Unutar modernog političkog i institucionalnog pristupa fenomenu izbjeglištva humanitarizam je zauzimao značajno mjesto. Od početaka razvoja međunarodnog sistema humanitarni principi čovječnosti, neovisnosti i nepristranosti činili su temelj za djelovanje. Prvi visoki predstavnik za izbjeglice pri Ligi naroda Fridtjof Nansen isticao je svoju neutralnost i nepristranost te naglašenu humanitarnu prirodu svoga rada (Nyers 2006). Između dva rata, Nansenov ured za izbjeglice financirao se uglavnom iz dobrotvornih donacija.

Svejedno, pristup izbjeglicama zadržavao je snažnu nacionalnu dimenziju. Izbjeglički problemi rješavali su se parcijalno. Posebno se pristupalo ≫njemačkim≪ izbjeglicama i apatridima ili ruskim izbjeglicama itd. Štoviše, europske izbjeglice toga doba snažno su zastupale svoj nacionalni identitet kreirajući značajne manjine u domaćinskim državama. Nakon Drugog svjetskog rata, pri stvaranju UNHCR-a i objavom Deklaracije o izbjeglicama ponovno se naglasio univerzalni humanitarni okvir koji je pozivao na ljudska prava i humanitet općenito.

Ali, kao što sam već naglasio, kategorija izbjeglice je inherentno sporan koncept koji nije jasno i konačno definiran. Iako se i danas temelji na početnoj definiciji iz Deklaracije o izbjeglicama, uvijek se nanovo definira i redefinira. Njegova otvorenost uvjetovana je liminalnom izbjegličkom pozicijom i inherentnom političkom neravnotežom. Izbjeglice su individue ili skupine ljudi koje uvijek nanovo moraju potvrđivati svoj status jer nemaju unaprijed priznat politički identitet. Izbjeglice su u trajnom stanju nepriznanja. “Tko je izbjeglica?” uvijek je goruće pitanje.

Posebno se to odnosi na tražitelje azila koji svoj izbjeglički status tek trebaju dokazati. Tražitelji azila su smješteni na krajnjoj graničnoj točki na kojoj se lomi svaki identitet. Budući da je njihov izbjeglički status u pitanju, “na njima se lome” sva politička pripadanja i svi statusi koje čovjek može “zauzeti” u modernim političkim zajednicama. Oni predstavljaju krajnju točku izbjegličkog identiteta na kojoj se pitanje “Tko je izbjeglica?” potpuno radikalizira. Sa stajališta dominantnih modernih političkih zajednica, oni su unaprijed osuđeni, oni su unaprijed proglašeni krivima jer im nije dodijeljen nikakav trajni status. Na njima se povlači moderni izbjeglički limes na kojem se odlučuje i koji definira razliku između čovjeka i životinje, građanina i stranca, legalnog statusa i ilegalnog, zakona i izvanrednog stanja, unutarnjeg i izvanjskog, dominantnog simboličkog identiteta i Drugog itd. Njihova liminalna pozicija je posebno određena trenutačnim političkim diskursima i cijelim političkim imaginarijem koji uvjetuje odnos prema njihovoj liminalnoj poziciji.

Izbjeglice su individue ili skupine ljudi koji uvijek nanovo moraju potvrđivati svoj status jer nemaju unaprijed priznat politički identitet. Izbjeglice su u trajnom stanju ‘nepriznanja’

Politika prema izbjeglicama, a posebno prema tražiteljima azila je u vremenu nakon Drugog svjetskog rata još uvijek bila snažno obilježena klasičnom političkom dimenzijom i imaginarijem egzila. Imaginarij egzila je uz svoju romantizaciju zadržavao neke značajke modernih političkih ideologija koje su još uvijek zadržavale dio svoje praktične učinkovitosti i legitimatorskog potencijala. Pedesetogodišnja hladnoratovska podjela uvelike je politizirala predodžbe koje su se vezivale za izbjeglice i azilante na zapadu, ali i na istoku Europe i onih dijelova svijeta u kojima je bila djelatna komunistička ideologija. Propašću Istočnog bloka nestaje stroga ideološka podjela i anticipira se konačno oživotvorenje tzv. kraja povijesti, kraj ideologija te prevlast jednog ekonomskog i političkog programa. U prethodnim poglavljima utvrdio sam da se ne radi o kraju ideologija općenito, već o iscrpljivanju utopijskih dimenzija modernih ideologija i kraju svih totalnih pogleda na svijet kao što su velika povijest, velike makronaracije, totalni pogledi na religiju, kulturu, znanje itd.

