Nacional donosi ulomak iz prvog hrvatskog izdanja knjige ‘Sporazum Cvetković – Maček’ povjesničara Ljube Bobana (1933. – 1994.) koji je opisao nastajanje jednog od ključnih dokumenata koji su prethodili Drugom svjetskom ratu na prostoru Jugoslavije

Sporazum koji je 26. kolovoza 1939. bio sklopljen između predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića i predsjednika Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka sastavni je dio šireg kompleksa hrvatskog pitanja. Zato se problemski i nameće potreba da se on promatra u jednom širem kontekstu. Bilo bi stoga potrebno da se u glavnim linijama prikaže osnovna problematika hrvatskog pitanja, da bi se preglednije i jasnije moglo vidjeti i shvatiti kako se ono postavlja i manifestira u jednom razdoblju, u vrijeme Sporazuma od 26. kolovoza 1939. Međutim, tijekom rada na izradi jednog takvog pregleda došao sam do uvjerenja da je to praktički nemoguće. Samo hrvatsko pitanje vrlo je kompleksan problem i već kao prvi krupan problem nameće se pitanje određivanja njegovih stvarnih dimenzija. Ono sadržava unutrašnjopolitički: nacionalni, državnopravni, ekonomski, socijalni, klasni, i vanjskopolitički aspekt. A sva ta pitanja imaju opet svoj historijat, svoje razvojne etape, političke i društvene snage koje su ih nosile i postavljale. Zbog toga što nije bilo moguće dati pregled osnovnih problema hrvatskog pitanja koji bi stvarno zadovoljio one zahtjeve koji se pred takav pregled, kad se on već daje, postavljaju, radije sam se opredijelio za određivanje jednog kvantitativno realnijeg opsega; umjesto šireg pregleda ograničio sam se na uvod koji je prvenstveno faktografski.

Za potpunije razumijevanje osnovnog problema koji se ovdje razmatra isto tako bi bilo potrebno da se na široj osnovi prati društveno-politički razvoj u Jugoslaviji u vrijeme sklapanja Sporazuma i, nakon toga, do sloma Jugoslavije. Takav opseg obavezivao bi da se prate i oni problemi koji su u užoj ili široj vezi sa Sporazumom od 26. kolovoza kao i oni koji stoje izvan toga. Već samo to da se problemi tako klasificiraju i nijansiraju predstavlja opsežan zadatak. S druge strane, to bi bilo i nepraktično zbog toga što bi osnovni problem, Sporazum od 26. kolovoza, time bio zamagljen nizom drugih pitanja.

Ali ne samo što se u radu ne prati cjelokupni politički razvoj u ovom razdoblju već se u svim manifestacijama ne prate ni oni politički problemi ni procesi koji se u većoj ili manjoj mjeri mogu vezati uza sam Sporazum od 26. kolovoza. A ovakvo stanovište bilo je opet uvjetovano dvama glavnim razlozima: a) ti problemi nisu u svim dijelovima zemlje jednaki; drukčije se postavljaju u Sloveniji nego u Hrvatskoj, ovdje drukčije nego u Srbiji itd.; b) kvaliteta tih procesa je raznolika, bilo da su zasnovani na nacionalnoj, socijalnoj, klasnoj ili drugoj osnovi. Različiti s obzirom na područje na kome se događaju ili osnovu na kojoj se pojavljuju, svi ovi problemi nisu mogli biti praćeni u svojim raznolikim manifestacijama, a da se ne mijenja i koncepcija samoga rada. Kako se u većini problema koji su zahvaćeni obradom moralo ići, zbog takvog stanja obrade tih problema, na eksponiranje faktografskih elemenata, i to u većem opsegu, to je nametnuti kvantitativni opseg obrade pojedinih pitanja zahtijevao i kvantitativno sužavanje problema koje se moglo razmatrati. Veći broj problema moguće bi bilo uključiti samo u slučaju da su oni u takvom stanju obrade da se više ili manje mogu koristiti već raščišćeni faktografski odnosi, iskristalizirana i uopćena shvaćanja, što većinom nije bio slučaj.

Sporazumu Cvetković-Maček pristupio sam prvenstveno s historijsko-političkog aspekta. A kako se ni u ovom okviru njegov pravni aspekt ne može potpuno zanemariti, to se i taj problem morao uključiti u razmatranja. Pri tom sam dao ono što sam smatrao za najvažnije i uglavnom u okviru onog što je već tada o ovim pitanjima bilo napisano. Sam pravni aspekt ovog Sporazuma zaslužuje i potpuno zasebna i detaljna razmatranja. To isto vrijedi i za privredno-financijsku problematiku, i onu čisto teoretsku i onu praktičnu, koju je postavio ovaj Sporazum.

