Iznenađeni njemačkom ofenzivom (iako se dugo očekivala), saveznici su se ubrzo našli u metežu, a Wehrmacht duboko u nizozemskom i belgijskom teritoriju. Armijska skupina A generala Gerda von Rundstedta probila je 14. svibnja 1940. francusku liniju kod Sedana – mjesto presudnog poraza Napoleona III. od Prusa 1870. – i 20. svibnja stigla do La Manchea, uhvativši u klopku britanske i sjeverne francuske snage. Suočen sa slomom Francuske, i potencijalnim gubitkom Britanskih ekspedicijskih snaga (BEF), ratni kabinet – sad sastavljen od Winstona Churchilla (premijer), Nevillea Chamberlaina (lord predsjednik), lorda Halifaxa (ministar vanjskih poslova), Clementa Attleeja (čuvar državnog pečata) i Arthura Greenwooda (ministar bez portfelja) – počeo je raspravu o mogućnosti mirovnih pregovora.

Halifax je bio taj koji je forsirao tu debatu. Zaprepašten francuskim slomom i defetist što se tiče britanskih izgleda, smatrao je da mu je dužnost vidjeti što je Hitler spreman ponuditi. Halifax je 25. svibnja dobio Churchillovo dopuštenje da se obrati talijanskom veleposlaniku Giuseppeu Bastianiniju, navodno da razmotri pod kojim bi uvjetima (mitom) Italija pristala ostati neutralna, ali isto tako da ocijeni Mussolinijevu volju da djeluje kao posrednik između Saveznika i Hitlera. Bastianini je bio susretljiv. Uviđajući stvarni cilj ministra vanjskih poslova, upitao je bi li bilo moguće da razgovaraju „ne samo Velika Britanija i Italija, nego i druge zemlje“ – drugim riječima, Njemačka. Halifax je rekao da je teško zamisliti takve razgovore dok rat još traje, a veleposlanik ga je uvjeravao da će, jednom kad ti pregovori počnu, „rat biti besmislen“.

Sljedećeg dana, u subotu 26. svibnja, dok su se Britanske ekspedicijske snage počinjale povlačiti prema Dunkerqueu, Halifax je iznio mogućnost da se razmotre mirovni uvjeti na tri zasebna sastanka ratnog kabineta. „Moramo se suočiti s činjenicom da to sad nije toliko pitanje nanošenja potpunog poraza Njemačkoj, nego očuvanja nezavisnosti našeg vlastitog Carstva i, ako je moguće, Francuske“, ustvrdio je. Je li Churchill spreman u tim okolnostima započeti razgovore, pod uvjetom da su riješena „pitanja od vitalne važnosti za nezavisnost ove zemlje“? Iako je Churchilla ohrabrio izvještaj načelnika stožera, eufemistički naslovljen „Britanska strategija u slučaju određenih događaja“ (tj. pada Francuske), u kojemu je stajalo da bi Britanija mogla opstati sama, pod uvjetom da joj mornarica i zračne snage ostanu netaknute kako bi odbile njemačku invaziju, u toj fazi nije smatrao mogućim potpuno to odbaciti. Njegova vlastita premijerska pozicija bila je daleko od sigurne i otvoreno razilaženje s ministrom vanjskih poslova (kojega je većina konzervativnih zastupnika htjela za Chamberlainova nasljednika) imalo je potencijal učiniti je nemogućom. Stoga je izjavio da, iako smatra „nevjerojatnim da bi se Hitler složio s bilo kakvim uvjetima na koje bi mi mogli pristati (…) ako bismo se mogli izvući iz ove kaše predajom Malte i Gibraltara [Italiji] i nekih afričkih kolonija [Njemačkoj], zagrizao bi“. No jedini sigurni smjer je „uvjeriti Hitlera da nas ne može pobijediti“.

Sljedeća dvadeset četiri sata stizale su samo najsumornije vijesti. Hitler je povukao kontroverznu zapovijed za zaustavljanje napredovanja prema Dunkerqueu 26. svibnja ujutro pa su se njemačke isturene snage 27. primakle na manje od osam kilometara od Dunkerquea. Snažan otpor u Calaisu slomljen je 26. svibnja popodne, ali Churchill je smatrao da mora zapovjediti lokalnom zapovjedniku da se nastave boriti kako bi zaštitio s krila glavninu britanskih snaga koje su se povlačile prema Dunkerqueu. U 7 ujutro izdana je zapovijed za početak operacije Dinamo, evakuacije BEF-a iz Francuske. Kasnije te večeri Ministarstvo vanjskih poslova doznalo je da se belgijski kralj Leopold III. sprema sklopiti separatni mir s Njemačkom. U 7:15 sljedećeg jutra, u ponedjeljak 27. svibnja, Churchilla je probudio telefonski poziv. Bio je to viceadmiral Somerville s viješću da su Nijemci premjestili topove sjeverno od Calaisa i sad granatiraju brodove koji se približavaju Dunkerqueu. Ostatak dana trajali su ustrajni Luftwaffeovi napadi na savezničke snage koje su ondje zaglavile. No u Londonu se vodila ključna bitka.

