Objavljeno u Nacionalu br. 1103, 17. lipanj 2019.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Rastrgane godine’ njemačkog povjesničara Philippa Blooma u kojem opisuje tragediju i posljedice Španjolskog građanskog rata koji se vodio od 1936. do 1939. godine, a čiji je epilog dovođenje na vlast desničarski nastrojenog generala Francisca Franca

Kupola na tornju zgrade Telefónice, telefonske centrale, uzdiže se iznad elegantnog Plaça de Catalunya, jednog od središnjih trgova u Barceloni. U svibnju 1937. pogled s tog tornja pokazivao je grad u ratnom stanju. Barcelona, glavni grad Katalonije, koja je upravo postala autonomna, bila je u rukama republikanaca, koji su bili odani izabranoj vladi. Nedaleko od grada republikanska je vojska vodila ljutu borbu s pobunjenim nacionalističkim trupama. Fronta se nalazila kod Zaragoze – dovoljno blizu da bi se čulo tutnjanje artiljerije, no dovoljno udaljeno da nije akutno ugrožavala život u gradu. Unatoč tome atmosfera je bila izrazito napeta, a regionalna vlada, Generalitat, otkazala je tradicionalnu paradu komunista za Prvi svibnja, jer se defile tisuća naoružanih muškaraca u središtu grada činio preopasnim. Različite političke frakcije republikanaca borile su se za prevlast; komunisti, marksisti i anarhisti stalno su bili upleteni u međusobne oružane okršaje, a politička ubojstva bila su svakodnevna. “Olujni oblaci sve više prijete nad Barcelonom”, pisale su anarhističke novine Solidaridad Obrera.

Dana 3. svibnja pred telefonskom centralom, koju su kontrolirali anarhisti, zaustavila su se tri kamiona. Na zapovijed Eusebia Rodrigueza Salasa, komesara za javni red, naoružani vojnici su opkolili zgradu. Pozvali su osoblje u zgradi da se preda. Kiša pucnjeva iz unutrašnjosti bila je odgovor. Pripadnici milicije su se sklonili u zaklon i uzvratili paljbu – primirje u gradu tako je završeno jednim udarcem.

George Orwell bio je pripadnik Međunarodnih brigada i nalazio se u Barceloni, na dopustu s fronte, kada su započele borbe. “Kada sam istog popodneva između tri i četiri sata bio negdje na sredini Ulice La Rambla, čuo sam nekoliko pucnjeva. Okrenuo sam se i vidio skupinu mladića s puškama u rukama i crveno-crnim maramama anarhista oko vrata, koji su išli jednom pokrajnjom ulicom, koja se račva od Ramble prema sjeveru. Očito su pucali na nekoga u jednom visokom, osmerokutnom tornju – mislim da je to bila crkva – koji je dominirao tom sporednom ulicom. Odmah sam pomislio: ‘Evo počinje’.”

Kada se vijest o napadu na telefonsku centralu proširila gradom, suparničke su milicije podigle barikade od kamenja s pločnika, vreća pijeska i velikog pokućstva, koje su dovukli iz okolnih kuća na ulicu ili bacili kroz prozor. Tijekom sljedećeg tjedna snajperisti na krovovima vladali su ulicama, a krvavi okršaji zbivali su od kuće do kuće kroz središte grada. Stalno je dolazilo do teških uličnih borbi, u kojima je ubijeno oko 400 ljudi. Republikanska vojska počela je samu sebe komadati.

JEDNA ZEMLJA SE RASPADA

U usporedbi s drugim događajima tog užasnog rata – slavnim bitkama, opskurnim masakrima, bezbrojnim smaknućima – taj se svibanjski tjedan u Barceloni činio samo kao jedna epizoda u općoj grozoti i beznadnoj živodernici međusobnog klanja, čije su se žrtve obično brojile u tisućama. Unatoč tome ta je epizoda promijenila rat. Španjolski vojni puč postao je međunarodnim dijadoškim ratom, limbom nadolazećeg globalnog sukoba.

Španjolski građanski rat izbio je kada je jedna skupina generala pod vodstvom Francisca Franca izvela puč protiv izabrane vlade premijera Manuela Azañe. Ta je pobuna doduše oslabila vladu, ali frankisti su uspjeli ugrabiti vlast samo u malom broju provincija. Uslijedio je krvavi građanski rat, čiji korijeni sežu daleko u španjolsku povijest. Španjolska je bila relativno slabo industrijalizirana i još uvijek pretežito seoska. Pojedinačne regije jako su se razlikovale u svojim tradicijama, jezicima i povijesnim iskustvima, a kroz stoljeća uglavnom je utjecaj Katoličke Crkve Španjolcima davao jedinstveni kulturni identitet. Geografski odvojena Pirinejima od ostatka Europe i pod duhovnom hegemonijom Crkve, činilo se da je to zemlja koju su prosvjetiteljstvo i industrijalizacija uglavnom zaobišli.

