Prepričava se anegdota u kojoj Staljin kaže Orlovoj: ‘Ako vas muž bude ljutio, mi ćemo ga objesiti.’ Aleksandrov je smogao snage i upitao: ‘A zašto biste me objesili?’ ‘Pa za vrat!’ nasmijao se Staljin

I shvati! No u ovozemaljskom Mordoru Orlova je uspjela sačuvati sebe i ostati zapamćena kao neosporna zvijezda. Orlova je 1902. rođena u malom podmoskovskom gradiću Zvjenigorodu. Zahvatile su je mnoge mijene ruske traumatične povijesti 20. stoljeća – Prvi svjetski rat, Oktobarska revolucija, ruski građanski rat, Drugi svjetski rat i na kraju hladni rat, u kojem je kao glumica značajno sudjelovala. Rano se okrenula umjetnosti. Kao sasvim mala djevojčica odabrala je put pjesme, plesa, glumišta, kazališta i nakon uglavnom manjih i nezapaženih uloga u nijemoj fazi ruskog filma tavorila negdje na rubu filmskog života, a potom posve neočekivano, upravo onako sladunjavo filmski, svoj uzlet u orbitu s koje je još nitko nije skinuo započela tek u svojoj 32. godini, u jednoj od najpopularnijih sovjetskih glazbenih komedija “Pastir Kostja” iz 1934. godine. Njoj i redatelju, njezinu mužu Grigoriju Aleksandrovu, čuvari ideološke čistoće već su zlurado pripremali ražanj, ali tada je film pogledao Staljin, a ostalo je tek neobična životna priča. Popularnost Orlove u zatvorenom Staljinovu SSSR-u pokazuje da neke ljudske navade ne mogu iskorijeniti ni brutalno ideološko i vrijednosno nasilje države, a čak je i u medicini zabilježen – sindrom Orlove! U ruskoj medicinskoj stručnoj literaturi taj termin označava histeriju žena koje su željele biti fizički slične Orlovoj. Orlova je sjajna zvijezda u mrkim vremenima ruske tragedije i straha. Kao “glavna glumica” SSSR-a kitila se mnoštvom ordena, priznanja i medalja, ali karma joj je odredila onu glavnu titulu – “Staljinove ljubimice”, što je odredilo njezinu sudbinu. Premda je priznala da je “živjela u stalnom strahu”, ipak je bila nedodirljiva u svom zlatnom kavezu. Vožd “međunarodnog proletarijata” ju je obožavao. Staljin je podlegao njezinu neodoljivom šarmu i širokom osmijehu. Urbana legenda kaže kako je svemoćnom NKVD-u naredio da samo njoj i njegovoj kćeri Svjetlani – ne smije pasti ni vlas s glave. No i danas je obavijeno velom tajne – kakav su osobni odnos imali velika glumica i strašni Staljin. Poznato je da je Staljin obožavao film “Volga, Volga” upravo zbog Orlove. Navodno ga je “svako malo” gledao. Volio je i ostale njezine filmove, a kritičari onoga doba nikad se nisu usudili napasti Orlovu. Jednom jesu, pa su loše završili, o čemu je glumica i pisala u memoarima. Biografi Orlove također su u nedoumici – je li između Staljina i nje “nečega bilo”. Činjenica jest da su se oni našli nekoliko puta, ali i da je Orlova bila jedina koja je znala odbiti “kremaljsku pozivnicu”. Velika ruska glumica u svojim memoarima, koje vam predstavljamo, priznaje puno više nego što je javnosti bilo poznato, ali i tu postoji veliko “ali”. Recimo, Nona Golikova, unuka njezine starije sestre, navodi da se sjeća kako je na dan kad je Staljin umro, za ručkom, Orlova kratko rekla: “Zvijer je napokon crknula.” Veza između njih dvoje ostat će ipak djelomice misterij, upravo onakav kakav je i život slavne glumice. Neokrznuto je proživjela godine najgoreg državnog nasilja, mada je njen suprug Aleksandrov, kažu, uvijek pod krevetom imao spreman koferčić s najnužnijim stvarima za slučaj privođenja. Prepričava se anegdota u kojoj Staljin kaže Orlovoj: “Ako vas muž bude ljutio, mi ćemo ga objesiti.” Aleksandrov je smogao snage i upitao: “A zašto biste me objesili?” “Pa za vrat!”, nasmijao se Staljin. Karizma velike glumice možda je bila čak i prevelik zalogaj za samog Staljina. “Najdraža Staljinova glumica” preživjela