U pola pet poslijepodne ratni kabinet, plus sir Archibald Sinclair – novi ministar zrakoplovstva i, što je važnije, Churchillov saveznik – sastao se po drugi put. Sastanak je trajao samo sat i pol, ali bilo je to možda najvažnijih devedeset minuta rata; u svakom slučaju Hitler se tada najviše približio pobjedi. Nakon što mu je predstavljen Halifaxov memorandum o „Predloženom pristupu signor Mussoliniju“, Churchill je izjavio da ozbiljno sumnja u takav potez. Sinclair je odmah stao iza premijera. „Bio je uvjeren“, stoji u zapisniku ratnog kabineta, „da je u tom trenutku beskorisno obraćati se Italiji (…) Bilo kakva slabost s naše strane ohrabrila bi Nijemce i Talijane i mogla bi potkopati moral i u ovoj zemlji i u dominionima.“ I Attlee i Greenwood su se složili. „Ako bi ispalo da smo molili za dogovor po cijenu ustupanja britanskog teritorija, posljedice bi bile užasne“, rezonirao je Greenwood. „Srljali bismo u propast ako bismo nastavili s takvim pristupima.“

Churchill je tada izrazio svoje nedvosmisleno protivljenje Halifaxovu planu. Prema obraćanju Mussoliniju gotovo bi se sigurno gledalo „s prezirom“ i „uništilo bi integritet naše borbene pozicije u ovoj zemlji“.

U tom je trenutku naš ugled u Europi bio vrlo nizak. Jedini način da ga povratimo bio je pokazati svijetu da nas Njemačka nije pobijedila (…) Čak i ako budemo pobijeđeni, ne bi nam bilo gore nego da sad odustanemo od borbe. Izbjegnimo stoga da nas povuku na sklizak teren s Francuskom. Svrha cijelog tog manevra jest tako nas duboko uvući u pregovore da se ne budemo u stanju vratiti.

Nakon što je saslušao to „grozno trabunjanje“, kako je to opisao u dnevniku, Halifax je tada neizravno zaprijetio ostavkom. To je dovelo do poznate šetnje vrtom u Downing Streetu, na kojoj je Churchill svoga ministra vanjskih poslova, ako ga već nije mogao preobratiti na svoje stajalište, očito uspio šarmirati da ne poduzme korak koji bi, obojica su to znala, mogao dovesti do pada Vlade.

Ipak, Halifax je ponovio svoje argumente sljedećeg dana, u utorak 28. svibnja, kad se ratni kabinet u 16 sati sastao u Donjem domu. Nakon što je spomenuo obraćanje Mussoliniju (na što je poticala i francuska vlada), ministar vanjskih poslova zamolio je kolege da ne „zanemaruju činjenicu da bismo mogli dobiti bolje uvjete prije nego što Francuska izađe iz rata i naše tvornice zrakoplova budu bombardirane, nego za tri mjeseca“. Churchill se opet nije složio. Neznatni su izgledi da će Hitler ponuditi uvjete koji ne narušavaju britansku nezavisnost ili cjelovitost, a kad britanski pregovarači ustanu kako bi napustili konferencijski stol, kao što će se neizbježno dogoditi, „otkrit ćemo da su sve odlučne snage koje su nam sad na raspolaganju nestale“. U tom je ključnom trenutku Chamberlain – koji je na prethodnim sastancima nastojao održavati ravnotežu između Halifaxa i Churchilla, iako je naginjao potonjem – odlučio poduprijeti premijera. „Lord predsjednik (…) složio se s tom općom dijagnozom“, zabilježeno je u zapisniku kabineta, i Chamberlain je istaknuo da, iako je nastavak borbe ozbiljno kockanje, „alternativa borbi“ također „podrazumijeva poprilično kockanje“. Stoga je „zaključio da nije dobro obratiti se Mussoliniju na predloženi način“ u ovom trenutku. Bila je to intervencija od vitalne važnosti – uloga obrnuta od situacije prije osamnaest mjeseci kad se Halifax usprotivio Chamberlainu oko zahtjeva iz Godesberga – koja je, da je bilo obrnuto, potencijalno mogla promijeniti tijek povijesti.

