker me sredi u četiri seta i osjetim kako mi vrpca na ciljnoj crti puca preko prsiju.

Organizatori mi dopuste da prije nego što se zaputim u svlačionicu uputim nekoliko riječi navijačima na tribinama i onima kod kuće. Točno znam što želim reći.

Znam to već godinama. Ali ipak mi treba nekoliko trenutaka da počnem govoriti.

Semafor pokazuje da sam danas izgubio, ali on ne pokazuje što sam dobio. U posljednju dvadeset i jednu godinu dobio sam odanost: vi ste me ohrabrivali na terenu, a i u životu. Dobio sam inspiraciju: željeli ste da uspijem, ponekad i u mojim najtežim trenucima. I dobio sam velikodušnost: dali ste mi svoja ramena da na njima stojim kako bih dohvatio svoje snove – snove koje bez vas nikad ne bih uspio ostvariti. U posljednju dvadeset i jednu godinu pronašao sam vas, i nosit ću vas i

sjećanje na vas sa sobom do kraja života.

To je najveći kompliment koji im mogu dati. Usporedio sam ih s Gilom.

U svlačionici je smrtna tišina. Primijetio sam tijekom godina da je svaka svlačionica ista kad izgubiš. Prođeš kroz vrata – koja se širom otvore jer si ih gurnuo jače nego što je bilo potrebno – i dečki se uvijek razbježe od televizora na kojem su vidjeli kako te netko isprašio. Uvijek se pretvaraju da nisu gledali i da nisu razgovarali o tebi. Međutim, ovog puta ostaju sjediti oko televizora. Nitko se ne miče. Nitko se ne pretvara. A onda, polako, svi mi prilaze. Plješću i zvižde zajedno s fizioterapeutima, uredskim zaposlenicima i zaštitarom Jamesom.

Samo je jedan čovjek odbivši pljeskati ostao sam. Vidim ga krajičkom oka. Naslonjen je na udaljeni zid s praznim pogledom na licu i čvrsto prekriženim rukama.

Connors.

Sada trenira Roddicka. Jadni Andy.

To me nasmijalo. Mogu se samo diviti Connorsu što je i dalje ovakav kakav jest i što se nikad ne mijenja. Svi bismo trebali biti tako iskreni prema sebi i tako dosljedni.

Kažem igračima: „Čut ćete mnogo aplauza u životu, momci, ali nijedan vam neće značiti više od aplauza vaših kolega. Nadam se da će svaki od vas to čuti na kraju.“

Hvala vam svima. Zbogom. I čuvajte jedni druge.

POČETAK

KIŠA CIJELI DAN MALO PADA, MALO NE PADA.

Stefanie pilji u nebo i kaže: „Što misliš?“

„Idemo“, kažem. „Pokušajmo. Ja sam voljan ako si i ti.“

Voljan. Namršti se. Ona je uvijek voljna, ali ne može isto reći za list svoje noge koji joj zadaje probleme otkad je otišla u igračku mirovinu. Naročito u zadnje vrijeme. Spusti pogled. Prokleti list. Ima dobrotvorni meč u Tokiju sljedećeg tjedna. Igra da prikupi novac za vrtić koji je otvorila u Eritreji, a iako je to samo ekshibicijski meč, ona ga želi odigrati dobro. Osjeća onaj stari pritisak i želju da uvijek igra dobro. Ali ne može ne zapitati se koliko dugo će uopće još moći igrati.

Isto pitam i ja sebe. Prošlo je godinu dana otkad sam na US Openu posljednji put otišao s terena. Sad je jesen 2007.

Zato cijeli tjedan planiramo doći ovamo i skupa zaigrati. Ali sada kad je taj dan stigao, ispada da je to jedini kišni dan ove godine u Vegasu.

Ne možemo naložiti vatru na kiši.

Stefanie opet pogleda u oblačno nebo. Pa na sat. „Danas imamo puno obaveza“, kaže. Mora pokupiti Jadena u školi. Imamo samo ovo malo vremena.

AKO KIŠA NE PRESTANE, ako ne budemo igrali, mogao bih otići do škole jer onamo idem kad god imam vremena. Ne mogu vjerovati koliko je narasla: sad je to obrazovni kompleks od 2500 kvadratnih metara s 500 učenika i njih osamsto na listi čekanja.

Kampus vrijedan 40 milijuna dolara sadrži sve što bi djeca mogla poželjeti. Suvremeno opremljen studio za televizijsku produkciju. Računalnu sobu s desecima osobnih računala postavljenih uza zidove i veliki, bijeli, udobni kauč. Vrhunski opremljenu teretanu sa spravama koje imaju samo ekskluzivni klubovi u Vegasu. Postoji i soba za vježbanje s utezima, predavaonica i kupaonice, jednako moderne i čiste poput onih u najboljim hotelima u gradu. I što je najvažnije, škola je uvijek u besprijekornom stanju, svježe obojena i jednako sjajna kao što je bila i na dan otvorenja. Učenici, roditelji, susjedstvo, svi poštuju školu jer je svi oni posjeduju. Četvrt se nije puno promijenila otkako smo došli ovamo. Dok sam nedavno pokazivao školu, preko puta su nekog upucali. A opet, u osam godina otkad smo tu, nije razbijen nijedan prozor i nijedan zid nije išaran grafitima.

