Iz svjetskog bestselera, memoara kandidatkinje za buduću predsjednicu SAD-a Hillary Clinton ‘Teške odluke’, u kojima ona opisuje dramatične događaje iza kulisa Bijele kuće, Nacional donosi ulomak koji govori o terorističkom napadu na američko veleposlanstvo u Libiji, za koji mnogi upravo nju smatraju odgovornom

Puno se toga dogodilo u Libiji nakon mojeg posjeta Tripoliju u listopadu 2011. Dva dana nakon mog odlaska iz Libije pukovnik Moamer Gadafi bio je uhvaćen i ubijen. Prvi parlamentarni izbori održali su se početkom srpnja 2012. i prijelazna je vlada u kolovozu predala vlast novom Općem nacionalnom kongresu na svečanosti koju je Chris naveo kao najvažniji događaj u vremenu koje je proveo u zemlji. Chris i njegov tim t˝ ijesno su surađivali s novim libijskim vodstvom kako se ono hvatalo u koštac sa znatnim izazovima utemeljenja demokratske vlade i osiguravanja sigurnosti i javnih službi u zemlji uništenoj desetljećima tiranije. Borci milicija, poput onih koji su me pozdravili u zračnoj luci i pratili moju kolonu godinu dana prije, morali su biti dovedeni pod kontrolu središnje vlade. Bilo je raspršenog oružja koje je trebalo skupiti, trebalo je organizirati izbore te utemeljiti demokratske institucije i procese. Pravni poredak i red ostali su stvarni problem.

U VELJAČI 2012. POSLALA SAM svog zamjenika Toma Nidesa u Tripoli i potom u ožujku u Washingtonu dočekala privremenog premijera Abdurrahima El-Keiba. Ponudili smo pomoć vladi u osiguravanju granica, razoružavanju i demobilizaciji milicija i reintegriranju nekadašnjih boraca u sigurnosne službe ili pak u civilni život. U srpnju je uslijedio posjet zamjenika Billa Burnsa. Ostala sam u telefonskom kontaktu s vođama libijske vlade, uključujući i s predsjednikom Libijskog općeg narodnog kongresa Mohammedom Magariafom s kojim sam se čula u kolovozu te sam od naših ekipa u Washingtonu i Tripoliju dobivala redovite novosti o nastojanjima raznih dijelova američke vlade da pomognu novoj libijskoj vladi. Postojao je početni napredak u području demobilizacije, demilitarizacije i reintegracije, kao i nastojanje da se osiguraju i deaktiviraju oružja razasuta cijelom Libijom bez kontrole, no još je mnogo što trebalo učiniti. Stručnjaci iz Ministarstva obrane i eksperti za graničnu sigurnost u State Departmentu blisko su surađivali sa svojim libijskim kolegama. Četvrtog rujna 2012. objavili smo da je Libija udovoljila kriterijima za Globalni fond za nepredviđene sigurnosne izdatke, što je bila zajednička inicijativa Ministarstva obrane i State Departmenta koja je združivala izvore financiranja i ekspertize kako bi se predložila rješenja za veliki raspon izazova s kojima se suočila libijska vlada.

Chris je bio u središtu svih tih aktivnosti, a znao je bolje od ikoga koliko je još izazova pred Libijom. U ponedjeljak, 10. rujna, napustio je veleposlanstvo SAD-a u Tripoliju i odletio četiristo milja istočno u Benghazi, gdje smo održavali privremeno diplomatsko predstavništvo kojem se osoblje izmjenjivalo. Benghazi je lučki grad na Sredozemnome moru s više od milijun stanovnika, uglavnom sunitskih muslimana te velikim manjinama iz drugih afričkih zemalja te Egipta. Njegova raznolika arhitektura, mješavina zgrada nagrizenih vremenom i napola dovršenih pa napuštenih građevinskih projekata održava povijest osvajanja i sukoba između arapskih, otomanskih i talijanskih vladara koji su se nadmetali, kao i nerealnih ambicija i dugog, sporog propadanja Gadafijeva režima. Benghazi je često bio žarište disidenata te su i revolucija 1969. koja je Gadafija dovela na vlast i revolucija 2011. koja ga je svrgnula počele u tom gradu. Chris je dobro poznavao Benghazi iz doba kad je bio naš predstavnik kod pobunjeničkog Nacionalnog tranzicijskog vijeća, koje je bilo ondje smješteno tijekom pobune 2011., a bio je jako omiljen i cijenjen.

