PRIJAVIO SE DA MATEMATIKU kao glavnu studijsku grupu zamijeni računalstvom, ali vlasti su to odbile. “To je bilo presudno da prihvatim pomisao kako Rusija za mene nije najbolje mjesto”, kaže on. “Kad mi nisu dopustili da studiram računalstvo.”

U New York City je stigao 1990. i uselio se u sobu studentskog doma Židovskog udruženja za mladiće i djevojke u 92. ulici. Dvije stvari su ga šokirale u njegovoj novoj domovini: različitost ljudi na ulicama i fantastičan izbor hrane u prodavaonicama. Fotografirao je nizove i nizove kobasica na Manhattanu i poslao ih majci u Moskvu. “Nikad nisam vidio toliko kobasica”, rekao je. No kad se dovoljno nadivio američkom obilju, od njega se malo udaljio i počeo se pitati koliko je neophodna sva ta hrana. Čitao je knjige o postu i učincima raznih vrlo restriktivnih dijeta. “Odlučio sam gledati na stvari malo dugoročnije i upitati se što je korisno, a što nije”, rekao je. Na kraju je postao izbirljivi vegetarijanac. “Mislim da vaša energija ne dolazi samo iz hrane”, kaže. “Mislim da dolazi iz vašeg okruženja.”

U AMERIKU JE DOŠAO potpuno bez novca i bez prave ideje kako da ga zaradi. Otišao je na tečaj kako naći posao. “Bilo je poprilično zastrašujuće”, kaže. “Nisam govorio engleski, zaista, a životopis mi je bio potpuno strani pojam.” Prvi čovjek koji je Sergeya intervjuirao za posao zatražio je da kaže nešto o sebi. “Za ruski mentalni sklop”, ispričao je Serge, “to pitanje znači: ‘Gdje ste rođeni?’ ‘Tko su vaši rođaci?’” Serge je nadugačko i naširoko pričao čovjeku kako potječe iz stare loze židovskih učenjaka i akademika – i ništa drugo. “Rekao mi je da će mi se ponovno javiti. Nikad mi se nije javio.” No imao je primjetan talent za računalno programiranje i uskoro je našao takav posao, za 8,75 dolara na sat, u zdravstvenom centru u New Jerseyju. Iz zdravstvenog centra otišao je na bolji posao, u odjel za računalne znanosti Sveučilišta Rutgers, gdje je pomoću komplicirane kombinacije poslova i stipendija uspio diplomirati. Nakon Rutgersa proveo je nekoliko godina radeći u internetskim start-upovima, dok 1998. nije dobio ponudu za posao od velike njudžersijske telekomunikacijske kompanije IDT. Iduće desetljeće kreirao je računalne sustave i pisao kodove za usmjeravanje milijuna telefonskih linija na najjeftinije veze. Kad se pridružio kompaniji, ona je imala petsto zaposlenika; 2006. imala je pet tisuća, a on je bio glavna zvijezda tehnologije. Te ga je godine nazvao headhunter i rekao mu da se na Wall Streetu intenzivno traži njegova vještina: pisanje koda koji će analizirati velike količine informacija po velikoj brzini.

Serge nije znao ništa o Wall Streetu i nije se pretjerano žurio da nešto sazna. Njegov osobiti talent bio je da računala čini brzima, no njegovi su potezi bili spori i oprezni. Headhunter mu je uvalio hrpu knjiga o pisanju softvera na Wall Streetu uz uputu kako proći intervju za posao na Wall Streetu i rekao mu da ondje može zaraditi puno više od 220.000 dolara godišnje koje je zarađivao u telekomunikacijskoj kompaniji. Serge se osjetio polaskanim, a headhunter mu je bio simpatičan, no pročitao je knjige i zaključio da Wall Street nije za njega. Uživao je u tehničkim izazovima golemog telekoma i nije osjećao potrebu da zarađuje više novca. Godinu poslije, početkom 2007., headhunter ga je ponovno nazvao. Dotad se IDT već našao u ozbiljnim financijskim poteškoćama; Serge je postao zabrinut da će menadžment upropastiti kompaniju. Nije imao značajnije štednje. Njegova supruga Elina čekala je njihovo treće dijete i morali su kupiti veću kuću. Serge je pristao na intervju s volstritskom tvrkom u kojoj su ga naročito željeli upoznati: Goldman Sachs.