ga je i nadživjela. To je odredilo njezin život, ali nije se uklapala u režimski podobne ljude. Čuvala se koliko je mogla, živjela poprilično zatvoreno za zvijezdu toga ranga (rijetko je primala goste, davala intervjue), nije imala djece, a misterij oko njezina podrijetla i života bio je dodatni šlag na njezinu zanimljivu i uzbudljivu biografiju. Glumila je u filmovima svog supruga Grigorija Aleksandrova, koji je snimio najznačajnija djela, simbole Staljinove epohe – “Pastir Kostja”, “Cirkus”, “Volga, Volga”, “Proljeće”, “Susret na Elbi”. U filmu “Cirkus” Orlova glumi američku cirkusku artisticu koja ima “crno dijete” pa zbog toga bježi u SSSR, gdje je, za razliku od domovine, ne osuđuju za taj “grijeh”, a u filmu “Volga, Volga” ona je “narodska” poštarica koja sklada najljepšu pjesmu o “najruskijoj” rijeci Volgi. No Orlova je bila sve samo ne “podobni kadar” režima, odudarala je po svemu od onoga što se događalo oko nje, a oko nje su nestajali njezini susjedi, prijatelji, kolege glumci. Iako glavna zvijezda sovjetskog filma nikada nije bila članica Komunističke partije, ni dio državnih režimskih foruma, družila se, kao priznata i velika glumica, sa svjetskim filmskim celebrityjima poput Vittorija De Sice, Sophije Loren i Charlieja Chaplina, nosila svjetske modne marke. Glumica koja je glumila “djevojku sa sela”, “curu iz naroda”, udarnicu i patriotkinju koja daje život za socijalističku domovinu, bila je, za tadašnje prilike, zapravo krivog podrijetla, što je Orlova skrivala cijeli svoj život kao zmija noge, kako bi spasila sebe i svoje bliske. Ona, naime, potječe iz plemićke obitelji, što je u Staljinovo doba bio podatak zbog kojeg se gubila glava, građanski status ili napredovanje u karijeri. Orlova je čak rodbinski povezana s velikim ruskim književnikom grofom Lavom Tolstojem, koji joj je kao djevojčici na jednoj svojoj knjizi napisao i posvetu. Živjela je na visokoj nozi u tom svom zlatnom kavezu raskoši i straha, u štićenim stanovima nepojmljivih kvadratura za obične ruske ljude, koji su tih godina živjeli u trošnim “komunalkama” – stanovima u kojima bi svaka obitelj dobila po jednu sobu, a sve ostale prostorije – kuhinja, zahod i kupaonica – bile su zajedničke. Živjela je u dvokatnoj dači s podrumom, okruženoj visokom ogradom, koja je bila kopija vile Charlieja Chaplina u Hollywoodu, čiji je nacrt kopirao njezin drugi suprug, režiser svih njezinih filmova Grigorij Aleksandrov. Orlova je preživjela i svog prvog muža – Andreja Berzina, koji je kao sovjetski ministar zaglavio u gulagu, ali, začudo, nije “po tradiciji staljinizma” povukao za sobom cijelu svoju užu i širu obitelj. Legenda kaže da se Orlova jednom osmjelila da osobno Staljina upita za sudbinu prvog muža, kojeg je progutao mrak represija. Nakon nekog vremena pozvali su je u Lubjanku, sjedište strašnog NKVD-a, Staljinove političke policije. Ondje joj je oholi enkavedeovac kratko rekao: “Vaš bivši muž je u izolaciji u Kazahstanu, ali, ako hoćete, možete mu se pridružiti.” Orlova je samo kimnula glavom i iz te zlosretne zgrade otišla zauvijek, bojeći se da će jednom u sitnim noćnim satima pokucati i na njezina zaštićena zlatna vrata. Osim svog podrijetla Orlova je cijeli život krila još jednu tajnu svog života, gotovo nestvarnu za glumicu. Orlova se grozila svjetla! Spavala je u sobi s teškim crnim zastorima i mrzila sunce. Njezini biografi navode kako je svako snimanje s upaljenim reflektorima (a drukčije je nemoguće) za nju bilo prava muka, koju je podnosila iz velike ljubavi prema filmu. Njezini današnji biografi kažu da je često glumila naivne i borbene “ruske djevojke”, ali da je ipak najbolje odglumila ulogu same sebe, onu – Ljubov Orlove.