General Franco je grad Oviedo prepustio svojim legionarima, koji su danima pljačkali, palili, silovali žene, muškarce okupljali i ubijali. Oko 2.000 ljudi je ubijeno, a daljnjih 20.000 do 40.000 je zarobljeno

Istovremeno možda nijedna druga europska zemlja nije bila toliko ispresijecana dubokim kulturnim rovovima. U velikim gradovima vladala je izražena urbana kultura s međunarodno uglednim i međusobno povezanim protagonistima poput filozofa Joséa Ortega y Gasseta, pisca i filozofa Miguela de Unamuna, pjesnika Federica García Lorce, njegovog bliskog prijatelja Salvadora Dalíja i arhitekta Antonia Gaudía. No izvan velikih gradova Španjolska je bila druga zemlja, koju povjesničar Piers Brendon ovako opisuje: “Muškarci koriste iste drljače kao u kamenom dobu, srpovi se nisu mijenjali od brončanog doba, mlatila su ista kakva su opisana u Starom zavjetu, a plugovi su kao sa grčkih vaza. Seljaci nose odijela od crnog baršuna, no zapravo imaju srednjovjekovni mentalitet: jedni se boje vještica, drugi misle da svi protestanti imaju repove.” Situaciju nije uopće olakšavala činjenica da su svećenici u mnogim selima djecu aktivno sprečavali da nauče čitati, kako ne bi ukaljali duše neprimjerenom lektirom i kritičkim mišljenjem.

Španjolska je 1930. bila pretežito poljoprivredna zemlja. Na površini dvostruko većoj od Velike Britanije bilo je srazmjerno znatno manje željezničkih linija i cesta. Milijuni ljudi još uvijek su živjeli u “uspavanim pueblima, čije su prljave krivudave ulice bile obrubljene sivim kućama – najčešće kolibe pune buha, s podovima od utabanog blata, prozorima koji su bili crne rupe i sobama u kojima je smrdjelo na dim i gnojivo”.

U gradovima je postojala izražena opozicija često veoma reakcionarnoj Crkvi, zemljoposjednicima i plemstvu. U industrijskim slamovima i siromašnim predgrađima Madrida i Barcelone anarhisti su propovijedali svoje radikalno evanđelje protiv svakog autoriteta, a iako su svećenike mrzili iz dna duše, njihov je nauk bio jednako krut i puritanski kao i crkveni. Aktivisti su svoje sljedbenike odvraćali od alkohola i duhana i grmjeli protiv seksualnog razvrata i borbi s bikovima.

Kako bi anarhiste i komuniste držala pod kontrolom i spriječila revoluciju, španjolska vojska nije djelovala kao obrambena sila, koja bi branila svoju državu na njenim granicama, već kao sila koja je okupirala vlastitu zemlju. Njezina je zadaća bila obrana statusa quo u kojem je postojala stroga društvena hijerarhija i apsolutna dominacija Crkve koja se miješala i u politiku, civilni život i škole. Osam stotina generala je zapovijedalo vojskom bez tenkova, bez zrakoplova-lovaca i s jednim jedinim bombarderom. Obični vojnici imali su uglavnom zastarjelo oružje i plaćani su neredovito i loše. Streljivo u vojnim magazinima ne bi bilo dostatno ni za 24 sata ratovanja.

Kralj Alfonso XIII. više je cijenio sigurnost diktature nego slučajnosti demokracije. Tako je već 1923. podržao vojni puč pod generalom Miguelom Primo de Riverom. Uz parolu “domovina, vjera, monarhija” Primo de Rivera zemlju je međutim doveo do ruba propasti pa su 1931. na parlamentarnim izborima republikanske stranke odnijele uvjerljivu pobjedu. Kralj je pobjegao, a da nije čak ni stigao abdicirati. Nova je vlada zamislila ambiciozan program reformi: uvođenje svjetovnih škola, smanjenje vojske i broja časnika, djelomično podržavljenje crkvenih posjeda i opsežnu agrarnu reformu. Novi je ustav jamčio svim Španjolcima slobodu govora i okupljanja i uveo pravo glasa za žene.

