Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Uspon fašizma u Hrvatskoj’ u kojem Goran Miljan, hrvatski povjesničar zaposlen na Sveučilištu u Uppsali, prvi put sustavno analizira Ustašku mladež, nastalu po uzoru na slične zločinačke organizacije u Italiji i Njemačkoj

Tjedni sastanci pripadnika Ustaške mladeži odvijali su se nakon škole, pri čemu je svaka grana imala sastanke određenoga dana. Podučavalo se nekoliko ključnih područja: duhovno obrazovanje na kojem su se mladi upoznavali s Načelima Ustaškog pokreta, tjelesni odgoj, likovni odgoj i, naročito među dječacima, predvojničko obrazovanje.

Razlika između obrazovanja djevojčica i dječaka tijekom ovih sastanaka može se rekonstruirati na temelju izvještaja koje su pisali dužnosnici Ustaške mladeži. Izvještaj iz travnja 1942. godine o sastancima koje je održala ženska grana Ustaške Starčevićeve mladeži iz Otočca pokazuje da su održana predavanja o duhovnom odgoju, tjelesnom i likovnom odgoju. S druge strane, izvještaj sa sastanka muške grane Ustaške Starčevićeve mladeži iz Inđije pokazuje da je, osim duhovnog i tjelesnog odgoja, više pažnje posvećeno predvojničkom obrazovanju.

U Uputama za ustaškog junaka prioritet je dan duhovnom odgoju. Jedan sastanak bio je posvećen ponašanju mladih kod kuće i u školi, a „posebno prema onima nadređenima po činu“

U uputama objavljenima u Dužnostniku istaknuto je da svaki član Ustaške mladeži koji želi položiti redoviti program mora biti obrazovan u području duhovnog i tjelesnog odgoja, predvojničkog obrazovanja i likovnog odgoja. Svaki je član trebao naučiti ovaj program koji je predstavljao temelje odgoja Ustaške mladeži. Program namijenjen mladima značajno se razlikovao i često se nisu svi aspekti poučavali istovremeno. Na primjer, u uputama za Ustaškog junaka, prioritet je dan duhovnom odgoju. Jedan je sastanak bio posvećen ponašanju mladih kod kuće i u školi, a „posebno prema onima nadređenima po činu“. Ostala tri sastanka bila su posvećena povijesti hrvatskih kraljeva, povijesti Bosne i Hrvata kao boraca, heroja i ratnika. Isti su se aspekti obrazovanja odnosili i na najmlađe pripadnike Ustaške mladeži, Ustašku uzdanicu, osim što su oni učili kroz zabavu i igru te su im držana predavanja na temu roditelja i njihove ljubavi prema djeci, pripovijedanja itd. Imali su i tjelesni odgoj gdje su radili jednostavne vježbe. Njihovo vojno obrazovanje sastojalo se od stajanja u vrsti i slušanja naredbi. Umjetnički dio njihovih predavanja sastojao se od pjevanja i učenja pjesama. Raspored programa ostao je isti za sve tri sekcije Ustaške mladeži tijekom cijelog režima, s promjenama tema, vježbi i predavanja koje su držali njihovi zapovjednici ili višerangirani ustaški dužnosnici.

Drugi problem s kojim su se dužnosnici Ustaške mladeži suočavali od samoga početka bio je nedostatak djelatnika i vođa koji bi mogli provesti zamišljeno obrazovanje mladih, kao i kontrolirati loše ponašanje pojedinih djelatnika Ustaške mladeži. Postojeće nepovjerenje između ustaša i intelektualaca, naročito profesora i učitelja, prisililo je ustaše da organiziraju vlastite tečajeve i škole u kojima je trebalo obrazovati vođe i djelatnike mladeži. Međutim, ustaše na to nije natjerao samo nedostatak podrške, već i ideja da su kroz povijest hrvatsko rukovodstvo i želju za upravljanjem često namjerno uništavali oni koji su željeli porobiti hrvatsku naciju. Prema Oršaniću, oni su stvorili „roba inteligenta, koji ne osjeća veličinu i ljepotu misli o svojoj nacionalnoj nezavisnosti”. Ta premisa dovela je do stava da od najranijih godina treba obrazovati mlade unutar Ustaške mladeži kako bi poštovali autoritet i postali odgovorni vođe. To je provedeno osnivanjem zasebnih institucija, škola za dužnosnike, gdje su se budući dužnosnici Ustaške mladeži, i muški i ženski, obrazovali kako bi postali budući čelnici države, tj. dobili „pravi i potpuni ustaški odgoj”. Diplomanti ovih škola postali bi sljedeća generacija ustaša u kojoj bi „duh stege, rada, svijesti i ustaškog naziranja” predstavljao osnovu njihovih postupaka i svakodnevnog života. Osnovna ideja iza ovog specijaliziranog obrazovanja bila je obrazovati i odgojiti mlade koji će onda odgajati novu generaciju mladih, i tako iznijeti ideju da mladi vode i obrazuju mlade. Njihov je zadatak bio i postići „što su velike prijateljske države Njemačka i Italija, kroz niz godina već postigle“, dok se njihov značaj najbolje vidi u uspjesima koje su postigli dužnosnici organizacija mladih u Njemačkoj i Italiji.