• U ožujku 2012. u Washingtonu sam dočekala privremenog premijera Libije Abdurrahima El-Keiba. Ponudili smo pomoć u osiguranju granica, razoružanju i demobilizaciji milicija

Američki veleposlanici ne moraju se konzultirati niti tražiti odobrenje iz Washingtona kad putuju po svojim zemljama i rijetko to čine. Kao i svi šefovi misija, Chris je donosio odluke o svojem kretanju na osnovi sigurnosnih procjena svoje ekipe na terenu, kao i na temelju svoje prosudbe. Naposljetku, nitko nije imao više znanja ili iskustva u Libiji od njega. Bio je itekako svjestan bezvlašća u Benghaziju, uključujući i niz incidenata ranije iste godine na štetu zapadnih interesa. No također je shvaćao stratešku važnog Benghazija u Libiji i zaključio je da je posjet vrjedniji od rizika koji nosi. Sa sobom je poveo dva časnika za sigurnost, stoga je u kompleksu u Benghaziju u trenutku napada bilo pet agenata diplomatske sigurnosti. Uz dužnosnika State Departmenta Seana Smitha, na tom je mjestu bilo ukupno sedam Amerikanaca.

POSLIJE ĆEMO SAZNATI DA JE NAKON DOLASKA u Benghazi Chris bio na kratkom brifingu s lokalnim osobljem CIA-je čija je baza bila u drugom, većem kompleksu udaljenom manje od milje. Njegovo postojanje i misija bili su pomno čuvana tajna, no postojalo je razumijevanje sigurnosnih službenika u objema agencijama da se u hitnoj situaciji CIA-jin tim za brzo djelovanje raspoređuje u kompleks pod ingerencijom State Departmenta kako bi se osigurala dodatna zaštita. Chrisov prvi dan završio je večerom s članovima gradskog vijeća u hotelu u gradu.

U utorak, na jedanaestu obljetnicu 11. rujna, Chris je održao sve svoje sastanke u kompleksu pod ingerencijom State Departmenta. Kasno popodne, nakon što se rulja okupila pred našim veleposlanstvom u Kairu, susreo se s jednim turskim diplomatom. Kad ga je Chris poslije ispratio, nije bilo nikakvih znakova da se događa nešto neuobičajeno.

Oko devet navečer Chris i Sean povukli su se na počinak.

Četrdesetak minuta poslije, bez upozorenja, desetci naoružanih ljudi pojavili su se pred ulazom u kompleks, nadvladali lokalne libijske čuvare i probili se unutra. Napredujući naprijed, podmetali su požare.

Alec, agent diplomatske službe sigurnosti, koji je bio na dužnosti u centru za nadzor, vidio je rulju na internoj televiziji, čuo zvukove pucnjave i eksploziju te je krenuo u akciju. Aktivirao je alarmni sustav kompleksa, uspostavio kontakt s američkim časnicima službe sigurnosti u veleposlanstvu u Tripoliju, i kao što je bilo uvježbano, alarmirao dobro naoružani tim CIA-je stacioniran u blizini kako bi zatražio njihovu trenutačnu pomoć.

Druga četiri agenta diplomatske sigurnosti reagirala su upravo onako kako su bila obučena. Scott, agent koji je zapovijedao, preselio je Chrisa i Seana, dvojicu ljudi zbog kojih je, štiteći ih te noći, i sam gotovo izgubio svoj život, u utvrđeno sklonište u glavnom objektu kompleksa. Ostala tri agenta razišla su se kako bi uzela svoje teže naoružanje i taktička pomagala, no ubrzo su se našli odsječenima u dvjema odvojenim zgradama na drugim dijelovima posjeda.

SCOTT JE NASTAVIO PROMATRATI IZ SKLONIŠTA, njegova puška M4 bila je spremna, a Chris je posudio njegov telefon da obavi niz poziva lokalnim kontaktima i svojem zamjeniku Gregu Hicksu u veleposlanstvu u Tripoliju. Čuli su muškarce kako divljaju po ostalom dijelu kuće i lupaju o čelična vrata skloništa. Tada su se, neočekivano, napadači povukli. Prolili su po zgradi dizelsko gorivo i zapalili ga. Od dizela je nastao gusti, crni, jetki dim koji je brzo ispunio zrak. Uskoro su se Chris, Sean i Scott borili pokušavajući gledati i disati.

