Nakon uspješne zagrebačke pretpremijere, Pod sumnjom je prikazan cenzurnoj komisiji, koja se, kako tvrdi Belan, valjda privučena naslovom, našla u punom sastavu. Belan i direktor Bosna filma Moni Finci nisu smjeli prisustvovati projekciji i razgovoru koji je nakon nje uslijedio, ali su ponešto doznali o proceduri. Svaki član komisije koji bi imao primjedbu na pojedinu scenu imao je pravo tražiti da se ona izbaci iz filma. Nije bilo glasanja ni usaglašavanja, dostatno je bilo samo jedno nepovoljno mišljenje. Naposljetku je predsjednik komisije (Belan se samo sjeća da je to bio urednik lista Borba, ali ne i njegova prezimena) pozvao autora i Fincija i dao im popis desetak scena koje moraju skratiti ili potpuno izbaciti iz filma. Rekao im je: “To nije mnogo. Ima slučajeva kada treba izbaciti i više toga.” Belan se opirao izmjenama navodeći pozitivna mišljenja sa zagrebačke projekcije, međutim, Finci mu je zaprijetio da će dati nekome drugome da mu skrati film: “Sad sam pomislio: taj drugi može još gore stvari napraviti, bolje da to ipak ja napravim. Međutim, kad sam odrezao prvu scenu, ja sam se tako ružno osjećao da sam sljedeće prizore rezao čak i više nego što je trebalo. To je bila neka vrst samoubojstva.”

Belan izravno navodi neke scene koje je izbacio, primjerice prizor u kojem Andro, u samoubilačkom okršaju s Talijanima, odbija pucati u Orlanda iako mu je na nišanu te scenu na samom kraju filma u kojoj Sibe Andri najprije okrene leđa (to je ispalo) da bi se zatim na Veronikin nagovor ipak pomirili (što je ostalo u filmu). Što je još kraćeno, može se rekonstruirati na temelju Belanove knjige snimanja za film. Na primjer, prvi susret Andre i Orlanda počinje tako da se Andro ušulja u njegovu spavaću sobu (to je, inače, bivša Andrina soba, koju je obitelj prepustila talijanskom zapovjedniku dok im je sin bio u logoru) i otme mu pištolj koji se nalazi u futroli pokraj kreveta. Orlando osjeti uljeza i hladnokrvno upali svjetlo te daje Andri tjeralicu – dokaz da Narančić nije lagao o bijegu – koju ga je molila Marija. Scena u cenzuriranom filmu završava Andrinim izlaskom iz sobe, no u knjizi snimanja Andro, nakon što je dobio tjeralicu, vraća Orlandu pištolj. On mu ga, međutim, daje, govoreći: “Uzmite i to. Trebat će vam. Uostalom, bilo bi mi milije da vam ne ustreba.”

Scena u kojoj Sibe ispituje Andru doima se skraćenom (nedostaje Andrina replika Sibi: “Na ovaj su me način ispitivali i fašisti, ali nisu dobili odgovora.”), kao i scena Andrina bijega iz partizanskog podruma u kojem je bio zatočen: u knjizi snimanja Sibe puca na njega, a Andro mu uzvraća vatru i lako ga rani u ruku, međutim, u filmu samo Sibe puca, ne i Andro. Možda se obračun među komunistima cenzuri nije osobito svidio. U filmu Andro dolazi s Veronikom (ona mu je pomogla pri bijegu vrativši mu Orlandov pištolj, koji mu je prije toga uzela jer se bojala da će se obračunati sa Sibom) pred rodnu kuću te po molitvama koje iz nje dopiru zaključuje da mu je umro otac Niko. Nakon zatamnjenja Andro je već uz pokojnikovu postelju i sluša prigovore Zane Mora da je svojim nesmotrenim ponašanjem ocu skratio život. U knjizi snimanja sve što se događa između tih dviju scena traje neusporedivo dulje. Ponešto je ispalo vjerojatno stoga da film ne bude predug, ali sljedeći prizor zasigurno je izbačen po nalogu cenzure:

Marija zaroni lice u njegovo krilo, a on (Andro, op. a.) nju obgrli oko vrata. Najednom osjeti da ispod crnog rupca nema njene guste kose, pa još dublje zavuče prste u kosu, a onda mu sijevne neka ružna misao, pa naglo podigne ruku i odgrne rubac s čela…

‘Za vrijeme snimanja filma ‘Pod sumnjom’ doznao sam da je izvučen stari slučaj mog sinopsisa i prikazan u vrlo nepovoljnom svjetlu. Govori se kako je to ustaški scenarij’, pisao je Belan 1957.