U listopadu 1941. otvorena je prva škola za omladinske dužnosnike u Borovu, gradiću u istočnoj Slavoniji. Škola za dužnosnike u Borovu trebala je služiti kao ogledni primjer škola Ustaške mladeži, sa svojom organizacijom i principima strukturiranima po uzoru „na slične škole u Njemačkoj i Italiji”. Škole je trebalo osnovati u Makarskoj i Crikvenici, kao i u Zagrebu, Sarajevu, Novoj Gradiški i Hrvatskim Karlovcima, s ciljem izgradnje novih generacija ustaške države, gdje će se mladež „podučiti o svemu što je potrebno za ustrojbu i vođenje ustrojbi Ustaške mladeži”. Međutim, čini se da su škole osnovane samo u Makarskoj i Zagrebu, pri čemu je ona u Makarskoj djelovala tek kratko vrijeme. U studenom 1941. diplomirali su prvi dužnosnici iz škole u Borovu, a u prosincu je započeo novi tečaj. Škola u Borovu bila je škola-model ne samo po pitanju predmeta koji su se tamo podučavali, već i po pitanju prostora i sadržaja koji su bili na raspolaganju pripadnicima Ustaške mladeži. To je bilo moguće jer je njegove prostore zapravo donirala tvornica Bata, koja je bila jedan od najvećih i najmodernijih industrijskih kompleksa u regiji. Važnost škole u Borovu vidljiva je i u činjenici da su članovi drugih organizacija mladih, poput pripadnika Hlinkine mladeži, dolazili u Borovo na zajedničke tečajeve s Ustaškom mladeži.

U lipnju 1942. godine, osam mjeseci nakon što je osnovana škola u Borovu, proglašena je Naredba o dužnostničkim školama Ustaške mladeži. Kako je navedeno u njoj: „Cilj je škole, da u polaznicima izgradi hrvatsku nacionalnu i državno-političku sviest, te da im dade osnovno stručno znanje, potrebno za vođenje tabora, logora, stožera ili pojedinih poslova u njima, i na taj ih način osposobi za dužnostnike Ustaške mladeži.“ Škole su bile organizirane kao internati, a smještaj, hrana i odjeća bili su besplatni. Škola je trajala osam tjedana, a predavanja su bila teoretska i praktična, podijeljena u pet kategorija. Prvu kategoriju činila su predavanja o ustaškom pokretu, povijesti Hrvatske, zemljopisu i politici. Druga kategorija bila je posvećena tjelesnom odgoju, s tečajevima o metodologiji tjelesnih vježbi, povijesti tjelesnih vježbi i uređenju privremenih sportskih igrališta, općim tjelesnim vježbama, atletici, sportskim igrama, zabavi i tjelesnom odgoju, vojnom predškolskom obrazovanju i radu. Treća kategorija bila je posvećena umjetnosti, pjevanju i lijepom ponašanju. Četvrta kategorija bavila se zdravstvenim pitanjima, a peta strukturom ustaške mladeži i radom s različitim dobnim skupinama te upravom. Održavali su se i praktični seminari na kojima su budući dužnosnici poučavani kako organizirati društvena događanja i sastanke. Izleti su također predstavljali važan aspekt. Granice školskog prostora bile su strogo definirane i učenici nisu smjeli napustiti prostor. Da bi škole mogle organizirati tečajeve bilo je potrebno najmanje 50, a najviše 80 učenika u dobi od 19 do 29 godina. Propisane su i kazne za one koji su se loše ponašali, a kretale su se od usmenog upozorenja do isključenja iz škole. Polaznici su na kraju morali položiti završne ispite iz svakog predmeta, koji se sastojao od praktičnog i teorijskog dijela. Teorijski dio završnog ispita sastojao se od pitanja o ustaškom pokretu, povijesti i zemljopisu, unutarnjoj organizaciji Ustaške mladeži, njenoj upravi, vojnom predškolskom obrazovanju i radu. Praktični dio ispita sastojao se od tjelesnih vježbi, umjetnosti i vojnog obrazovanja. Ako je učenik dobio negativnu ocjenu iz bilo kojeg predmeta ili je njegovo ponašanje ocijenjeno lošim, nije dobio potvrdu o završenom tečaju. Dokument je također utvrdio i opisao dužnosti i prava nastavnika, medicinskog osoblja i školske uprave.

