Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Međimurje u Horthyjevoj Mađarskoj (1941. – 1944.)’ u kojem istraživač i povjesničar Darko Prebeg kronološki i sistematski otkriva nepoznate ili zanemarene činjenice iz povijesti hrvatskog Međimurja tijekom mađarske okupacije

Prilikom ulaska mađarske vojske u Bačku i Baranju, u 50-tak naselja i sela ubijeno je 2,142 stanovnika, uglavnom žena, djece i staraca te službenih osoba (žandara). Vrijednost opljačkanih dobara iznosila je tada ogromnih 539,251,271,00 jugoslavenskih dinara. Horthyjeva Mađarska tako je u travnju 1941. uspjela potpuno okupirati Bačku, Vojvodinu, Srijem, Baranju, Prekomurje i Međimurje, odnosno cijelu svoju nekadašnju Južnu regiju (mađ. Délvidék). Bio je to teritorij bivše Kraljevine Jugoslavije od značajnih 11,601 km2 na kojem je tada živjelo oko 1,145,508 stanovnika, od toga primjerice samo u Bačkoj 885,475 (Mađara 310,000, Srba 225,000, Nijemaca 170,000, Hrvata 80,000, Slovenaca 50,000, Rusina i Rusa 20,000 te Židova 15,000). Mađarska je od propale jugoslavenske države također zahtjevala nadoknadu svih troškova svoje vojne mobilizacije i okupacije te popravaka kolnih, željezničkih i ostalih mostova. Preuzeta je sva zaplijenjena vojna oprema, a moralo se predati i sve željezničke lokomotive, vagone, kamione, brodove trgovačke mornarice i kompletne državne konjičke ergele. Tome su pridružene državne zlatne rezerve, određeni vrijednosni dokumenti te još: žito, kukuruz, zob, svinje i vuna, sve u odgovarajućoj (ogromnoj) količini.

Vrhovno zapovjedništvo njemačkog Wehrmachta u suštini je isprva odbilo sve te mađarske zahtjeve te preporučilo prijateljske i savezničke pregovore s talijanskom (fašističkom) i hrvatskom (ustaškom) vladom oko načina podjele teritorija. Naredba za njemački Wehrmacht od 12. travnja 1941. s preciznim uputstvima o dozvoljenom komadanju Kraljevine Jugoslavije za Horthyjevu Mađarsku sadrži sljedeću odluku: Teritorij koji se nalazi između Drave i mađarske granice, odnosno između Dunava i Tise, vratiti će se Mađarskoj. Teritorij istočno od Tise biti će pod zaštitom Njemačke. Za područja Međimurja i Prekomurja (prostor Pomurja), koja je tijekom ratnih operacija zauzela 3. mađarska vojska, ta je njemačka odluka predviđala da njihovo plansko priključenje Mađarskoj obvezno kontrolira i nadzire zapovjedništvo njemačke 2. kopnene vojske. Sjeverna i zapadna granica nove hrvatske države utvrđene su 13. svibnja 1941. međudržavnim sporazumom između Njemačkog Reicha i Nezavisne Države Hrvatske. Sjeverna se granica NDH – Mađarska povećala na rijekama Dravi i Muri, u Međimurju i Baranji. Nijemci su prvotno za ta područja imali u planu drugačiju sudbinu, odnosno pripajanje tih krajeva NDH, ali kada je to propalo željeli su Mađarima kompenzirati nadoknadom slobodnog izlaska do Jadranskog mora i bescarinskom lučkom zonom u Rijeci. No, Horthyjeva Mađarska ih je u svemu prestigla provjerenim načinom – diplomacijom sa što manje pitanja i tihim, ali odlučnim vojnim nastupom.

MEĐIMURJE U HORTHYJEVOJ MAĐARSKOJ 1941.