POVRŠNO GLEDANO, Serge Aleynikov imao je život nalik onomu radi kojeg se i dolazi u Ameriku. Oženio se lijepom ruskom emigranticom i s njom zasnovao obitelj. Prodali su svoju kuću s dvije spavaće sobe u Cape Cod stilu u Cliftonu, New Jersey, te kupili veću u kolonijalnom stilu u Little Fallsu. Imali su dadilju. Imali su krug Rusa koje su nazivali svojim prijateljima. S druge pak strane, Serge je samo radio, a njegova supruga nije imala pojma što taj rad obuhvaća; nisu baš bili toliko bliski. On nije poticao ljude da ga dobro upoznaju niti je iskazivao previše interesa da on upozna njih. Stjecao je puno stvari koje su ga vrlo malo zanimale. Travnjak u Cliftonu bio je dobar primjer općeg problema. Kad je tražio svoju prvu kuću, bio je očaran idejom da ima svoj vlastiti travnjak. U Moskvi to je bilo nečuveno. Čim je postao vlasnikom travnjaka, zažalio je. (“Kositi je prava dosada.”) Ruska spisateljica Masha Leder, koja je poznavala Aleynikove kao i ostali, razmišljala je o Sergeu kao o iznimno intelektualno nadarenom, ali inače tipičnom ruskom židovu, računalnom programeru za kojeg su tehnički problemi postali izlika da se ne uključuje u kaotičan svijet oko sebe. “Cijeli Sergeov život bio je neka vrsta priviđenja”, rekla je. “Ili sna. On nije bio svjestan stvari. Sviđale su mu se vitke djevojke koje vole plesati. Oženio se jednom i uspio dobiti troje djece s njom prije nego što je shvatio da je zapravo ne pozna. Radio je kao životinja, a ona je trošila novac koji je on zarađivao. On bi došao kući, a ona bi mu skuhala vegetarijansko jelo. U osnovi, bio je uslužen.”

Tada je nazvao Wall Street. Goldman Sachs je sa Sergeom obavio niz telefonskih intervjua, a potom su ga pozvali na cijeli dan intervjua licem u lice. Bili su mu vrlo napeti, čak i pomalo čudni. “Nisam naviknut da promatram kako ljudi ulažu toliko energije u procjenjivanje drugih ljudi”, rekao je. Jedan za drugim, dvanaest Goldmanovih zaposlenika pokušavalo ga je zbuniti zagonetkama, računalnim slagalicama, matematičkim problemima, pa čak i nešto jednostavnijom fizikom. U Goldmanu je moralo postati jasno (Sergeu je bilo) da on o većini stvari koje su ga pitali zna više od onih koji su ga intervjuirali. Na kraju prvoga dana Goldman ga je pozvao da dođe i sutradan. Otišao je kući i razmišljao: nije baš bio siguran da želi raditi u Goldman Sachsu. “No idućeg sam jutra osjetio borbenost”, rekao je. “Trebao sam odlučiti i pokušati proći jer je to bio velik izazov.”

IZNENADIO SE kad je pronašao barem jednu stvar zbog koje se uklapao: više od pola programera u Goldmanu bili su Rusi. Rusi su imali reputaciju najboljih programera na Wall Streetu, a Serge je smatrao da zna zašto: oni su bili prisiljeni učiti programirati računala bez luksuza beskonačnog vremena pred računalom. Mnogo godina poslije, kad je mogao provoditi puno vremena za računalom, Serge je i dalje pisao nove programe na papir prije nego što ih je utipkavao u stroj. “U Rusiji se vrijeme za računalom mjeri u minutama”, rekao je. “Kad pišete program, dobivate malo vremensko razdoblje da ga upogonite. Zbog toga smo naučili pisati kod na načine koji su na najmanju moguću mjeru sveli vrijeme za popravljanje pogrešaka. I morali ste puno razmišljati prije nego što biste to stavili na papir… Mogućnost dostupnosti vremena pred računalom stvara ovaj način rada gdje jednostavno imate ideju, utipkavate je i možda brišete deset puta. Dobri ruski programeri obično imaju to iskustvo iz prošlosti – iskustvo ograničenog vremena za računalom.”