Bilo kako bilo, u suvremenoj situaciji može se zamijetiti konačna depolitizacija izbjeglištva, tj. konačna humanitarizacija cijelog političkog sklopa koji prati fenomen izbjeglištva.

Na pitanje “Tko je izbjeglica?” u biopolitičkom stanju, u kojem se može zamijetiti humanitarizacija izbjeglištva, dobiva se odgovor: izbjeglica je dominantno “univerzalni humanitarni subjekt” (Malkki 1996), sirovo tijelo čija je temeljna značajka biološki život. U tom smislu politika koja je usmjerena k fenomenu izbjeglištva dominantno je biopolitika. Drugim riječima, diskursi, institucionalne i političke prakse, tehnike i tehnologije koje služe za upravljanje izbjeglicama dovode do toga da se izbjeglice “lišavaju” svojih kulturnih, povijesnih, statusnih, identitetnih i političkih i konačno ljudskih kvaliteta. Izbjeglice se slijedom toga sve više doživljavaju kao destilirana, sirova ljudskost čija je temeljna kvaliteta biološki život. Kao pokazatelji da se izbjeglice doživljavaju iz dominantno humanitarnog okvira, instruktivno je nekoliko kulturnoantropoloških istraživanja koja su temeljito propitala dominantne institucionalne i medijske reprezentacijske strategije izbjeglištva te institucionalne humanitarne prakse koje se upošljavaju pri “suočavanju” s izbjeglicama.

Lisa Malkki je u nekoliko radova detaljno pokazala da humanitarne institucionalne upravljačke prakse i diskursi kojima se opisuju, ali i definiraju izbjeglice, teže konstruiranju idealnih, univerzalnih izbjeglica koje se svode na univerzalni humanitarni subjekt (Malkki 1996).

Malkki je postupak univerzalizacije izbjegličkog stanja detektirala na više razina. S jedne strane, postupke univerzalizacije provodi cijela institucionalna i politička aparatura koju čine diskursi, tehnike, znanja i reprezentacijske strategije kojima se, na praktično- političkoj razini, pokušava omeđiti fenomen izbjeglištva, dok s druge strane, univerzalizaciju podupire snažna znanstvena produkcija, tzv. znanje o izbjeglicama koje pokušava esencijalizirati izbjegličko stanje i iskustvo. Ovaj potonji aspekt esencijalizacije neću detaljnije tematizirati, već ću se osloniti na kulturnoantropološka istraživanja tog fenomena.

Svoje kritičke zaključke Malkki donosi na temelju dugogodišnjeg terenskog istraživanja Hutu izbjeglica koji su 1972. pobjegli iz Burundija u Tanzaniju. Jedna skupina izbjeglica nastanila se u izbjegličkom kampu Mishamo koji je bio posebno pripremljen za njih. Prateći njihov život u kampu i provodeći dugotrajno terensko istraživanje, Malkki je zaključila da u predodžbama izbjeglištva postoji nevjerojatna razlika između ljudi koji su bili zaduženi za pomoć izbjeglicama i samih izbjeglica u kampu. Izbjeglice su boravak u kampu i dodjeljivanje izbjegličkog statusa doživjele kao poticaj za politizaciju i rehistorizaciju svoga statusa. Oni su svoje izbjeglištvo doživjeli kao egzil i prijelaznu fazu, točnije, razdoblje kušnje koje će ih ojačati i motivirati za povratak u matični Burundi. Njihovo izbjegličko iskustvo odigralo je ulogu katalizatora za kreiranje povijesno-mitološke naracije koja je imala ulogu rekreiranja i politiziranja nacionalnog identiteta.