411. B Marija. Ona naglo ispruži ruke da zadrži rubac, ali mi smo već vidjeli da joj je kosa odrezana.

ANDRO (susprežući bijes): – Dakle i to? Kad se to dogodilo?

MARIJA: – Sinoć!

412. PB Andro prednost

ANDRO: – Mnogo ih je bilo?

Marija se okrene od Andra i govori prema KAMERI.

MARIJA: – Dvojica. Jedan me držao i zatvorio mi oči, a drugi je škarama… (Marija se uhvati obadvjema rukama za lice, užasavajući se događaja, koji ju je toliko ponizio.) Dugo… polako… kao ovcu… i s kakvim primjedbama?!

Andro je okrene prema sebi.

ANDRO: – Jesi li koga prepoznala?

Marija trenutak oklijeva, a tada zaniječe glavom.

MARIJA: – Bila je noć.

ANDRO: – Ni po glasu?

Marija ponovno oklijeva, a tada zaniječe.

MARIJA: – Ne, ne pitaj…

U filmu tek tijekom Nikina sprovoda vidimo da Marija ima crnu maramu ispod koje naviru neuredni pramenovi kose. Neupućen gledatelj pomislio bi da je u pitanju Marijina nova frizura, pa je slučaj njezina nasilnog šišanja koje su poduzeli mještani donekle zataškan.

Nakon sprovoda, u knjizi snimanja Andro se ponovno susreće s Orlandom. Potonji se čudi zašto Andro nije partizanima pokazao tjeralicu koju mu je pribavio, no Andro mu objašnjava da to nije lako rastumačiti: “Ja cijenim vaš gest. Hvala još jednom… Doviđenja! … Nastojat ću da vam se odužim.” Kad ostane sam, Orlando izusti: “Da, mladiću moj, ako stvari budu i dalje tako tekle, tvoja će mi pomoć biti više nego potrebna.”

U knjizi snimanja u završnom obračunu Nikole i Andre potonji hladnokrvno ubije izdajnika pištoljem, prislonivši mu jastuk o tijelo. Tije­kom realizacije te scene Belan se, očito, predomislio jer Andro ustrijeli Nikolu u leđa prilikom pokušaja bijega. Možda mu se učinilo da bi prvotnom likvidacijom njegov junak, koji je ionako krajnje traumatiziran zbog situacije u kojoj se nalazi, ispao manje simpatičan. Također, nejasno je je li oproštajni poljubac između Marije i Orlanda koji se navodi u knjizi snimanja uopće snimljen jer je njihov rastanak i bez tog prizora podjednako dojmljiv.

Čak i okljaštrena verzija filma ‘Pod sumnjom’ dostatna je za sud da je Branko Belan bio najmoderniji i najprovokativniji režiser tadašnje jugoslavenske kinematografije

Belan je iskusio neugodno prizemljenje u socrealističku stvarnost. Usprkos njegovoj filmskoj naobrazbi i redateljskom talentu, o sadržaju filma odlučivali su drugi, oni koji su posjedovali političku kompetentnost. Ispostavilo se da je Bauer puno spretnije balansirao po tankoj liniji između dozvoljenog i nedozvoljenog jer je Ne okreći se, sine glatko prošao cenzuru. Belan je u panici obavio tražene izmjene i dobio dozvolu za prikazivanje istog dana kada i Bauer, 16. srpnja 1956., neposredno prije početka pulskog festivala.

