Nacional ekskluzivno objavljuje fotografije Tanjugova fotografa Branka Savića objavljene u fotomonografiji ‘Zagreb, svibanj 1945.’ koje su 75 godina bile nedostupne javnosti i pohranjene u Muzeju Jugoslavije u Beogradu

Poslije probijanja linija Srijemskoga bojišta 12. travnja 1945., partizanske snage novoformiranih 1., 2. i 3. Jugoslavenske armije započele su napredovanje na zapad, kroz Slavoniju i sjevernu Bosnu sa zadatkom da što prije stave pod kontrolu što je moguće veći dio teritorija.

U tome trenutku na bojištu je bila angažirana samo njemačka 41. pješačka divizija, upravo na pravcu partizanskog napada, odnosno dijelovi 22. divizije i nešto hrvatskih snaga na drugim dijelovima bojišta. Nekoliko većih jedinica nalazilo se na položajima prema Dravi ili prema Brčkom. Partizanska ofenziva zatekla je Nijemce u postepenom povlačenju na drugu obrambenu liniju, nešto zapadnije u Slavoniji. Na tu liniju njemački 34. korpus trebao se povući tek nakon što bi se do 15. travnja izvukle njemačke snage iz Bosne, koje su je u prvome tjednu travnja počele napuštati, s namjerom da omoguće što efikasnije povlačenje prema zapadu i izbjegnu eventualno zarobljavanje od partizanskih ili sovjetskih snaga.

Tijekom 14.–16. travnja nastavljen je prodor partizanskih snaga kroz Slavoniju, pravcem prema Đakovu. Dana 18. travnja, u predjelu Pleternice, velikog sela istočno od Požege, njemačke snage (i tri ustaške postrojbe) zaustavile su partizansko napredovanje i njihove tenkove. U protunapadu njemačkih i hrvatskih snaga partizani su odbačeni izvan Pleternice prema selima Smiljanka i Sokolac. Daljnji protunapadi i naneseni gubici pokazali su da partizansko vojno vodstvo podcjenjuje neprijatelja. Borbe u ovom jako utvrđenom selu produžile su se sve do jutra 20. travnja kada su partizanske snage uspjele ovladati mjestom, doslovce rušeći topovskom vatrom kuću po kuću. Dok su se vodile borbe u Pleternici, južno na Savi kod Slavonskog Broda iz Bosne se evakuirao njemački 21. korpus, na čelu sa 7. SS brdskom divizijom Prinz Eugen. Potom, njemačko-hrvatske snage iz Pleternice izvlače se do nove obrambene linije. Poslije teške borbe kod Pleternice (20.-21. travnja), partizanske snage 1. armije nastavile su pokret prema Zagrebu.

Zagrepčanke i Zagrepčani pozdravljaju partizane 9. svibnja 1945. oko 14 sati na Maksimirskoj cesti kod broja 86, na raskršću s Harambašićevom ulicom. PHOTO: Fotografije objavljene uz dopuštenje nakladnika

Međutim, budući da su ostvarile svoju namjeru da zadrže 1. armiju nekoliko dana, njemačke i hrvatske snage u večernjim satima 30. travnja otpočele su napuštati bojište na Ilovi i organizirano se povlače prema Zagrebu.

Planirana njemačko-hrvatska linija obrane kojom bi se branio sjeverozapadni dio Hrvatske bila je tzv. Zvonimirova linija ili „Postav Zvonimir“. Još krajem 1944. godine Glavni stožer Poglavnika, u dogovoru s njemačkim zapovjednicima, zapovijedio je utvrđivanje linije obrane koja je trebala biti od velike važnosti u „vojničkom i narodnom smislu“. Točnu poziciju ove linije trebali su odrediti Nijemci, a izgradila bi se uz pomoć civilnoga stanovništva. Linija bi se protezala od Karlovca, ispod Zagreba, prema Dugom Selu, dalje na Vrbovec, Križevce, Koprivnicu i preko Drave vezivala se za njemačko bojište u Mađarskoj. Iako je ova linija postala imperativno važna za obranu NDH, ona gotovo nigdje nije ni započeta, a kamoli dovršena, iako je spadala u domenu njemačke strategije za obranu na tome području.

