Objavljeno u Nacionalu br. 1062, 2018-09-01

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Razotkrivanje’ u kojem tenisač Andre Agassi opisuje završetak svoje karijere u Wimbledonu 2006. nakon 20 godina profesionalnog igranja tenisa tijekom kojih je osvojio osam Grand Slam naslova te bio prvi igrač svijeta

ODUSTAO SAM OD AUSTRALIAN OPENA, a potom i od cijele zemljane sezone. Ne želim to učiniti, ali moram se čuvati za Wimbledon 2006., za koji planiram da će mi biti posljednji. Čuvam se za Wimbledon. Nisam nikad mislio da ću reći takvo što. Nisam ni sanjao da će mi pravi i dostojanstveni pozdrav s Wimbledonom biti tako važan.

Ali Wimbledon je za mene postao sveto mjesto. To je mjesto na kojem je moja supruga blistala. Mjesto na kojem sam prvi put pomislio da mogu pobijediti i gdje sam to i pokazao i sebi i cijelom svijetu. U Wimbledonu sam se naučio pokoravati, činiti nešto što ne želim, odijevati se kako to nisam želio i – preživjeti. Bez obzira na to što ja mislio o tenisu, on je moj dom. Mrzio sam dom dok sam bio dječak, a onda sam otišao i uskoro počeo osjećati nostalgiju za domom. U posljednjim satima karijere ta me uspomena čini poniznim.

Kažem Darrenu da će ovo biti moj posljednji Wimbledon, a da će skorašnji US Open biti moj posljednji turnir uopće. Objavimo vijest na početku Wimbledona i iznenadim se vidjevši kako me drugi tenisači odmah nekako drugačije gledaju. Više me ne gledaju kao suparnika i kao prijetnju. Ja sam umirovljen. Ja sam nebitan. Zid je pao.

Novinari me pitaju: „Zašto sada? Zašto si sada odlučio otići u mirovinu?“ Kažem im da nisam. Samo više ne mogu igrati. To je onaj cilj kojem sam težio, cilj koji me neodoljivo privlači. Nije da ne želim igrati, nego više ne mogu igrati. Nesvjesno sam tražio taj trenutak u kojem ne bih imao drugog izbora.

Cijenjeni teniski komentator i povjesničar Bud Collins, suautor Laverove autobiografije, sažme moju karijeru rekavši da sam od propalice postao uzorom. Zgrozim se od te slike. Mislim da je Bud žrtvovao istinu zbog jezične dosjetke. Nikad nisam bio propalica, kao što ni sada nisam uzor.

Isto tako, nekolicina sportskih novinara raspravlja o mojoj transformaciji, a ta riječ me iritira. Mislim da je promašena. Transformacija je promjena iz jedne stvari u drugu. Ali ja sam počeo od nule. Je se nisam transformirao, ja sam se formirao. Kad sam upao u svijet tenisa, bio sam poput većine druge djece: nisam znao tko sam i bunio sam se protiv autoriteta starijih. Smatram da stariji ljudi uvijek griješe s mladima, ponašajući se prema njima kao prema gotovom proizvodu, a oni su, zapravo, tek u procesu nastajanja. To je kao da ocjenjujete meč prije nego što je gotov, a ja sam se prečesto vraćao iz zaostatka i imao previše protivnika koji su se vraćali u igru, da bih mislio da je to dobra ideja.

Novinari me uoči zadnjeg Wimbledona pitaju: ‘Zašto si sada odlučio otići u mirovinu?’ Kažem im da nisam. Samo više ne mogu igrati

Ono što ljudi sada mogu vidjeti, bio rezultat toga dobar ili loš, moja je prva formacija, moja prva inkarnacija. Nisam promijenio svoj imidž, samo sam ga otkrio. Nisam promijenio svoje vidike, samo sam ih proširio. J. P. mi to pomaže shvatiti kako bih sâm sebi to objasnio. Kaže da su ljudi zavarani mojim promjenjivim izgledom, mojom odjećom i kosom, pa misle da znam tko sam. Ljudi shvaćaju moje samoistraživanje kao samoizražavanje. On kaže da je, za čovjeka s toliko nestalnih identiteta, šokantno i simbolično to što imam inicijale A.K.A.

Nažalost, ja to početkom ljeta 2006., unatoč naporima J. P.-ja i svih ostalih, još uvijek ne znam objasniti novinarima. Čak i kad bih mogao, press centar u All England Clubu nije mjesto za to.