Sjaj okljaštrene verzije

U Puli je filmu Pod sumnjom pripala čast da otvori festival, no iznimna prigoda imala je i naličje. Nakon svečanog otvorenja festivala uslijedio je najprije cjelovečernji program dokumentarnih filmova. Babaja je prisustvovao projekciji u Areni i tvrdio da je publika počela fućkati već nakon trećeg, četvrtog dokumentarca. Budući da ih je bilo ukupno jedanaest, u drugoj polovici programa više se ništa nije moglo čuti od zvižduka. Nakon stanke, oko jedan u noći, počeo je film Pod sumnjom. “Da je mene”, pripovijeda svoje iskustvo Belan, “nakon pet minuta netko pitao koji je najgori film na svijetu, ja bih rekao da je to Pod sumnjom, jer to je meni, pred mojim očima, izgledalo totalno rastrgano. Ne znam u kakvom sam ja to psihičkom stanju bio, ali taj mi je film izgledao strašan, svaki kadar, sve, bio sam totalno deprimiran. I nisam uspio izaći iz tog depresivnog stanja čak ni nakon što sam vidio da nitko ne napušta Arenu. Dosta je njih napustilo Arenu prije početka filma, ali nakon početka pa do kraja nitko više nije napustio Arenu, i na kraju se pljeskalo, iako je već bilo tri sata u noći. I kad sam ja bio na onom prosceniju Arene, isto tako sam pozdravljen pljeskom. To, međutim, kritičare nije smetalo da napišu kako je film izviždan. Film je inače prodan u četiri, pet zemalja, isplatio se potpuno, ništa se na njemu nije izgubilo. NIN je proveo jednu malu anketu i taj i takav film bio je na četvrtome mjestu te blic-ankete o tome kakav je koji film. To mi je bila jedna bijedna, mala satisfakcija. Čudio sam se kad sam vidio da je film završio na četvrtome mjestu. Rekao sam: naša kinematografija ne vrijedi apsolutno ništa jer je apsurdno da se iza Pod sumnjom našao još popriličan broj filmova.”

Film Pod sumnjom prodan je u Sovjetski Savez, Poljsku i Mađarsku te Kubu, što su bila prestižna tržišta socijalističkog bloka, no otkup za zemlje Amerike i zapadne Europe donosio je puno više: samo dva filma s tadašnjeg pulskog festivala uspjela su to postići, Ne okreći se, sine i Veliki i mali Vladimira Pogačića. Usprkos tom – makar i skromnom – odjeku u svijetu (kupci za zemlje Istočnog bloka ipak su znali prepoznati ambiciozan film s puno akcije), Belanu je u tadašnjoj Jugoslaviji bilo onemogućeno da napravi novi film. Kako je već spomenuto, sredinom sedamdesetih ponovno je otkriven Koncert, koji su kritičari kasnije svrstali u sam vrh ostvarenja hrvatske kinematografije. Film Pod sumnjom, koji se moglo vidjeti jedino u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu i Bosna filmu u Sarajevu (to je poduzeće zbog nerentabilnog poslovanja rasformirano 1975., a njegov fond preuzeo je Sutjeska film), izmicao je naknadnim revalorizacijama. Ni danas za njih nema osobitih šansi jer je Kinoteka BiH, koja je naslijedila zaostavštinu Sutjeska filma, na projekciju u sklopu Belanove retrospektive u zagrebačkom KIC-u 2005. godine, poslala jedinu kopiju koju ima u optjecaju, i to onu tzv. nultu, prema kojoj snimatelj usklađuje razinu svjetla (je li pojedini kadar snimljen presvijetlo ili pretamno) i određuje kakva će se poslije napraviti kopija za prikazivanje u kinu. U slučaju filma Pod sumnjom katastrofalno je to što je snimljen na nekoliko vrsta filmske vrpce, pa su korekcije da se napravi solidna kopija za kina morale biti pozamašne. Upravo sam tu “nultu” kopiju pogledao s Hrvojem Sarićem i, zahvaljujući njegovim komentarima, mogu samo pretpostaviti kako je, zapravo, izgledala tzv. “prva” kopija filma Pod sumnjom, ona koja je bila namijenjena kinima.

‘Već godinu dana ne mogu naći zaposlenje u filmu jer producenti smatraju da se izlažu neprijatnostima ako mi dadu film. Ostali su ružni tragovi kleveta’, požalio se DRF-u Branko Belan

Za razliku od Koncerta, koji je ostvarenje napravljeno u cijelosti prema Belanovim redateljskim namjerama, Pod sumnjom je nezahvalno očitavati samo na osnovi kopije koja nam je dostupna: neprestano treba paziti na kontekst – na izvornu ideju za scenarij, na knjigu snimanja, na realizirani film i, naposljetku, na ono što je od njega ostalo. Ipak, čak i okljaštrena verzija dostatna je za sud da je Belan bio najmoderniji i najprovokativniji režiser tadašnje jugoslavenske kinematografije.

