U Innsbrucku se nalazi jedan od najneobičnijih znanstvenih centara na svijetu. Crkveni kompleks smješten u ulici u središtu grada, na adresi Maximilianstraße 8, ničim ne daje naslutiti da se u njemu nalazi neobičan istraživački institut. S ulice se vide jedino crkva u secesijskomu stilu i odmah do nje zavod redovnika redemptorista.

Ipak, prošavši kroz vrata koja vode na ulicu posjetitelj će odmah ugledati malenu funkcionalnu zgradu smještenu unutar ograđenoga kompleksa. U toj je zgradi profesor i svećenik Andreas Resch utemeljio svoje maleno kraljevstvo, novu granu znanosti; u njoj se nalazi Institut za granična područja znanosti (Institut für Grenzgebiete der Wissenschaft).

Godine 1969. o. Resch pozvan je na Akademiju Alfonsianum pri Papinskomu lateranskom sveučilištu u Rimu. Ondje je trebao predavati dva kolegija: kliničku psihologiju te uvod u proučavanje paranormalnih fenomena. Tada tridesetpetogodišnji redemptorist iz Južnoga Tirola postao je prvi znanstvenik u Katoličkoj Crkvi zadužen za akademsko proučavanje natprirodnih pojava. Prije toga osam je godina radio kao klinički psiholog i psihoterapeut i tijekom svoje prakse susreo se s nizom fenomena koje suvremena znanost nije mogla objasnii. Većina se znanstvenika izbjegava baviti takvim fenomenima jer im dostupna istraživačka oruđa ne mogu puno reći o njima. Resch je pak odlučio prihvatiti izazov. Nije se mogao pomirii s time da znanstvenici prihvaćaju samo ono što su u stanju objasniti. Pojave koje znanost ne može objasniti za njih kao da prestanu postojati.

Upravo je to jedan od razloga radi kojih je o. Resch utemeljio novu granu znanosi – paranormologiju ili znanost o paranormalnim pojavama. Sručnjaci s toga područja bave se istraživanjem fenomena koje akademski svijet zaobilazi u široku luku: istražuju pojave poput proročanskih snova, vizija, duhova, telepatije, telekineze, materijalizacije, levitacije, ekstaza, bilokacije, sigma, vidovitosti, opsjednuća ili čudesnih ozdravljenja. Istražuju i svjetonazore koji se oblikuju u kontekstu takvih pojava: astrologiju, alkemiju, spiritizam, sotonizam, ufologiju i new age pokret.

Poput svih egzaktnih znanosi i paranormologija se služi preciznim metodološkim postupcima, kao što su ponavljanje pokusa, logička dedukcija ili utvrđivanje srednjih statističkih vrijednosti. Znanstvenicima često stvara poteškoće to što je pri- tom riječ o fenomenima spontane naravi koji se stoga ne mogu reproducirati. Ipak, temelj svakoga istraživanja mora biti precizan i cjelovit opis konkretnoga fenomena. Tek se nakon toga može donositi hipoteza. Paranormologija je interdisciplinirana znanost koja koristi spoznaje iz drugih znanstvenih disciplina: biologije, genetike, fizike, kemije, medicine, ali i psihologije, povijesti, etnografije i biblijskih znanosti.

Prema definiciji o. Rescha, područje istraživanja paranormologije je “višeslojno granično područje – ne samo među pojedinim znanostima, nego i među znanstvenim dokazima i životnim iskustvima, među uzročnošću i spontanošću, među ovim i onim svijetom”.

O. Resch podijelio je paranormologiju na četiri područja, ovisno o naravi fenomena koji se istražuje: parafizičko, parabiološko, parapsihološko i parapneumatološko područje. Takva je podjela povezana s činjenicom da u čovjeku i svemiru, kako to shvaća o. Resch, djeluju četiri temeljne sile: physis – materijalna stvarnost, bios – živi organizam, psyche – um, psiha i naposljetku pneuma – ljudska duša i s njom povezana sposobnost percepcije.