Teorijski dio završnog ispita Ustaške škole u Borovu sastojao se od pitanja o ustaškom pokretu, povijesti i zemljopisu, organizaciji Ustaške mladeži i njenoj unutarnjoj upravi

Prema jednom članku, do siječnja 1943. u školi u Borovu održano je ukupno 10 tečajeva, pri čemu je broj učenika i učenica u prethodnoj godini dosegao 963. U istom je članku navedeno da je „u nacrtu upravnog Zapovjedničtva Ustaške mladeži za 1943. g.” procijenjeno da će se nadalje obrazovati 20.000 učenika, što je svakako bila optimistična procjena s obzirom na sve goru (i vojnu i ekonomsku) situaciju u to vrijeme. Nažalost, ne postoje službeni dokumenti koji mogu pružiti informacije koliko je mladih zapravo pohađalo ove tečajeve i iz kojih su dijelova države stigli. Jedine dostupne informacije mogu se pronaći u novinskim člancima koji se odnose na tečajeve koji će se tek organizirati ili o onima koji su završeni. Prema tim informacijama, polaznici škole u Borovu dolazili su iz cijele NDH, iz Zagreba, Karlovca i Ogulina, a bilo je i učenika iz Sarajeva, Banje Luke i Mostara, kao i iz Dubrovnika. Cilj škole bio je omogućiti ovim polaznicima povratak u svoje župe, općine i okruge te tamo uspostaviti, obrazovati i voditi svoje sekcije za mlade.

Osim škola za obrazovanje dužnosnika, koje su obično trajale duže od mjesec dana, Ustaška mladež organizirala je i tečajeve za svoje članove, u trajanju od dva dana do dva tjedna, koji su bili namijenjeni određenim skupinama i određenom aspektu obrazovanja mladih. Ovi kraći tečajevi često su se odvijali u školskim prostorijama sa svrhom upoznavanja i obrazovanja muških i ženskih članova o tome kako voditi svoje sekcije za mlade ili su bili vezani uz njihovu pripremu za obvezni jednogodišnji rad u Radnoj službi. Tijekom tih kraćih tečajeva mladi su se upoznavali s ustaškim pokretom i Ustaškom mladeži, djecom i kako raditi s njima, disciplinom i ponašanjem dužnosnika, praktičnim radom s različitim grupama mladih, pedagogijom, Poglavnikovom osobnošću, predvojničkim obrazovanjem i dr. Dokument koji spominje posebno predavanje, čija je tema bio „odgoj omladine u nacionalističkim državama /Njemačkoj, Slovačkoj, Bugarskoj i Italiji/”, jasno pokazuje vezu između Ustaške mladeži i njihovih kolega u „prijateljskim nacijama“. Ti kraći tečajevi obično su se organizirali u lokalnom taboru ili stožeru za one članove koji su željeli postati ili rojnici ili vodnici unutar Ustaške mladeži. Oni zaduženi za vođenje kampova i manjih radnih jedinica u Ustaškoj mladeži rojeva, vodova i satnija morali su završiti tečajeve za svaku dobnu skupinu. Tečajevi su trajali oko tjedan dana i bili su namijenjeni starijim pripadnicima Ustaške mladeži dobroga ponašanja i izvanredne izvedbe u njihovim sekcijama. Prema istom dokumentu, idealno mjesto za organizaciju rojničkog tečaja bio je kamp mladih, u kojem su polaznici slušali predavanja o duhovnom odgoju u trajanju od 8 sati, predvojničko obrazovanje od 18 sati, tjelesni odgoj od 14 sati i umjetnost u trajanju od 9 sati. Iako je program bio isti za Uzdanicu i Junaka, oni koji su željeli postati rojnici u Ustaškoj Starčevićevoj mladeži slušali su dodatna predavanja o metodama i organizaciji Ustaške Starčevićeve mladeži, o specijaliziranom radu i važnosti nacionalne zajednice, kao i predavanja o povijesti ustaških boraca. Tečajevi za vodnike sastojali su se od istog rasporeda i istih predavanja s dodatnih pet dana obuke o organizaciji i radu s rojevima i vodovima te o načelima administrativnog rada. Tečaj je završavao ispitom koji se sastojao od praktičnog i teorijskog dijela. Da bi postali rojnici Ustaških junaka slušali su predavanja iz povijesti, geografije, organizacije Ustaške mladeži, ratnih igara, rukovanju s puškom, čitanju zemljovida i orijentaciji noću. Mladi su dobili i stroge upute po pitanju ponašanja i discipline koja se od njih očekivala tijekom tečajeva. Polaznici su učili da Ustaška mladež postoji primarno „zbog naroda i domovine, a ne zbog pojedinaca” i da su oni „druga vojska, stražarica nad slobodom Hrvatske”. Dodatan je naglasak stavljen na disciplinu, odnosno uočeni nedostatak discipline među mladima. Od svih omladinskih sekcija, rojnici su posebno naučeni kako najbolje primijeniti disciplinu među svojim vršnjacima i kako to mogu pokazati vlastitim ponašanjem.