(Vlado Vurušić, prevoditelj hrvatskog izdanja knjige)

Staljin nije bio samo Vođa, nego i Gazda. Mnogi iz Njegova okruženja tako su Ga zvali zbog Njegovih očiju. On je to znao i nije imao ništa protiv toga. Zbunila sam se. Nisam shvatila govori li ozbiljno ili se šali. Nakon stanke uspjela sam izustiti da se ne bih usudila prihvatiti tu dužnost jer se na njoj ne bih snašla i da bih radije snimala filmove, glumila, nego da rukovodim filmom. – Da, rukovoditi je teško – složio se Staljin – ali netko i to mora raditi. Zašutio je. Povukao je dugi dim iz lule i osmjehnuo se: – Ma šalim se, Ljubov Petrovna. Neoprostiva glupost bila bi zatvarati takvu prekrasnu glumicu u kabinet da se muči s dosadnim birokratskim poslom. Uzdahnula sam s olakšanjem. – Mi već imamo potrebne rukovodioce, prave rukovodioce – nastavio je On. – No vi osjećate bilo vremena i znate reći ono što je potrebno. Drug Šumjacki imao bi štošta od vas naučiti. Smušeno sam se nasmijala. I On se nasmijao, a zatim me doslovce zatrpao pitanjima. “Da li vam se svidio festival? Što vam se najviše svidjelo?” I slična pitanja. Pitanja su samo sustizala jedno drugo, a činilo mi se da Ga uistinu zanima moje mišljenje o festivalu. U jednom trenutku učinilo mi se da Ga ne zanima toliko moje mišljenje koliko Ga zanimam ja. To osjećaju samo žene – kad znaš da te muškarac guta pogledom. Govorim o onom ženskom osjećaju, kad znaš što muškarac želi, a ne mora ti ništa reći, pokazati, ne mora se nabacivati. Sve je jednostavno – gledaš čovjeka i osjećaš kako se neki nevidljivi, lijepi nemir uvlači među vas. Među vama je nešto kliknulo. Bila sam tako uzbuđena i iznenađena da se nisam snašla sa svojim osjećajima. Nisam imala ni vremena ni mogućnosti da se saberem s mislima i osjećajima. Pitanja su sustizala jedno drugo i bila sam koncentrirana na svoje odgovore. U Staljinovim očima vidjela sam iskreni interes. Bojala sam se da Ga ne razočaram, da ne ispalim nešto nepromišljeno. Kad te još k tomu boli glava, izvaliti kakvu glupost nije teško. Ali nisam se osramotila. Ostavila sam dobar dojam na Njega. I što smo više i duže razgovarali, uspijevala sam bolje hvatati Njegove “fluide” (tako bi govorila moja mama, koja se u mladosti oduševljavala radovima Blavatskaje i sličnim mističnim budalaštinama). Dugo smo razgovarali. Staljin je dva puta punio svoju lulu. Na kraju sam se potpuno opustila pa sam zaboravila na glavobolju (ili je ona možda već tada prošla), toliko sam se oraspoložila da sam se čak počela i šaliti. U svakom slučaju, nekoliko sam puta uspjela nasmijati Staljina. Nakon razgovora o filmu i festivalu razgovarali smo i o drugim temama. Imala sam osjećaj da ne razgovaram s Vođom, nego sa starijim prijateljem ili bratom. S pametnim, iskusnim, dobrim čovjekom. Pa On i jest bio takav – dobar, pametan, iskusan. Danas žele od Njega napraviti tiranina, despota, krvnika. Da, takva je ljudska “zahvalnost”. Teško mi je to slušati! Teško mi je to vidjeti! Došlo je vrijeme da se vratim na prijam. Kad smo se rastajali, Staljin mi je rekao da sam zanimljiva