Vratio se na još jednu rundu Goldmanova roštiljanja, koja je završila u uredu višeg visokofrekventnog trgovatelja – još jednog Rusa, Alexandera Davidovicha. Goldmanov generalni direktor imao je za Sergea samo dva završna pitanja, oba smišljena tako da testiraju njegovu sposobnost rješavanja problema. Prvo: je li 3599 primarni broj?

Serge je brzo vidio da je nešto čudno s brojem 3599: bio je vrlo blizu 3600. Pribilježio je sljedeće jednadžbe:

3599 = (3600-1) = (60²-1²) = (60-1) (60+1)= 59 x 61

3599 = 59 x 61

Nije primarni broj.

Ovaj problem nije bio toliko težak, ali, kako je on sam rekao, “bilo je teže riješiti problem kad se od vas očekuje da ga riješite brzo.” Možda bi mu trebale oko dvije minute da završi. Drugo pitanje koje je postavio Goldmanov generalni direktor bilo je složenije i zahtjevnije. Opisao je Sergeu sobu, pravokutnu kutiju i dao mu njezine tri dimenzije. “Rekao je da je na podu pauk i dao mi njegove koordinate. Usto, na stropu je bila muha, a on mi je dao i njezine koordinate. Potom je postavio pitanje: Izračunaj najkraću udaljenost koju pauk mora proći da dođe do muhe.” Pauk nije mogao letjeti niti se ljuljati; mogao je jedino hodati po površinama. Najkraći put između dviju točaka bila je ravna crta i tako je, smislio je Serge, stvar bila u rastvaranju kutije, pretvaranju trodimenzionalnog objekta u dvodimenzionalnu površinu, a potom primjeni Pitagorina teorema da se izračunaju udaljenosti. Trebalo mu je nekoliko minuta da to izvede; kad je završio, Davidovich mu je ponudio posao u Goldman Sachsu. Njegova početna plaća plus bonus popeli su se do 270.000 dolara.

Pridružio se Goldmanu u zanimljivom povijesnom trenutku i za ovu tvrtku i za Wall Street. Do sredine 2007. Goldmanov odjel za trgovanje obveznicama pomagao je i poticao globalnu financijsku krizu – najsramotnije od toga bilo je pomaganje grčkoj vladi da namjesti svoje knjige i prikrije svoj dug, kao i kreiranje hipotekarnih obveznica bez garancija koje će propasti tako da bi se mogli kladiti protiv njih. Istodobno se Goldmanov odjel za obveznice prilagođavao radikalnim promjenama na američkom burzovnom tržištu – baš kad je to tržište bilo pred slomom. Nekoć uspavani oligopol u kojem su dominirali Nasdaq i Njujorška burza brzo se pretvarao u nešto drugo. Na trinaest javnih burza u New Jerseyju trgovalo se istim dionicama. U nekoliko godina bit će više od četrdeset dark poolova, dva od njih u vlasništvu Goldman Sachsa, u kojima se također trgovalo istim dionicama.

FRAGMENTACIJA AMERIČKOG burzovnog tržišta bila je djelomično potaknuta Reg NMS-om, koji je poticao i veliku količinu burzovnog trgovanja. Mnogo novog volumena nisu stvarali staromodni investitori nego ekstremno brza računala koja su kontrolirale tvrtke za visokofrekventno trgovanje. U biti, što je više mjesta za trgovanje dionica, veća je mogućnost da se visokofrekventni trgovatelji ondje ubace između kupaca s jedne burze i prodavatelja s druge. To je bilo pokvareno. Obećanje koje je računalna tehnologija dala na početku bilo je da će ukloniti posrednika s financijskog tržišta ili barem smanjiti iznos za koji on guli tržište. Ispalo je da je u stvarnosti financijskim posrednicima pala sjekira u med – iznos koji se kretao između 10 i 22 milijarde dolara godišnje, ovisno o tome u čije ste procjene željeli vjerovati. Za Goldman Sachs kao financijskog posrednika to je bila jedina dobra vijest.