U lipnju 1944. Upravno zapovjedništvo Ustaške mladeži objavilo je Stegovni propisnik za dužnostnike Ustaške mladeži, koji se odnosio na sve dužnosnike Ustaške mladeži u slučajevima nepoštivanja dužnosti. Od dužnosnika Ustaške mladeži očekivalo se da provode svoje dužnosti svjesno i marljivo, da se pokoravaju nadređenima, drže se podalje od osoba i mjesta koje nisu u skladu s načelima Ustaške mladeži te naročito da budu strpljivi i puni poštovanja. Propisane kazne za nedolično ponašanje bile su u rasponu od upozorenja ili novčane kazne do službenog razrješenja svih dužnosti, što je značilo da taj pojedinac više nije prikladan za bilo koju drugu poziciju u organizaciji. Isti propisnik također je određivao proceduru za provođenje takvih mjera protiv bilo kojeg dužnosnika Ustaške mladeži. U cijelom se tekstu propisnika uočava idealizirana slika dužnosnika Ustaške mladeži; kako se moraju ponašati i kojih se pravila trebaju pridržavati. Jedan od razloga za tako strog i temeljito koncipiran propisnik može se pronaći u brojnim pritužbama Upravnom zapovjedništvu Ustaške mladeži u vezi nedoličnog ponašanja njihovih dužnosnika. Te su pritužbe varirale od žalbi na nesposobnost dužnosnika zaduženih za organizaciju mladih, do optužbi da koriste svoj položaj u organizaciji za osobnu korist, ili se tiču pušenja i pijenja alkohola. Pripadnici Ustaške mladeži optuživani su i za gledanje američkih filmova, plesanje i provođenje slobodnog vremena u kafićima. Kako bi se tome stalo na kraj, odlučeno je da se mladi moraju aktivno uključiti u nadzor takvog nedoličnog ponašanja. Iako je izdana naredba kojom se pripadnicima Ustaške mladeži zabranjuje posjećivanje kafića, čini se da se to često nije poštovalo. U srpnju 1943. godine svi su stožeri morali izabrati najpouzdanije članove koji će se pridružiti policiji i pobrinuti se da nijedan član Ustaške mladeži mlađi od 18 godina ne posjećuje kafiće. Uz to, svaki logor, tabor i stožer morali su voditi evidenciju svih prekršaja u svrhu određivanja sankcija. Izvještaj iz Dubrovnika opisuje organizirani ples u srednjoj školi iako je „Poglavnikovom odredbom od veljače 1942. ples zabranjen”. Isti izvještaj nadalje optužuje Srbe i komuniste kao glavne organizatore ovog događaja i hvali pripadnike Ustaške mladeži koji „stali su prosvjedovati protiv plesa. Nastala je svađa”, što je rezultiralo okončanjem plesa. Kao što se vidi iz ovog izvještaja, iako su dužnosnici Ustaške mladeži često morali upozoravati određene članove na njihovo ponašanje i moguće posljedice njihovog nedoličnog ponašanja, neki od članova bili su voljni provoditi naredbe i dekrete, ili pomogati s nadzorom pri njihovoj provedbi.

Moralni i tjelesni odgoj

Ustaška mladež, osim što je organizirala dodatno, paralelno obrazovanje, posvećivala je pozornost i drugim dvama aspektima, radu i sportu. Kao što je već spomenuto, smatralo se da je kroz povijest, a osobito tijekom međuratnog razdoblja, hrvatska mladež ostala bez ikakvog vodstva. Takav je stav bio posebno vidljiv među gradskom omladinom, koju su ustaše smatrali lijenom i koja je provodila sve svoje slobodno vrijeme, osobito ljetne odmore, „‘na rivieru’, naravno u hotele”, ne radeći apsolutno ništa, a taj način života zasnovan na dokolici i lijenosti smatran je zaraznim, naročito za mlade sa sela koji su se školovali u gradovima. Za to je okrivljen kapitalistički sustav, pa je Ustaška mladež bila odlučna obratiti posebnu pažnju na preodgoj mladih umova i tijela. U tom smislu ne čudi što je rad, naročito fizički rad, imao posebnu važnost u Ustaškoj mladeži. Točka 14. Načela iz 1942. ističe: „Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u hrvatskoj državi rad označuje stupanj vrijednosti svakog pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja.“