Taj je val modernizacije naišao na žestok otpor onih koji su time gubili utjecaj i moć i koji su vjerovali da će svjetovna vlada uništiti španjolsku dušu. U središtu oporbe bio je bivši zapovjednik vojne akademije u Zaragozi, Francisco Franco. Kada je Akademiju 1931. zatvorio intelektualni ministar rata i kasniji premijer Manuel Azaña, general Franco je degradiran u pukovnika. To poniženje nikad nije zaboravio.

EL CAUDILLO

Niskog rasta, s ljupkim trbuščićem i rano oćelavio, general Franco nije bio baš herojska figura, ali je stekao poštovanje puritanskom marljivošću i potpunom neustrašivošću u opasnim situacijama. Već 1926. unaprijeđen je u generala kao najmlađi muškarac u Europi, prvi nakon Napoleona. Ozbiljno je shvatio obranu svog položaja i svojih interesa i probio se s brutalnom čvrstoćom. Zemlja je to mogla osjetiti već 1934. Nakon što su izbori 1933. na vlast doveli desno-orijentiranu vladu, koja je odmah zaustavila započete reforme, rudari u Asturiji, na sjeveru zemlje, započeli su štrajk. Trideset tisuća radnika zaposjelo je regionalni glavni grad Oviedo, a svoj su bijes prema novoj vladi i starim praksama često iskaljivali u užasnim napadima na svećenike, časne sestre i crkve, a zapalili su i sveučilište.

Vojnici iz Maroka i pripadnici Španjolske legije stranaca pod zapovjedništvom generala Franca poslani su u sjevernu Španjolsku, gdje su pokrenuli orgiju nasilja

Franco je dobio naredbu da uguši pobunu. S obzirom da nije vjerovao domaćim, neiskusnim vojnicima, za taj je zadatak izabrao kolonijalne postrojbe koje su bile prokušane u borbi i koje prema stanovništvu nisu osjećale nikakvu lojalnost. Vojnici iz Maroka i pripadnici španjolske legije stranaca poslani su u sjevernu Španjolsku, gdje su pokrenuli orgiju nasilja. Pobunjeni radnici ubili su 33 svećenika i časnih sestara i oko 300 vojnika koji su ih napali. Sada je Franco grad prepustio svojim legionarima, koji su danima pljačkali, palili, silovali žene, muškarce okupljali i ubijali. Oko 2.000 ljudi je ubijeno, a daljnjih 20.000 do 40.000 je zarobljeno. Kada su se afričke jedinice konačno povukle, središte grada je bilo u ruševinama. Ustanak je okončan, Franco je sebi osigurao ugled nemilosrdnog izvršitelja.

Dvije godine kasnije Francova okrutnost se isplatila. Nakon što je konzervativna vlada pala u veljači 1936. zbog skandala oko korupcije, reformator Azaña opet je postao predsjednik vlade. Franco je kao vojni zapovjednik premješten na Kanarske otoke – po drugi put ga je protivnik ponizio. Kada ga je jedna skupina urotnika kontaktirala da pripreme vojni udar, isprva je oklijevao, no kada je 12. srpnja José Calvo Sotelo, vođa desne opozicije, ubijen od strane republikanskih vojnika, Franco se priključio pobunjenicima. Dana 18. srpnja časnici su krenuli u akciju.

Pobunjenici su pretpostavili da slaba vlada pod vodstvom profinjenog predsjednika neće pružiti gotovo nikakav otpor, ali nisu računali s odlučnošću anarhista, komunista, socijalista i drugih ljevičarskih skupina. Dok su se mnogi gradovi na pobožnom i monarhističkom jugu i zapadu zemlje uskoro priključili pobunjenicima, Madrid, autonomna regija Katalonija i Baskija, kao i druge obalne regije ostale su vjerne ljevičarskoj vladi. Komunistička parlamentarka Dolores Ibárruri, koju su zbog vatrenih govora njezini brojni obožavatelji prozvali La Pasionaria, skovala je bojni poklič republikanaca: ‘¡No pasarán!’, neće proći. S obzirom da pobunjeni nacionalisti nisu uspjeli u jednom zamahu porobiti zemlju, sad su je morali osvajati komad po komad. Španjolska je potonula u građanski rat.

