Objavljeno u Nacionalu br. 1019, 03. studeni 2017.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Ivica Todorić – biografija palog kralja biznisa i politike’ u kojem autor Ratko Bošković, novinar specijaliziran za gospodarstvo, piše o zadnjim događajima u Agrokoru i paničnoj rasprodaji obveznica najveće korporacije u povijesti Hrvatske

Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi”, izjavio je u svojem priopćenju za javnost Ivica Todorić, većinski vlasnik i predsjednik Uprave koncerna Agrokor.

“Navedenu odluku donosim u uvjerenju kako je to u najboljem interesu za svakog pojedinog zaposlenika, partnera, dobavljača, svih drugih dionika te cjelokupnog gospodarstva”, nastavio je Todorić. “Iskreno zahvaljujem svim zaposlenicima, bliskim suradnicima i partnerima s kojima sam izgradio najznačajniju tvrtku u povijesti Republike Hrvatske.”

“Svih sam ovih godina, pa i u posljednjim, izrazito izazovnim trenucima, davao svoj maksimum kako bismo osigurali stabilnost kompanije, kako bismo sačuvali više od 60 tisuća radnih mjesta te osigurali opstojnost i prosperitet čitavog koncerna Agrokor. Još jednom pozivam sve one koji mogu pridonijeti da Agrokor nesmetano nastavi s radom da se sačuvaju radna mjesta i da se omogući daljnji razvoj, da učine sve u svojoj moći da se to i ostvari.”

Bilo je to u petak 7. travnja 2017., nekoliko minuta nakon što je Todorić potpisao formalni zahtjev Trgovačkom sudu u Zagrebu da u Agrokoru uvede državnu izvanrednu upravu, prema Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Zakon, objavljen u Narodnim novinama istoga dana, u javnosti je već dobio popularni naziv “lex Agrokor”. Sva druga trgovačka društva u Hrvatskoj, osim Agrokora, na koja se mogao odnositi, bila su, naime, u državnom vlasništvu i država je već u njima imala redovnu upravu pa uvođenje “izvanredne” nije imalo nikakvog smisla.

Do kraja radnog vremena zahtjev za aktivaciju Zakona poslan je iz Agrokorova poslovnog tornja na sud. Ivica Todorić pokupio je nešto svojih osobnih stvari iz svojega ureda, posljednji put sjeo u superluksuzni Agrokorov službeni Mercedes sa šoferom i odvezao se kući, na Kulmerovo imanje u Šestinama.

Nikada u suvremenoj hrvatskoj povijesti neki poduzetnik nije s takve visine pao tako nisko kao tog trenutka Ivica Todorić. Nikada nitko nije izgubio tako veliko osobno bogatstvo, takve životne pogodnosti, takav ugled i utjecaj, takvu ekonomsku i političku moć. Ni jednom se poduzetniku to nikada nije dogodilo tako naglo i tako neočekivano, a da nije izbio rat, ni revolucija, niti se dogodila kakva velika prirodna katastrofa. Štoviše, hrvatska je ekonomija bila u sasvim solidnom uzletu.

Ivica Todorić praktički je u petak u Agrokorovu poslovnom tornju u Zagrebu ostavio osobni kapital knjigovodstvene vrijednosti sedam i pol milijardi kuna, svoje osobno poduzeće s prihodom na kraju 2015. godine od gotovo 50 milijardi kuna i oko 60 tisuća zaposlenih. Ostavio je kudikamo najveću privatnu kompaniju u Hrvatskoj i jednu od najjačih u jugoistočnoj Europi, na 222. mjestu na listi pet stotina po prihodu najvećih obiteljskih kompanija u svijetu.

Od tog trenutka Todorić više nije mogao koristiti kompanijin luksuzni putnički helikopter, parkiran u njegovoj tvornici ulja Zvijezda na Žitnjaku, kojim su on, njegovi prijatelji i članovi obitelji letjeli čak i vikendima u (privatni) lov. Ostao je i bez golemog lovišta i superluksuzne lovačke kuće na Moslavačkoj gori u Agrokorovu zakupu, koji su mu najviše prirasli srcu, u kojima je uživao kao ni u čemu drugom, i gdje je odstrijelio svoje šampionske trofeje. Ni on ni njegovi nisu više mogli otići na odmor niti ugostiti prijatelje u veličanstvenoj Vili Castello na Opatijskoj rivijeri, od koje zastaje dah, zaštićenoj od znatiželjnih pogleda visokom željeznom ogradom i zidom od zelenila, s koncesioniranom privatnom plažom, prvom takvom na hrvatskoj obali, i helidromom.

