Nacional donosi ulomak iz knjige Erice Fischer ‘Aimée & Jaguar’ koja govori o potresnoj ljubavnoj priči žene njemačkog časnika i mlade Židovke usred nacističke vladavine. Riječ je o političko-društvenom prikazu kontroverznog života Berlina u 2. svjetskom ratu, ali prije svega o testamentu jedne ljubavi koja je prkosila užasu vremena

Dana 21. kolovoza u Berlinu je od 21 sat i 12 minuta do 5 sati i 24 minute vladalo zamračenje. Sunce je izašlo u 5 i 53, a zašlo u 20 i 12. U Völkischer Beobachteru je u rubrici “Berlin danas” osvanuo članak o harfi, “instrumentu osjetljivih vremena”. U Haus Vaterlandu na Potsdamer Platzu igrao je Das grosse Bunte Kabarettprogramm, u Scala-Theateru na Ku’dammu varijetetska revija Utopija.

Dan 21. kolovoza 1944. bio je vruć kasnoljetni dan. Felice i Lola imale su slobodan dan. Lola se žrtvovala i ostala s djecom, dok su se Aimée i Jaguar biciklima odvezle na kupanje. Išle su poprijeko kroz Grunewald, a onda cestom uz Havel do “velikog prozora” gdje je drveće i grmlje raslo sve do pijeska i otvaralo pogled na rijeku koja se tu širila. Čitav dan za plivanje i prženje na suncu, bez Lole, bez djece, možda čak i bez bombi – Aimée nije mogla vjerovati koliko je sretna. Već tjednima je punila uši Jaguaru da uzme malo slobodnog vremena za nju jer je Felice odnedavno morala raditi i nedjeljom. Tog ponedjeljka na plaži nije bilo ni žive duše. “Nadam se da se Loli i djeci neće ništa dogoditi”, bila je jedina misao koja je ometala njihova ljubavna šaputanja. Jaguar je ponijela svoj stari fotoaparat Leicu koju je čuvala kao blago. Aimée se cifrala kao i uvijek kad bi je Jaguar htjela fotografirati. A ono najljepše na njoj, njezina kestenjasto crvena kosa, ionako nije dolazila do izražaja na crno-bijeloj fotografiji. Na sebi je ima­la modri komplet za plažu od debelog lana s bijelim prošivima i zakovicama na džepovima na grudima i bokovima. Aimée je bilo veće zadovoljstvo kad bi sama stala iza fotoaparata i objektivom dodirivala duge Jaguarove noge koje je većinom skrivala u hlača­ma. Tog su ponedjeljka na Havelu uz pomoć samookidača nasta­le jedine fotografije na kojima su njih dvije zajedno: Lilly onako kratkonoga stoji ukočeno, ruke joj smjerno vise uz rub hlača, dok Felice ozbiljno, izazivački i prkosno gleda u kameru. Prije nego što su se tog poslijepodneva uputile na dug povratak kući, Jaguar je još jednom pozirala, bosonoga, u hlačicama od bijelog lana, s očevom leptir-kravatom drsko pričvršćenom za ovratnik bluze. Sjenke su se na “velikom prozoru” počele izduživati.

Bez daha zbog duge vožnje biciklom po vrućem poslijepodnev­nom suncu odložile su bicikle u podrum i trčale do stana pre­skačući po dvije stube ne bi li što prije Lolu oslobodile dječjeg bremena.

“Jesu li bili dobri?” zakliktala je veselo Lilly čim su se vrata otvorila. No Loline su sivoplave oči bile razrogačene od straha. “Gestapo”, bez glasa je micala usnama. U istom su trenutku iz mraka stana izronila dva muškarca.

“Tko ste vi? Uđite.”

Gurnuli su Aimée i Jaguara u dnevnu sobu, a Lola je morala u dječju sobu k Albrechtu, Eberhardu i Reinhardu.