• Chris je 10. rujna napustio veleposlanstvo u Tripoliju i odletio u Bengazi. Kao i svi šefovi misija, Chris je donosio odluke o svojem kretanju na osnovi sigurnosnih procjena svoje ekipe na terenu

Njihova je jedina nada bila da uspiju doći na krov. Ondje je postojao izlaz za slučaj opasnosti koji je nudio mogućnost bijega. Pužući na rukama i koljenima, Scott je išao prvi. Njegove su oči i grlo gorjeli, uspio je doći do rešetkastog otvora i otvoriti ga. No kad je ispuzao kroz njega i okrenuo se, Chris i Sean nisu bili odmah iza njega kao što je to bilo samo nekoliko trenutaka prije. Bili su izgubljeni u zasljepljujućem dimu. Do danas me proganja misao kako su se morali osjećati tih mučnih minuta u zapaljenoj zgradi.

Scott ih je očajnički tražio više puta ponovo ulazeći u zgradu, vičući njihova imena, ali bez uspjeha. Naposljetku se, na rubu kolapsa, uspeo ljestvama na krov. Drugi agenti diplomatske sigurnosti čuli su njegov promukli glas kako krči preko radija s porukom koja je izazivala jezu: Veleposlanik i Sean su nestali.

Kad se gomila naoružanih napadača koji su opustošili veći dio kompleksa počela povlačiti, tri su agenta, koji su ostali odsječeni, napokon uspjeli pristići do glavne zgrade. Pružili su prvu pomoć Scottu, koji je stradao zbog ozbiljnog udisanja dima kao i njegove druge rane, a potom su slijedili njegov put natrag kroz prozor do skloništa. Sada je zbog dima unutra bilo nemoguće išta vidjeti, no oni nisu htjeli odustati od potrage, poduzimajući brojne pokušaje da pronađu Chrisa i Seana, pužući po podu i pipajući po okolini. Kad je jedan od njih pokušao otvoriti glavna vrata zgrade, urušio se dio stropa.

Od trenutka kad je ispostava CIA-je saznala da su njihovi drugovi Amerikanci napadnuti, tim za brzo djelovanje pripremio se na operaciju spašavanja. Mogli su čuti udaljene eksplozije i brzo su uzeli svoja oružja te se spremili za polazak u akciju. Dva vozila s naoružanim pripadnicima CIA-je napustila su svoju bazu i krenula prema diplomatskom kompleksu dvadesetak minuta nakon početka napada. Do kraja listopada, kad je Agencija javno priznala svoju prisutnost u Benghaziju, postojanje CIA-jine postaje bila je tajna, stoga u razdoblju neposredno nakon napada ovi službenici nisu dobili javno priznanje. No svi mi u State Departmentu bili smo neizmjerno zahvalni zbog načina na koji su naši kolege iz CIA-je reagirali te noći.

Kad je CIA-jin tim stigao, razdvojili su se da bi osigurali kompleks te se pridružili agentima diplomatske sigurnosti u pretraživanju zgrade koja je gorjela. Uskoro su došli do strašnog otkrića. Sean je bio mrtav, očito od udisanja dima. Njegovo je tijelo bilo pažljivo izneseno iz uništene zgrade. Chrisu još uvijek nije bilo traga.

PRVA VIJEST O NAPADU DO MENE je stigla otprilike u to vrijeme, kad je Steve Mull iz operativnog centra pojurio niz hodnik do mojeg ureda. Steve, veteran Foreign Servicea s trideset godina staža, nadaleko poštovan zbog svojih diplomatskih i logističkih vještina, bio je u posljednjim tjednima na dužnosti izvršnog tajnika State Departmenta i pripremao se preuzeti svoju sljedeću dužnost veleposlanika u Poljskoj. Među drugim odgovornostima, izvršni tajnik ima zadatak upravljati tijekom informacija između Washingtona i stotina ispostava State Departmenta po cijelom svijetu. Uznemirujući izvještaji s cijelog Bliskog istoka ispunili su taj dan. No čak i unatoč tom okviru, čim sam vidjela Stevenov pogled, znala sam da je nešto jako loše. Sve što je u tom trenutku znao bilo je da traje napad na naš kompleks u Benghaziju.

Odmah mi je na pamet pao Chris. Ja sam ga zamolila da preuzme dužnost veleposlanika u Libiji i protrnula sam od pomisli da su on i drugi ljudi na terenu sada u velikoj opasnosti.