sugovornica i da ćemo svakako nastaviti naš razgovor. Nisam imala ništa protiv. Na kraju me pitao o mojim planovima u bliskoj budućnosti. Uskoro je bio 8. ožujka i Grigorij Vasiljevič i ja već smo pozvali goste. Staljin se prisjetio riječi Kostje Potehina iz “Pastira Kostje”: “Što takva žena radi 8. ožujka? K vragu. Nema ruku, nema čime glasati!” I srdačno se sa mnom rukovao na rastanku. Izišao je prvi. Budući da smo se već oprostili, bilo mi je jasno da ne mogu izići odmah iza Njega, nego da je potrebno pričekati neko vrijeme. Tako sam i učinila. U hodniku me čekao vojnik širokih ramena. Otpratio me do dvorane. Prvo što sam opazila bio je uznemireni pogled Grigorija Vasiljeviča. Zabrinuo se jer me nije bilo tako dugo. Kad smo došli kući, ispričala sam Grigoriju Vasiljeviču o svom razgovoru sa Staljinom i da Staljin tako dobro zna “Pastira Kostju” da iz glave citira cijele replike. Grigorij Vasiljevič se nije smirio dok mu nisam sve potanko ispričala o susretu sa Staljinom. Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Ležala sam zatvorenih očiju, ali san nikako nije dolazio. Stalno sam razmišljala o našem razgovoru. Misli su bile razne i optimističke. Ponavljala sam u glavi sve što sam doživjela toga dana, počnem maštati pa se prenem. Korim samu sebe. No, zar si mogu predbacivati to što sam se zaljubila?! (U tišini i spokoju mirne noći to sam shvatila.) Ljubav ne poznaje granice ni godine. Srcu ne možeš zapovijedati. Ljubav je najljepši osjećaj. Nema ničeg značajnijeg u životu. Što vrijedi u životu? Ljubav! Zaspala sam tek pred jutro. Guste zavjese nisu puštale zrake sunca u sobu. Kazaljke na satu bile su u mraku. No ja imam unutarnji sat. Osjećam vrijeme. Nikada me taj osjećaj ne prevari, možda pogriješim kakvih petnaestak minuta. Spavala sam kratko, ali na svoje iznenađenje probudila sam se odmorna i čila. Nosila me neka unutarnja radost. Bila sam sretna. Sljedeći naš susret bio je nakon 8. ožujka. Ujutro je zazvonio telefon. Ugodni bariton rekao mi je da će auto doći po mene u pola jedanaest navečer. Pitao me gdje ću biti u to vrijeme. Više mi ništa nije rekao, ali ja sam sve shvatila. Rekla sam da ću tada već biti kod kuće, ali sam zamolila da me auto pokupi na bulevaru, da ne ulazi u dvorište. Na pitanje koji će auto doći i koje tablice ima, ugodni bariton mi je odgovorio: “Ne brinite se, prepoznat će oni vas.” Cijeli dan bila sam kao na iglama. Nisam mogla ništa raditi jer odmah bi mi misle odlutale i počela bih razmišljati o predstojećem susretu. Navečer sam cijeli sat provela pred ogledalom. Mijenjala sam haljine. Inače nisam takva. To nije moj stil. Pripremim sve unaprijed. Znam što ću odjenuti. Sve promislim do u detalje, do broša ili biserne ogrlice. Tako štedim vrijeme. No tog dana u glavi mi je vladala velika zbrka. Nisam se mogla smiriti ni promisliti što da odjenem. Na kraju sam se sabrala i u 22:25 izišla sam iz stana. Laganim korakom izišla sam na bulevar, gdje me već čekao auto. Iz auta je iskočio vozač, pozdravio me i galantno otvorio stražnja vrata. Odvezli su me do