Churchill je zatim krenuo matirati Halifaxa. Nakon što je zaključio sastanak, zatražio je da se ratni kabinet ponovno okupi u 19 sati, nakon što se on sastane sa širim kabinetom, koji je dotad bio isključen iz njihovih diskusija. Pred tih dvadeset petoricom liberalnih ministara iz redova konzervativaca, laburista, liberalnih nacionalista, liberala i nacionalnih liberala, Churchill je iznio sažetak situacije u Dunkerqueu, ni na koji način ne „umanjujući razmjere katastrofe ni budućih katastrofa koje bi mogle slijediti, kao što su uspješan njemački pohod na Pariz i francuska predaja „. Jasno je, rekao je, da će Nijemci uskoro početi skretati pozornost prema Britanskom Otočju i da će „nedvojbeno biti pokušaja da izvrše invaziju na nas“. U tim okolnostima, kako je zabilježio novoimenovani ministar gospodarskog ratovanja Hugh Dalton, Churchill se pitao je li mu „dužnost da razmotri stupanje u pregovore s Onim Čovjekom“, ali zaključio je da je „uzaludno misliti kako ćemo, pokušamo li sad sklopiti mir, dobiti bolje uvjete nego ako ga izborimo“.

Nijemci bi zahtijevali našu flotu – to bi se nazvalo „razoružanjem“ – naše pomorske baze i mnogo toga drugoga. Postali bismo ropska država, a britanska vlada, koja bi bila Hitlerova marioneta, bila bi formirana „pod [Oswaldom] Mosleyjem [čelnikom Britanske unije fašista] ili neke takve osobe“. A gdje bismo mi bili na kraju svega toga? S druge strane, imamo goleme pričuve i prednosti. Stoga, rekao je: „Nastavit ćemo dalje i boriti se, ovdje ili negdje drugdje, i ako se ova naša duga otočna priča treba na koncu završiti, neka se završi tek kad svaki od nas bude ležao na tlu gušeći se u vlastitoj krvi.“

Nitko nije izrazio „ni najmanju trunku neslaganja“, a kad je Churchill završio, nekoliko ministara požurilo se čestitati mu. Nije se mogao sjetiti „da je ikad prije čuo skupinu osoba koje zauzimaju visoka mjesta u političkom životu da se izražavaju tako ushićeno“, rekao je ratnom kabinetu kad se u 19 sati ponovno okupio. „Nisu izrazili uznemirenost zbog situacije u Francuskoj, nego su izrazili najveće zadovoljstvo kad im je rekao kako nema šanse da odustanu od borbe.“

Suočen s tako jednodušnom odlučnošću, Halifax nije imao izbora nego prihvatiti poraz. Istaknuo je želju Francuza da se obrate predsjedniku Rooseveltu, ali kad je Churchill to odbio, tvrdeći da bi „odvažan stav“ izazvao poštovanje Sjedinjenih Država, „a ponizno obraćanje (…) imalo bi najgori mogući učinak“, nije se premišljao. Churchill je pobijedio.

U međuvremenu je napredovala evakuacija iz Dunkerquea. Sljedećeg dana, u srijedu 29. svibnja, unatoč neprestanim zračnim napadima spašeno je 47 000 ljudi. Idućeg dana spašeno ih je 53 800. Dan nakon toga 68 000. Do kraja 4. lipnja – devet dana od početka operacije Dinamo – evakuirano je 338 226 ljudi, uključujući više od 125 000 francuskih vojnika. Uzevši u obzir da su načelnici stožera predviđali da ih je najviše 45 000, to je bilo gotovo čudo i uvelike je učvrstilo odluku, i u ratnom kabinetu i u zemlji, da se borba nastavi. Reagirajući na memorandum Ministarstva vanjskih poslova u kojemu se sugerira da bi se trebale provesti pripreme za evakuaciju kraljevske obitelji i Vlade u „neki dio prekomorskog Carstva, dok se rat i dalje vodi“, Churchill je bio odrješit: odgovor je „ne“. „Smatram da bismo ih trebali natjerati da proklinju dan kad su pokušali izvršiti invaziju na naš otok. Takvi razgovori su nedopustivi“, zapisao je 1. lipnja. Kad je direktor Nacionalne galerije Kenneth Clark sugerirao da bi se slike iz muzeja trebale poslati u Kanadu radi sigurnosti, dobio je sličan odgovor. „Ne. Zakopajte ih u špilje i podrume. Nijedna ne smije otići. Pobijedit ćemo ih.“

