Stvaralaštvo Miroslava Krleže na temu rata posebno je važno jer se u njegovim djelima zrcali poimanje hrvatskih intelektualaca o ukrajinskim krajevima u kojima su boravili ljudi iz Hrvatske. To je i prikaz sudbine ne samo hrvatskoga, već i ukrajinskog čovjeka u ratu, traganje za izlaskom iz društvene krize. Mada je boravio na bojištima relativno kratko, Krleža je dao niz svjedočenja koja su iznimno važna za rekonstrukciju kretanja hrvatskih vojnika. Krleža je u ukrajinski ratni prostor bio neposredno uključen kao pripadnik zagrebačke 25. domobranske pješačke pukovnije. Svjedočenja o boravku te vojne postrojbe na ukrajinskome području potvrđena je nizom dokumenata i svjedočanstava, te grobljima s obilježjima 25. domobranske pješačke pukovnije. Prema Stanku Lasiću, „Krleža je iz Zagreba otišao na frontu iz one kasarne iz koje je godinu dana ranije krenuo na rusku frontu Josip Broz Tito“, a krenuo je „za vrijeme Brusilovljeve ofenzive“. Iako nije poznato gdje je točno boravio Krleža, on spominje neka mjesta kao Nadvorna, koja gori u ratnoj ofenzivi, te niz drugih toponima, što su konkretne povijesne činjenice. Nadvorna/Nadvirna jedno je od mjesta u kojem su boravili hrvatski vojnici.

Već naziv drame Galicija upućuje na taj prostor, s objašnjenjem da se radi o ukrajinskoj povijesnoj pokrajini. Pisac upućuje na Galiciju u sklopu Austro-Ugarske, pod poljskom dominacijom: Desno od peći velika karta austrougarske monarhije s poljskim natpisom, a do nje pokrajinska autonomna karta Galicije sa ćirilicom koja jasno se razabire. Zamisao, začetak djela, potječe iz ratnih dana, kada se Krleža zatekao na Istočnome bojištu.

Mladi pisac postaje ne samo svjedok, već i analitičar jednog od najkrvavijih događaja u kojima zamišlja buduće djelo, što pojašnjava u podnaslovu: Zbiva se u Galiciji u jesen godine devet stotina i šesnaeste. Moralni princip autora izražava jedan od protagonista drame: „Najveća je hrabrost u životu: imati snage pogledati stvarima u oko.“ Bit stvari je apsurdnost rata: „mislim da se nikada nisam toliko nasmijao ljudskoj gluposti koliko baš u Galiciji za vrijeme Brusilovljeve ofenzive 1916.“ Polazni kriterij procjene događaja za Krležu je sudbina nevine osobe koja postaje žrtvom zla. Prikazujući različite stavove u poimanju rata, umjetnik razvoj događaja temelji na viđenome neposredno u ukrajinskoj sredini – brutalno nasilje austrijskoga vojnog vrha nad bespomoćnim ukrajinskim seljaštvom. U tome se izražava duboko humanistički svjetonazor autora koji je zgrožen pretvaranjem nedužnih ljudi u žrtve rata. To je jedna od najtežih impresija koja ga prati na putu s ratišta. Važno je istaknuti da je Krleža dao svjedočenja u vrijeme žestoke cenzure pa je čak i nakon rata izvedba drame Galicija bila zabranjena neposredno prije zagrebačke premijere 30. XII. 1920. „Skinuta je s repertoara u posljednji čas ’po višem nalogu’.“ Da je njegovo tumačenje rata izazivalo nelagodu i kod sugovornika, indikativna je epizoda susreta s jednim mađarskim piscem: „U Budimpešti (…) na povratku iz Galicije, razgovor u budimskom stanu pjesnika, kad sam mu pričao što se zbiva na fronti i kako se ratuje protiv vlastitih građana Rutena kao veleizdajnika, pretvorio se u nervozni dijalog. Na moju riportažu ad hoc, kako se u Galiciji čovjek kreće kroz aleje vješala“, hrvatski pisac, kako priznaje, dobio je grub odgovor o nužnosti pobjede upravo zemlje koja te represije provodi. Na takvo „rodoljubno“ oponiranje sugovornika Krleža mu je odgovorio „da nema domovinu samo on, da imamo i svi mi ostali, drugorazredni građani mađarski“. Dakle, hrvatski je pisac stao na stranu Rutena, odnosno Ukrajinaca i bio je u tome možda jedini hrvatski pravobranitelj ukrajinskih civilnih žrtava austrougarske vojske.