podmoskovske dače. Popela sam se na drugi kat. Zakoračila sam u Staljinov kabinet. Sjedio je za stolom i pisao. Kad me spazio, spustio je olovku i krenuo mi ususret. Naše rukovanje, odjednom, neočekivano i za mene, pretvorilo se u zagrljaj. Mirisao je na decentnu kolonjsku vodu i duhan. Od velikog uzbuđenja sam se rasplakala, premda za to nije bilo nikakva razloga. Shvatio je moje raspoloženje. Nije se iznenadio, niti me išta pitao. Rekao mi je da sjednem i ponudio čaj. Kad su nam donijeli čaj, On je, bez pitanja, u moju šalicu ulio malo konjaka, stavio mi i šećer te promiješao malom žličicom. Kratko je rekao “čaj je dobar kad je vruć”. Dok smo pili čaj, Staljin je hvalio prigradsku tišinu, govorio kako Mu prija ovdašnji svjež zrak, koji Mu pomaže da se sabere u mislima i da zbog toga lakše radi. Zatim se dogodilo ono, što se moralo dogoditi. Nikad u životu nisam bila tako sretna kao tada. Užasno je kad govoriš o sreći u prošlom vremenu! Da, ali što reći, vrijeme ne možeš vratiti. A nekad bih to tako rado učinila. No sjećanja nas ponekad mogu vratiti u prošlost, mogu nam pomoći da ponovno proživimo najljepše trenutke. Zatvaram oči i počinjem se sjećati, a na svoje veliko iznenađenje suze koje klize niz moje obraze i ne primjećujem. U zadnje vrijeme često plačem. Sama, kad me nitko ne vidi. Ne štedim na suzama.

* * *

Da li se moj život promijenio nakon ožujka 1935. godine? Ovisi o tome s koje strane gledam. S jedne strane, naravno da se promijenio, zato što ga je prosvijetlio (rabim tu riječ, premda bi mogla biti pretjerana i patetična, ali ne preuveličavam – moj se život prosvijetlio, ozario) dubok osjećaj ljubavi. Otkrit ću vam tajnu – uvijek sam se vrlo oprezno zaljubljivala. Mnogo toga sam doživjela i preživjela. Ako netko misli da je moj životni put bio posut ružama, ljuto se vara. Bodlji je ne njemu bilo puno više nego ruža. Puno, puno više. Ništa u životu ne pada s neba, za sve se treba itekako potruditi. No trud se uvijek isplati. Naravno, ako je to iskreno, usrdno i uz puno samoodricanja. Kad sam počela primati prva pisma od obožavatelja (nikada se nisam navikla na to da mi pišu potpuno nepoznati ljudi), jako me iznenadilo njihovo poimanje glumačke profesije. Svi su bili uvjereni da se sve svodi na pljesak, slavu, bukete cvijeća, prekrasne haljine. Pisali su mi: “Želim biti glumica, da živim kao u bajci.” Malo tko, osim samih glumaca, zna kako je to zahtjevan i mukotrpan posao. No malo sam se zanijela. Ovdje nije riječ o mom poslu, nego o mojim osjećajima prema Staljinu. Bez obzira na svoju racionalnost nisam se mogla snaći u svojim tadašnjim osjećajima. Ljubav prema Njemu obuzela me do srži. Nestalo je opreza. Nema suzdržanosti. Samo ljubav. Čista ljubav! Zašto se to dogodilo? Nisam više mala djevojčica, nekakva šiparica, nego odrasla žena. Puno sam razmišljala kako se i zašto dogodilo da moje srce tako zatreperi od ljubavi i zaključila da je postojao “temelj”. Osnova za zaljubljenost bila je usađena u moju odanost, oduševljenje i divljenje koje sam osjećala prema Njemu. Sjeme ljubavi (ah, kako sam danas romantično raspoložena) palo je na plodno tlo i procvjetalo. Zapravo, zaljubila sam se u Staljina puno prije, na daljinu, a kad sam shvatila da to “daleko” postaje “blisko”, doslovce sam od sreće izgubila glavu. Doslovce sam izgubila glavu na neko vrijeme. Nisam bila sva svoja. Trudila sam se da to nitko ne vidi, da ne bude preočito, pa sam smišljala razne isprike kad bi netko primijetio da sam odsutna. Mama (zar se išta može sakriti od mame?!) zabrinula se i nekoliko me puta ispitivala što se sa mnom događa. Bez obzira na svoje tadašnje stanje shvaćala sam i kakva je to odgovornost na meni. Naime, Vođina ljubav nije samo ljubav, to je i ukazano povjerenje. Takvi ljudi ne mogu pripustiti u svoj “krug” ljude koji toga nisu dostojni. Cijena greške može biti prevelika. Ako je Staljin pokazao osjećaje prema meni, time mi je iskazao veliko povjerenje. To onda ne smijem zlorabiti. Bila sam svjesna svoje odgovornosti. I inače sam vrlo odgovorna osoba. Nikada nisam izdala nečije povjerenje. Nisam nikada nikoga iznevjerila. Moram reći da nitko od mene nije tražio da potpišem bilo kakvu izjavu kojom se obvezujem da nikome neću govoriti o svojim odnosima s Vođom, niti je itko tražio da se usmeno obavežem na šutnju. To je ionako bilo jasno. Čemu riječi? Kakve izjave? Možda će vam se učiniti čudnim što to govorim, ali ne pišem to bez veze. Ispričat ću vam jedan slučaj, ali neću navoditi imena. Naime, kad smo bili u gostima kod jednog našeg prijatelja, iznimnog redatelja i čovjeka, čija vanjština posve odgovara ljepoti njegove duše, susrela sam jednu glumicu, koja je u predratno vrijeme bila velika glumačka nada. Na žalost, nade se nisu ostvarile, a sve zbog njezine lakomislenosti. Govorim “lakomislenost” jer ne želim rabiti neki teži izraz. Pred sam kraj rata ta je glumica bila umiješana u špijunsku aferu. Bila je osuđena. U zatvoru je odležala deset godina, a potom je amnestirana. Doduše, ona tvrdi da se nije radilo o špijunaži, nego da se naprosto zaljubila u stranca. Amerikanca. Ali kod nas ljudima ne sude za ljubav. Ja to najbolje znam. I ja sam imala ljubavni roman sa strancem, ali to je bio roman i ništa više. On nije bio špijun, nego inženjer koji je došao raditi u Sovjetski Savez. Bio je dobar i pristojan čovjek. Kako smo se zaljubili, tako smo se brzo i odljubili. Nitko me nije osuđivao zbog te veze. Nitko me nije optuživao, niti hapsio. Moj je prijatelj bio inženjer, a ne špijun. Ta glumica mi nije bila draga. Ona mi se nije sviđala kao čovjek, a nije bila ni neka glumica. Uloge je dobivala više zbog ljepote nego zbog glumačkog talenta. Danas je spala na usputne epizodne uloge. Pričalo se da su joj glavni izvori prihoda šverc i slični mutni poslovi. Odurna žena. Vulgarna. Pije puno. Najobičnija ljigava tračerica. Ne shvaćam kako takve ljude uopće netko može pozvati u goste? Uostalom, čak i shvaćam. Naš prijatelj redatelj vrlo je inteligentna, diskretna i delikatna osoba. Grubost mu nije svojstvena. On nije sposoban bilo koga odbiti ili nekome pred nosom zalupiti vrata. To