• Kad je CIA-jin tim stigao, razdvojili su se da bi osigurali kompleks te se pridružili agentima diplomatske sigurnosti u pretraživanju zgrade koja je gorjela. Uskoro su došli do strašnog otkrića

Podigla sam slušalicu sigurnog telefona na svojem stolu i pritisnula dugme koje me je odmah spojilo s Bijelom kućom, sa savjetnikom za nacionalnu sigurnost Tomom Donilonom. Predsjednik Obama saznao je za napad tijekom sastanka u Ovalnom uredu s ministrom obrane Leonom Panettom i načelnikom Združenog stožera Martyjem Dempseyjem, energičnim čovjekom koji je ciljao ravno u glavu. Nakon što je čuo vijesti, Predsjednik je naredio da se učini sve što je nužno da se pomogne našim ljudima u Libiji. Bilo je nužno odmah mobilizirati sve moguće snage. CIA-jina je ispostava već reagirala, no on je želio poslati na zadatak sve snage koje je bilo moguće odmah angažirati. Kad se Amerikanci nađu pod paljbom, to nije zapovijed koju vrhovni zapovjednik treba dati dvaput. Naša vojska čini sve što je u ljudskoj moći da spasi živote Amerikanaca – i činila bi i više da može. Nikad neću razumjeti da netko ikad može tvrditi drugačije.

SPOZNAJA O NAPADU BILA JE POPUT UDARCA u slabine, no usred krize koja se odvijala, nisam imala vremena obrađivati tijek emocija – bilo je previše onog što je trebalo napraviti. Naložila sam našem državnom operativnom timu, kojeg je predvodio podtajnik Pat Kennedy, da surađuje s veleposlanstvom u Tripoliju kako bi se naše ljude izbavilo na sigurno te da razbiju vrata libijske vlade ako je to potrebno da dobiju veću potporu. Također sam nazvala direktora CIA-je Davida Petraeusa jer je Agencija imala u blizini ispostavu s teško naoružanim sigurnosnim snagama. Morali smo se pripremiti i na mogućnost drugih napada na drugim mjestima. Naše veleposlanstvo u Kairu već je bilo meta. Sada je napadnut i Benghazi. Gdje će biti sljedeći napad? Pat je bio veteran u Foreign Serviceu koji je tijekom četrdeset godina služio osam predsjednika iz obiju stranaka. Neki su pogrešno tumačili njegove fine manire i sklonost kardiganima i puloverima kao znak da je mekan, no kad bi se pojavile nevolje, Pat je bio oštar. Bio je smiren usred komešanja i uvjeravao me je da se radi sve što je moguće učiniti. Znao je kako postupati u slučajevima fluidnih događaja s obzirom na to da je bio u službi tijekom nekih od najžešćih napada na osoblje i imovinu State Departmenta, a kao mladi dužnosnik Foreign Officea odigrao je malu ulogu dajući potporu obiteljima šestorice američkih diplomata koji su na kraju pobjegli iz Irana nakon što je 1979. naše veleposlanstvo ondje bilo zauzeto. (Prikazano u filmu Argo.)

U Tripoliju je brzo zakupljen zrakoplov, a skupina sedam vojnih i obavještajnih djelatnika počela se pripremati za brzo slanje u Benghazi. Dodatne mogućnosti bile su ograničene. Pentagon je imao snage za specijalne operacije stacionirane u Fort Braggu, u Sjevernoj Carolini, no njima će trebati nekoliko sati da se okupe, a i bili su udaljeni više od pet tisuća milja. Naši civilni vođe i zapovjednici u uniformama uključujući načelnika Združenog glavnog stožera i druge iz njegova tima više su puta svjedočili pod prisegom da su bili smjesta mobilizirani, no nitko nije mogao brzo stići u Libiju. Kritičari postavljaju pitanja zašto najjača svjetska vojna sila nije mogla stići do Benghazija na vrijeme da obrani naše ljude. Dio je odgovora u tome da, unatoč tome što je ondje 2008. utemeljeno Američko zapovjedništvo za Afriku, u Africi nije postojalo puno američke vojne infrastrukture. Za razliku od Europe i Azije, američke vojne prisutnosti u Africi gotovo da i nema. Usto, naša vojska nije po svijetu raspoređena s misijom držanja snaga u pripravnosti za obranu diplomatskih predstavništava. Pridruživanje naših snaga uz više od 270 veleposlanstava i konzulata diljem svijeta misija je za čiju provedbu, kako su to naši vojni vođe svjedočili, Pentagon jednostavno nije opremljen. To su činjenice, no svi ih ne prihvaćaju pa neki inzistiraju na opetovanom preispitivanju djelovanja naše vojske. Primjerice, više tjedana nakon napada objavljen je senzacionalni izvještaj da je američka leteća topovnjača AC-130 bila poslana na Benghazi, no poslije je povučena. Pentagon je sveobuhvatno razmotrio tu optužbu. Ne samo da nije bilo leteće topovnjače u blizini nego nije bilo niti jedne leteće topovnjače na cijelom afričkom kontinentu pa čak ni u njegovoj okolini. Najbliža leteća topovnjača bila je više od tisuću milja udaljena u Afganistanu. To je samo jedna od netočnih optužbi koje iznose oni koji žarko žele širiti pogrešne informacije.