Godine 1939. legalizirana je Mađarska kulturna zajednica (MKZ) u Međimurju zbog poboljšanja političkih odnosa između kraljevina Jugoslavije i Mađarske. Svoj je veliki oslonac to društvo imalo i u mađaronima iz Međimurja, koji su većinom bili trgovci, obrtnici i ondašnja inteligencija. Najviše je takvih naravno bilo u Čakovcu i Prelogu. U Beogradu je u prosincu 1940. potpisan Ugovor o vječnom prijateljstvu između Kraljevine Mađarske i Kraljevine Jugoslavije. To je samo još više ohrabrilo malobrojne međimurske Mađare, koji su čak zahtijevali uvođenje posebnih razreda samo na mađarskom jeziku u pučke škole. MKZ je usko surađivala s Mađarskom svezom iz Budimpešte, koju su vodili mađarski umirovljeni ministar savjetnik Franjo Csuri, mađarski vojni biskup Stjepan Zadravec i mađarski stolarski obrtnik Franjo Majhen, svi redom rođeni Međimurci. Voditelj Mađarske kulturne zajednice u Čakovcu bio je Oto Pečornik, a u Prelogu su tamošnje mađarone vodili Matija Šebestijan, Josip Kos i Franjo Belić. Iako je neposredno prije početka Drugog svjetskog rata u Međimurju službeno živjelo tek oko 1,3% žitelja mađarske nacionalnosti, međimurski Mađari i mađaroni već su početkom velječe 1941. počeli vrlo intezivno, organizirano i ozbiljno raditi na svim oblicima pripreme za provođenje mađarizacije i revizionističkih ciljeva što bržeg pripojenja hrvatskog Međimurja Mađarskoj. U odsutnosti onih Mađara i simpatizera koji su se nalazili u vojsci, među najistaknutijim međimurskim mađaronima u travnju 1941. bili su Ignac Antonović, veleposjednik, Gustav Antonović, Ladislav Šafran, Ljudevit Šafran, Mijo Sočić, Ladislav Salaj ml., Dragutin Dering, Dragutin Wohlsein ml., Ljudevit Binder, Ivan Škvorc, Mijo Behojnik, Matija Makar, Đuro Juranić, Geza Lageustein, Ljudevit Balkanji, Stjepan Bezeredi, Ignac Makovec, Pavao Kovač, Aleksandar i sin mu Josip Mofčan, Franjo Bence, Bela Majerščak, Đuro Živković, Ladislav Zrinji, Josip Bičak, Ivan Bičak, Aleksander Schlteis, Antun Munci, Josip Munci, Edo Balog, Josip Veg, Ivan Molnar, Albin Cerovec, Ivan Šopar, Paula Pečornik, Antun Fuchs, Stjepan Kacun, dr. Bela Laszlo i supruga mu, Stjepan Flisar i dr. Svi su oni odmah po dolasku mađarske okupacijske vojske brzo promijenili svoja imena i prezimena u adekvatne mađarske inačice. Čakovečki mađaroni u prvim su danima postojanja Ustaškog stožera za Međimurje donekle s njima i surađivali, ali su od početka potajno planirali i kasnije organizirali odlazak svoje delegacije u Mađarsku.

Prije Drugog svjetskog rata u Međimurju je živjelo tek oko 1,3 posto žitelja mađarske nacionalnosti, no međimurski Mađari i mađaroni već su početkom veljače 1941. počeli pripreme za okupaciju

Tri su njihove delegacije, nakon 10. travnja 1941. i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u Zagrebu, pohodile razne mađarske dužnosnike vlasti i službeno zahtijevale da se Međimurje što prije okupira, anektira i vrati pod okrilje Krune sv. Stjepana. Prvu delegaciju činili su: Ignac Antonović, Ladislav Salaj, Karol Lambert i Ivan Sobošćan. Ona je na mostu Goričan–Letenye na rijeci Muri pregovarala s predstavnicima mađarske vojske o provođenju okupacije Međimurja. U drugoj delegaciji, koja je otišla u Letenye, bili su Gustav Antonović i Ladislav Šafran. Treću delegaciju, koja se uputila do Budimpešte i razgovarala s mađarskim premijerom Bardossyjem, sačinjavali su Matija Šebestijan, Franjo Belić i Josip Kos iz Preloga. Sve su se delegacije međimurskih Mađara i mađarona uporno pozivale na pravo osporavanja Trianonskog ugovora, potpisanog poslije Prvog svjetskog rata, kojim je Kraljevina Mađarska tada izgubila skoro 70% svog teritorija te oko 60% stanovništva, uključujući Međimurje. Naravno da su Mađari i vlast međimurska izaslanstva onda itekako dobrohotno primili, saslušali i veselo uslišali jer je tada još uvijek postojala vrlo velika mogućnost ostanka Međimurja u novostvorenoj hrvatskoj državi.