Tri dana kasnije, dok su se posljednji saveznički vojnici evakuirali iz Dunkerquea, Churchill je artikulirao taj duh riječima koje će odjekivati naraštajima. Potpuno je siguran, rekao je pred Donjim domom, da će moći obraniti svoju otočnu domovinu i „prebroditi ratnu oluju (…) makar bile nužne godine, makar i sami“. Takva je, u svakom slučaju, bila odluka Vlade Njegova Veličanstva, „sve do posljednjeg člana“:

Borit ćemo se u Francuskoj, borit ćemo se na morima i oceanima, borit ćemo se prožeti sve većim samopouzdanjem i sa sve većom snagom u zraku; branit ćemo ovaj naš otok pošto-poto. Borit ćemo se na žalima, borit ćemo se na mjestima iskrcavanja, borit ćemo se u poljima i na ulicama, borit ćemo se u brdima; nikad se nećemo predati; pa čak i ako ovaj naš otok, ili njegov velik dio, bude podjarmljen ili mučen glađu, u što ne mogu ni na trenutak povjerovati, naš će cijeli Imperij s onu stranu mora, naoružan i branjen britanskom flotom, nastaviti borbu sve dok nam u pravi čas Novi svijet, sa svom svojom snagom i moći, ne pritekne u pomoć da spasi i oslobodi Stari svijet.

Bio je to konačni znak Churchillove pobjede nad Halifaxom i pobornicima popuštanja: najdramatičniji izraz onog prkosa koji će 1940. uskratiti Hitleru pobjedu. Samo dva tjedna kasnije, Francuska je potpisala primirje s Njemačkom. Pola Europe sad je bilo pod Hitlerovom kontrolom. Britanija je bila sama, ali borit će se dalje. Vrijeme popuštanja je završilo; opet je počelo vrijeme rata.

„Krivci“

Jedne večeri za vrijeme Lažnog rata članovi Političkog obavještajnog odbora Ministarstva vanjskih poslova raspravljali su koji bi političari mogli biti „kazneno odgovorni za rat i trebali biti obješeni na rasvjetne stupove“. Kako je bivši novinar i špijun Robert Bruce Lockhart zabilježio, postojao je jednodušan stav što se tiče glavnih kandidata. Sir John Simon, ministar vanjskih poslova između 1931. i 1935., trebao je biti prvi u redu za giljotinu, praćen Stanleyjem Baldwinom i sir Samuelom Hoareom. Među ostalima koji su trebali dobiti smrtne kazne bili su „laburistički luđaci koji su htjeli napasti svakoga, a glasali protiv naoružavanja, Beaverbrook (zbog izolacionističke i „proturatne“ kampanje), Geoffrey Dawson i The Times“, te dakako premijer Neville Chamberlain.

Četiri mjeseca kasnije, nakon evakuacije Britanskih ekspedicijskih snaga iz Dunqerkuea, sličan razgovor odvijao se između trojice Beaverbrookovih novinara dok su stajali na krovu ureda Evening Standarda. Zapanjeni porazom – najzloslutnijim u britanskoj povijesti – kao i okolnostima koje su dovele do njega, Frank Owen, bivši liberalni zastupnik, Peter Howard, konzervativac, i Michael Foot, budući čelnik Laburističke stranke, odlučili su napisati knjigu koja će posramiti ljude koje su smatrali odgovornima za debakl. Dovršena za samo četiri dana i pokazujući zamjetan talent za vrijeđanje, knjiga Krivci prodavala se, prema riječima jednog od autora, „poput pornografskog klasika“. Do listopada je reizdana dvadeset dva puta i do kraja godine uspjela je prišiti krivnju za katastrofu, ne samo u razmišljanjima suvremenika, nego i među brojnim potomcima, vodećim članovima vlade nacionalnog jedinstva, a Nevilleu Chamberlainu osobito.

Naravno, pretežna odgovornost za Drugi svjetski rat leži na Adolfu Hitleru. Samo su ga on i njegovi najfanatičniji skutonoše željeli. Samo je on potaknuo niz događaja koji su doveli do njega. No, iako je Hitler jedini odgovoran za tragediju, ostaje pitanje: kako mu je bilo dopušteno nanijeti toliku patnju? Kako to da je zemlji poraženoj 1918., smanjenog teritorija, ograničenu u naoružavanju i okruženu potencijalnim neprijateljima, bilo dopušteno da se za dvadeset kratkih godina uzdigne do pozicije s koje je mogla zaprijetiti svjetskom prevlašću i zamalo ostvariti cilj?