Krleža je u ukrajinski ratni prostor bio uključen kao pripadnik zagrebačke 25. domobranske pješačke pukovnije. O boravku te vojne postrojbe u Ukrajini postoji niz dokumenata te obilježeni grobovi

Kroz tekst drame prolazi tema nasilja nad mirnim pučanstvom koje postaje žrtvom upravo vlastite vlasti. U opsežnoj literaturi o drami kao da se zaobilazi činjenica da se cjelokupni dramski rasplet u trima varijantama Krležina djela temelji na liku ukrajinske žene kao žrtve. Prikazivanje represija zasnovano je na stvarnim činjenicama rasprave o ukrajinskom pučanstvu, optuženom za „izdaju“. Scena s galicijskom seljankom je središnja u razvoju radnje: zbog pobune seljanke kojoj su oduzeli kravu, ona je uhićena, pretučena i obješena. Pisac prikazuje brutalne scene kažnjavanja ukrajinskog pučanstva prema naredbi austrijskoga vojnog vrha: Histerično razbješnjena, potpuno vansebna Romanowicz-Russcukova, koja se otela rulji konjanika koja je progoni u stopu, stignuvši babu kao gruba hajka koja je ščepala, a baba se ne da i, otevši se rulji i ugledavši barunicu i Horvata u zagrljaju, izbezumila se potpuno. Monolog ukrajinske seljanke je izraz stanja pučanstva pod vojnom intervencijom: Lopovi prokleti, divlji zvjerovi, pobio vas Gospod, otimate blago nevinom gladnom svijetu, hajdučijo pogana, ubijate, robite, palite, vješate nevin svijet, koljete, gazite, a ovdje se kurvate pred likom Gospodnjim, ali ima još Boga, pobit će vas on … otela si moju kravu, vrati mi moju kravu, lopovi prokleti… Prikazuje scenu kažnjavanja bez opravdanja nasilnika:

… su je spopale rutave šape i oborile je čizmama i tu će je gaziti i začepiti joj suludu gubicubez milosti… batine, mukli udarci, glasne zaušnice, histerično cviljenje babe… Fuj, stidite se, kurve, tu se kurvate, a otimate narodu blago, pustite me, lopovi…; … čizme, ostruge, zveket sablja, oružja, baba je svladana, klupko od mesa u jednoj sekundi oboreno, sputano i vezano na podu, žena je postala predmet. Uz hrvatske žrtve koje su uvučene u rat, kao simbol ljudskoga stradanja pisac uvodi lik obješene ukrajinske žene. Ona u tekstu figurira kao implicitno, međutim njezin lik na vješalima je središnji u razvoju drame. Polazeći od stvarnosti koju je mogao doživjeti na bojištu, Krleža konkretan događaj pretvara u alegoriju. Lik ima univerzalno značenje: autor groteskno ismijava vojni sud kroz patetičnost sudskih tirada, visokih vojnih činova koji su zaokupljeni postupkom obične starice, kojoj su ukrali kravu, optužili su je u tobožnjoj zavjeri i okrutno ju kaznili. Njezina je sudbina ujedno alegorijska slika patnje ukrajinskoga, slično kao i hrvatskoga seljaštva.

Krleža događaj kažnjavanja prikazuje samo kao jedan u nizu drugih. Nasilje se vrši i nad ostalim predstavnicima civilnoga društva, nad ukrajinskim svećenstvom, dakle grkokatolicima. Spominje se Drapčinski Grigorije, svećenik-učitelj, koji je u školi „deklamirao djeci da treba biti pošten, moliti se bogu, ljubiti svoga bližnjeg, raditi, vjerovati u čovjeka, u progres, a onda su ga ustrijelili zato jer je pisao ćirilicom“. Žrtve su i Ukrajinci s druge strane bojišta, dakle Krleža zna za podijeljenost Ukrajine na podaustrijsku i podrusku te za tragediju ukrajinskog čovjeka koji je primoran ratovati s ljudima iste nacionalne pripadnosti. Ukrajinci s istočne i zapadne strane bojišta uvjerljivo su prikazani karakterističnim prezimenima: istočni Ukrajinac u ruskoj vojsci obilježen je tipičnim istočnoukrajinskim prezimenom: seljanka je optužena „da je u svom domu potajno pružila utočište ruskom prebjegu – pješaku Alekseju Jakovljeviču Gordenku i „omogućila mu bijeg“.