“Nemojte ni pokušavati poricati”, viknuo je na Felice opasni crnokosi u SS odori, “vi ste Židovka Schragenheim.” Gurnuo joj je pod nos fotografiju na kojoj je stajala na balkonu Luise Selbach. Felice je šutjela.

“Znali ste da je Schragenheimova Židovka.” Lilly je šutjela.

Onda su ih razdvojili. Lilly je morala s malim zdepastim u smeđoj odori u spavaću sobu, dok je Felice ostala s nadređe­nim. Koliko je dugo poznavala Felice, zanimalo je niskoga, i kad se ona doselila k Lilly. Lilly je na svako pitanje odgovorila iskreno.

Onda su je vratili u dnevnu sobu. Uslijedilo je ponovno ispi­tivanje o prijateljima, poznanicima, njihovim adresama…

U trenutku kad su se obojica okrenula prema Lilly, Felice je izjurila iz stana. Budući da je bilo ljeto te su svi prozori i vrata bili otvoreni, kad je Felice otvorila vrata stana, nastao je propuh. Jedna su se vrata s treskom zatvorila. Niski se zaletio za Felice. “Zaustavite tu ženu”, urlao je. Felice je kao luda jurila niz stube, njezini su koraci odjekivali stubištem. Protrčala je kroz vrt, pa u dvorišnu zgradu i gore do gospođe Beimling.

Stara je Beimlingova odmah shvatila o čemu je riječ i gurnu­la Felice iza kauča.

“Eno je, otišla je gore”, urlao je uzbuđeno debeli Rauche, istrčavši u potkošulji iz svoga stana u prizemlju.

Zdepasti je nogama istjerao Felice iza kauča, vukao je niz stubište dvorišne zgrade pa opet gore u Lillyin stan.

Saslušavanje se nastavilo. Odakle Felice kuponi za hranu, pitali su, pa onda zar Lilly nije znala da je Schragenheimova Židovka. Lilly je hinila da ništa ne zna.

“Znate da vas možemo poslati u koncentracijski logor jer ste skrivali odbjeglu Židovku”, urlao je niski. Lilly je šutjela.

Poslije otprilike dva sata odozdo je došlo još nekoliko SS-ovaca koji su nekoliko zgrada dalje čekali u jednom kamionu.

“Sad se poljubite”, naredio je crnokosi zapovjednik zlobno se cerekajući.

“A vas, mlada gospođo, i vas bismo trebali povesti sa so­bom”, vikao je. “No ovaj ćemo vas put poštedjeti zbog vaše jadne nedužne dječice.”

Felice je bez riječi skinula sa srednjeg prsta prsten sa zelenim kamenom, dala ga Lilly i poljubila je u čelo.

Onda su je odveli.

Lola Sturmova

Bila sam kod kuće s Albrechtom, Eberhardom i Reinhardom kad je zazvonilo na ulaznim vratima. Otvorila sam, a on me je dogra­bio – tada sam već bila u drugom stanju – i rekao: “Schragenhei­mova!” “Tko je to?” “Ne pretvarajte se, Schragenheimova!” “Ne poznajem nikakvu Schragenheimovu.” “Pokažite svoju osobnu iskaznicu.” Onda sam mu pokazala osobnu. “Čekat ćemo ovdje dok ne dođu.” Isuse, to je bilo strašno. Nisam mogla ni poruku poslati onoj drugoj gospođi koja je živjela ispod nas. Htjela sam na zahod, ali tip je išao za mnom. Morala sam ostaviti otvorena vrata. Htjela sam napisati nešto na brzinu i dati to Albrechtu ili Reinhardu da spuste s balkona. Već sam imala i uzicu, no onda sam odustala jer je tip bio iza mene. Prvo su bila samo dvojica, a onda ih je došlo još… da, prevrnuli su čitavu kuću goneći Felice. Jedan od njih pokazao mi je jednu Feliceinu fotografiju. A ja sam rekla, poznajem je, ali… Onda su pitali od kada je poznajem, od kada stanujem ovdje, gdje radim. Već su se bili raspitivali i kod mog šefa, jednog Austrijanca, i on im je rekao, ne, nije Židovka, jok! Najbolje od svega bilo je što mi je pokazao fotografiju svoje čete i rekao: to sam ja. Bilo je to u Czernowitzu, rekao je. A moj je otac bio za vrijeme stare republike zapovjednik u Czernowit­zu. Ondje su bili sve sami Židovi! Ja sam onda pitala, i, jeste li i vi Židov? Ondje se nalazila židovska pukovnija. Nije bio Židov, onamo je dobio premještaj. Rekao je da Felice radi u Völkischer Beobachteru te da prenosi informacije. Kad su stigli “lovci”, rekli su da je u podrumu navodno bila postaja odakle je slala informacije u Englesku. Ne, ne znam, rekla sam, dolje imamo samo radio kako bismo za vrijeme bombardiranja znali gdje su Englezi. Bili su i u podrumu, uzeli su ključ i spustili se, ali ništa nisu našli.