U tjednima nakon puča dijelove zemlje je preplavio val borbi i pokolja. Obje su strane podmirivale stare račune. Republikanski Madrid napali su pobunjenici, na što je vlada odlučila braniti grad. Borcima je podijeljeno 50.000 pušaka i oni su trebali braniti splet barikada na malim ulicama i velikim bulevarima – no samo 5.000 pušaka imalo je udarne igle, potrebne da bi puške funkcionirale. Ostale igle čuvale su se u golemoj vojarni Montaña, koju su već zauzeli pobunjenici. Republikanske snage stoga su napale vojarnu uz masovni javni poziv, sjurile se na nju i poklale gotovo sve branitelje. Ubrzo potom, 22. kolovoza, republikanska milicija je ugušila pobunu desničarskih, falangističkih zatvorenika u jednom velikom zatvoru i pritom ubila trideset zatvorenika, među njima nekoliko bivših članova vlade.

Tijekom prvih mjeseci Građanskog rata republikanski su borci ubili oko 38. 000 ljudi, samo u Madridu 8.815 i otprilike isto toliko u Kataloniji. Katolički svećenici, redovnici i časne sestre često su tretirani posebno okrutno. Ubijeno je oko 4.200 svećenika, 2.400 klerika nižeg ranga i 283 časne sestre. Mnogi od njih živi su spaljeni u svojim crkvama i samostanima, drugi su ustrijeljeni, nakon što su morali sami sebi iskopati grob; neki su, čini se, bili kastrirani i, još živima, izvađena im je utroba. Oni koji su bili sumnjičeni za izdaju ili simpatiziranje protivničke strane, rado su bili povedeni u “obilazak” automobilom i ustrijeljeni izvan grada. Glumica Maria Casarès, kći jednog bivšeg premijera, radila je tijekom rata u jednoj bolnici u Madridu. Jednoga dana našla je krv na stražnjem sjedištu svoga automobila. Njezin se mladi vozač ispričao sa zagonetnim smiješkom i slijeganjem ramenima: “Jutros smo jednog momka vodili u obilazak, nažalost nisam još stigao oprati auto.”

Ljevičarsko nasilje bilo je endemično i često obilježeno velikom okrutnošću – no njega je upražnjavala svjetina i male skupine, koje su radile na svoju ruku. Na strani nacionalista nasilje je bilo dio sustavne terorističke kampanje, koja je bila upravljana odozgo. Nacionalistički zapovjednici zakleli su se da će Španjolsku očistiti od svih “unutarnjih neprijatelja” pa su posvuda, gdje god bi došli, ubijali političare, ljevičarske parlamentarne zastupnike, nastavnike, slobodne zidare, liječnike, odvjetnike, sindikaliste i ostale koji im nisu bili po volji. Često je bilo dovoljno da nosite naočale i izgledate kao intelektualac. Slavni pjesnik Federico García Lorca nije pripadao nijednoj stranci, no glasio je za dovoljno liberalnog čovjeka da zaradi smrt. Jedan od njegovih ubojica, falangistički zemljoposjednik, kasnije je hladno izjavio: “Ubili smo Federica García Lorcu. Pucao sam tom homoseksualcu dvaput u šupak.”

U gradovima i selima koji su bili pod kontrolom nacionalista, osnovani su odbori falangista, zemljoposjednika, svećenika i časnika koji su zarobljenike osuđivali na smrt u roku od nekoliko minuta

U gradovima i selima koji su bili pod kontrolom nacionalista, osnovani su odbori, koji su se sastojali od falangista, zemljoposjednika, svećenika i časnika i koji su zarobljenike osuđivali na smrt u roku od nekoliko minuta, a branitelje nisu ni saslušali. Neki streljački vodovi radili su 24 sata dnevno kako bi ispunili normu. Često su žrtve smaknute uz zid groblja. Mnogi od njih su svojim zadnjim dahom vikali ¡Viva la libertad!. U jednom selu u Rioji jedan je seljak čuo i zabilježio 1.005 smaknuća. Nisu sve žrtve bile pokopane. Leševi poznatih ljevičara često bi danima bili javno izloženi i trunuli su na javnim trgovima i raskrižjima na ljetnoj vrućini.