U krugu žrtava je i židovski kontingent Galicije: „Nadalje je podržavala povjerljive veze s ustanovljenim i na smrt vješanjem osuđenim ruskim špijunom Avramom Samojlovičem.“ Tema nasilja je središnja u svim varijantama drame gdje se spominju žrtve vojske (pop, baba), u nizu epizoda pisac upućuje na stradanja civilnoga stanovništva kao objekta austrijske represije, što dovodi galicijsko pučanstvo u bezizlaznost: „a što je preostalo udovici nego da prereže žile, i to je neka vrsta političkog obračuna, što će biti s tom jadnom djecom, no dobro, pop je pucao, onaj je pisao ćirilicom, žena je presjekla žile, a babi su oteli kravu, preglupo, sve su to politički obračuni. Pop se opro rekviziciji, a baba se pokorila rekviziciji, a onda su joj napakovali onog glupog Rusa s dinamitom, …njoj su ukrali kravu, i zato će je svejedno objesiti! Vani plač djece za mrtvom majkom koju prenose u drvarnicu. “

Pisac naglašava da su stradanja ukrajinskog seljaštva ostvarena uz naredbe višega austrijskog vodstva. Scene brutalnosti prema pučanstvu odvijaju se u nazočnosti generala iz Vrhovnog zapovjedništva, to je ekscelenc Feldmarschalleutnant von Hahnencamp. Upravo je taj predstavnik – inicijator surovoga kažnjavanja: „Čim se doznalo za feldmaršallajtnantovu sugestiju, sve je bilo samo formalnost“, „Staroj babi je odzvonilo (…) Nije se dalo na žalost ništa učiniti. Još prije rasprave rekao mi je major Hochnetz, da je izričita želja feldmarschalleutnantova, da se ne uvaži nijedna olakotna okolnost!“ Vojni vrh je prikazan likom „starog“ feldmaršala koji mrzi pučanstvo, a zbog podizanja morala potonjega naređuje vješanje. Starica je kažnjena čak „osudom divizijskog ratnog suda, …ekselencija kazala da će sve selo popaliti do temelja. Sve će, veli, porušiti s topovima i zaklati“. Apsurdnost optužbi izražena je nizom opažanja obilježenih sarkazmom. Naime, ukrajinska seljanka je optužena da je uvrijedila Njegovo Previšnje Veličanstvo Cara i Kralja. Nizom scena koje se pojavljuju u različitim varijantama djela, pisac prikazuje vojni vrh u negativnome svjetlu, ispunjen amoralnošću, dvorac s vojnom elitom je oslikan kao pijana antipatična lica,… njuške i odvratne obraze.

Upućenost autora u ukrajinsku stvarnost pokazuje korištenje toponima i imena. U različitim varijantama djela ime ukrajinske seljanke javlja se u ukrajinskom obliku, ali napisano prema tadašnjim austrijskim i poljskim oblicima, što govori o dobrom poznavanju lokalnoga konteksta. Za lik seljanke Krleža je izabrao ime koje je čuo i poznavao – tipično galicijsko kao Romynovyč, Ruščuk: Romanowicz- Russcukova, Ivana Romanović Ruščuk, rođena Vinjenko, udovica pokojnog poljodjelca Romanovića Ruščuka Vazula, sa stanom u Vorovki Lesznoj, kuća br. 320.

Uključivanje mrtvih u popis likova karakteristična je osobina stilskoga postupka pisca, a ima i dramaturško značenje – upravo je obješena seljanka središnji lik dramskoga razvoja: Na granama lipe, oko dvadeset centimetara iznad zemlje, visi stara Romanovička. Koliku važnost pridaje autor tome liku svjedoči činjenica da se upravo ispod nevino kažnjene odvijaju događaji drame. Stavom prema žrtvi nasilja pisac prikazuje moralno stanje svojih sudionika – od apologije zločina, preko iživljavanja nad mrtvom (crna krpa, stara krava) do osude zločina i moralne apoteoze, vrhunac čega je prikaz žrtve kao raspeto tijelo. Upravo Galicija postaje mjesto kajanja, lik žene-žrtve središnji je u kulminaciji finala – kao optužba, osuda visoke komande i hrvatskog oficirstva koji sudjeluju u represijama. Monolozi Horvata su izraz Krležina humanizma, sućuti prema pučanstvu kao patniku. Kažnjena seljanka postaje poticaj za osmišljenije sudbine hrvatskih vojnika koji sudjeluju u zlu, voljom tuđih i za tuđe interese. Autor postavlja pitanje – što rade hrvatski vojnici, oficir Horvat u tome ratu kao izvršitelj tuđe naredbe vrši nasilje nad civilnim stanovništvom, uobličenim starom ukrajinskom ženom. Pisac proširuje moralni aspekt na politički, pitajući se zašto su Hrvati uvučeni u to ludilo, postajući izvršitelji zla. Hrvati su kao i Ukrajinci – žrtve sarajevskog atentata: što mi imamo od tog njihovog brauninga? Da pred nama visi jedna nevina žena, kojoj su ukrali tele, a onda je osudili na smrt!