Nikada u suvremenoj hrvatskoj povijesti neki poduzetnik nije s takve visine pao tako nisko kao Todorić kada je potpisao zahtjev Trgovačkom sudu da u Agrokor uvede državnu upravu

Ivica Todorić ostao je bez gotovo dvije tisuće prodavaonica svih mogućih formata, od malih trgovina “na uglu” do mega i hiperstora, u čak pet država: osim u Hrvatskoj, i u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, kroz koje je dnevno prolazilo po milijun i pol kupaca. Ostao je bez 61 poduzeća u sastavu Agrokora, desetaka golemih najsuvremenijih klaonica, tvornica i punionica, više desetaka farmi, nekoliko desetaka tisuća hektara najbolje obradive zemlje i vinograda, triju elektrana, solane, pretovarnih tornjeva namijenjenih trgovini naveliko, projektantske i informatičke tvrtke…

Ostao je bez proizvodnih kapaciteta koji su zadovoljavali gotovo polovicu hrvatske potrošnje salama, parizera, šunke, kobasica… a još više ulja, margarina, sladoleda, mineralne vode. Todorićev poslovni i proizvodni sustav bio je tako golem, rasprostranjen i raznovrstan da ga je ukratko nemoguće opisati. Todorić ga je stvarao i gradio 40 godina, a izgubio u trenu, jednim svojim nečitljivim potpisom.

“Lex Agrokor” donesen je kako bi se u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku, ako se nađu pred bankrotom, hitno mogao provesti postupak preventivnog restrukturiranja, kako bi se osiguralo da njihovo poslovanje bude likvidno, održivo i stabilno. “Od sistemskog značaja” su pritom društva koja imaju više od 5000 zaposlenih i duguju više od 7,5 milijardi kuna.

Riječ je o jednoj vrsti prinudne uprave, kad upravljanje tvrtkom preuzima izvanredni povjerenik kojeg predlaže Vlada, a imenuje sud, a na mjesto vlasnika stupaju i o svemu odlučuju vjerovnici. Ne uspije li se nelikvidno i insolventno poduzeće restrukturirati u 15 mjeseci, slijedi mu stečaj. No bez vlasnikove privole postupak se ne može pokrenuti pa je zato i Ivica Todorić morao potpisati zahtjev sudu.

Ali zašto je uopće Vlada predložila, a Hrvatski sabor 6. travnja 2017. donio “lex Agrokor”?

Proces je u Vladi pokrenuo Božo Petrov, tadašnji predsjednik Sabora i čelnik Mosta nezavisnih lista, koji je s HDZ-om činio koalicijsku Vladu premijera Andreja Plenkovića. Kako je detaljno ispričao novinarima, čitave prethodne godine Petrova je velik broj poduzetnika, njih čak pedesetak, upozoravao da imaju sve veće poteškoće u poslovanju s Konzumom, da im plaćanje sve više kasni. Petrova su najviše zabrinule informacije koje su dolazile s malih obiteljskih gospodarstava i od poljoprivrednika iz Neretvanske doline, otkud je i on potekao. “Kako se 2016. godina primicala kraju, tako su se informacije intenzivirale”, kaže Petrov.

O tome je dvaput nasamo kratko razgovarao s ministrom financija Zdravkom Marićem, koji ga je uvjeravao da s Agrokorom nema problema. O svojim saznanjima o Agrokoru informirao je i kolege na sastancima HDZ-a i Mosta, no ministri su mu odgovarali da oni nemaju takvih informacija i da su njegova upozorenja “vjerojatno malo predimenzionirana”.

U veljači 2017. Petrov je kao predsjednik Sabora, na njihovu zamolbu, kako je priopćila Saborska služba za medije, primio delegaciju dobavljača Agrokora, a s njima i direktora Sberbanke u Hrvatskoj Marija Henjaka. Dobavljači su se Petrovu požalili na svoje probleme u poslovanju s Agrokorom, a u Sberbanci, koja je u Hrvatsku došla 2013. kupivši podružnicu austrijske Volksbanke i bila najveći kreditor Agrokora, sasvim sigurno znali su sve o Agrokorovu financijskom stanju i očito je Henjak o tome brifirao predsjednika Sabora.