Osvit mađarske okupacije Međimurja

Početkom travnja 1941. u sastavu 3. mađarske vojske (mađ. hadsereg) s glavnim stožerom u Pečuhu i direktno zadužene za ratne operacije po južnim mađarskim krajevima (dobila naziv Južna vojska, mađ. Déli hadsereg), bio je III. zbor (korpus, mađ. hadtest ) iz Szombathelya, kojim je zapovijedao general-pukovnik (mađ. altánornagy) László Kiss. Između ostalih postrojbi (7. pješački zdrug Sopron, 8. pješački zdrug Szombathely ), III. zboru je bio podređen i 9. pješački zdrug (brigada, mađ. gyalogdandár) iz Nagykanizse pod zapovjedništvom pukovnika (mađ. ezredes) Imre Széchya. Njegovom zapovjedništvu bila je podređena 17. pješačka pukovnija (mađ. gyalogezred) iz Nagykanizse, kojom je zapovijedao pukovnik (mađ. alezredes) László Kozderka (1890. – ???), a činile su je tri pješačke bojne (mađ. zászlóalj), 17/I (Nagykanizsa, zapovjednik bojnik, mađ. őrnagy Ödön Farkas), 17/II (Nagykanizsa, zapovjednik bojnik Balról Antal Kaltróy) i 17/III (Zalaegerszeg). Pješaštvu je priključena 9. poljska topnička bojna (mađ. tábori tüzérosztály) pod zapovjedništvom potpukovnika Arthura Pozsonyvárya. Poljsku 9. topničku bojnu činile su 9/I topnička bitnica (baterija, mađ. mađ. üteg géppuskás) lakih mitraljeza na konjima i 9/II topnička bitnica protuzračne obrane s lakim topovima i mitraljezima na ratnim konjskim kolima (mađ. üteg tüzérosztály). Cijeli ustroj 9. poljske topničke bojne činila je još i pripadajuća tehnička operativa: III. bitnica za strojno izvlačenje težeg naoružanja (mađ. gépvontatású üteg), III. vod za strojno izvlače teških prepreka (mađ. gépvontatású vonatosztály) te uobičajena vojna logistika: III. izviđački vod na biciklima (mađ. közelfelderítő repülőszázad), III. promatračka i obavještajna bojna (mađ. híradó zászlóalj), poljska kuhinja, medicinski vod itd.

Prva bojna 17. pješačke pukovnije (dalje 17/I) i 9/I bitnica lakih strojnica na konjima (zapovjednik bitnice bio je poručnik László Szende) bile su u stanju borbene pripravnosti od 3. travnja 1941. i smještene nadomak mađarskog naselja Kiscsehi. Tada zapovjednik jedne pješačke satnije 17/I bojne, poručnik (mađ. hadnagy) Gyula Rózsa prisjetio se: Vrijeme se potpuno promijenilo. Topli proljetni povjetarac zamijenili su jaki i hladni sjeverni vjetrovi i snijeg je počeo padati. Dani su prolazili vrlo sporo i puno smo pili. U međuvremenu, snažne su eksplozije potresala sela u tom području. Kako se ispostavilo, jugoslavenski su graničari digli u zrak mostove preko rijeke Mure. To nije spriječilo većinu mađarskih trupa da uđu na teritorij Kraljevine Jugoslavije pravcem Lenti–Lendava. Dana 16. travnja 1941. prešli su i rijeku Muru kod Goričana (Letenye) te ušli u Čakovec sa sjeveroistočne strane. Pješačka 17/I bojna i 9/I topnička bitnica u sljedećim su se danima polako premještale prema selima Szentmargitfalva i Muraszemenye bliže granične rijeke Mure, gdje su se nalazile do 14. travnja 1941. U utorak 15. travnja 1941. stupio je na snagu ranije dogovoreni nagradni sporazum između Hitlera i Horthyja oko pitanja Međimurja i ostalih mađarskih interesnih teritorija tada već bivše Kraljevine Jugoslavije. To je ujedino označilo i službenu mobilizaciju velikog dijela 17. pješačke pukovnije, točnije pokret glavnine 17/I pješačke bojne i 9/I bitnice lakih strojnica na konjima iz smjera Muraszemenyéa te 17/II pješačke bojne i 9/II bitnice protuzračne obrane s lakim topovima i mitraljezima na ratnim konjskim kolima iz smjera Nagykanizse prema Letenyu i Međimurju. Iako se u Budimpešti strpljivo čekalo pravi (politički) trenutak početka okupacije, manja se grupa prvih mađarskih vojnika već vrlo kasno u noći tijekom 10. travnja 1941. nalazila na vrlo uskom međugraničnom području uz rijeku Muru i unutar teritorija Međimurja.