Ne mogu to objasniti ni Stefanie, ali ni ne moram. Ona sve zna. Stalno me, danima i satima prije Wimbledona, prodorno gleda u oči i tapša po obrazu. Priča o mojoj karijeri. Priča o svojoj. Priča mi o svojem posljednjem Wimbledonu. Nije znala da će joj biti posljednji. Kaže da je bolje ovako, znati i otići kad sâm tako odlučiš.

Noseći oko vrata ogrlicu koju mi je Jaden izradio od kockica sa slovima koja čine natpis Tata je super, u prvom kolu zaigram s Borisom Pašanskim iz Srbije. Izlazeći na teren začujem glasan i dugotrajan pljesak. Kod prvog servisa uopće ne vidim teren jer su mi oči pune suza. Unatoč osjećaju da igram u oklopu i s leđima koja ne žele popustiti, ustrajem i izdržim. I pobijedim.

U drugom kolu bez izgubljena seta pobijedim Talijana Andreasa Seppija iz Italije. Igram dobro, što mi daje nadu pred meč trećeg kola protiv Nadala. On je zvijer, luđak, sila prirode, istovremeno najsnažniji i najgraciozniji igrač kojeg sam dosad vidio. Ali ipak – zbog obmanjujućeg učinka prethodne pobjede – osjećam da bih ga mogao svladati. Sviđaju mi se moji izgledi. Izgubio sam prvi set sa 7 : 6, ali crpim nadu iz činjenice da sam bio toliko blizu.

A onda me uništio za sedamdeset minuta. Vremenski okvir u kojem bih imao šansu iznosi pedeset pet minuta. Tada počnem osjećati leđa. U zadnjem dijelu meča, dok je Nadal servirao, nisam više mogao stajati na mjestu. Morao sam se kretati i udarati nogom o pod da mi krv procirkulira. Bio sam toliko ukočen i trpio tako jaku bol da mi retern uopće nije bio na pameti. Razmišljao sam samo o tome kako ću ostati u okomitom položaju. Kasnije, u trenutku prepunom ironije, wimbledonski organizatori odustali su od tradicije kako bi na terenu upriličili intervju s Nadalom i sa mnom. Nikad prije to nisu napravili. Kažem Gilu: „Znao sam da ću prije ili poslije natjerati Wimbledon da odustane od tradicije.“ Gil se ne smije. Nikad se ne smije dok bitka još traje.

„Još malo pa gotovo“, kažem mu.

Nakon toga u Washingtonu igram protiv talijanskog kvalifikanta Andree Stoppinija. Pobijedio me kao da sam ja kvalifikant i to me posramilo. Mislio sam da mi treba nekakva priprema za US Open, ali ova me priprema samo uzdrmala. Kažem novinarima da mi završetak karijere pada teže nego što sam očekivao. Kažem im da je najbolji način da im to objasnim sljedeći: „Mnogi od vas, siguran sam, ne volite svoj posao. Ali zamislite da vam je netko upravo rekao da će vam priča o meni biti posljednja. I da nakon toga više nećete moći napisati ni riječi dok ste živi. Kako biste se osjećali?“

U NEW YORK SMO OTIŠLI SVI. Cijeli tim. Stefanie, djeca, moji roditelji, Perry, Gil, Darren, Philly. Napravili smo invaziju na hotel Four Seasons

i kolonizirali Campagnolu. Djeca se smiju kad, nakon što smo ušli, začuju pljesak. Mojem uhu pljesak ovog puta zvuči drugačije. Ima drugačiju boju. Ima i neku neizrečenu poruku. A ta poruka kaže da ovo nije samo zbog mene, nego zbog svih nas. Jer zajedno privodimo kraju nešto posebno.

Nakon meča pojavi se Stefanie i poljubi me. Neki fizioterapeut kaže da stižu liječnici. Svi izađu ostavivši mene i Marcosa Baghdatisa same, dok se obojica grčimo i jaučemo od boli

Frankie nas odvede do stola u kutu. Jako se potrudio oko Stefanie i djece. Promatram ga kako poslužuje Jadenu sva moja najdraža jela i gledam kako Jaden u njima uživa. Promatram i Jaz kako uživa u hrani, iako ona želi da sva predjela budu servirana odvojeno. Ne smiju se dodirivati. To je inačica strogog pravila za mafine od borovnice. Gledam smiješeći se kako Stefanie promatra djecu i razmišljam o nas četvoro, četiri različite osobnosti. Četiri različite podloge. A opet, potpuno smo usklađeni i upotpunjeni. Noć uoči mojeg posljednjeg meča uživam u tom osjećaju koji svi tražimo, toj spoznaji koju dokučimo samo nekoliko puta u životu: da su naši životi povezani i da je sjeme našeg završetka bilo tu i na početku. I obrnuto.