U parafizičko područje o. Resch je uvrstio one granične pojave kod kojih je fizički aspekt u prvomu planu. Među njima su bilokacija, levitacija, talismani, radiestezija, korištenje viska i rašlja, automatsko pisanje te telekineza, odnosno pomicanje materijalnih predmeta ili mijenjanje njihova oblika bez doticanja. Na jednomu međunarodnom kongresu u Parizu o. Resch je zajedno s velikim brojem drugih očevidaca svjedočio kako je jedan muškarac savio debelu metalnu šipku ne dotičući je. Mogućnost masovne sugesije bila je isključena jer su fenomen registrirali i uređaji.

Područje parabiologije pokriva sve pojave povezane s ljudskim organizmom, posebice sa zdravljem. Primjerice: sigme, akupunkturu, postavljanje dijagnoze na daljinu ili na temelju fotografija te medicinski neobjašnjiva ozdravljenja. O. Resch je objavio tri sveska s medicinskom dokumentacijom takvih slučajeva.

U područje parapsihologije tirolski je znanstvenik uvrstio uglavnom pojave s područja psihe. Tu primjerice spadaju telepatija ili izvanosjetilna komunikacija; kardiognozija odnosno sposobnost prepoznavanja tuđih nutarnjih stanja; vidovitost, proročki snovi koji točno predviđaju budućnost, hipnoza, ekstaza, mediji, glosolalija (govor u jezicima).

Posljednje područje – parapneumatologija – odnosi se na duhovne fenomene povezane s misticizmom, objavama, proroštvima, obredima ili molitvama, kao i pitanjima zagrobnoga života, poput iskustva kliničke smrti.

Ipak, podjela na četiri navedena područja nije uvijek potpuno jasna, što priznaju i utemeljitelji paranormologije. Andreas Resch navodi nam jedan primjer: u vrijeme kada je radio kao psihoterapeut u ured mu je došla žena kojoj liječnici nisu mogli pomoći. Imala je ničim izazvane napade agresije, tako snažne da su je ponekad morali vezati. Nakon što se upoznao s njezinim slučajem, o. Resch joj je rekao: “S psihološkoga stajališta potpuno ste zdravi. Ne mogu vam pomoći kao psiholog, nego samo kao svećenik.” Žena je pristala da se pomoli nad njom za njezino ozdravljenje. Dok se molio, osjetio je u prsima snažan pritisak i jedva se suzdržao da ne krikne. Nakon molitve bol je nestala. Nedugo nakon toga Rescha je nazvao liječnik te pacijenice i rekao: “Ona je ozdravila, to je čudo!” Desetak godina poslije ta je žena ponovno došla k o. Reschu i potvrdila mu da sve od njegove molitve nema nikakvih poteškoća. Resch do danas dvoji u koje bi područje paranormologije trebalo uvrstiti taj slučaj čudesnoga ozdravljenja posredstvom molitve. Imajući u vidu da je žena izliječena djelovanjem duhovne snage trebalo bi ga kategorizirati kao parapneumatologiju, međutim, biološki simptomi njezine bolesti mogli bi ga opisati i kao parabiološki fenomen. Godine 1980. o. Resch je u Innsbrucku utemeljio institut koji je uskoro postao svjetsko središte za istraživanje paranormalnih pojava. U njemu se prikupljaju, kategoriziraju i istražuju svi tragovi i naznake pojava koje nadilaze dosege moderne znanosti. Taj institut predstavlja najveći svjetski arhiv dokumentacije pojava koje ostaju zagonetka za suvremenu znanost.

Insitut redovito organizira međunarodne kongrese pod nazivom Imago Mundi na kojima predavanja održavaju znanstvenici iz svih dijelova svijeta. Njihova se izlaganja potom prikupe i objave u zbornicima na koje su pretplaćene sveučilišne knjižnice širom svijeta. Znanstveni centar u Innsbrucku objavljuje i dva specijalizirana časopisa: Ethica (Etika) i Grenzgebiete der Wissenschaft (Granična područja znanosti). U ovomu potonjem israživači iz raznih zemalja predstavljaju najnovije rezultate svojih analiza, iskustava i ekspertiza.