Kamo god pogledaš, svugdje vidiš sitne detalje koji pokazuju da je ova škola drugačija, da se ovdje u svakom pogledu cijeni izvrsnost. Na prednjem prozoru ugravirana je velika riječ, neslužbeni moto naše škole: VJERUJ. Svaka je učionica ispunjena toplim prirodnim svjetlom, indirektnim južnim svjetlom koje se odbija od krovnih prozora na sofisticirana refleksijska zrcala. Ta raspršena svjetlost idealna je za čitanje i koncentraciju. Učitelji nikad ne moraju paliti svjetlo, čime se štedi energija i novac, ali i štiti učenike od glavobolja i opće bezvoljnosti koju uzrokuju standardne fluorescentne lampe, čega se predobro sjećam.

Zemljište na kojem se nalazi škola osmišljeno je kao sveučilišni kampus, s manjim intimnim blokovima i prostranim zajedničkim prostorima. Zidovi su kameni – od nježno ljubičastog i svjetloružičastog kvarcita iz obližnjih kamenoloma – a pješačke staze obrubljene su lijepim stablima šljiva koja vode do predivnog hrasta crnike, simboličkog Stabla nade koje smo posadili prije polaganja temelja. Najprije treba učiniti ono najvažnije, smatrali su naši arhitekti, pa su posadili Stablo nade i zamolili radnike da ga zalijevaju i brinu se da ima dovoljno svjetlosti dok oko njega grade školu. Školsko zemljište poprilično je usko i veliko samo tri hektara, ali taj manjak prostora zapravo je odgovarao sveukupnom planu arhitekata. Željeli su da sâm put kroz kampus simbolizira kratko i zavojito putovanje. Poput života. Gdje god da učenici stanu, mogu se okrenuti na jednu stranu i vidjeti gdje su bili ili se okrenuti na drugu stranu i vidjeti kamo su se uputili. Vrtićka djeca i osnovnoškolci mogu vidjeti visoke srednjoškolske zgrade koje ih čekaju – iako ne mogu čuti glasove starije djece. Ne želimo ih preplašiti. Srednjoškolci mogu vidjeti osnovnoškolske učionice iz kojih su izašli – iako ne mogu čuti piskutavo vrištanje na igralištu. Ne želimo im smetati.

Arhitekti, mještani Mike del Gatto i Rob Gurdison, zdušno su prionuli na ovaj projekt. Mjesecima su istraživali prošlost četvrti, proučavajući čarter-škole diljem zemlje i eksperimentirajući s idejama. Onda su probdjeli mnoge noći, mozgajući oko stola za stolni tenis u Mikeovom podrumu. Na tom su stolu izradili prvi model škole od kartona i šperploče, a da nisu bili svjesni podudarnosti i ironije.

Njihova je ideja bila da zgrade podučavaju, da pričaju priče. Mi smo im rekli koje priče želimo ispričati. Za više razrede osnovne škole željeli smo ogromnu fotografiju Martina Luthera Kinga Jr.-a, Mahatme Gandhija i, naravno, Mandele, s njihovim inspirativnim riječima ispisanima na izdignutom staklu ispod njihovih portreta.

Budući da je većina naših učenika afroameričkog podrijetla, zamolili smo Mikea i Roba da u jedan zid umetnu staklene cigle u boji koje predstavljaju Velikog Medvjeda, a s desne strane jednu staklenu ciglu koja predstavlja Sjevernjaču. Veliki Medvjed i Sjevernjača bili su zvijezde vodilje odbjeglim robovima, usmjeravajući ih prema slobodi.

Moj maleni doprinos izgledu škole: želio sam da u zajedničkom prostoru srednjoškolske zgrade stoji veliki sjajni Steinway. Kad sam dovezao klavir, svi su se učenici okupili oko mene, a ja sam ih šokirao sviranjem pjesme Lean on Me. Ono što me je najviše obradovalo jest činjenica da učenici nisu znali tko sam. A kad su im učitelji rekli, nisu uopće bili zadivljeni.

Sanjao sam o školi sa što manje rutine i mjestu koje vas uvijek može nečim ugodno iznenaditi. Štoviše, o mjestu na kojem će ugodna iznenađenja biti pravilo. A to se i ostvarilo. Na Akademiji Agassi svakog se dana može dogoditi nešto zanimljivo. Mogao bi svratiti predsjednik Bill Clinton i održati predavanje iz povijesti. Shaquille O’Neal bi jedan dan mogao biti zamjena učitelju tjelesnog odgoja. Mogli biste naletjeti na Lancea Armstronga kako šeće hodnicima ili Muhammada Alija kako, noseći bedž za posjetitelje, fingira boks meč s učenikom prvog razreda srednje škole. Mogli biste u bilo kojem trenutku podignuti pogled i ugledati Janet Jackson ili Eltona Johna kako stoje na vratima učionice ili članove benda Earth, Wind & Fire kako održavaju audiciju. Još malo ugodnih iznenađenja: Kad svečano otvorimo sportsku dvoranu, NBA All-Star utakmica održavat će se u Vegasu.