Za mnoge suvremenike odgovor je bio jednostavan: neuspjeh europske diplomacije. „Uz nešto malo državništva, taj prošli rat lako se mogao spriječiti“, tvrdio je 1947. Bob Boothby. Churchill ga je prozvao „nepotrebnim ratom“, dok je englesko-poljski povjesničar Lewis Namier smatrao da se „u nekim momentima mogao zaustaviti bez prekomjernih napora ili žrtava“. Intrigantniji je, s obzirom na njegovo blisko partnerstvo s Chamberlainom većim dijelom desetljeća, negativan sud o britanskoj vanjskoj politici bivšeg stalnog tajnika u Ministarstvu financija sir Warrena Fishera, tri godine nakon kraja rata:

Godine 1935. upućivali smo moralističke fraze Talijanima o cjelovitosti Abesinije bez ikakve koristi po potonju i samo gurnuli Italiju u njemačke ruke; a 1936. upućivali smo upit za upitom Nijemcima o njihovoj ponovnoj okupaciji Porajnja.

Kad je izbio Španjolski građanski rat, zavaravali smo se paktom o nemiješanju kojega se nitko osim nas nije pridržavao. A 1938. podijelili smo Čehoslovačku.

Ovaj kratki prikaz ispušta mnoge stvari, uključujući naše blesavo postupanje ili nedostatak postupanja u odnosu na [japansku invaziju na] Mandžuriju. No, pouka za budućnost je očita (…)

Da su se Britansko Carstvo, Sjedinjene Države i Francuska otvoreno i složno suočili s činjenicama, užasi koji su započeli otmicom Mandžurije, popraćeni nasiljem nad Abesinijom, općim napadom na Kinu, zaposjedanjem Austrije i Čehoslovačke i kulminirajući u godinama nakon 1939., mogli su biti spriječeni; i stoga nijedna od tih zemalja ne može zanijekati ili izbjeći težak dio odgovornosti.

Obrana politike popuštanja počivala je na četirima glavnim točkama: da je kritično stanje englesko-francuskog naoružanja značilo da ni Britanija ni Francuska nisu bile spremne za rat prije jeseni 1939.; da bi izbijanje rata prije toga roka podijelilo javnost i, najvjerojatnije, Britansko Carstvo; da sve do invazije na Čehoslovačku u ožujku 1939. Hitler nije pokazao da mu se ne može vjerovati; i da je nastojanje da se izbjegnu užasi novog svjetskog rata ustupcima nacističkoj Njemačkoj bila razborita politika vrijedna truda.

To da je britansko i francusko naoružanje 1938. – godine kad su zapadne sile mogle zauzeti snažniji stav protiv njemačke ekspanzije i u kojoj je zamalo izbio rat – imalo ozbiljne manjkavosti, izvan je sumnje. Samo dvadeset devet od pedeset dviju britanskih borbenih eskadrila smatranih nužnima za unutarnju obranu bile su spremne u vrijeme Münchenskog sporazuma (većina se sastojala od zastarjelih modela Gladiator, Fury, Gauntlet i Demon), dok je do zakašnjelog francuskog pokušaja da nadoknadi zaostatak za Luftwaffeom došlo tek šest mjeseci ranije. No isto tako, točno je da 1938. ni Nijemci nisu bili u poziciji voditi veliki rat. U vrijeme češke krize, Wehrmacht je imao samo tri lako oklopljene tenkovske divizije s dovoljno municije da izdrže tek šest tjedana teških borbi. U rujnu 1938. Nijemci su imali više od 2700 borbenih zrakoplova, ali samo su dvije trećine bile spremne sudjelovati u operacijama, a samo pola od toga broja bili su moderni strojevi. Ne samo da je Luftwaffe bio nesposoban za onakvo strateško bombardiranje kakvoga su se Britanci i Francuzi bojali u jesen 1938., već je njegova primarna zadaća – kako je čak i francuski glavni stožer priznavao u smirenijim trenucima – bila asistirati u uništavanju Čehoslovačke.

Naravno, Britanci i Francuzi nisu bili potpuno upućeni u nedostatke unutar Wehrmachta. Kako su bili zaslijepljeni i zastrašeni nacističkom propagandom, njihova procjena njemačke vojne moći u godinama nakon ponovne okupacije Porajnja uvijek je bila pretjerana. No trebali su uviđati vlastite strateške i vojne prednosti. Osim neformalnog savezništva s Italijom (više zapreka nego pomoć, kako će događaji pokazati), Njemačka je u rujnu 1938. bila diplomatski izolirana, vapila je za prirodnim bogatstvima i bila opasno izložena na zapadnom krilu. Zapadne sile, naprotiv, posjedovale su resurse najvećeg svjetskog imperija, pomorske vještine i dvadeset tri divizije (uz potencijal za još trideset), nasuprot samo osam njemačkih divizija i nizu nedovršenih bunkera duž njemačke zapadne granice. Postojao je i Čehoslovačko-sovjetski sporazum o savezništvu.