Način kako se problemu pristupilo i opseg u kome se on izlaže bili su, dakle, s jedne strane određeni uvjetima i mogućnostima njegove obrade, a s druge strane bili su rezultat težnje da se što neposrednije zahvati u pitanja koja su u najužoj vezi sa Sporazumom od 26. kolovoza 1939. Rezultat je bio da je sam problem u određenom smislu istrgnut iz šireg opsega i sužen mada se ipak ukazalo na sve njegove osnovne dimenzije. Ovakav pristup ima svoje prednosti i nedostatke. Prednost je u tome što je bilo moguće da se na taj način potpunije rekonstruira i sagleda ona strana Sporazuma koja mu je davala osnovno obilježje i koja se najpotpunije i najintenzivnije izrazila, tj. politička strana, koja i predstavlja centralno pitanje u ovome radu. Nedostaci se očituju u tome što je na ovaj način niz pitanja ostao nerazjašnjen; u prvom redu ona pitanja koja bi trebalo da razjasne stvarnu pozadinu (društvenu, ekonomsku, klasnu) onih političkih pojava i problema o kojima se u radu više govori. Isto tako je izostala potpunija analiza procesa i posljedica koje je u svim oblastima društveno-političkog života proizveo Sporazum od 26. kolovoza. Sve ovo može biti razlog da se kod čitatelja pojavi niz nejasnoća i nesporazuma.

Kad se sastao sa Simovićem, Maček se najprije interesirao za to kakvi su izgledi da se s Njemačkom izbjegne rat. Simović ga je uvjeravao da takva mogućnost postoji jer ni Talijani ne žele rat

Zapisi su bili više zamišljeni kao memoari, ali oni to stvarno nisu. U njima je, u vezi sa Sporazumom Cvetković-Maček, data jedna rekonstrukcija, prvenstveno na osnovi štampe, ali parcijalna i ponegdje netočno interpretirana. Ferdo Čulinović u okviru svojih širih rasprava u više se navrata dodirivao ovih pitanja, bilo s historijsko-političkog bilo s pravnog stanovišta. Od njegovih radova treba ukazati na ove: Državnopravna historija jugoslavenskih zemalja XIX i XX vijeka, Slom stare Jugoslavije, Jugoslavija između dva rata. Za ove radove, ako se to tiče problematike koja nas ovdje interesira, može se primijetiti općenito da je nedovoljno izvršena faktografska rekonstrukcija sputavala autora u pokušajima da dade šire ocjene i zaključke. U posljednje vrijeme o tome piše i Velimir Terzić u uvodnim razmatranjima svog rada Jugoslavija u aprilskom ratu 1941. Kod njega se ponovio slučaj kao i kod svih onih koji su donosili zaključke prije nego što je problem dovoljno proučen. O tijeku pregovora i sklapanju sporazuma nešto više podataka, uglavnom već otprije poznatih, donio je Nikola B. Milovanović (Od marsejskog atentata do Trojnog pakta) dajući mjestimično proizvoljne interpretacije.

U okviru općeg interesa za historiju Jugoslavije između dva rata u stranoj literaturi, prvenstveno u Velikoj Britaniji i Americi, dodiruju se i pitanja i razdoblje o kome se ovdje raspravlja. Više pozornosti privlači knjiga J. B. Hoptnera Yugoslavia in Crisis 1934—1941. već samim tim što je ona specijalno posvećena Jugoslaviji i ovom razdoblju i, s druge strane, zato što autor donosi izvjesnu dokumentaciju za koju se može zaključiti da je dobivena od kneza Pavla, čime se upotpunjuju izvori, što svakako omogućava i upotpunjavanje slike toga razdoblja i problema.