LOŠA VIJEST bila je da Goldman Sachs ne zarađuje puno novog novca. Krajem 2008. rekli su svojim računalnim programerima za visokofrekventno trgovanje da je zarađeni neto iznos njihove jedinice za trgovanje oko 300 milijuna dolara. Iste te godine odjel za visokofrekventno trgovanje jednog hedge fonda, Citadela, zaradio je 1,2 milijarde dolara. Momci iz visokofrekventnog trgovanja već su bili poznati po tajenju svojih profita, no sudska parnica jednoga od njih, Rusa Mishe Malysheva, i njegova nekadašnjeg poslodavca Citadela otkrila je da je 2008. Malyshev bio plaćen 75 milijuna dolara u gotovini. Kružile su glasine – ispalo je da su bile točne – o dvojici momaka koji su otišli iz Knighta u Citadel i bilo im je zajamčeno 20 milijuna dolara svake godine. Headhunter koji je bio dobro upućen u tržište i gledao koliko tvrtke plaćaju za talentirane računalne mahere kaže: “Goldman je to počinjao shvaćati, no zapravo nije shvatio. Nisu bili među prvih deset.”

Jednostavan razlog zbog čega Goldman nije zarađivao puno od novca koji je sada nastajao na tržištu bio je taj što su burze postale rat robota, a Goldmanovi su roboti bili spori. Puno strategija zarađivanja novca bilo je po principu pobjednik dobiva sve. Kad svaki igrač nastoji napraviti istu stvar, igrač koji dobiva sav novac onaj je čija računala mogu uzimati podatke i izbacivati prvi očiti odgovor na njih. Zbog toga su i tražili Sergea Aleynikova: da popravi brzinu njihova sustava. Sergeovo je viđenje bilo da u tom sustavu ima puno problema. To i nije bio toliko sustav koliko amalgam. “Postupak razvoja koda u IDT-u bio je puno organiziraniji i moderniji nego u Goldmanu”, kaže on. Goldman je kupio osnovu svog sustava petnaest godina prije prilikom akvizicije jedne od ranih tvrtki za elektroničko trgovanje, Hull Trading. Velike količine starog softvera (Serge je nagađao da cijela platforma u sebi ima čak 60 milijuna redaka koda), a petnaest godina popravljanja stvorilo je računalni ekvivalent goleme kugle od elastičnih gumica. Kad jedna od gumica pukne, od Sergea se očekivalo da je pronađe i popravi.

Goldman Sachs često se služio složenošću kao prednošću. Primjerice, tvrtka je dizajnirala složene hipotekarne obveznice bez garancija koje drugi nisu shvaćali i potom iskorištavala neznanje kad ih je plasirala na tržište. Automatizam burzovnog tržišta stvorio je drugu vrstu složenosti, uz puno slučajnih posljedica. Evo jednog malog primjera: Goldmanovo trgovanje na burzi Nasdaq. Godine 2007. Goldman je bio u vlasništvu (neoznačene) zgrade najbliže Nasdaqu. U zgradi se nalazio Goldmanov dark pool. Kad je došao Serge, deseci tisuća poruka svake su sekunde tekli tamo i natrag među računalima u dvije zgrade. Blizina, pretpostavljao je, morala je dati Goldman Sachsu određenu prednost – naposljetku, zašto bi inače kupili zgradu najbližu burzi? No kad je pobliže pogledao, ustanovio je da preko ceste, od Goldmana do Nasdaqa, signalu treba 5 milisekundi ili skoro jednako toliko vremena koliko će, nekoliko godine poslije, trebati da signal putuje najbržom mrežom od Chicaga do New Yorka. “Teoretsko ograničenje [za slanje signala] od Chicaga do New Yorka i natrag je negdje oko sedam milisekundi”, rekao je Serge. “Sve više od toga je otklon što ga izaziva čovjek.” Otklon je mogao biti uzrokovan fizičkom udaljenošću – recimo, ako signal koji prelazi cestu u Carteretu putuje pravcem manje izravnim od ravne crte. Mogao je biti zbog kompjutorskog hardvera. No mogao ga je uzrokovati i spori, nefunkcionalni softver – i to je bio Goldmanov problem. Njihova platforma za visokofrekventno trgovanje bila je osmišljena, u tipičnom Goldmanovu stilu, kao centralizirani sustav zrakastog oblika. Svaki poslani signal trebao je proći kroz maticu na Manhattanu prije nego što bi se vratio na tržište. “No kašnjenje [5 milisekundi] većinom nije bilo zbog fizičke udaljenosti”, kaže Serge. “Bilo je zbog toga što se promet odvijao kroz nizove i nizove centrala i sklopki.”