U prvom kolu igram protiv Andreia Pavela iz Rumunjske. Leđa me izdaju već sredinom meča, ali unatoč tome što stojim uspravno kao štap, uspijem ga pobijediti. Zamolim Darrena da mi sredi injekciju kortizona za sljedeći dan. No čak ni uz injekciju ne znam hoću li moći odigrati sljedeći meč.

Sigurno neću uspjeti pobijediti. Ne protiv Marcosa Baghdatisa. On je osmi tenisač svijeta. To je velik i snažan dečko s Cipra koji ove godine odlično igra. Plasirao se u finale Australian Opena i polufinale Wimbledona.

A onda ga nekako uspijem pobijediti. Nakon meča jedva se dovučem do svlačionice prije nego što me leđa potpuno izdaju. Darren i Gil podignu me na stol poput vreće s prljavim rubljem, a Baghdatisovi ljudi podignu njega na stol do mene. Ima snažne grčeve. Pojavi se Stefanie i poljubi me. Gil me natjera da nešto popijem. Neki fizioterapeut kaže da stižu liječnici. Upali televizor iznad stola i svi izađu ostavivši mene i Baghdatisa same, dok se obojica grčimo i jaučemo od boli.

Televizor prikazuje isječke iz našeg meča u emisiji SportsCenter.

U vidnom polju primijetim neku laganu kretnju. Okrenem se i ugledam Baghdatisa kako mi pruža ruku. Lice mu govori: „To smo mi učinili.“ Pružim i ja njemu svoju ruku i ostanemo tako, držeći se za ruke, dok televizija treperi prikazujući scene naše divlje bitke.

Iznova proživimo meč, a onda ja iznova proživim svoj život. Napokon dođu liječnici. Prođe pola sata dok nas oni i fizioterapeuti ne uspiju podignuti na noge. Baghdatis izađe iz svlačionice prvi, pažljivo se oslanjajući na svojeg trenera. Onda me Gil i Darren odvedu na parkiralište, potičući me na još nekoliko koraka idejom koja uključuje cheeseburgere i martini u P. J. Clarke’su. Dva su sata ujutro.

„Isuse“, kaže Darren nakon što izađemo na parkiralište. „Automobil je skroz tamo, prijatelju.“

Škiljimo u usamljeni automobil usred praznog parkirališta. Udaljen je nekoliko stotina metara. Kažem mu da ne mogu dalje.

„Ne, naravno da ne“, kaže. „Pričekaj ovdje, ja ću ga dovesti.“ Otrči do automobila.

Kažem Gilu da ne mogu stajati na nogama. Moram leći dok čekamo. On stavi moju tenisku torbu na beton i ja sjednem pa legnem iskoristivši torbu kao jastuk.

Pogledam Gila. Ne vidim ništa osim njegovog osmijeha i ramena. Pogledam preko njegovih ramena u zvijezde. Ima tako puno zvijezda. Pogledam stupove s reflektorima koji okružuju stadion. Izgledaju poput velikih, bliskih zvijezda.

A onda začujem eksploziju. Zvuk nalik otvaranju divovske kutije teniskih loptica. Jedan se reflektor ugasi. Potom drugi pa treći.

Zatvorim oči. Gotovo je.

Ne. Ni slučajno. Nikada neće biti uistinu gotovo.

◦ ◦ ◦

SLJEDEĆEG JUTRA BOLNO TETURAM predvorjem hotela The Four Seasons kad neki muškarac iskoči iz sjene i uhvati me za ruku.

„Odustani“, kaže.

„Molim?“

To je moj otac – ili duh mojeg oca? Blijed je. Izgleda kao da tjednima nije spavao.

„Tata? O čemu govoriš?“

„Samo odustani. Pođi kući. Uspio si. Gotovo je.“

Kaže da se moli da odem u mirovinu. Kaže da jedva čeka da završim karijeru, da više ne mora gledati kako patim. Neće morati gledati moje mečeve i strepiti od napetosti. Neće morati ostajati budan do dva ujutro da bi gledao mečeve na drugoj strani svijeta i tražio neku novu tenisku nadu protiv koje bih uskoro mogao zaigrati. Dosta mu je cijelog tog jada. Zvuči kao da… ma je li to moguće?

Otac mi kaže da se moli da odem u mirovinu. Jedva čeka da završim karijeru, da više ne mora gledati kako patim. Neće morati gledati moje mečeve i strepiti od napetosti. Dosta mu je cijelog tog jada

Jest, vidim mu u očima. Poznat mi je taj pogled. On mrzi tenis.