O. Resch autor je velikoga broja knjiga koje pokazuju širinu njegovih interesa. Dovoljno je nabrojiti nekoliko naslova: Paranormalna ozdravljenja; Mistika; Izmijenjena stanja svijesti. San, trans i ekstaza; Depresija. Oblici, uzroci, terapija; Psiha i duh. Osjećaji, misli, mudrost ili Leksikon paranormologije. Neki njegovi radovi posvećeni su suvremenim kršćanskim misticima kao što su Myrna Nazzour iz Damaska ili hrvatski vidioci iz Međugorja.

Ovaj drugi slučaj danas je u središtu pozornosti milijuna ljudi diljem svijeta. Katolička Crkva, koja s velikim oprezom pristupa svakoj privatnoj objavi, još uvijek istražuje ono što se događa u Međugorju. U davanju konačnoga suda Svetoj Stolici dakako pomažu i medicinska, psihološka i sociološka istraživanja provedena u Međugorju. Do danas su provedena tri takva istraživačka projekta. Vidioce je prvi put pregledao profesor Henri Joyeux sa svojim suradnicima iz Montpelliera 1984. godine. Drugo je istraživanje proveo tim talijanskoga profesora Luigija Frigerija 1985., a najcjelovitije su istraživanje proveli Andreas Resch i doktor Giorgio Gagliardi 1998. godine. Predmet njihova israživanja bili su vidioci Marija Pavlović-Lunei, Ivan Dragičević, Vicka Ivanković-Mijatović, Mirjana Dragičević-Soldo, Ivanka Ivanković-Elez i Jakov Čolo. Jedna od istraživačkih metoda bila je da priključe vidioce na posebne medicinske aparate koji registriraju promjene u organizmu tijekom ukazanja.

Na temelju rezultata toga testa, kao i na temelju provedenih dijagnostičkih psihotestova, znanstvenici su isključili mogućnost da je riječ o namjernoj prijevari ili simulaciji od strane vidioca. Također, na temelju psiholoških i neurofizioloških istraživanja uspjeli su eksperimentalno potvrdii da vidioci nisu bili pod djelovanjem hipnoze, nego su se nalazili u “izmijenjenu stanju svijesi s obilježjima ekstaze”. Koji je uzrok toga neobičnog stanja, to mjerni instrumenti nisu mogli pokazai.

Tako su se znanstvenici našli pred dva različita moguća zaključka: ili je riječ o natprirodnoj objavi, dakle autentičnu očitovanju duhovnih bića u materijalnomu svijetu, ili je izmijenjeno stanje svijesti vidioca posljedica aktivnosti njihove psihe. Treba naglasiti da psihijatrija poznaje takve slučajeve, ali oni su uvijek pojedinačni. Kada je o Međugorju riječ, problem je u tome što se u izmijenjenome stanju svijesi istodobno nalazi šestero ljudi i svatko od njih, neovisno o ostalima, “vidi” i “čuje” potpuno isto. Na takva pitanja suvremena psihologija nije u stanju odgovorii.

U ovakvim se dvojbama znanstvenici ne nalaze samo kod proučavanja mističnih pojava, poput Marijinih ukazanja, nego i kod manifestacija koje se obično opisuju kao demonske. Neke od njih dobro su dokumentirane i opisane u izvješćima stručnjaka. I Andreas Resch svojedobno je imao prigodu israživati jedan takav slučaj – poznat slučaj tzv. poltergajsta iz Rosenheima. Termin poltergajst u sručnoj literaturi označava “duha koji stvara buku”, onoga koji pomiče predmete. Upravo je takav fenomen zabilježen u razdoblju od 1967. do 1968. u jednomu odvjetničkom uredu u Rosenheimu u blizini Münchena. Poltergajst se među ostalim manifesirao i neobjašnjivim pomicanjem predmeta koji bi se naglo podigli u zrak i okretali za 180 stupnjeva.