Od memoarske literature za sam problem značajniji su Mačekovi memoari (In the Struggle for Freedom). Oni su u cjelini vrlo oskudni i značajniji su s obzirom na autora koji je bio jedan od partnera Sporazuma nego s obzirom na ono što je u njima rečeno. Ni drugi partner Sporazuma, Dragiša Cvetković, nije (u seriji Dokumenti o Jugoslaviji, objavljenoj u Parizu) o problemu nešto više rekao. U memoarima Milana Stojadinovića (Ni rat ni pakt) za ovaj problem su značajniji podaci koji se odnose na njegovo rušenje s položaja predsjednika vlade mada podaci koje Stojadinović donosi uglavnom ne mijenjaju sliku koja je formirana na osnovi podataka poznatih iz drugih izvora. U emigrantskoj literaturi i štampi ova pitanja češće spominju kako oni koji o njima mogu nešto reći s obzirom na svoje tadašnje pozicije i ulogu tako i oni koji se s tim publicistički, a ponegdje i znanstveno, bave. Među ovim prvenstveno polemičko-publicističkim člancima i raspravama nailazi se i na podatke koji su i od nesumnjivog znanstvenog interesa.

Vanjskopolitička problematika koja je od interesa za naša razmatranja kod nas je dosada malo znanstveno obrađivana. Najinstruktivnija je rasprava Živka Avramovskog Sukob interesa V. Britanije i Nemačke na Balkanu uoči drugog svetskog rata, koja je objavljena u Istoriji XX veka, Zbornik radova II.

Vladko Maček raspravljao je u Beogradu o tome što bi mogao učiniti da spasi mir u ovome dijelu Europe i poštedi svoj hrvatski narod, a time i srpski i slovenski, ratnih strahota

Objavljena dokumentacija koja za ovaj problem dolazi u obzir prvenstveno se odnosi na vanjskopolitičku problematiku, ali se također nalaze i značajni dokumenti koji se odnose i na čisto unutrašnju problematiku. Ovdje je riječ o dokumentima objavljenim u inozemstvu. Među ovima korisno su poslužile serije poznatih dokumenata: Documents on German Foreign Policy, Documents on British Foreign Policy, Foreign Relations of the United States, I documenti diplomatici italiani.

Što se tiče štampe iz tog razdoblja i mogućnosti njezine upotrebe, osnovno je upozoriti na ovo: do zaključenja Sporazuma štampa daje vrlo malo mogućnosti da se prate osnovni problemi i pozicije pojedinih faktora. O tome se gotovo ništa nije pisalo; bar ne tako da bi to omogućilo dobivanje ma i osnovne orijentacije. U štampi se aktualni problemi nisu raspravljali kako zbog cenzure tako i zbog prešutnog sporazuma da se ta pitanja ne raspravljaju javno, što bi u praksi značilo polemički. Ovaj nedostatak nadoknađuje se time što se raspolaže s nešto više dokumentacije. Osnovnu orijentaciju i moguće je dobiti samo na osnovi dokumentacije i, tek kad se na osnovi nje ta orijentacija dobije, lakše je i korištenje oskudnih podataka u štampi. U razdoblju nakon Sporazuma štampa dobiva veću vrijednost iz dva razloga. Prvo, zbog toga što ona u jednom mnogo širem opsegu tretira problematiku, što je bilo moguće i zbog relativno blaže cenzure nego u prethodnom razdoblju. Drugo, zato što je za ovo razdoblje dokumentacija oskudnija, pa samim tim štampa dobiva veću vrijednost.