Kaže: „Nemoj više prolaziti kroz ovo! Nakon sinoćnjeg meča nemaš više što dokazivati. Ne mogu te ovakvog gledati. Previše je bolno.“

Pružim ruku i stavim mu je na rame. „Oprosti, tata. Ne mogu odustati.

Ovo ne može završiti mojim odustajanjem.“

TRIDESET MINUTA PRIJE MEČA dobijem injekciju protiv upale, ali drugačija je od kortizona. Manje je učinkovita. Protiv Benjamina Beckera, suparnika u trećem kolu, jedva stojim na nogama.

Pogledam na semafor i zavrtim glavom. Stalno se pitam: „Kako je moguće da se moj posljednji protivnik zove B. Becker?“ Jednom sam rekao Darrenu da želim igrati protiv nekoga koga volim i poštujem ili protiv nekoga koga uopće ne poznajem.

I tako dobijem ovog drugog.

Becker me sredi u četiri seta i osjetim kako mi vrpca na ciljnoj crti puca preko prsiju.

Organizatori mi dopuste da prije nego što se zaputim u svlačionicu uputim nekoliko riječi navijačima na tribinama i onima kod kuće. Točno znam što želim reći.

Znam to već godinama. Ali ipak mi treba nekoliko trenutaka da počnem govoriti.

Semafor pokazuje da sam danas izgubio, ali on ne pokazuje što sam dobio. U posljednju dvadeset i jednu godinu dobio sam odanost: vi ste me ohrabrivali na terenu, a i u životu. Dobio sam inspiraciju: željeli ste da uspijem, ponekad i u mojim najtežim trenucima. I dobio sam velikodušnost: dali ste mi svoja ramena da na njima stojim kako bih dohvatio svoje snove – snove koje bez vas nikad ne bih uspio ostvariti. U posljednju dvadeset i jednu godinu pronašao sam vas, i nosit ću vas i

sjećanje na vas sa sobom do kraja života.

To je najveći kompliment koji im mogu dati. Usporedio sam ih s Gilom.

U svlačionici je smrtna tišina. Primijetio sam tijekom godina da je svaka svlačionica ista kad izgubiš. Prođeš kroz vrata – koja se širom otvore jer si ih gurnuo jače nego što je bilo potrebno – i dečki se uvijek razbježe od televizora na kojem su vidjeli kako te netko isprašio. Uvijek se pretvaraju da nisu gledali i da nisu razgovarali o tebi. Međutim, ovog puta ostaju sjediti oko televizora. Nitko se ne miče. Nitko se ne pretvara. A onda, polako, svi mi prilaze. Plješću i zvižde zajedno s fizioterapeutima, uredskim zaposlenicima i zaštitarom Jamesom.

Samo je jedan čovjek odbivši pljeskati ostao sam. Vidim ga krajičkom oka. Naslonjen je na udaljeni zid s praznim pogledom na licu i čvrsto prekriženim rukama.

Connors.

Sada trenira Roddicka. Jadni Andy.

To me nasmijalo. Mogu se samo diviti Connorsu što je i dalje ovakav kakav jest i što se nikad ne mijenja. Svi bismo trebali biti tako iskreni prema sebi i tako dosljedni.

Kažem igračima: „Čut ćete mnogo aplauza u životu, momci, ali nijedan vam neće značiti više od aplauza vaših kolega. Nadam se da će svaki od vas to čuti na kraju.“

Hvala vam svima. Zbogom. I čuvajte jedni druge.

POČETAK

KIŠA CIJELI DAN MALO PADA, MALO NE PADA.

Stefanie pilji u nebo i kaže: „Što misliš?“

„Idemo“, kažem. „Pokušajmo. Ja sam voljan ako si i ti.“

Voljan. Namršti se. Ona je uvijek voljna, ali ne može isto reći za list svoje noge koji joj zadaje probleme otkad je otišla u igračku mirovinu. Naročito u zadnje vrijeme. Spusti pogled. Prokleti list. Ima dobrotvorni meč u Tokiju sljedećeg tjedna. Igra da prikupi novac za vrtić koji je otvorila u Eritreji, a iako je to samo ekshibicijski meč, ona ga želi odigrati dobro. Osjeća onaj stari pritisak i želju da uvijek igra dobro. Ali ne može ne zapitati se koliko dugo će uopće još moći igrati.

Isto pitam i ja sebe. Prošlo je godinu dana otkad sam na US Openu posljednji put otišao s terena. Sad je jesen 2007.

Zato cijeli tjedan planiramo doći ovamo i skupa zaigrati. Ali sada kad je taj dan stigao, ispada da je to jedini kišni dan ove godine u Vegasu.

Ne možemo naložiti vatru na kiši.