UGRUBO REČENO, Serge je bio angažiran da riješi tri problema. Oni su odgovarali trima fazama elektroničkog trgovanja. Prvi je bio stvoriti takozvani ticker plant, odnosno softver koji je prenosio podatke iz trinaest javnih burza na takav način da se mogu promatrati kao jedan tijek. Reg NMS je velikim bankama nametnuo novu obavezu: da primaju informacije sa svih burza s ciljem da se osigura da provode klijentove naloge po službenoj najboljoj tržišnoj cijeni – NBBO-u. Da je Goldman Sachs kupio 500 dionica IBM-a za 20 dolara po dionici na Njujorškoj burzi u ime klijenta, a da prvo nije uzeo 100 dionica IBM-a koje su se nudile po 19,99 dolara na burzi BATS, prekršio bi pravilo. Najlakše i najjeftinije rješenje za te probleme velikim je bankama bila upotreba kombiniranih podatkovnih tijekova koje su stvarale javne burze – SIP. Neke od njih činile su samo to. No kako bi utišali prigovore svojih klijenata da je SIP prespor i da im daju zastarjeli pregled tržišta, nekoliko banaka obećalo je da će napraviti brži dotok podataka – ali ništa što su stvarale radi naloga klijenata nije bilo onoliko brzo kao ono što su stvarale za sebe.

Serge nije imao veze ni s čim što su koristili Goldmanovi klijenti. Njegov je posao bio izgraditi sustav koji bi unutarnji trgovatelji Goldman Sachsa koristili u svojim aktivnostima – i nije izrijekom rečeno da treba biti brži od bilo čega što su koristili klijenti. Prva i najočitija stvar koju je napravio kako bi Goldmanove robote učinio bržima bilo je upravo ono što je radio u IDT-u da milijunima telefonskih poziva omogući da pronađu svoje najjeftinije rute: decentralizirao je Goldmanov sustav. Umjesto da signali putuju iz raznih burza natrag u Goldmanov centar, posložio je odvojene Goldmanove mini-centre u svaku od burza. Kako bi prikupljao informacije za svoj privatni trgovateljski odjel, Goldman je trebao postaviti svoja računala što bliže alatu za mečiranje na burzi. Softver koji koristi podatke iz privatnog trgovateljskog odjela i smišlja pametne poteze na burzovnom tržištu bio je druga faza tog procesa: Serge je ponovo napisao velik dio tog koda kako bi postigao da bude brži. Treća faza bila je nazvana “ulaz naloga”. Kao što i zvuči, to je bio sofver koji je slao ta trgovanja natrag na tržište kako bi bila provedena. Serge je radio i na tome. Nije razmišljao na taj način, ali zapravo je gradio tvrtku za visokofrekventno trgovanje unutar Goldman Sachsa. Naravno, brzina koju je stvorio za Goldman Sachs mogla se koristiti u mnoge svrhe. Mogla se jednostavno rabiti da se što bržeprovode pametne strategije Goldmanovih trgovatelja za Goldmanov račun. Također, ti su ga trgovatelji mogli koristiti da trguju sporim nalozima svojih klijenata u vlastitom dark poolu u odnosu na šire tržište. Brzina koju im je Serge dao mogla se koristiti, primjerice, za prodaju Chipotle Mexican Grilla Richu Gatesu po visokoj cijeni u dark poolu dok se istodobno ta dionica kupovala od njega po nižoj cijeni na javnoj burzi.