Ne može se reći da je arhivska dokumentacija koja je bila na raspolaganju baš tako oskudna mada je neusporedivo veći trud koji je trebalo uložiti u njezino pregledavanje nego što je stvarni efekt toga napora. Teškoće pri tome ne dolaze samo otuda što u arhivskim fondovima nije bilo moguće pronaći dokumentaciju koja bi se odnosila na problem već u velikoj mjeri i otuda što je većina arhivskih fondova u nesređenom stanju. Diplomatski arhiv Državnog sekretarijata za inostrane poslove pružio je izvjesnu dokumentaciju koja se odnosi na čisto vanjskopolitičku problematiku uopće, dok sam, prilazeći obradi tih fondova, očekivao da ću naići na dokumentaciju koja će više omogućiti sagledavanje tzv. vanjskopolitičkog aspekta hrvatskog pitanja, što nije bio slučaj, izuzev nekoliko čisto fragmentarnih podataka. Najbogatije podatke pružili su mi Državni arhiv Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Arhiv Vojnoistorijskog instituta JNA. U Državnom arhivu koristio sam se sljedećim zbirkama građe: zbirkom Milana Stojadinovića, zbirkom Jovana Jovanovića Pižona, zbirkom Lazara Markovića, zbirkom Milana Jakovljevića i Centralnim presbiroom. Zbirka Stojadinovića sadržava dokumentaciju različite provenijencije, a ne samo Stojadinovićevu zaostavštinu, kao što bi se iz naziva moglo shvatiti, mada se u njoj pretežno nalazi dokumentacija iz Stojadinovićeve osobne arhive. Zbirka Jovana Jovanovića iz više razloga ima naročito značenje. Iz nje je moguće potpunije sagledati držanje Udružene opozicije, što je dosada u mnogo čemu bilo nejasno. U ovoj zbirci pretežno se nalaze zabilješke Jovanovića. One su značajne ne samo za utvrđivanje stavova samog Jovanovića već mnogo šire, s obzirom na način kako su vođene. Jovanović je pretežno i bilježio stavove drugih, bilo pojedinaca iz političkih grupa, pa ovi podaci dobro dolaze za rasvjetljavanje stanovišta onih pojedinaca i grupacija za koje ne postoje drugi podaci. Takav je slučaj na primjer u vezi s nekim Mačekovim gledištima, koja inače nije moguće potpunije utvrditi na osnovi drugih podataka jer za ta pitanja nisam naišao gotovo ni na kakvu dokumentaciju samog vodstva HSS-a. Ostale tri zbirke u Državnom arhivu imaju manju važnost. Arhiva Vojnoistorijskog instituta je najsređenija i u njoj se moguće relativno najbrže orijentirati. Niz dokumenata koji je ovdje pronađen predstavlja kvalitetno vrlo značajne izvore. Vrlo korisno poslužila mi je i mikroteka ovog Instituta, snimke onih dokumenata koje se nalaze u Ministarstvu vanjskih poslova u Bonnu. Značajne dokumente iz ove provenijencije koristio sam i u mikroteci suradnika Istorijskog odeljenja Instituta društvenih nauka. U Arhivu Instituta za istoriju radničkog pokreta, u Beogradu, i Arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta, u Zagrebu, također sam naišao na izvjesne podatke koji su korisno poslužili.

U Prilogu su donesena neka dokumenta radi lakšeg praćenja problema koji se izlažu. Time ni izdaleka nije iscrpljen izbor dokumenata koje bi bilo korisno priložiti. Upućujem svoju zahvalnost svima, ustanovama i pojedincima, koji su mi, svojom pomoći i savjetima, omogućili da ovaj rad dovršim i predam javnosti.

U Zagrebu, rujan 1964.

Ljubo Boban

Maček je 4. travnja 1941. ujutro doputovao u Beograd. Tog dana Hrvatski dnevnik pisao je: „Danas je, nakon dugotrajnog konferiranja, predsjednik dr Vladko Maček odlučio primiti ponuđeno mu mjesto prvog potpredsjednika vlade. Do te je odluke došlo nakon izvještaja, koje su mu podnijeli ban Hrvatske dr Ivan Šubašić, potpredsjednik HSS ing. August Košutić i hrvatski ministri, te nakon poruke predsjednika vlade Dušan T. Simovića i ministra vanjskih poslova dr Momčila Ninčića. Dr Vladko Maček primio je također niz pisama od istaknutih srbijanskih i slovenskih političara. Na temelju toga, kako je rekao u izjavi, koju je danas dao novinarima, stekao je uvjerenje, da su sadašnji prvaci Srbije i srpskoga naroda isto tako iskreni za mir kao i on.“ „Ovako motivirana odluka dra Vladka Mačka ovlašćuje na zaključak, da će on u novoj vladi aktivno raditi na tome da se uspostave dobri odnošaji s našim susjedima, koji su posljednjih dana pomućena.“ „Nakon odluke predsjednika dra Mačka imala bi se pročistiti vanjskopolitička atmosfera. Njegova odluka znači početak snažne inicijative jedne veoma ugledne političke ličnosti, da se učini sve, što je moguće, za mir u ovome dijelu Europe.“ Sutradan, osvrćući se na jedan članak Politike, Hrvatski dnevnik pisao je: „Ali u vezi s time moramo i mi reći, da nismo ni časa sumnjali u to, da Beograd ne će u ovim kritičnim časovima ni pokušati da promijeni sadašnji status banovine Hrvatske na njezinu štetu. Znali smo, da je predsjednik vlade Dušan T. Simović već na prvoj sjednici vlade izjavio, da u Hrvatskoj ne će biti ni osobnih ni stvarnih promjena. Prema tome i zadržavanje dra Vladka Mačka u Zagrebu nakon te sjednice vlade nije imalo svoj uzrok u tome, što bi on računao, da će sadašnja vlada uspostaviti stanje prije 26. kolovoza i poništiti one državne akte, kojima je uređen današnji položaj banovine Hrvatske. Razlozi zašto je dr Vladko Maček i nakon toga još ostajao u Zagrebu i vijećao sa svojim najužim suradnicima, sasvim su drugi. Dr Vladko Maček je raspravljao i razmišljao o tome, što bi mogao učiniti, da spasi mir u ovome dijelu Europe, da tako poštedi svoj hrvatski narod, a time i srpski i slovenski od ratnih strahota i nesreće. Pošto je saslušao razne izvještaje i primio razne poruke, on se odlučio na to, da pođe u Beograd i prihvati se jednog velikog zadatka.“