Za razliku od njih, ljudi zaposleni u institucijama koje su bile zadužene za brigu i upravljanje izbjeglicama (upravljačko osoblje kampa, zaposlenici tanzanijske vlade, humanitarnih organizacija i UNHCR-a) doživljavali su Hutu izbjeglice u kampu na radikalno drugačiji način.

Iako su znali za često ponavljanu povijesnu naraciju, administratori su je jednostavno zanemarivali ne priznavajući njezin značaj. Štoviše, kako je naracija naglašavala snažnu želju za povratkom u matični Burundi, administratori su je odbacivali kao izrazito štetnu i pomalo iracionalnu nagovarajući izbjeglice na trajni ostanak u Tanzaniji. Iz njihove perspektive, najvažnija stvar bila je sigurnost samih izbjeglica koju u Burundiju nisu mogli ostvariti. Nasuprot tome, Hutu izbjeglice htjele su političko priznanje i ponovno pokretanje borbe za povratak i ostvarenje svojih prava. Sve u svemu, administratori su promatrali izbjeglice kao bespomoćne žrtve koje nisu u stanju reprezentirati sami sebe i govoriti u svoje ime, oni su im oduzimali pravo na bilo kakvu narativnu reprezentaciju svoga stanja oduzimajući im mogućnost “racionalnog” govora. Njihova svjedočanstva, želje i priče doživljene su izrazito nepouzdanima. Razlog tomu bila je potpuno drugačija predodžba izbjegličkog identiteta koju su administratori smatrali ispravnom. Naime, sama njihova predodžba isključivala je mogućnost izbjegličkog govora i naracije zaustavljajući se samo na bezglasnoj slici. Točnije, vizualni imidž idealnog izbjeglice hegemonizirao je sve druge reprezentacijske i samoreprezentacijske strategije. Budući da je govor bio isključen iz te slike, naglasak je bio na objektivnim pokazateljima izbjegličkog stanja. Njihov je status prikazan izrazito objektivnim jezikom gurajući izbjeglice u status “objekta” kojemu treba pomoći. Podlogu za objektivizaciju pružila je tjelesnost, materijalno tijelo koje je imalo veću moć govora od samog govora. Ranjena, izmučena ili zdrava tjelesnost koja je “govorila” liječnicima, stručnjacima i administratorima imala je veću važnost nego obična priča.

Administratori su smatrali da je potrebno ≫proći≪ kroz naracije kako bi se došlo do golih ≫tjelesnih≪ činjenica. Njihov primarni interes bio je usmjeren na brigu o tijelima, njihovoj ishrani, zdravlju, smrtnosti i daljnjoj reprodukciji. Izbjeglička svjedočenja, njihova sjećanja i priče koje su prenosili administratorima bile su samo priče bez čvrsta utemeljenja. Predodžbe administratora, tehnike upravljanja te znanja o izbjeglicama lišavale su ih povijesnih predaja i mogućnosti politizacije njihova stanja. U središtu njihova zanimanja bila je sirova ljudskost, briga o ranjenim i izmučenim tjelesima (usp. Malkki 1996).

Na temelju prikaza koji nam je pružila Malkki može se zaključiti da u pozadini univerzalnog humanitarnog subjekta koji je lišen bilo kakvog specifičnog vremenskog ili kulturalnog okvira te se kao takav približava vječnosti, stoji novi ontološki entitet, “vječni” biološki život.

Kao što se može zaključiti, administrativna aparatura koja se upošljava u pristupu izbjeglicama funkcionira na tri razine. Na prvoj razini mogu se detektirati idealne predodžbe o izbjeglicama, vizualni imidž izbjeglištva. Na drugoj razini mogu se izdvojiti tehnike i tehnologije kojima se upravlja izbjeglicama, poput već spomenutog izbjegličkog kampa. Na trećoj su razini upotrijebljena znanja, dokumentacija, statistički podaci, medicinski kartoni, podaci o ishrani, stanovanju itd.

Kratko ću se zadržati na vizualnoj reprezentaciji izbjeglica.