Vjerojatno već nakon tog sastanka, ili koji dan poslije, Petrov je “jednog Agrokorova poslovnog partnera koji je imao pristup do Ivice Todorića” zamolio da Todoriću prenese poruku “da je on zabrinut za stanje u Agrokoru, da bi bilo dobro, ako postoje problemi, da zatraži sastanak s premijerom, s njim i resornim ministrima”. I Todorić je zaista nazvao predstojnika premijerova ureda Davora Božinovića i zamolio za prijem u Vladi. No tada je Petrov predložio da od Todorića zatraže da im prije sastanka pošalje podatke o poslovanju i financijskom stanju Agrokora, kako bi imali podlogu za razgovor i odluke. Tako je i bilo: u tjednu uoči sastanka 26. veljače 2017. iz Agrokora je u Vladu stigla prezentacija na osam listova.

“Razgovarao sam prvo s Maricom Vidaković iz Kraša”, otkrit će par mjeseci kasnije Petrov novinarima. U Krašu su te susrete dodatno pojasnili.

“Nakon što smo potkraj 2016. i početkom 2017. osjetili poremećaj u naplati svojih potraživanja od Konzuma te naslutili da ne mogu servisirati nastali dug, postali smo oprezni. Marica Vidaković i ja razgovarali smo s Miroslavom Šimićem, zastupnikom u Saboru i u to vrijeme Kraševim djelatnikom”, ispričao je predsjednik Uprave Kraša Damir Bulić, i nastavio: “Tako smo došli do gospodina Petrova, a u vrlo kratkom vremenu stupili smo u kontakt s premijerom Plenkovićem i potpredsjednicom Vlade Dalić. Petrov i Plenković odmah su postali svjesni situacije u kojoj smo se našli i odmah su nam dali do znanja da će poduzeti sve što je u njihovoj moći.”

Todorić je ostao bez dvije tisuće prodavaonica svih mogućih formata, od malih trgovina ‘na uglu’ do mega i hiperstora, u čak pet država: Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Srbiji i Crnoj Gori, kroz koje je dnevno prolazilo po milijun i pol kupaca

U utorak 26. veljače u kasnim popodnevnim satima Ivicu Todorića i člana Agrokorove Uprave Ivicu Crnjca u Vladi su dočekali premijer Andrej Plenković, Božo Petrov, potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić i ministar financija Zdravko Marić. Posjedali su. Todorić je zahvalio što su ga primili, “osjetio se slobodnim zamoliti za sastanak jer je čuo da Božu Petrova zanima razvoj situacije u Agrokoru”.

“Mi smo gledali što se događa, nismo se javljali, moja pogreška, možda sam se trebao javiti prije, da izložim, da informiram, evo, Božo je sreo neke naše poslovne ljude, on se informirao kod njih i rekao, ako je to tako, bilo bi dobro da gosp. Todorić sjedne s Božom i premijerom, onda sam ja bio slobodan da nazovem, zahvaljujem što ste reagirali”, ispričavao se Todorić.

No, “čitavim svojim nastupom, držanjem, formulacijama rečenica, verbalnom i neverbalnom komunikacijom Todorić je nastojao ostaviti dojam i odaslati poruku da on kontrolira stanje u svojoj kompaniji, da je njeno poslovanje uredno i da on ima razrađen smjer kojim želi ići”, kaže Petrov. “Postoje, doduše, neke manje brige kao što uvijek postoje, sad je situacija malo teža zbog recesije koja je dugo trajala, ali to će se s vremenom popraviti, a Agrokor priprema i svoje određene tvrtke za inicijalnu javnu ponudu…”, citirao je, pomalo ironično, Petrov Ivicu Todorića.