JOŠ JEDNO SREDSTVO KOJE BI, PREMA MIŠLJENJIMA nekih kritičara, bilo promijenilo stvari, zvano je FEST2. Nakon bombaških napada u Istočnoj Africi 1998., više je ministarstava razvilo tim za potporu u hitnim situacijama u inozemstvu; bio je obučen i opremljen pomoći u uspostavljanju sigurnih komunikacija, reagirati u slučaju bioloških opasnosti i pružiti ostalu pomoć pogođenim diplomatskim objektima. No taj tim nije bio naoružana snaga za brzo djelovanje sposobna intervenirati u aktivnoj borbi, a i njihova je baza bila tisuće milja daleko, u Washingtonu.

Mnogi Amerikanci, pa čak i članovi Kongresa, bili su iznenađeni kad su saznali da u našem kompleksu u Benghaziju nisu bili raspoređeni američki marinci. Zapravo, marinci su raspoređeni samo u nešto više od pola svih naših diplomatskih ispostava u svijetu, gdje je njihova primarna misija zaštita te, ako je potrebno, uništavanje povjerljivih materijala i opreme. Dakle, dok su marinci bili stacionirani u našem veleposlanstvu u Tripoliju, gdje su gotovo svi naši diplomati radili i koje je imalo kapacitete za obradu povjerljivih materijala, s obzirom na to što u diplomatskom kompleksu u Benghaziju nije bilo takve obrade, nije bilo niti marinaca raspoređenih ondje.

Također, iz kompleksa u Benghaziju nije postojao videoprijenos uživo koji bi netko u Washingtonu mogao pratiti. Neka veća veleposlanstva po svijetu imaju tu mogućnost, no Benghazi je bio privremena ispostava bez dovoljno dobrog širokopojasnog pristupa. Postojale su interne kamere i sustav za videosnimanje, na neki način slični kućnom digitalnom videosnimaču, no američki sigurnosni djelatnici nisu imali pristup tim snimkama još tjednima kad su libijske vlasti ponovo osvojile opremu te je predale američkim dužnosnicima. Tako su se dužnosnici zapovjednog centra diplomatske sigurnosti u Virginiji koji su pokušavali pratiti metež događaja u stvarnom vremenu morali osloniti na jednu jedinu otvorenu telefonsku liniju, slušajući tako svoje kolege u Tripoliju i Benghaziju. Mogli su čuti nešto od onoga što se događalo, ali slika je bila frustrirajuće nepotpuna.

Kako bi se pomoglo premostiti taj jaz, jedno od sredstava koje se moglo brzo staviti u funkciju bilo je nenaoružana i bespilotna nadzorna letjelica koja je već letjela u misiji drugdje nad Libijom. Bespilotna je letjelica preusmjerena prema Benghaziju i stigla je na mjesto oko devedeset minuta nakon početka napada, omogućavajući američkim sigurnosnim i obavještajnim agentima još jedan način motrenja što se događa na terenu.

Otprilike u to doba operativni je centar izvijestio da je pucnjava na terenu jenjala i naše su snage sigurnosti pokušavale locirati nestalo osoblje. Od toga su me prolazili trnci. Većina se rulje povukla, no na koliko dugo? Razbijači i pljačkaši još su se uvijek motali u blizini. Ekipa je zaključila da bi, ako ostanu imalo dulje, time doveli u opasnost još života Amerikanaca. Unatoč nastojanjima koja su bila u tijeku da se pronađe Chrisa, koji se još uvijek smatrao nestalim u zapaljenoj glavnoj zgradi, njihov je jedini izbor bio evakuirati se natrag do CIA-jina bolje čuvanog kompleksa udaljenog manje od milje.