U međuvremenu, vojna situacija za jugoslavenske partizane ubrzano se poboljšavala, jer je tijekom travnja uslijedilo sveopće povlačenje njemačkih snaga prema zapadu. Shodno tome, partizanske snage brže su napredovale na svim pravcima. Dubok prodor Saveznika u srce njemačkoga Reicha i izbijanje sovjetskih snaga na prilaze Berlinu, Hitlerovo samoubojstvo – sve je to imalo odjeka na jugoslavenskome i sjevero-talijanskome ratištu. Došlo je do spajanja partizanskih i britanskih snaga u predjelu Trsta i kapitulacije njemačkih snaga u Italiji. Ovo je nagovjestilo kraj rata i na ratištu u Jugoslaviji.

U prvim danima svibnja lomi se njemačko-hrvatsko bojište na ovome pravcu. Partizanske jedinice već su zaobišle zamišljenu liniju „Postava Zvonimir“. Njemačke i hrvatske jedinice povlače se ubrzano s jasnom namjerom da izbjegnu predaju partizanskim snagama.

Povlačenje civilnih i vojnih vlasti NDH iz Zagreba

Kada se posljednjih tjedana Drugoga svjetskog rata opća nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojišnicama, s područja NDH koje su osvojili partizani navirale su kolone izbjeglica. Na preostalom području NDH i u Zagrebu skupljala se postepeno sve veća masa vojske i civila. S vojskom se povlačio i dio hrvatskog stanovništva, čiji broj nije moguće utvrditi. Gotovo svi izvori potvrđuju strah koji je zavladao od partizanskog osvajanja. Zagreb, kao odredište velikog dijela izbjegličkih kolona, često se opisuje kao „prava košnica ljudstva, kao da se cijela Hrvatska u njega slila.“

U tom trenutku Ante Pavelić i hrvatska državna vlada bili su svedeni na neveseo izbor – boriti se do samouništenja ili se povlačiti na zapad. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastave borbe, organizira presudna bitka u predjelu Zagreba i da se ne napušta hrvatsko državno područje, preovladalo je realno mišljenje onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježnim rješenjem. Svaki viši zapovjednik iznio je, prema zahtjevu poglavnika Pavelića, svoje mišljenje o ovoj sudbonosnoj dilemi. Zanimljivo je, sa stanovišta unutarnjih odnosa, da je jedan od onih koji su zagovarali otpor bio i prvi čovjek Ustaške obrane, general Vjekoslav Luburić. On je to i javno zastupao na posljednjoj sjednici Vlade i Glavnog stana. Ipak, razum je prevladao. Donesena je odluka da se napusti Zagreb i krene na zapad.

Partizani su izašli iz vozila koje su zaustavili na Kvaternikovu trgu kako bi pozirali fotografu. PHOTO: Fotografije objavljene uz dopuštenje nakladnika

General Vjekoslav Servatzy navodi da je 28. travnja u dva sata ujutro pozvan da dođe na zagrebačko Rebro, kod Pavelića, gdje su bili i ostali ustaški zapovjednici. „Tom prilikom nam je poglavnik rekao da ne može dozvoliti daljnju samostalnu borbu, ako bi se njemačke trupe izvukle, jer bi to značilo uzaludno proljevanje krvi i razaranje samog grada Zagreba. Izdao nam je zapovjed da sve pripravimo kako bi mogli na izdanu zapovijed početi s evakuacijom grada. Jer nam ne preostaje drugo, nego se povući do one crte gdje ćemo moći pod časnim uvjetima položiti oružje i sačekati daljni razvitak dogadjaja. Rekao je nadalje da svaki do zadnjeg časa ostane na svom mjestu da sačuva svoju hladnokrvnost i da ne dozvoli stvaranje anarhije. O nekom prelazu Englezima, tom prilikom nije bilo govora.“ Servatzy ističe da je detalje razloga povlačenja doznao od generala Gruića, jer nitko nije mogao pružiti jamstva da će sebe i narod moći sačuvati „od pokolja“. Tako je donesena odluka o povlačenju vojske. Zapovjednicima pet postojećih zborova zapovijeđeno je povlačenje prema Sloveniji, točnije, prema Celju.

Dana 6. svibnja u Zagrebu su formirane kolone za povlačenje prema granicama Trećega Reicha koje su od 1941. bile odmah ispred Brežica u Sloveniji. Povlačenje stožernih dijelova Ustaške vojnice i drugih snaga izvršeno je u jutarnjim satima 7. svibnja. Šarolike kolone pješaka, vozila, kola, stoke kretale su se prema granici. Već 8.–9. svibnja većina ove izbjegličke mase stigla je na prostor unutar Slovenije.