Maček je već u prvim kontaktima sa Simovićem 4. travnja 1941. pokrenuo pitanje stava vlade prema Sporazumu od 26. kolovoza 1939. kao i proširenju kompetencija Banovine Hrvatske

Kad se sastao sa Simovićem, Maček se najprije interesirao za to kakvi su izgledi da se s Njemačkom izbjegne rat. Simović ga je uvjeravao da takva mogućnost postoji, smatrajući da ni Talijani u tom momentu ne žele rat između Osovine i Jugoslavije, strahujući da bi njihove pozicije u Albaniji bile dovedene u pitanje prije nego što bi im stigla njemačka pomoć. Maček se, međutim, uvjerio da su izgledi za izbjegavanje rata s Njemačkom vrlo minimalni. Petog travnja otpravnik poslova Njemačkog poslanstva, Feine, izvijestio je sljedeće o razgovoru koji je otpravnik poslova Slovačkog poslanstva tog dana ujutro imao s Mačekom: „Slovački otpravnik poslova koji je Mačeku lično blizak govorio je jutros s njim i saopćava mi o tome:

U Mačekovoj okolini vlada duboka utučenost. Kada je otpravnik poslova stupio u predsoblje pozdravili su ga riječima: ‘Vi ste nas prevarili!’

Sam Maček izgleda jutros slomljeni starac. On je samo s mukom mogao da govori i svoje misli je izražavao više gestovima no riječima. Osnovna tendencija izlaganja bila je: Ne mogu da nađem rješenje. Maček se još grčevito drži za nejasne nade ali ni sam više ne vjeruje da je rat moguće izbjeći. A na to je bio usmjeren čitav njegov napor, jer po njegovom shvaćanju rat dovodi do raspada države. Da sada sasvim okrene kormilo (dio teksta nečitljiv — Lj. B.) Maček ne može da se odluči, jer se plaši da bi Srbi tada odmah napali Hrvatsku. Kada bi mogao, on bi najradije još danas otputovao za Zagreb. No to zavisi od srpskog odobrenja koje je, po mišljenju Mačekove okoline, nevjerojatno. Srbi nisu čak dopustili ni da se Šubašić, koji je vodio pregovore i na čije se izlaganje Maček odlučio na put u Beograd, pozove ovamo iz Zagreba, već su to odbili iz razloga tehničkih teškoća u željezničkom saobraćaju. Zaključak: Mačekova politika i sam Maček doživjeli su slom.

Na srpskoj strani je glavni predstavnik bezobzirne politike nasilja major Knežević koji je inscenirao i državni udar od 27. marta. To mi je potvrđeno s druge pouzdane strane uz dodatak: K.[nežević] je tada htio stvar okončati u krvi, u čemu ga je naročito spriječio sadašnji potpredsjednik Jovanović.“

Maček je već u prvim kontaktima sa Simovićem, preko Šubašića i Košutića, pokrenuo pitanje stava vlade prema Sporazumu od 26. kolovoza 1939. kao i pitanju proširenja kompetencija Banovine Hrvatske. Od Simovića je dobio pozitivan odgovor na jedno i drugo pitanje već u telefonskom razgovoru 27. ožujka ujutro. Prilikom Mačekova odlaska u Beograd, 3. travnja, s njim je otputovao i ban Šubašić, u vezi s realizacijom onih obećanja koja su dobivena od Simovića. Rezultat ovoga bilo je desetak novih uredaba, od kojih su se neke odnosile na pitanje kompetencija Banovine Hrvatske i funkcioniranje Banske vlasti.