• Pužući na rukama i koljenima, Scott je išao prvi. Njegove su oči i grlo gorjeli, uspio je doći do rešetkastog otvora i otvoriti. No, kad je ispuzao kroz njega i okrenuo se, Chris i Sean nisu bili odmah iza njega. Bili su izgubljeni u zasljepljujućem dimu. Do danas me proganja misao kako su se osjećali

PETORICA AGENATA DIPLOMATSKE SIGURNOSTI ukrcala su se u oklopno vozilo. Vožnja je bila kratka – samo nekoliko minuta – ali burna. Na ulici su se gotovo odmah našli pod jakom i neprekidnom vatrom te su projurili kraj gomile razbijača okupljenih oko zapreke na cesti. Dvije su gume puknule, a oklopljeno se staklo rasprsnulo, no nastavili su se kretati prema naprijed. Uz vjerojatnu pratnju dvaju nepoznatih vozila, prešli su prostor među prometnim trakama i uključili se u promet koji se približavao. Nekoliko minuta poslije stigli su u CIA-jinu ispostavu. Ranjeni su dobili medicinsku pomoć, a ostali su zauzeli obrambene položaje. Ubrzo nakon njih stigao je CIA-jin tim za brzo djelovanje, nosili su tijelo Seana Smitha. Chris se i dalje vodio kao nestao.

Na sedmom katu State Departmenta svi smo radili sve što smo mogli smisliti. Državni dužnosnici na svim razinama razgovarali su sa svojim kolegama iz cijele vlade. Američki dužnosnici u Washingtonu i Libiji radili su s Libijcima na ponovnom uspostavljanju sigurnosti i pomoći u potrazi za našim veleposlanikom. Sazvala sam više vodstvo Departmenta da se okupi kako bismo napravili pregled događanja i raspravili o sljedećim koracima. Ponovo sam razgovarala i s Bijelom kućom. CIA-jina se ispostava sada našla pod paljbom oružja manjeg kalibra i raketno pogonjenih granata. Svi su bili spremni za još jednu napadačku rulju, no ona se nije pojavila. Pucanje se sporadično nastavilo dok naposljetku nije prestalo.

Operacijski centar izvijestio je da je odgovornost za napad preuzela tvrdolinijaška islamistička milicija koja se nazivala Ansar al Sharia, premda su to poslije povukli. To je bilo nešto što je trebalo uzeti ozbiljno. U sljedećim danima američki su obavještajni analitičari detaljno razmatrali napade kako bi pokušali utvrditi kako su počeli i tko je u njima sudjelovao. No do tada morali smo pretpostaviti i isplanirati najgore – mogućnost daljnjih napada na američke interese u regiji.

NAŠE VELEPOSLANSTVO U TRIPOLIJU izvrtalo je sve ruke koje je moglo pronaći, no nisam bila zadovoljna onim što smo dobivali od Libijaca. Nazvala sam libijskog predsjednika Magariafa i, kao što sam činila i u drugim razgovorima tog tjedna, vrlo odlučnim sam riječima upozorila na mogućnost dodatnih napada. Htjela sam biti sigurna da on i drugi shvaćaju koliko je situacija hitna te da ne pretpostavljaju da je prijetnja prošla. Magariaf se duboko ispričavao. Zahvalila sam mu na njegovoj brizi, no kristalno sam jasno rekla da nam je potrebno više od žaljenja: Treba nam trenutačna akcija kako bismo zaštitili svoje ljude u Benghaziju i Tripoliju.

U međuvremenu je zrakoplov s američkim sigurnosnim pojačanjima iz Tripolija sletio u zračnu luku u Benghaziju. Njihov je cilj bio locirati vozila i stići do CIA-jine ispostave što je prije moguće. No dotad je zračna luka već bila krcata libijskim sigurnosnim djelatnicima i vođama milicija koji su inzistirali da se pridruže velikoj naoružanoj motoriziranoj koloni kako bi pratili Amerikance. Naš frustrirani tim, nervozno želeći pomoći kolegama, zadržan je satima dok se libijske snage nisu osjećale dovoljno samopouzdano da se napusti zračna luka i krene doCIA-jine ispostave.

U Washingtonu sam organizirala konferencijski poziv s osam viših voditelja u State Departmentu i zamjenikom šefa misije Gregom Hicksom. Greg je bio jedan od posljednjih ljudi koji su razgovarali s Chrisom prije nego što je iščeznuo, a s obzirom na nestalog veleposlanika, on je sada preuzeo formalnu odgovornost za sigurnost svih Amerikanaca u zemlji.