Tada je Todorić premijeru, predsjedniku Sabora i ministrima otkrio u čemu je zapravo njegov problem. Hrvatske banke su snizile limite Agrokorova zaduživanja pa je tvrtka krenula u snižavanje troškova. Ali na naplatu im je dospio jedan veći iznos inozemnog kredita, koji su uspjeli reprogramirati. Banke su im tada savjetovale “dajte, uzmite još nešto novaca”, “i mi smo krenuli u taj posao. Bio je odličan, dobili smo nove investitore, došao je Kinez, došli su Englezi u taj sindikat, mi smo ga trebali idući tjedan završiti”, ispričao je Todorić. Ali došlo je i Moody’sovo izvješće. “S obzirom na to da se godina primicala kraju, Moody’s je jedan naš dug, PIK koji mi gore imamo, spustio, stavio nam ga je u izračun omjera i spustio nam je rejting. Kad je Moody’s spustio rejting, onda je sindikat banaka postavio dodatne uvjete, a kad smo se mi povukli, počela je padati cijena PIK-a, a onda je počela padati i cijena bonda. To se počelo malo urušavati, no mislili smo da nećemo s tim imati problema…”

Nakon toga Todorić je opširno govorio o tome što je on sve napravio za Hrvatsku, koliko je tvornica otvorio, kako je on skupo plaćao kredite, a kako su ih njegovi konkurenti dobivali jeftino. Osvrnuo se i na Mercator, je li ga bilo nužno kupovati ili ne, objasnio da sad sređuje i “diže” Konzum, da s prehrambenom industrijom i poljoprivredom može izaći u inicijalnu javnu ponudu na svjetsko tržište. I tada je Todorić došao na ono najbitnije.

“Otkako nam se ovo počelo dešavati, mi pratimo situaciju 24 sata, sve gledamo, svaki detalj, ne samo na mjesec dana, nego do šestog mjeseca kad počinje sezona”, rekao je. “Gledali smo da bi nam se mogla dogoditi nelikvidnost od dvije milijarde kuna, ali sad je to nešto manje, milijardu i pol kuna, naravno, ne sutra, nego u nekoj dinamici… Mi radimo na tome da prikupimo sredstva, pregovaramo s bankama, neke će nam plasirati 35 milijuna eura, nadamo se. Imamo na računu i vlastitih 800 milijuna kuna. S druge strane, ako riješimo ovu vodu, opet ćemo u Hrvatsku za par mjeseci donijeti 200 milijuna eura.” Pod “ovom vodom” Todorić je mislio na prodaju Jamnice.

Tada ga je ministrica Dalić pitala: “Znači, vama fali 800 milijuna odmah, i milijardu i pol do ljeta?” “Uz 800 milijuna naših”, pojasnio je Todorić. Ti iznosi, uz neke male razlike, stajali su i u prezentaciji koju je Agrokor dostavio Vladi uoči sastanka.

Na jednom slajdu “Prijedlog podrške Agrokor grupi u realizaciji plana” bio je razvrstan u tri točke. U prvoj nazvanoj “podrška za smanjenje duga dobavljačima” bila su dva koraka: a) “HRK 800 milijuna za stabilizaciju likvidnosti Agrokor Grupe” i b) “HRK 1,5 milijardi kroz mezzanin ili neki drugi oblik financiranja”.

Druga točka zvala se “prikupljanje kapitala za smanjenje duga –

IPO Agrokor Fooda, itd.”, opet u dva koraka: a) kompanija je, nakon nekoliko mjeseci priprema s konzultantima, potpuno pripremljena za uvrštenje na burzu, i b) postoje mogućnosti izdavanja domaćih obveznica, uključenje mirovinskih fondova u equity i dr.

Treća točka bila je “Podrška prilikom razgovora s bankama o refinanciranju”.

Na drugom slajdu navedena je “namjena korištenja”. Tako bi se “podrška” od 1500 mil. kn koristila za isplatu domaćih dobavljača, a 800 mil. kn za isplatu mjenica izdanih domaćim dobavljačima. “Osiguranih” 450 mil. kn išlo bi za isplatu inozemnih dobavljača, i još “osiguranih” 300 mil. kn za plaćanje kratkoročnih financijskih obveza. Ukratko, u to više nije bilo nikakve sumnje: Ivica Todorić tražio je od Vlade novčanu pomoć od 800 milijuna kuna odmah i još milijardu i pol do ljeta. Samo do ljeta, dakle, ukupno 2,3 milijarde kuna.