* * *

Zašto je Pod sumnjom tako loše primljen da je dokrajčio Belanovu redateljsku karijeru? Završnica s pucnjavom u klancu zbilja je pretrpana, nerazumljiva i dramski nezanimljiva jer Belanu nisu dopustili da je realizira kako je priželjkivao. Još je iritantniji vrlo dugački happy end, s partizanima koji čamcima odlaze prema oslobođenom teritoriju. Možda je neke zasmetao i banalni prizvuk akcijskog filma koji se osjeća u brojnim scenama. Ipak, osim namjernog masakriranja Belanove izvorne zamisli, a zatim i filmske cjeline koju je on ipak uspio kako-tako zaokružiti, još je veći problem što njegovo redateljsko umijeće nitko nije bio spreman priznati: u filmskim krugovima zlurado su komentirali kako je propao njihov kolega koji je slovio za filmskog sveznadara, no tragično je za kinematografiju što nisu shvatili da su otpisali redatelja koji je predstavljao ono najintrigantnije što je jugoslavenski film tih godina mogao ponuditi.

Lov na vještice i odustajanje od snova

Loš prijem filma Pod sumnjom ugrozio je Belanovu redateljsku karijeru, što je razvidno iz promemorije koja nije datirana, ali je vjerojatno napisana krajem 1956. ili početkom 1957. U njoj je Belan opisao svoju biografiju i napomenuo – što se ne zna – da je 1944. pomagao narodnooslobodilački pokret (NOP) kao obavještajac u grupi 106, koju je vodio sveučilišni profesor Vladislav Brajković, te da se 1946. uključio u kinematografiju, ne krijući da je tijekom NDH nagrađen za sinopsis filma Odnarođen. Iduće retke promemorije najbolje je izravno citirati.

Za vrijeme snimanja filma Pod sumnjom, dok sam bio na terenu, doznao sam da je izvučen slučaj sinopsisa i da je prikazan u vrlo nepovoljnom svjetlu po mene. Naime, da se govori kako je to ustaški scenarij, kako ima razne kompromitantne naslove, kako je otkupljen po visokoj cijeni i kako je snimanje tog filma obustavilo oslobođenje.

Odmah sam pisao Društvu filmskih radnika i zahtijevao da se članstvo upozna s pravim stanjem stvari. Kad sam došao u Zagreb, klevete su još djelovale, pa sam molio Društvo da me službeno sasluša. To mi je i uspjelo. Društvo je nakon proučavanja dokaza našlo da je točno:

– da sam napisao sinopsis u martu 1944.;

– ali da je nepolitičan;

– da me ne kompromitira u moralnom pogledu;

– da, prema tome, mogu i dalje sudjelovati u filmskom radu jer nije profašistički, nije sniman;

– a za to vrijeme ja sam radio u NOP-u;

– napokon i to da sam slučaj tog sinopsisa u svoje vrijeme sam iznio.

DFR mi nije htio dati pismeni nalaz, jer da on nije nadležan da mi takav nalaz daje. Društvo smatra da je činjenica da sam ostao u redovima tog društva dovoljna.

Međutim, ja već godinu dana ne mogu naći zaposlenje u filmu jer producenti smatraju da se izlažu neprijatnostima ako mi dadu film. Meni ni do danas nije uspjelo ukloniti one ružne tragove koji ostaju nakon kleveta, točnije, to mi je uspjelo svugdje izuzev kod producenata.

Iako je DFR obećao da će me lično zaštititi protiv svake diskriminacije, ja sam i dalje ostao izoliran zbog meni neshvatljivog opreza.

Ja sam sa slučajem tog sinopsisa u posljednje vrijeme upoznao ideološku komisiju CK, kao i mnoge kulturne i javne radnike, ali izgleda da sve to nije dovoljno da razbije led kojim sam opkoljen.

Da li je moguće da se danas i ovdje, u Jugoslaviji, državi koju volim i kojoj pripadam, može dogoditi da se netko, nakon deset godina rada u jednoj profesiji, može zbog pukih kleveta (usprkos tome što se zna da se radi o klevetama) onemogućiti u radu?