Uloga koju bi Sovjetski Savez igrao u ratu za Čehoslovačku uvijek će biti tema nagađanja. Osim logističkih teškoća da dođe do svoga saveznika, i učinkovitost sovjetske vojske i Staljinova pouzdanost bile su upitne. Sa sigurnošću se može ustvrditi, međutim, da bi Sovjetski Savez u znatnoj mjeri izgubio obraz ako ne bi ispoštovao svoje obveze prema Čehoslovačkoj, dok je makar i nominalno savezništvo SSSR-a sa Zapadom – ne povlačenje u izolaciju ili prebacivanje u njemački tabor – očito bilo u interesu saveznika. Činjenica je da je u jesen 1938. strateška prednost bila na savezničkoj strani – svakako u većoj mjeri nego sljedeće godine, nakon što je Njemačka zauzela Čehoslovačku i sklopila pakt sa Sovjetskim Savezom – ali Britanci i Francuzi pokazali su se nesposobnima da to stanje uvide ili iskoriste.

Tako je u velikoj mjeri bilo zbog političkog i psihološkog ustrojstva tih dviju nacija. Traumatizirane Prvim svjetskim ratom i u strahu od bombardiranja, britanske i francuske političke klase postale su zadojene duhom, ako ne i doktrinom, pacifizma.

Također, bile su demokratske: uvjerene, ne bez opravdanja, da nešto tako ozbiljno kao što je rat zahtijeva potporu javnosti i da do njega ne treba doći osim ako britanski i francuski narod ne smatraju da im je sigurnost izravno ugrožena. Mnogi povjesničari to su prihvatili kao primjerenu pretpostavku. Čini se da je euforija nakon Münchenskog sporazuma otkrila popriličnu potporu Chamberlainovoj politici, dok su dominioni jasno izrazili protivljenje ratu zbog Čehoslovačke. To, međutim, nije cijela slika. Upitani u anketi, ubrzo nakon Anschlussa, treba li Britanija obećati potporu Česima budu li napadnuti, manje od polovine ispitanika odgovorilo je glatko „ne“ (trećina je rekla „da“, četvrtina nije imala mišljenje), dok je slično ispitivanje provedeno u vrijeme samita u Godesbergu otkrilo da je samo 22 posto ispitanih za popuštanje, uz 43 posto protiv. Brzina kojom se olakšanje zbog Münchena pretvorilo u osjećaje srama i nepovjerenja kao da podupire te uzorke, dok smirenost s kojom se britanska javnost pripremala za rat u jesen 1938. ukazuje na to da su političari podcijenili narod. Naposljetku, kako je primijetio konzervativni zastupnik Paul Emrys-Evans, nakon ponovne okupacije Porajnja britanska vlada dosljedno je odbijala predvoditi javno mnijenje i umjesto toga odlučila se skrivati iza njega. Da su britanski politički vođe bili izričiti u pogledu naravi njemačke prijetnje i potrebe da joj se odupru – poput Churchilla – onda bi javno mnijenje moglo reagirati znatno drukčije. To bi, međutim, podrazumijevalo da su britanski donositelji odluka i sami u cijelosti poimali narav njemačke prijetnje.

Kao najveći neuspjeh britanske politike u tom razdoblju ističe se nesposobnost poimanja stvarnog karaktera nacističkog režima i Adolfa Hitlera, jer su od toga potekli svi kasniji neuspjesi – neuspjeh dostatnog ponovnog naoružavanja, neuspjeh izgradnje savezništva (ne samo sa Sovjetskim Savezom), neuspjeh demonstriranja

britanske moći i neuspjeh poučavanja javnosti. Za one koji brane politiku popuštanja, to je očitovanje ahistorizma. Hitler je tek nakon što je raskinuo Münchenski sporazum i umarširao u Prag, obrazlažu takvi, pokazao svoju lažljivost, dok su svi užasi nacističkog režima postali očiti tek nakon završetka rata. No taj argument temelji se na selektivnom čitanju dokaza. Hitler je 1933. ustrajao na tome da je sve što želi ravnopravnost u naoružanju s drugim europskim silama, ali zatim je odbio britanski plan za standardizaciju kontinentalnih vojski na 200 000 pripadnika i povukao Njemačku s Konferencije o razoružanju i iz Lige naroda. Obećao je da će poštovati Locarnski ugovor, koji jamči demilitarizaciju Porajnja, a potom je, nakon što je prekršio taj ugovor, obznanio da više nema „teritorijalnih zahtjeva u Europi“. Zanijekao je bilo kakvu namjeru da planira ili traži Anschluss Austrije, a zatim je, nakon što je zauzeo tu zemlju, ponavljao ista uvjeravanja Česima. Naposljetku, tvrdio je da je sve što želi za sudetske Nijemce ravnopravni status unutar češke države.