rade ljudi koji nemaju savjesti. No vratimo se na priču. Zabava je bila na vrhuncu. Glumica o kojoj pričam već je pijana kao letva. A kako i ne bi, kad pije votku, ne iz čašica, nego iz krigli, i još k tome stalno viče “nalij do vrha”! Petlja jezikom dok nam priča još jednu “istinitu” priču o svom životu. I to kakvu! Svi su ostali osupnuti. Ispalo je da je bila Staljinova ljubavnica, da mu je rodila kćer, a osudili su je jer je javno “obznanila” tu tajnu. – Istražitelj mi je, na prvom saslušanju, u lice bacio moju potpisanu izjavu – nekoliko puta je to ponovila, dok je strašno štucala i psovala kao kočijaš. – I dobila sam svoju četvrtinu! – Potpisala si izjavu da nećeš odati državnu tajnu!? Izlanula si!? E, onda evo tebi tvoja četvrtina!

‘Sudbina države nije ovisila o mojim odlukama. Ja sam to razumjela i nisam bila nervozna kad bi u našoj vezi došlo do ‘dugog predaha’. Shvaćala sam da me Staljin nije zaboravio. Patila sam, a onda bi uslijedio dugo očekivani poziv’

Prije je tvrdila da je kćer dobila s Amerikancem, a sad govori ovako. I još je izmislila Izjavu o državnoj tajni! Domaćin ju je odveo u drugu sobu i polegao u krevet. Jedan od gostiju rekao je da joj je, eto, Staljin iz hira upropastio život. Nisam izdržala (puno toga sam htjela reći, ali ne stigneš) i rekla sam da su toj glupoj i samoživoj osobi život slomile votka, nepromišljenost i pohlepa. Dok se nije povezala sa stranim špijunima, nije se imala razloga žaliti na život. Bila je poznata. Dobivala je nagrade (orden i dvije staljinske premije). Što s tim ima Staljin? Zar bi Njega, koji tako dobro čita ljude, privukla jedna takva osoba? Osoba koja votku pije iz krigli. Osoba koja se napija poput svinje. Ja znam kako se Staljin odnosio prema pijanicama. On je prezirao pijance. Govorio je: “Pijanca i glupana najviše tuku.” Kako je moguće pasti tako nisko? Lagati. Kako je moguće mijenjati očeve svojoj kćeri kao da su rupčići? Ona ima svog zakonitog oca. Je li njemu ugodno slušati takve stvari? Ili samoj kćeri? Netko će joj već reći. Došapnuti. A možda ona takve gluposti govori i doma. Sve se plaća, sve se vraća. Neugodan slučaj. Pokvario nam je zabavu. Najviše me u toj priči pogodila podla laž u vezi s Izjavom o državnoj tajni. Kakva glupost! Luđačka tlapnja! Ljubav ne traži nikakve Izjave! Što sve ljudi neće izmisliti?! I koliko samo takvih besmislica danas govore o Njemu! Staljin i ja nismo se često viđali. Doduše, nekad bismo se susreli i po nekoliko puta na dan, a potom se mjesecima ne bismo vidjeli. Drukčije i nije moglo biti. Oboje smo radili, bili zauzeti. Doduše, moje obveze nisu se mogle usporediti s Njegovima. Ja sam imala snimanja, koncerte, nastupe, probe – to su važni poslovi, ali ipak malih gabarita. Sudbina države nije ovisila o mojim odlukama. Odgovornosti su nam bile različite. Ja sam to razumjela i nisam bila nervozna kad bi u našoj vezi došlo do “dugog predaha”. Shvaćala sam da me nije zaboravio, da važniji poslovi ometaju našu vezu. Patila sam, ali sam se zato znala radovati kad bi uslijedio dugo očekivani poziv.