Kroz mučna Horvatova razmišljanja pisac ne opravdava događaje ratnim okolnostima, već prikazuje sudjelovanje oficirstva u nasilju kao „potajno, gadno, sramotno grabežno umorstvo“. Njegov heroj doživljava sebe kao Ubojica bez olakotnih okolnosti, to, i ništa drugo! Zločinac…. Pokajanje se prenosi s osobnoga na nacionalno: Hrvati su postali oružje u izvršenju zla, hrvatski čovjek mora „biti vezan kao pas na lancu (…), sam vješati ili biti obješen, to je naš pravi obraz bez obrazine“. „Taj (hrvatski – J. P.) logor“ – je zona poniženja, nasilja – ustvrđuje autor kroz likove oficira (Horvat, Orlović) koji optužuju sebe zbog sudjelovanja u zločinu. Scene nasilja pretvaraju se u ekspresivnu sliku pokajanja: Ja sam krvav! Ja sam prljav! Ja nemam karaktera! Ja sam hulja! Ja sam zatajio jednu mrtvu ženu! Nju su tukli kundacima i nogom i zaklali je, a ja sam to gledao i zatajio! U varijanti drame U logoru (1947) lik obješene žene osmišljen je kao simbol europske amoralnosti: „noćas čitava Europa stoji pod vješalima …“.

Pojava mrtve sjenke u finalu, uz pogrebnu Horvatovu svirku, usred pijane elite u dvorcu, predstavlja idejnu apoteozu drame. Uz pogrebnu pjesmu, nastalu zebnju, paniku, gužvu u sve dramatskijem porastu, pojavila se na vratima Ruščukovica, voštano blijeda, ona ista Ruščukovica, u svojoj bijednoj crno-bijeloj ukrajinskoj nošnji sa lipove grane, i kao priviđenje, zaslijepljena… ona se nalazeći kao u snu, silazi polagano…, kao sjenka koja se javila s onu stranu dobra i zla. Lik žene pretvara se u oličenje naroda, izraz zločina vojne komande. Autor oslikava patnicu kao raspelo koje vodi prema prosvjetljenju. Ta ukrajinska žena prikazana je kao majka koja donosi oproštaj upravo hrvatskom oficiru u njegovu pokajanju: Lice joj je potpuno mirno! Kao da ju je netko pomilovao!… Izraz joj postaje blag i svetački miran. Koristeći se Shakespeareovim modelom povrata ubijene žrtve na scenu, Krleža uzvisuje svog junaka koji izražava moralni aspekt drame. Činjenica da tu ženu vidi samo Horvat, kao da naglašava autorovo viđenje tragedije pučanstva u ratnome zlu koje pada i na izvršitelje kao odgovornost: zar je ova žena jedina koju ste objesili, i mene ste objesili s njom, vješate svoje vlastite građane kao bijesne pse, paroha u Horovicu objesili ste, a i onog jadnog učitelja Dapczynskoga, jer su učili djecu da mole Očenaš staroslavenski…

Poznavanje ukrajinske Galicije

Krležu je zanimao ukrajinski ambijent, poznavao je određene etničke, političke i kulturne osobine pokrajine. Znao je za razlike u onomastici, što naglašava u imenima, odabrao je ime koje je bilo predmet optužbi u proruskoj špijunaži, međutim on zna da je to izrazito ukrajinsko: – Romanovyč, Ruščuk su prezimena zapadnoukrajinskoga stanovništva nastala od osnove davnog etničkog naziva Rusyn, Rus’-čuk i drugih oblika osnova kojih je Rus’. Autor poznaje istočnoukrajinske oblike, upravo su tako prikazani Ukrajinci s istočne strane: Gordenko, Viljenko. Spominje ukrajinsku narodnu nošnju, govori o ulicama Lavova, zna za židovsko stanovništvo Galicije koje također pati. Uvodi i niz židovskih likova: spominje Židova koji se pojavljuje usred noći, razgovara udvorno, alegorijski! Židov kojega su također objesili – Avram Samojlovič je optužen za špijunažu; Židov s antikvitetima iz kakve tužne Lavovske ulice, „jednu sam staru Židovku gledao kako je spasila svoj porculanski noćni lonac i tako je trčala s gorućom svijećom u jednoj, a s nachttopfom u drugoj ruci“.