Serge zapravo nije znao koju brzinu koriste Goldmanovi trgovatelji za Goldmanov račun. Dok je radio, postao je svjestan jaza u razumijevanju između sebe i svojeg poslodavca. Ljudi u Goldmanu s kojima je radio shvaćali su rezultate onoga što radi, ali ne i njihove dubinske uzroke. Primjerice, u Goldmanu nitko nije imao sveobuhvatni pogled na računalni softver tvrtke: shvatio je to prvog dana, kad su ga zamolili da pregleda osnovu koda i ustanovi kako se različite komponente međusobno uklapaju. Radeći to vidio je da je iza ljudi koji su napisali taj kod ostalo šokantno malo dokumentacije i da mu ga nitko u Goldmanu nije mogao objasniti. S druge pak strane, on nije imao uvid u komercijalne učinke svojeg djelovanja – djelomično, naslućivao je, zato što njegovi nadređeni nisu htjeli da ih on zna. “Mislim da se to čini namjerno”, rekao je. “Što manje znate o tome kako oni zarađuju novac, to bolje za njih.”

NO ČAK I DA SU HTJELI da on zna kako se novac zarađuje, nije baš jasno bi li Serge za to uopće mario. “Mislim da su inženjerski problemi puno zanimljiviji od poslovnih problema”, kaže on. “U financijama rade oni koji zarađuju novac. Završava li on u desnom ili u lijevom džepu? Igrom slučaja kompanije koje zarađuju novac jesu kompanije poput Goldman Sachsa. Ne možete pobijediti u toj igri ako niste jedan od tih ljudi.” On je shvaćao da Goldmanovi analitičari neprestano smišljaju nove strategije trgovanja, u oblicima algoritama, kako bi ih njegovi strojevi proveli, a ti su trgovatelji trebali biti iznimno pronicljivi. Shvatio je nadalje da se “svi njihovi algoritmi osnivaju na nekoj vrsti predviđanja – predviđanja nečega jednu sekundu u budućnosti.” No bilo je dovoljno da promotrite slom burzovnog tržišta 2008. iznutra, iz Goldman Sachsa, poput Sergea, da vidite da ono što izgleda predvidljivo zapravo nije takvo. Dan nakon dana velike volatilnosti u rujnu 2008., Goldmanovi navodno briljantni trgovatelji gubili su desetke milijuna dolara. “Ni jedno predviđanje nije upalilo”, prisjeća se Serge. “Oni su mislili da kontroliraju tržište, no to je bila iluzija. Svatko bi stigao na posao i šokirala bi ga činjenica da ne može kontrolirati baš ništa… Financije su kockarska igra za ljude koji uživaju u kockanju.” On nije bio kockar po prirodi. Više je volio deterministički svijet programiranja od lažno-determinističkog svijeta špekuliranja i nikad nije dokraja razumio povezanost svojeg rada i onoga što su radili Goldmanovi trgovatelji.

Ono što je Serge znao o Goldmanovu poslu bilo je da je pozicija kompanije u svijetu visokofrekventnog trgovanja. “Trgovatelji su se uvijek bojali malih tvrtki za visokofrekventno trgovanje”, kako je on to rekao. On je činio Goldmanov glomazni, neučinkoviti sustav bržim, ali nikad ga nije mogao učiniti onoliko brzim kao sustav koji je izgrađen od nule, bez tereta 60 milijuna redaka starog koda u podlozi. Ili sustav za koji, kako bi se promijenio u bilo kojoj bitnoj odrednici, nije potrebno šest sastanaka i potpisani dokumenti od zaduženih za informatičku sigurnost.