Nakon što je razmotrio novonastalu situaciju, Štab 1. armije odlučio je da jedinicama pruži neophodan odmor kako bi se pripremile za odlučan napad na neprijatelja na Ilovi, koji je predviđen 2. svibnja pred mrak. Štab 1. armije naredio je 1. svibnja svojim jedinicama da pređu u gonjenje na čitavom frontu od Grubišnog Polja do Banove Jaruge. Goneći neprijatelja koji je odstupao i vodeći borbu s njegovim zaštitnicima, jedinice 1. armije izbile su do 3. svibnja na liniju – 11. divizija: St. Ploščica – Ruškovac, 5. divizija: Velika i Mala Tmovica, 48. i 6. divizija: Velika i Mala Mlinska – Zdenčac, 1. divizija: Popovac – Garešnica, 42. i 21. divizija: Medurić – Banova Jaruga.

Poslije brzog i energičnog gonjenja neprijatelja, jedinice 1. armije prešle su 5. svibnja rijeku Čazmu i istog dana izbile na liniju Sv. Ivan Žabno – Kapela – isklj. Vrbovec – Poljana – Bosiljevo – Križ. Između Sv. Ivana Žabno i Čazme nadiralo je pet divizija, a na pravcu Ivanić-Grad dvije divizije. Štab 1. armije stigao je 5. svibnja iz Pakraca u selo Gornji Draganac kod Čazme. Tenkovska brigada, nakon što je konačno dobila nešto municije i maziva, stigla je 6. svibnja u Čazmu.

Njemačko-hrvatske snage u svom povlačenju s rijeke Ilove imale su namjeru da na tzv. Zvonimirovoj liniji organiziraju neposrednu obranu Zagreba. Međutim, zbog brzog prodora 1. armije pred tu liniju, kao i zbog zauzimanja Karlovca od strane 2. armije, brzog prodora njenih snaga sa Une i iz Siska prema Zagrebu, njemačko-hrvatske snage nisu stigle ostvariti tu svoju namjeru.

Partizanska komora s kolima probija se od Jelačićeva trga Ilicom prema zagrebačkom zapadu. PHOTO: Fotografije objavljene uz dopuštenje nakladnika

Prodor Prve armije JA prema Zagrebu i borbe pred ulazak u grad

U mnogo slučajeva partizansko napredovanje svelo se na marširanje za protivnikom, sve do pred Zagreb, uz sporadične borbe s njemačkim ili hrvatskim snagama u povlačenju.

Nakon što je zauzimanjem Vrbovca i drugih mjesta 1. armija slomila vanjsku obranu Zagreba, štab armije izdao je 7. svibnja naredbu potčinjenim jedinicama da oslobode „glavni grad federalne Hrvatske i nastave gonjenje neprijatelja prema austrijskoj granici.“ To naređenje definiralo je zadatke divizijama armije koje su se kretale prema Zagrebu i ono glasi:

„Za izvršenje prednjeg zadatka, N A R E Đ U J E M O :

1. — 48. divizija napada pravcem s. Resnik — s. Vukomerac — Borongajska cesta — Trnje. Zona širenja lijevo r. Sava, a desno željeznička pruga — glavna željeznička stanica — sve zaključno. Po zauzimanju grada diviziju smjestiti u kasarne bivšeg željezničkog bataljona — kod glavne stanice i u osnovnu školu na uglu Trnjanske ceste.

2. — XXI divizija napada pravcem: s. Sesvete — s. Dubrava — Maksimir — Jelačićev trg — Savska cesta. Zona širenja: lijevo desna zona širenja 48. divizije, a desno s. Dobrodol — s. Novaki — s. Donji Bukovec — Maksimirski brijeg — Bukovačka cesta — Zvonimirova ulica — Kulina bana trg — Zrinjski trg — Kazališni trg — Savska cesta — most na Savi, sve zaključno.

Mostove na Savi obavezno posjesti i spriječiti njihovo miniranje. Po zauzimanju grada divizija odmah vrši pokret pravcem: s. Podsused — s. Brdovec — s. Brežice.