‘Zakoračila sam u Staljinov kabinet. Sjedio je za stolom i pisao. Kad me spazio, spustio je olovku i krenuo mi ususret. Naše rukovanje, odjednom, neočekivano i za mene, pretvorilo se u zagrljaj’

Naši sastanci uglavnom su bili u kasnim večernjim satima. “Kasno navečer”, to ja tako zovem. Normalni bi ljudi rekli “duboko u noć”. Tih nekoliko sati bilo mi je malo. Htjela sam s Njim provesti nekoliko dana, tjedana (na mjesece se nisam usudila ni pomisliti). Maštala sam o dugim šetnjama uz obalu mora, o neobaveznom čavrljanju. No, na žalost, to se nije moglo ostvariti. Jesam li bila ljubomorna na Njegov posao? Ne. Nikada. Shvaćala sam. Nisam bedasta. Jako mi je laskalo kad bi mi govorio da se uz mene opušta i ponovno osjeća mladim. Staljin je bio škrt na komplimentima, upravo zato su njegovi komplimenti imali posebnu težinu. Izlizati se mogu ne samo obuća i odjeća, nego i riječi. Kad se komplimenti izgovaraju stalno, u svakoj prilici, više i ne obraćaš pažnju na njih. Kad postanu svakodnevni, ne mogu te ni obradovati. Možda i raduju, ali malo. Bila sam sretna, uspomene na nekadašnju sreću griju me do dana današnjega.

* * *

Ponekad je Staljin bio ne samo u dobrom, nego i u neobično radosnom raspoloženju. Nikada Ga nisam vidjela tužnog, mračnog ili mrgodnog. On je bio pravi muškarac, a takvi muškarci nikada ne pokazuju svoje slabosti. To nije dobra osobina ni za žene. Budi snažna. Stisni zube. Digni glavu visoko. Čim se predaš… Ne, ne želim pisati o tome, želim s vama podijeliti to da je On u tom svom posebnom raspoloženju volio zapjevati. Nije imao osobit glas, ali pjevao je iz duše. Iskreno. Pjevao je razne pjesme. Ruske i gruzijske. Znao ih je puno. Meni su se najviše sviđale gruzijske. Voljela sam slušati te pjesme. Po glasu, melodiji i izrazu lica mogla sam zaključiti o čemu pjeva. No znao se šaliti sa mnom. Nekad je neke vesele pjesme namjerno pjevao tužnim glasom. – O čemu sam pjevao? – O rastanku – rekla bih, ponesena tužnom melodijom. Gruzijski jezik je vrlo melodičan, pjevan. Zato i imaju tako puno pjesama. – Kakav vražji rastanak? – smijao bi se. – To je pjesma o veselom provodu s prijateljima. Poslušaj ovu…I počeo bi pjevati veselo, s osmijehom. – Je li i to o provodu s prijateljima? – “pogađala” sam ja. – Ne, pjesma je o djevojci koja moli lastavicu da joj donese vijest o bratu s fronte. Njega je zabavljalo takvo poigravanje. Čak je od toga napravio i poštapalicu. Kad bi govorio o nečemu što ne bi bilo sasvim jasno, govorio bi: “To je kao kad pogađaš smisao pjesme, a ne znaš jezik.” Nekoliko gruzijskih riječi i izraza sam naučila. Mogu se pozdraviti, zahvaliti. Mogu čak i izjaviti ljubav. Samo kome?