Ministrica Dalić je pitala: ‘Znači, vama fali 800 milijuna kuna odmah i milijardu i pol do ljeta’?. ‘Uz 800 milijuna naših’, pojasnio je Todorić. Ti iznosi stajali su i u prezentaciji Agrokora Vladi

Tada se u razgovor uključio i Božo Petrov. Rekao je Todoriću da će biti najiskreniji što je to moguće i da misli da je situacija s Agrokorom puno gora od one koju iznosi Todorić, da mu na naplatu dospijeva puno više od onoga kako proizlazi iz njegovih riječi. Istaknuo je kako ne umanjuje važnost onoga što je Agrokor napravio i pitao Todorića koliko mu zaista ukupno nedostaje novaca do kraja godine. Todorić nije želio izreći brojku, ali je naširoko pričao o svojim kontaktima, o tome kako je dobar s čelnicima Coca-Cole i turske Dogus grupe, o mogućoj dokapitalizaciji, investicijama, o sastancima u Zürichu koje su imali na tu temu. No svima je bilo jasno da je za inicijalnu javnu ponudu, bilo cijelog Agrokora, bilo njegova prehrambenog dijela, a vjerojatno i za prodaju Jamnice, do kraja godine preostalo premalo vremena.

Nakon više sati razgovora Petrovu je bilo dosta. “Iskreno, ako mislite da mi možemo dati 800 milijuna kuna kroz mjesec dana potpore države privatniku, ja mislim da ne možemo. Iz više aspekata. Jedna je stvar politička. S druge strane, nakon slušanja svega ću vam ponoviti: situacija je gora od one koja nam je prezentirana, po meni će trebati puno više novaca da zatvorimo sve do kraja godine i s prodajom Jamnice, ishod svega toga je neizvjestan, a država nema mogućnosti dati novce”, rekao je otvoreno Todoriću.

“Ulazak države s 800 milijuna kuna na privatno tržište, po meni, mi ne možemo dozvoliti, ne možemo nikome objasniti. Volio bih da razmislite, bez obzira na to koliko je to teško, ako se ne uspijete dogovoriti s bankama, da izađete iz tvrtke, da država uđe, da je konsolidira, da napravi restrukturiranje”, predložio je Petrov. “Ovako, može doći bilo koji drugi gospodarstvenik i reći ‘i ja sam Ivica Todorić, ja želim istu ovakvu pomoć’, a mi moramo biti prema svima jednaki, ovakva državna intervencija ne može postojati.”

Sve to vrijeme premijer Plenković više je slušao nego što se uključivao u razgovor. Na kraju je rekao da Vlada treba koji dan da sve prouči, “ne može se dovesti u ofsajd i krenuti u neki ples za koji ne zna kamo će je odvesti”. “Ne želimo da Agrokorovi partneri krenu s potraživanjima prema Vladi, potreban nam je realan assessment da znamo što činimo, da se nađe neki put. Jedan koji vidimo je na rubu pravne održivosti, drugi je da krenete preko svojih partnera…”

Nakon četiri sata pozdravili su se. “Razmislit ćemo o svemu što je na stolu”, rekao je premijer, a Todorić je zamolio, “ako je ikako moguće, da mu se odluka javi kroz dan-dva”. Događaji su, međutim, krenuli sasvim drugim smjerom: Vlada i Sabor donijeli su “lex Agrokor” i Ivicu Todorića izbacili iz Agrokora.

Dugovi

Kako bi se razumjelo što se dogodilo Agrokoru i Todoriću, i o čemu je on 26. veljače 2017. pričao na sastanku u Vladi, valja se vratiti malo unatrag.

U 2014. nizozemska tvrtka Adria Group Holding BV, kojoj je Ivica Todorić prije toga prenio sve svoje Agrokorove dionice i tako je učinio vlasnicom Agrokora, izdala je obveznicu od 485 milijuna eura posebne, vrlo rijetke vrste. Bila je to takozvana PIK toggle obveznica (PIK je kratica od payment-in-kind, ili plaćanje imovinom, a toggle je klipak ili štapić).

Glavno je obilježje te obveznice da se njena kamata, ako izdavatelj ne bi imao novaca, mogla pripisati glavnici i platiti pri dospijeću obveznice u lipnju 2018. Ta je obveznica, dakle, poput grude snijega koja se kotrlja niz padinu ili financijska tempirana bomba. Na kraju 2016. dug po PIK obveznici narastao je na 536 milijuna eura i rastao je dalje brzinom od 10,5 posto na godinu. Upisalo ju je 30 globalnih investicijskih fondova, a za iskupljenje je Adria jamčila Agrokorovim dionicama. Smatra se da su se novcem dobivenim za PIK obveznicu Agrokor d.d. iz Zagreba i jedno drugo Todorićevo poduzeće u Nizozemskoj, Agrokor Investments BV, poslužili kako bi kupili većinski paket dionica u slovenskom trgovačkom poduzeću Poslovni sistem Mercator d.d.