Prava narav nacističke države bila je, ako išta, sve očitija. Represija nad protivnicima i progon Židova počeli su u roku od nekoliko tjedana nakon Hitlerova dolaska na vlast: „Noć dugih noževa“ i množenje koncentracijskih logora izazivali su zgražanje javnosti u inozemstvu. Za one koji su shvaćali suštinu režima – čiji su stjegonoše nosili mrtvačke glave i kosti na kapama i odgajali djecu da budu ratnici i rasisti – zamisao da bi miroljubivi demokrati ikad mogli postići prijateljski dogovor s nacionalsocijalističkom Njemačkom uvijek je bila iluzija. „Opisali ste svoju knjigu kao „neuspjeh misije““, napisao je sir Horace Rumbold sir Nevileu Hendersonu nakon što je pročitao prikaz potonjega o svoje dvije i pol godine koje je proveo kao britanski veleposlanik u Berlinu.

Iz dva razloga nitko ne bi uspio u Berlinu. Ti su razlozi: a) priroda i bit stvari s kojima bi svaki britanski predstavnik morao imati posla; i b) smiješna uvjerenost Chamberlaina, i po svoj prilici njegove vlade, da je 1937. bilo moguće išta postići politikom popuštanja Njemačkoj. Hitler je zao čovjek i njegov režim i filozofija su zli. Ne možete se nagoditi sa zlom.

Pored Rumbolda – kojemu je pomno čitanje Meina Kampfa omogućilo da već u travnju 1933. upozori britansku vladu na agresivnu i ekspanzionističku ideologiju kojom se vodi novi kancelar – sir Robert Vansittart, brigadir A. C. Temperley, sir Austen Chamberlain, Ralph Wigram i, naravno, Churchill, ističu se kao primjeri ljudi koji su shvaćali „prirodu stvari“ od samog početka i zalagali se za korektivne mjere.

*

Iz svih tih razloga teško je ublažiti postupke pristaša popuštanja, osobito Nevillea Chamberlaina. Iako je protučinjenična povijest po definiciji spekulativna, nije teško zamisliti kako bi čvršća vanjska politika donijela bolji ishod od onoga s kojim se svijet suočio u rujnu 1939. Da su Britanci i Francuzi provodili klauzule o naoružavanju Versailleskog ugovora; da nisu pali na Mussolinijev blef i da su iskoristili Kraljevsku mornaricu da spriječi osvajanje Abesinije (očuvavši tako Ligu naroda i poslavši poruku Hitleru); da nisu pali na Hitlerov blef i da su istjerali 22 000 njemačkih vojnika iz Porajnja; da su stvorili koaliciju s ciljem sprečavanja daljnjih činova njemačke agresije umjesto što su dopustili Hitleru da bira žrtve jednu po jednu; i da su bili spremni nadvladati Hitlera ili, ako je nužno, zaratiti za vrijeme Češke krize – onda bi bilo moguće zamisliti kako povijest kreće u drugom smjeru. I dalje bi lako moglo biti rata. S Hitlerom na vlasti izgledi za rat uvijek su bili iznimno veliki. Ali ne bi morao biti svjetskih razmjera, tako dug ni tako strašan.

Umjesto toga, Britanci su pokušavali razumno razgovarati s Hitlerom. To što rani napori u tom smjeru nisu bili popraćeni žurnijim programom naoružavanja ostaje glavna optužba protiv Stanleyja Baldwina;* a protiv njegova nasljednika to što su se nastavili usprkos tako proturječnim dokazima i nauštrb savezništava ciljanih na obuzdavanje. Ne radi se o tome da Chamberlain nije vidio dokaze. Čitao je izvatke iz Mein Kampfa, kao i Kuću koju je sagradio Hitler Stephena Robertsa. No vjera u vlastitu prosudbu, skupa s prirođenim optimizmom, dopustila mu je da ih zanemari. „Kad bih prihvatio autorove zaključke, bio bih očajan“, napisao je o Robertsovoj analizi, „ali ne prihvaćam niti to želim.“ Čitajući njegovu privatnu prepisku, teško se ne složiti s onima koji su ga optuživali za aroganciju i taštinu. Bio je „potpuno uvjeren“ da je smjer kojim ide ispravan i odbijao ga promijeniti, unatoč Hitlerovu odbacivanju njegova kolonijalnog plana, unatoč Anschlussu, unatoč Godesbergu, unatoč Münchenu i unatoč Kristalnoj noći. Za konzervativnog zastupnika i protivnika popuštanja Vyvyana Adamsa premijerova „tako dugotrajna nesposobnost da pojmi hitlerizam“ bila je ništa manje do li „pakleno čudo“. No bilo je prozaičnijih objašnjenja.