Pozvat ćemo mlade NBA nade da svoju tradicionalnu utakmicu odigraju upravo na našem parketu i da to bude prva utakmica ikad odigrana u Akademiji Agassi. Djeci će se to jako svidjeti.

Naši su učitelji, jednostavno rečeno, najbolji. Pri njihovom zapošljavanju cilj je bio pronaći pametne, strastvene i nadahnute muškarce i žene koji su bili voljni dati sve od sebe i osobno se uključiti. Od svakog učitelja tražimo sljedeće: da vjeruju kako je svaki učenik sposoban učiti. Zvuči kao očigledan i kristalno jasan koncept, ali u današnje vrijeme on to nije.

Naravno, budući da Akademija Agassi ima duži školski dan i dužu školsku godinu od drugih škola, naši zaposlenici možda po satu zarađuju manje nego bi mogli drugdje. Ali zato imaju na raspolaganju više resursa i veću slobodu da postignu odlične rezultate i učine živote djece boljima.

Smatrali smo važnim da djeca imaju uniforme. Polo-majicu s kaki hlačama, kratkim hlačama, ili suknjom u službenim bojama škole – grimizno crvenoj i mornarsko plavoj. Mislimo da to stvara manje pritiska među vršnjacima i znamo da dugoročno štedi novac našim roditeljima. Svaki put kad uđem u školu, ostanem zatečen ironijom situacije: sad sam ja taj koji traži uniformiranost. Radujem se danu kad se neki wimbledonski službenik nađe u Vegasu i zamoli me da ga provedem po školi. Jedva čekam vidjeti njegov ili njezin izraz lica kad spomenem strogi kodeks odijevanja u svojoj školi.

Imamo još jedan kodeks koji mi je možda najdraža odlika škole. Kodeks poštivanja kojim započinjemo svaki dan. Kad se god tamo zateknem, provirim glavom u neku učionicu i zamolim djecu da ustanu i sa mnom recitiraju.

Bit dobre discipline jest poštivanje . Poštivanje autoriteta i poštivanje drugih ljudi. Poštivanje sebe samoga i poštivanje pravila.

Stav je to koji kod kuće započinje, U školi se utvrđuje,

A kroza život primjenjuje.

Uvjerim ih da će jako mnogo postići u životu ako zapamte taj jednostavni kod i čuvaju ga u srcu.

Dok prolazim hodnicima i virim po učionicama, primjećujem da djeca cijene ovu školu. Čujem to u njihovim glasovima, razaznajem u njihovom držanju. Od učitelja i osoblja čuo sam njihove priče i znam da im ova škola višestruko obogaćuje živote. Isto tako, tražimo od njih da pišu osobne eseje čije dijelove uvijek predstavimo u programu za godišnju dobrotvornu zabavu. Nisu svi eseji o teškoćama i problemima. Daleko od toga. Ali to su oni koje pamtim. Poput djevojčice koja živi sama sa svojom krhkom majkom koja godinama nije mogla raditi zbog neizlječive plućne bolesti. Žive u stanu punom žohara, u susjedstvu kojim vladaju bande, pa je škola djevojčici utočište. S dirljivim ponosom mi priča da su njezine ocjene izvrsne jer sam zaključila da me, ako budem dobra u školi, nitko neće pitati što se događa kod kuće i neću im morati ispričati svoju priču. Sad, kad sam napunila sedamnaest godina, usprkos tome što sam prisiljena gledati svoju majku kako propada, živjeti s The Bloodsima i žoharima te raditi kako bih uzdržavala obitelj, odlučila sam upisati fakultet.

Druga učenica četvrtog razreda srednje škole piše o traumatičnom odnosu s ocem koji je veći dio njezinog djetinjstva proveo u zatvoru. Kad je nedavno izašao, otišla se susresti s njim i zatekla ga bolesno mršavog kako živi s plašljivom ženom u pokvarenoj kamp-kućici koja je smrdjela na kanalizaciju i metamfetamin. Očajna i u namjeri da ne ponovi pogreške svojih roditelja, djevojka se trudila uspjeti na Akademiji Agassi. Neću razočarati sebe onako kako su drugi razočarali mene. Sama trebam promijeniti svoju budućnost i nikad neću odustati.

Dok sam nedavno hodao srednjom školom, zaustavio me jedan dječak. Imao je petnaest godina. Bio je sramežljiv, s bucmastim obrazima i pogledom punim emocija. Upitao me može li sa mnom nasamo porazgovarati.

„Naravno“, rekao sam.

Povukli smo se u jedan kutak glavnog hodnika.

Nije znao odakle početi. Rekao sam mu da počne od početka.

„Prije godinu dana moj se život promijenio“, rekao je. „Umro mi je otac.

Poginuo je. Ubili su ga, znate.“

„Jako mi je žao.“