Na sastanku u Vladi Todorić je premijeru, predsjedniku Sabora i ministrima otkrio u čemu je zapravo njegov problem. Hrvatske banke su snizile limite Agrokorova zaduživanja pa je tvrtka krenula u snižavanje troškova

Glavni razlog zašto je Todorić preuzeo Mercator tako kompliciranom i visokorizičnom operacijom bio je da PIK obveznica ne bude Agrokorov dug, nego dug nizozemske tvrtke Adria Group Holding BV.

No 10. studenoga 2016. Agrokor je s nizom investicijskih i poslovnih banaka dogovorio produljenje za dvije do tri godine isplate čak 840 milijuna eura različitih bankovnih kredita. Među tim bankama bile su i austrijske podružnice ruskih VTB i Sberbanke, BNP Paribas, Crédit Suisse, londonski ogranak Goldman Sachsa, J.P. Morgan. I tada je Agrokor povukao zaista hazarderski potez: potpisao je da neki od tih kredita dospijevaju na naplatu odmah ako Agrokor najmanje tri mjeseca prije dospijeća ne uspije naći novac za isplatu PIK obveznice i još jedne senior obveznice od 300 milijuna eura s dospijećem u 2019., izdane davne 2012. godine. Za kreditore je to bilo posve razumljivo, naime, ako Adria Group Holding ne bi bio u stanju iskupiti PIK obveznicu po dospijeću, Agrokorove dionice, a s njima i cijeli Agrokor, automatski bi promijenili vlasnika.

I premda je Agrokor PIK obveznicu emitirao u Nizozemskoj upravo zato da ona ne bi opterećivala njegovu ukupnu zaduženost i da mu ne bi kvarila omjer ukupnog duga i operativne dobiti, tada je Moody’s i PIK obveznicu uračunao u ukupni Agrokorov dug (“spustio ju je dolje”, kako je rekao Todorić u Vladi) i izračunao novi omjer povećanog duga i postojeće dobiti. A taj omjer pokazivao je da Agrokor više ne može imati korporativni rejting, po Moody’su, od B2, nego da mu pripada B3, najniži iz zone “špekulativnog i vrlo rizičnog”, poznatog još i kao junk ili “smeće”. Za rejting B2 Agrokorov dug nije smio biti veći od pet i pol godišnjih operativnih dobiti, a prema Moody’sovoj procjeni, na kraju 2016. dosegnuo je 6,8, a u 2017. penjao se prema 6,9.

Je li Agrokor pristankom na reprogram 840 milijuna eura pod tim uvjetima načinio smrtonosni previd, je li taj potez bio posljedica njegova financijskog diletantizma i lakomislenosti, nesnalaženja u kompleksnim globalnim financijama i na svjetskom tržištu dugova, ili je bio posljedica nečije podvale i diverzije, ili možda nečije političke odluke da se Todoriću “stane na kraj”, nemoguće je znati. Ali od diletantizma svakako nije bio daleko.

“Agrokor je zbog svoje neodlučnosti da se uhvati u koštac sa strukturom svojega vlasništva spalio mnoge mostove prema bankama”, rekao je Reutersu početkom veljače 2017. jedan neimenovani londonski bankar. “To se toliko puta razvlačilo, oni su oklijevali, i oklijevali, i nisu znali što hoće. Na kraju su nekoliko puta propustili vlak i sada počinju plaćati visoku cijenu tog propuštanja.”

Drugi je bankar smatrao da je Agrokor najveću priliku propustio na početku 2015. “Trebali su refinancirati barem jednu obveznicu, platiti nešto malo za deal od 300 milijuna eura, ali dobiti uporište za rješavanje kasnijih dospijeća”, rekao je drugi bankar. “Umjesto toga, poslušali su savjet da izdaju obveznicu od tri milijarde eura i da njome u jednom potezu podmire sve svoje dugove. Ali deal te veličine nikada nije bio izvediv u istočnoeuropskoj korporaciji sa špekulativnim rejtingom.”

“Zaista se nadam da Agrokor neće postati školski primjer (engl. case study) lošeg upravljanja dugom”, zaključio je prvi bankar. Agrokor, kao ni toliko puta prije, nije odgovarao na Reutersove upite.