Chamberlain je mrzio rat koliko i svaki pacifist i, premda su šale o njegovoj prošlosti u lokalnoj politici bile nepravedne – „dobar gradonačelnik Birminghama u godini oskudice“, prema Davidu Lloydu Georgeu – ima nečega u gledištu prema kojemu su on i njegov pomoćnik Horace Wilson pristupali vanjskim poslovima iz perspektive rješavanja poslovnih ili privrednih sporova. Kako je Duff Cooper početkom 1939. napisao u kratkoj skici karaktera svoga bivšeg šefa:

Chamberlain u Birminghamu nikad nije upoznao nikoga tko bi i najmanje podsjećao na Adolfa Hitlera. Uvijek je smatrao da ljudi koje je susretao, bilo u biznisu ili u lokalnoj vlasti, nisu mnogo različiti od njega – bili su razumni i iskreni i uvijek bi se pokazalo mogućim, uz određenu mjeru kompromisa, postići s njima dogovor koji bi se pokazao zadovoljavajućim za obje strane. Ti su diktatori, tako mu se činilo, zacijelo također razumni ljudi. Htjeli su određene ustupke, i bilo je određenih ustupaka koje si je Velika Britanija mogla dopustiti. Stoga, čim se prije uhvati u koštac s njima, tim bolje. Motiv nije bio nečastan, metoda nije bila nerazumna. Jedina mu je pogreška bila ona dječaka koji se igra s vukom misleći da je to ovca – oprostiva zoološka zabluda – no koja se lako pokaže kobnom po onoga koji je počini.

Za one koji brane Chamberlaina, „dodatna godina“ koju je kupio u Münchenu je ključna. Iako politika popuštanja nije ostvarila primarni cilj, nije izgubila „ništa od svoje važnosti“, tvrdio je Malcolm MacDonald u studenom 1940., jer je „odgoda rata za cijelu godinu dala Britaniji vremena da izvrši vojne pripreme koje će ono što bi vjerojatno bio poraz pretvoriti ono što će sad (…) sigurno biti pobjeda europske civilizacije“. Problem s tom argumentacijom nije samo to što se u razdoblju između Münchenskog sporazuma i izbijanja rata Njemačka naoružala jače od Britanije – dok se strateška situacija pogoršala – nego i to što je, kako su čak i njezini zagovornici priznali, u biti ex post facto. Kako je Alec Dunglass u veljači 1940. rekao Jocku Colvilleu, britanska nespremnost za rat „imala je veliku težinu za premijera tijekom münchenske krize, ali jedino pošteno je priznati da su on i Horace [Wilson] vjerovali da žrtvovanjem Čehoslovačke mogu postići trajni mir i zadovoljiti Hitlera“. Tu istinu kasnije je potvrdio sam Wilson, koji je posvjedočio da „naša politika nikad nije bila usmjerena samo prema odgađanju rata ili tome da nam omogući da stupimo u rat ujedinjeniji. Cilj popuštanja bio je izbjeći rat u cijelosti, za sva vremena“ – zbog toga je Chamberlain oklijevao pojačati naoružavanje nakon Münchena.

U tome Chamberlain očito nije uspio. S obzirom na karakter i ideologiju čovjeka s kojim je imao posla, nezamislivo je da bi bilo drukčije. No nipošto nije bilo neizbježno zanemarivanje stvaranja sustava savezništava kadrog odvratiti Hitlera ili, ako bi došlo do rata, poraziti ga što prije. Za razliku od svoga nasljednika, odnosio se prema Sjedinjenim Državama s ledenim prezirom, dok se njegov neuspjeh da osigura dogovor sa Sovjetskim Savezom ističe kao jedan od najvećih kikseva u tom zlosretnom desetljeću. Njegovo jedino neosporno postignuće bilo je to što je Britanija, kad je napokon odlučila zaustaviti Hitlera silom, krenula ujedinjena i sa svojim Carstvom iza sebe. No, čak je i to dostignuće proizašlo iz konačnog neuspjeha njegove politike. Chamberlainova motivacija nikad nije bila pod sumnjom. Njegovi napori bili su znatni i odlučni. Ali politika mu je u kritičnoj mjeri pogrešno shvaćala narav čovjeka s kojim je pregovarao i zanemarivala one nepredvidljive okolnosti koje bi ga mogle obuzdati ili brže poraziti. Bila je to, u svakom pogledu, tragedija.