Sudbinu sličnu Belanovoj doživio je pedesetih godina i tada već afirmirani redatelj Krešo Golik kojemu su 10 godina zabranili snimati filmove jer je 1942., s nepunih 20 godina, dobio drugu nagradu tjednika Ustaša za pripovijetku ‘Ustaša se živ ne predaje’

Ponovno podsjećanje na sinopsis filma Odnarođen nije bilo slučajno jer sredina pedesetih bila je razdoblje svojevrsnog lova na vještice. Kreši Goliku Ivan Šibl, direktor Radio Zagreba, izvukao je podatak da je 1942. – kad je imao samo 20 godina – dobio drugu nagradu tjednika Ustaša za pripovijetku Jer ustaša se živ ne predaje. Tada već afirmirani režiser sam si je otežao položaj tvrdeći da je on nije napisao, no naposljetku je priznao te je deset godina bio isključen iz hrvatske kinematografije, radeći samo kao pomoćnik režije i koscenarist, najčešće Branka Bauera. Belanu se spremala slična sudbina, zato je napisao spomenutu promemoriju, iako nije jasno kome je ona namijenjena. Vjerojatno upravi Jadran filma, poduzeća s kojim je dotad najčešće surađivao, međutim, tada je već u punom pogonu bio Zagreb film, koji je uz animirane filmove producirao i obilje dokumentaraca. Belan je stoga promijenio poduzeće, već 1957. snimljen je kratki dokumentarni film Jesen na otoku Braču, njegovo prvo ostvarenje u boji, no u biti je to bio namjenski film iako je dobio posebno priznanje na festivalu u Rimu. Evropljani kampuju na Jadranu iz 1958., također u boji, dopadljiva je zabilješka o invaziji stranih turista u ljetnim mjesecima, a Vjekovi Hvara (1959.) također su namjenskog karaktera. Najbolji među njima su Prozori Mediterana (1960.), s krasnom crno-bijelom fotografijom Oktavijana Miletića, poetični dokumentarno-igrani film snimljen u Trogiru, u kojem se, u ulozi mještanina, nakratko pojavljuje Božidar Boban. Film je u nas vrlo dobro primljen i bilo je kritika na račun selekcijske komisije festivala u Oberhausenu, koja ga nije uvrstila u službeni program. Njegov zadnji dokumentarac za Zagreb film bio je desetominutni reklamni film u boji Milijardu kalorija dnevno (1961.), promidžba suhomesnatih proizvoda tvornice Sljeme. Napravio je samo još jedan kratki igrani film, Dobričinu (1966.), u kojem naslovni lik (Pero Senjanović), mladi bahati momak, na neobičan način pomaže starijem muškarcu: taj tegli dva kofera, ali “dobričina” čini sve da mu taj teret oteža. Ima tu izvjesnih utjecaja kratkih filmova Romana Polanskog, no središnja situacija razvodnjena je flashbackovima, u kojima “dobričina” zamišlja da drugi plješću njegovim podvizima.

Strasni skriboman, koji se usput sustavno bavio pisanjem romana, šezdesetih godina uređivao je rubriku medija u tjedniku za kulturu Telegram te postao profesor na katedri za montažu zagrebačke Akademije za kazališnu i filmsku umjetnost, pa se njegovu redateljsku karijeru smatralo zaboravljenom epizodom. Projekte je nudio i dalje, napose tek osnovanom filmskom fondu Republike Hrvatske, no oni su redovito odbijani, neki s razlogom, poput Nekrologa iz 1967., slabašne, ali blago provokativne adaptacije novele Poslije nekrologa objavljene u zbirci pripovjedaka Lica otputovala, lica umrla, u kojoj mladić, nakon smrti utjecajnog oca, shvaća da je ostao bez lagodnog izvora prihoda, pa pokrade obiteljsku zlatninu i pokuša pobjeći u inozemstvo, a neki su trebali biti snimljeni, poput Desetih rođaka, nastalih 1968. prema pripovijetki La verdad mondo y lironda, također iz zbirke Lica otputovala, lica umrla. To je farsa iz “malog mista”, u kojem nastaje pomutnja dolaskom bogatog rođaka iz Amerike: scenarij je već snimljen kao televizijska drama godinu dana prije, ali s jedinstvenim mjestom radnje, u produkciji Televizije Beograd i režiji Daniela Marušića. Prije toga je nuđen Televiziji Zagreb, no tamo je odbijen, pa je Belanu bila velika zadovoljština što je drama dobila odlične kritike i bila vrlo gledana.

To što se nije niti pokušao nametnuti kao režiser, dovoljno govori o njegovu konačnom odustajanju od takvih ambicija. Uostalom, jasno je to obznanjeno u naslovu razgovora u Filmu – “Kinematografija me se odrekla”.