Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Moj brod je Hrvatska’ u kojima Irac Paul O’Grady objašnjava zašto je napustio domovinu i preselio se u Hrvatsku u kojoj živi već 15 godina
Da se vratim na ono što sam htio spomenuti kao pozitivan primjer u zagrebačkoj Amruševoj ulici prije nego sam potpuno skrenuo s teme unatrag nekoliko stranica. Htio sam pisati o tim nekim tipovima koji su bojili zgradu. Ministarstvo vanjskih poslova na Zrinjevcu u to se vrijeme obnavljalo i kao arhitekta najviše me impresionirala količina uloženog truda. Nakon što je fasada otkrivena, zapravo su me iznenadila dva tipa koja su završavala bojenje. Naravno, koristili su četke za boju, ali ne one koje biste očekivali u tom poslu, već male kistove kakve bi koristio Monet. Bio sam zatečen viđenim: koliko su ta dva tipa bila zaokupljena dovršavanjem zgrade do savršenstva, nisam to nikada prije vidio. Iz vlastitog iskustva na gradilištima, većina radnika odradit će posao koji ispunjava tek minimalni standard kako ih se ne bi tražilo da ga ponove, i tako ‘izbjegavaju neugodu’ ponovnog obavljanja posla. Međutim, ona dvojica nisu marila za minimum, oni su bili toliko usredotočeni na to da posao naprave najbolje što mogu i vidjelo se kako uživaju u tome što rade, a to se u motivacijskom govoru naziva ‘djelovanje prema zadovoljstvu’.
Jednostavno rečeno, ta dvojica imala su viziju kako njihov rad treba izgledati i odlučili su tako ga napraviti, što god njihov nadređeni mislio o njima. Vjerojatno ih je motivirala misao da će jednog dana tuda prošetati sa ženom i djecom pa da mogu reći kako su to oni napravili i time se pohvaliti…
Komentari