U petak 11. travnja 1941. vrlo rano ujutro preko improviziranog željezničkog mosta, koji su djelomično u kasnim noćnim satima s 5. na 6. travanj s međimurske strane uspjeli porušiti jugoslavenski inženjeri, a u danima između 8. i 10. travnja za koliko-toliko siguran prijelaz osposobili inženjeri iz sastava njemačke 14. pješačke divizije 46. motoriziranog zbora, u pogranično naselje Kotoriba ulazi većina mađarskih vojnika jedne satnije iz sastava pješačke 17/I bojne (bojnik Farkas nije bio s njima), pojačane 9/I bitnicom lakih mitraljeza na konjima iz sastava 9. poljske topničke bojne. Pješačkom satnijom zapovijedao je poručnik György Péchy. Obje su se te postrojbe još ranije posebnom strateškom naredbom odvojile od glavnine 17/I bojne, koja je na položajima u Muraszemenyéu ostala do ponedjeljka 14. travnja 1941. Nakon kraćeg odmora, mađarski vojnici nastavljaju put prema Prelogu, gdje se privremeno stacioniraju u improviziranom vojnom logoru na otvorenom, čekajući daljnje naredbe. Tijekom tih dana od glavnine 17/I bojne odvojila se i druga pješačka satnija sastavljena od 70-ak vojnika. Predvođena poručnikom Gyulom Rózsom, postrojba se uputila smjerom iz Muraszemenyéa prema Tornyiszentmiklósu, te uz rječnu granicu Mure i preko Pince i Čentibe u Prekomurju sudjelovala u mirnom zauzimanju Donje Lendave 16. travnja 1941. Potom se uputila prema Čakovcu.

Mađarska razmišljanja o ponovnoj okupacij Međimurja bila su prisutna mnogo ranije od samog formalnog ulaska Horthyjeve vojske na taj stoljetni hrvatski teritorij. Službena mađarska politika između dvaju svjetskih ratova nije priznavala odredbe Trianona. Revizionistički mađarski pokret s ciljem povratka svih oduzetih južnih krajeva (Međimurje, Prekomurje, Baranja i Bačka) pod okrilje krune sv. Stjepana dosegnuo je svoj vrhunac 1936. godine. U Čakovcu je 1937. osnovana Mađarska kulturna zajednica, koja je pod krinkom kulturnih aktivnosti snažno u Međimurju djelovala kao politička organizacija s jednakim revizionističkim namjerama. Predsjednik zajednice bio je Otto Pečornik. Pobjedom na izborima u Mađarskoj 1939. godine, članovi desno orijentirane Mađarske stranke života (mađ. Magyar Élet Párt, MÉP) ulaze u mađarski Parlament, čime su stvorene potrebne političke pretpostavke za ostvarenje te ideje.

U Kraljevini Jugoslaviji mađarska zajednica nije imala niti status nacionalne manjine. Prema službenom popisu provedenom 31. ožujka 1931. godine, Međimurje je imalo 96,499 stanovnika, od čega se čak 93,690 osoba izjasnilo za hrvatski jezik kao materinji, a tek 1,297 za mađarski. Etničkih mađarskih obitelji u Međimurju je 1941. godine bilo jako malo. Budući da mađarsko pozivanje na stara povijesna ugarsko-hrvatska prava krune nije davalo nikakve rezultate, mađarska politika revizionizma jaku je bazu i podršku pronašla u međimurskim mađaronima. Mađaroni, kako ih se nazivalo u Međimurju, bile su osobe s hrvatskim podrijetlom i prezimenima, ali odgojene i obrazovane u mađarskom duhu, vrlo često još i rodbinski, poslovno ili ideološki vezane uz Mađarsku i mađarski način života.