3. — VI prol. divizija napada pravcem s. Goranec — s. Jalševec — s. Gor. Bukovec — s. Remete — Mirogoj — Jelačićev trg — Ilica. Zona širenja: lijevo isključno desna zona širenja XXI divizije, a desno Mirogojsko groblje — Mirogojska cesta — Kaptol — Jelačićev trg — sve zaključno i dalje Ilicom uz sadejstvo I divizije i X korpusa. Po zauzimanju grada divizija odmah vrši pokret pravcem: s. Podsused — s. Zaprešić — s. D. Pušća — s. Dubravica — s. Sv. Peter.

4. — I prolet. divizija napada pravcem: s. Planina — s.Čučerje — s. Popovec — s. Markuševac — s. Bliznec — s.Gračani — Grad. U pokretu za s. Gračani obezbediti se dovoljnim snagama grebenom Zagrebačke gore, na kom pravcu istovremeno hvatati vezu sa V divizijom. Zona širenja: lijevo isključno desna zona širenja VI divizije, Ilica zajedno sa VI divizijom, a desno obuhvatiti grad njegovim najzapadnijim dijelom. Po zauzimanju grada divizija ostaje u gradu i smjestiće se u kasarne u rejonu Ilice, Gradišćanske uluce i Vukasovića ulice, zatim u kasarne kod Trga Kulina bana.

5. — X korpus. Ako korpus stigne na vrijeme za napad na Zagreb napadače grad na pravcu I prolet. divizije. U tom slučaju jedna divizija korpusa napadače krajnji zapadni dio grada, a druga divizija dejstvovaće zaključno do s. Podsused…. Po zauzimanju grada korpus preuzima garnizonsku službu i stavlja se na raspoloženje komandantu grada.

6. — V divizija vrši obuhvat Zagreba u cilju presjecanja otstupnice neprijateljskom garnizonu i nadire opštim pravcem: s. Marija Bistrica — s. D. Stubica — s. Kapelšćak, odakle dio snaga uputiti pravcem s. Kraljev Vrh — s. Poljanica — s. Jarek — a glavninu snaga pravcem s. Slatina — s. Pojatno — k. Veliki Vrh — s. Brdovec. Po ovlađivanju prostorijom s. Jarek — s. Brdovec nastavlja gonjenje neprijatelja u pravcu s. Brežice. U pokretu održavati vezu levo sa dijelovima I prolet. divizije, odnosno dijelovima X korpusa, a desno sa XI divizijom.

7. — XI divizija vrši obuhvat Zagreba u cilju presjecanja otstupnice neprijateljskom garnizonu i nadire opštim pravcem: s. Grančari — s. Bedekovčina — s. Zabok — s. V. Trgovište — s. Družilovec — s. Tuhelj — s. Klanjec. U pokretu održavati vezu lijevo sa V divizijom, a desno sa jedinicama III armije.

8. — 42. divizija ostaje u rezervi do daljeg naređenja na prostoriji s. Dugo Selo — s. Sesvete.

9. — Tenkovska brigada dejstvuje na pravcu I divizije. Komandant divizije sporazumjeće se sa štabom Tenkovske brigade o upotrebi tenkovskih jedinica. Po zauzimanju grada Tenkovska brigada ostaje u gradu I smjestiće se u kasarnu na uglu Domobranske ulice i Ilice.

10. — Konjička brigada ostaje u rezervi do daljeg naređenja i smjestiće se u s. Sesvete.

— U duhu ove zapovijesti komandant artiljerije armija izdaće potrebnu zapovijest za dejstvo artiljerije divizija.”

Štab armije bio je u Čazmi 7. maja. Bilo je predviđeno da “Štab armije nalaziće se 8. maja u s. Vrbovec, 9. maja u s. D. Zelina. Po zauzimanju grada štab armije nalaziće se u Maksimiru.”

Ova zapovijed ima još detalja, koji preciziraju ostale aktivnosti, mahom neborbenih i pozadinskih dijelova armija. Zanimljivo iz kasnije otvorenih pitanja, zašto zagrebački 10. korpus NOV-a Hrvatske nije sudjelovao u oslobađanju – zauzimanju, jest to da ovo naređenje precizira njegova djelovanja ako spomenuti korpus “stigne na vrijeme” – što implicira njegovu udaljenost od Zagreba, ali predviđa ostanak u Zagrebu kao posadne jedinice, jer je zacijelo bilo predviđeno da veći dio jedinica 1. armije produži dalje na zapad. Tog dana, naređenjem Generalštaba Jugoslavenske armije, 10. korpus je i formalno stavljen pod komandu 1. armije.