Sevilla, jedan od prvih gradova koji je pao u ruke nacionalista, bila je “očišćena” s posebnom okrutnošću. Zatvori su već bili prepuni službenika državne uprave, radnika iz mjesne tvornice maslinovog ulja i drugih ljudi koji su simpatizirali s ciljevima republikanaca, tako da je sljedeći utovar osuđenika na smrt bio zatočen u kazalištima i kinima. Oko 8.000 ljudi smaknuto je u Sevilli samo u drugoj polovini 1936. U Cordobi, koja je nakon slabog otpora pala u ruke nacionalista, svećenici i zemljoposjednici izrađivali su popise imena onih koji trebaju odmah umrijeti. No ti popisi nisu bili dovoljno dugački za bojnika Brunu Ibáñeza, mjesnog vojnog zapovjednika, koji je bio u stanju, prema riječima jednog falangističkog odvjetnika “postrijeljati čitav grad”. Naredba je glasila: nema milosti. Dan za danom punjeni su podrumi zapovjedništva novim zarobljenicima, svaku večer bili su opet prazni. Oko 10.000 ljudi pali su kao žrtve u toj ubilačkoj kampanji, deset posto stanovnika grada.

Pokolj koji su počinili republikanci u Badajozu u Provinciji Extremadura, u blizini portugalske granice, na strašan je način uzvraćen. U jednoj noći u kolovozu republikanske su trupe zatvorile svećenike i druge nacionaliste u nekoliko crkava i zapalili ih. Dvanaest je ljudi umrlo, osmero od njih su bili živi spaljeni. Ukupno su republikanske jedinice ondje ubile oko 243 ljudi. Kada su nacionalističke trupe zauzele to područje, bile su odlučne krvavo se osvetiti. Muškarci, žene i djeca najprije su masakrirani na ulici, a zatim su vojnici počeli stanovništvo skupljati u areni za borbe s bikovima.

Vojnici su išli kroz grad u potrazi za republikanskim borcima. Ljude su nasumce zaustavljali na ulici te su im kidali košulje da vide imaju li modricu na desnom ramenu, koja nastaje od povratnog trzaja puške. Tisuće ljudi su dovedene u arenu za borbe s bikovima. Američki novinar Jay Allen, dopisnik Chicago Tribunea, opisao je u jednom članku što se zatim dogodilo: “U 4 sata ujutro natjerali su ih kroz vrata, kroz koja obično ulazi povorka toreadora, u arenu. Tamo ih je dočekala strojnica. Kad je Sunce izlazilo, krv je prema iskazima svjedoka bila duboka čitav pedalj. (…) Ne sumnjam u to. 1.800 muškaraca, bilo je tamo i žena, pobijeno je unutar dvanaest sati. 1.800 tijela sadrže veliku količinu krvi.” Ukupno su nacionalističke jedinice ubile oko 4.000 ljudi u tom malom gradu, većinom mjesnih seljaka i radnika. Vojni zapovjednik, kojega je Franco kasnije proglasio svojim ministrom zrakoplovstva, nakon te akcije dobio je nadimak “koljač iz Badajoza”. Prema procjenama gubici među republikancima u čitavoj Provinciji Extremadura bili su između 6.000 i 10.000 ljudi.

U mnogim se gradovima patnja udvostručila jer su više puta padali u ruke protivničke strane. Jedan britanski diplomat u Málagi dokumentirao je da su republikanci između srpnja 1936. i veljače 1937. smaknuli 1.005 osoba sa ili bez suđenja. Kada su nacionalisti zauzeli grad, samo u prvom tjednu ubili su 3.500 ljudi, a na kraju rata u tom gradu osuđeno je i smaknuto još 16.952 ljudi. Ukupan broj onih koje su ubili nacionalisti nije poznat. Povjesničar Antony Beevor procjenjuje da su Francovi vojnici masakrirali ili smaknuli oko 200.000 španjolskih civila. Beevor to naziva “bijelim terorom”. Broj žena i djevojaka koje su Francove zloglasne marokanske jedinice najprije silovale, a zatim i ubile, također nije poznat.

Jedno vrijeme Barcelona je bila relativno zaštićena od borbi, koje su se vodile duž fronte od sjevera Katalonije preko grada pod opsadom, Madrida, sve do Granade. Nacionalistički pobunjenici planirali su zauzeti grad pomoću 12.000 odanih vojnika, koji su već bili tamo stacionirani, no kad su pokušali zauzeti strateška ulična raskrižja i zgrade, organizirani radnici pružili su otpor. Iako je Lluís Companys, predsjednik katalonskog Generalitata, odbijao naoružati republikanske radnike, jer se bojao kako će veći broj oružja u optjecaju samo potpaliti nasilje, anarho-sindikalna Nacionalna konfederacija rada (CNT) uspjela je organizirati obranu. Oružje je zaplijenjeno od lučkih čuvara, opljačkane su trgovine oružjem i konfiscirani arsenali, dok su metalurški radnici pretvarali male kamione u oklopna vozila, pri čemu su se čelične ploče oklopa pokazale u nekim slučajevima tako teškim, da se vozila više nisu mogla maknuti s mjesta.