Prilazeći problemu reprezentacije, na generalnoj razini može se zaključiti da je vizualna reprezentacija izbjeglištva, točnije “međunarodna društvena imaginacija izbjeglištva” (Malkki 1996: 386) proizvod opće humanitarne politike koja se provodi na međunarodnoj razini od međunarodnih humanitarnih organizacija, nevladinih udruga i vlada pojedinih zemalja. Kao što sam već naveo, politika humanitarizma postala je opći model vladanja na državnoj i međudržavnoj razini. Drugim riječima, humanitarizam je danas postao hegemonijski model vladanja transnacionalnim i nacionalnim političkim prostorom. U tim okvirima mogu se izdvojiti sličnosti u reprezentacijskim praksama izbjeglištva na međunarodnoj razini. Točnije rečeno, može se utvrditi “međunarodna društvena imaginacija” izbjeglištva (Malkki 1996: 386).

Zaoštravajući tezu, Malkki zaključuje da je upravo vizualna reprezentacija izbjeglištva, dakle, medijska slika, spektakl, fotografija glavna poluga za širenje znanja o izbjeglicama na međunarodnoj, globalnoj razini (Malkki 1996). Taj je zaključak istovjetan s teorijama koje naglašavaju važnost medija, informacijskih kanala, spektakla i slike u današnjem globaliziranom svijetu (Appadurai 1997; Baudrillard 2001; Castells 2002; Debord 1999) i kulturi stvarne virtualnosti (Castells 2002).

Na tim slikama dominiraju spektakli anonimne tjelesnosti koji prikazuju tu čistu, sirovu ljudskost. Prikazana tijela su očišćena od bilo kakvih kvaliteta, izraza lica, oznaka, govora ili kulturnih oznaka. Obično se prikazuju u kaotičnim gomilama kao nabacana crna tijela, more ljudstva, zbijene mase. Druga dominantna slika izbjeglištva jest prizor majke s djetetom ili djecom. U oba slučaja te vizualne strategije teže ušutkivanju izbjeglica prikazujući ih kao bespomoćna, ranjiva tijela. Malkki zaključuje da humanitarne reprezentacijske prakse od izbjeglica stvaraju “bezglasne emisare” (Malkki 1996).

Malkki je u svome radu detaljno opisala politike humanitarizma na međunarodnoj razini, točnije, opisala je ključnu ulogu međunarodnih humanitarnih organizacija, napose UNHCR-a, pri provođenju humanitarnih politika koje se bave fenomenom izbjeglištva. Na tim primjerima može se zamijetiti humanitarizacija politika prema izbjeglicama na međunarodnoj razini te hegemonijski položaj međunarodnih institucija i nevladinih međunarodnih humanitarnih organizacija, u ovome slučaju UNHCR-a. Te ≫globalne≪ organizacije značajno pridonose uspostavi i održavanju međunarodnog (globalnog) humanitarnog poretka koji je temeljna značajka biopolitičkog stanja. Štoviše, u skladu s tvrdnjama teoretičara globalizacije, na tim se primjerima pokazuje sve veći utjecaj međunarodnih naddržavnih organizacija u kreiranju ključnih politika ne samo na globalnoj razini nego sve veći utjecaj takvih politika na pojedine države-nacije. Najnoviji razvoj regionalnih i kontinentalnih udruženja pojedinih nacija-država koje vode iznaddržavne strukture poput Europske unije i sve veći utjecaj MMF-a, Svjetske banke i apstraktnih globalnih tržišta (čiji su predstavnici banke, ulagači, kreditne rejting agencije) na unutarnje politike pojedinih nacija-država bjelodano pokazuju taj trend. Naravno, još uvijek ostaje aktualno pitanje u kojoj se mjeri radi o postupnoj dezintegraciji nacije-države, a u kojoj su mjeri nove organizacije i njihov rastući utjecaj samo produžetak nacionalnih politika i interesa drugim sredstvima. U tu problematiku neću dublje ulaziti, već ću napomenuti da je zanimljiva činjenica da se ključne vojne snage i kapaciteti još uvijek u najvećoj mjeri upravljaju i grade na nacionalnoj razini.

Prisutnost humanitarnog okvira na međunarodnoj razini ide pod ruku s temeljnim načelima humanitarizma koja su više-manje ostala nepromijenjena od vremena osnivanja prvih humanitarnih organizacija.