Dan 19. srpnja 1936. zapravo je trebao biti svečan dan za grad. Bio je to dan otvorenja Radničkih olimpijskih igara, koje su zamišljene kao alternativa Hitlerovim fašističkim Olimpijskim igrama u Berlinu. No kada je 18. srpnja izbila pobuna, po cijelom gradu su brzo niknule barikade, rasplamsale su se sporadične borbe, dok su sportaši čekali u svojim hotelima u nadi da će se situacija poboljšati.

No Igre se nisu održale, a otpor radnika značio je da nacionalisti nisu mogli zauzeti Barcelonu u brzoj akciji, kao što su planirali. Kada su prve jedinice u ranim jutarnjim satima dana 18. srpnja htjele potajno upasti u grad, oglasile su se tvorničke sirene, a vojnici su naišli na dobro organiziranu obranu, koja se tijekom dana intenzivirala. Jedna pješačka pukovnija tako je žestoko napadnuta da se povukla u vojarnu, a druge postrojbe dospjele su u stupicu u uskim ulicama, kada su na njih s prozora i krovova počele padati bombe koje su ljudi sami izradili i kada su snajperisti bijeg učinili gotovo nemogućim.

Nakon što je nacionalistička prijetnja odbijena, strah mnogih stanovnika Barcelone pretvorio se u slavljeničko oduševljenje i želju za osvetom. Ponovno su se palile crkve, a stotine je svećenika ubijeno

Nekoliko jedinica nacionalista uspjelo je prodrijeti u hotele Colón i Ritz i u telefonsku centralu, no kad je podnevna vrućina pogodila grad, situacija je postala konfuzna, a vojnici su bili opkoljeni radnicima, gdje god bi se povukli. Nacionalisti su čekali pojačanje od strane Prve brdsko-artiljerijske pukovnije, no to pojačanje nikad nije stiglo. Na putu u grad radnici su uspjeli uvjeriti vojnike da ne smiju pucati na svoju braću pa je čitava pukovnija prešla na stranu republikanaca. Kada su zaplijenjeni topovi usmjereni na položaje nacionalističkih vojnika, general Manuel Goded, njihov zapovjednik, kapitulirao je.

Nakon što je nacionalistička prijetnja odbijena, strah mnogih stanovnika Barcelone pretvorio se u slavljeničko oduševljenje i želju za osvetom. Ponovno su se palile crkve, stotine je svećenika ubijeno, nekima su odrezane uši, a leševi već pokopanih časnih sestara u različitim stadijima raspada iskopani su iz grobova i izloženi u opscenim pozama. Noć 19. srpnja bila je kristalno jasna, vidjele su se zvijezde, a siluete gorućih crkvenih tornjeva sjale su na narančastom nebu poput mučenika u jednom gigantskom auto-da-féu. Teroristički činovi su bili učestali, stotine muškaraca su natjerane u automobile na svoj zadnji izlet.

Kada je krvoproliće konačno završilo, pobjednici su počeli slaviti. Mladi, često pijani borci s nabijenim puškama divljali su ulicama u zaplijenjenim vozilima, iz zvučnika na trgovima i raskrižjima prijetile su revolucionarna glazba i vijesti o republikanskim uspjesima. Sindikalisti, anarhisti i komunisti vjerovali su kako su ne samo protjerali desničarske generale, već i kako su ostvarili dugo sanjanu revoluciju. Ljudi na ulicama međusobno su se obraćali s familijarnim ti i pozdravljali su se podignutom šakom, antifašističkim pozdravom. Mnogi su vjerovali da će im europske demokracije uskoro priskočiti u pomoć.

Revolucija je, činilo se, pobijedila. Bogati građani ostali su u svojim stanovima ili su oblačili otrcanu odjeću prije nego što bi izašli. Bio je to trenutak revolucionarne groznice, osvete i društvenih eksperimenata. Posvuda su osnivani radnički savjeti, koji su raspravljali o svakom aspektu obrane grada od fašista. Elegantnu Ulicu La Rambla preplavili su siromašni radnici iz predgrađa. Ritz se pretvorio u pučku kuhinju i dobio ime “Hotel Gastronomic No.1”, a slavni Gran Teatro del Liceo postao je Katalonsko narodno kazalište. Semafori, simboli buržoaskog ugnjetavanja i reda, isključeni su, a čak su i bordeli privremeno kolektivizirani.