Kad su otišli, Lola je oprezno otvorila vrata dječje sobe. Lilly je bila izvan sebe, vrištala je i plakala. Albrecht i Reinhard stisnuli su se prestravljeno uza zid. Te noći Lilly nije pustila djecu u bunker. Lola i Lilly probdjele su čitavu noć zajedno.

“Moramo nešto poduzeti”, inzistirala je Lola. “Papiri! Spaliti ih! Da, spaliti ih!” mrmljala je Lola, više samoj sebi nego Lilly koja je kao oduzeta zurila u prazno. Iz tamnosmeđeg ormarića Lola je izvukla “tajne dokumente”, donijela iz svoje sobe ostali mate­rijal koji je Felice posljednjih tjedana donosila za potporučnika Henshcela i nagurala u zelenu kalijevu peć u sobi s balkonom.

Jaguar je ponijela svoj stari fotoaparat Leicu koju je čuvala kao blago. Aimée se cifrala kao i uvijek kad bi je Jaguar htjela fotografirati. Bilo joj je zadovoljstvo kad bi objektivom dodirivala duge Jaguarove noge

“Isuse, oni su stajali točno ispred toga!”

“Ne, ne te!” naredila je Lilly prepuklim glasom, kad se Lola spremala spaliti i knjige Feliceina ujaka Liona Feuchtwangera.

Lilly nije znala za većinu stvari koje je Felice donijela iz re­dakcije. Lola i Felice su pazile da je previše ne opterećuju zbog djece.

Kad je sljedećeg jutra iscrpljena Lilly očiju podbuhlih od suza djeci poslužila doručak, u jednoj je šalici za kavu našla jednu pjesmu:

Mnogo stvari o kojima razmišljam

za mene su poput pjesme,

koju ti nježno darivam,

al’ do tebe ne dopire.

Jer neke riječi na glas izrečene

ne podnose dnevne sjene,

kad se jednom izgovore,

kao da se nešto razbije…

Jer ja ih ne mogu izreći –

Stoga nada me se pognut moraš,

pa da sve te moje riječi

iz mojih misli pročitaš.

Ima riječi što ne mogu se izreći

da se štogod razbilo ne bi –

posljednje stvari ne podnose

čak ni da se nešto šapne.

Nada me pognut se moraš

I sklopiti svoje oči –

pa da tišinu mojih misli čuješ

da ljubljena moja samo si ti.

“Nije se ni oprostila od mene”, cmizdrio je Eberhard. A Lilly nije mogla pronaći svoj zlatni sat koji je još za vrijeme sasluša­vanja bio u spavaćoj sobi.

Nitko ne zna kako je Feliceina fotografija dospjela u ruke Gestapu.

Dana 21. kolovoza 1944. Elisabeth Wust počela je voditi dnev­nik. Nikad se nije odvajala od njega, uvijek mu je pronalazila nova skrovišta, katkad pod kadom, katkad među rubljem u ormaru, a katkad iza klimave cigle u podrumu.

Lillyin dnevnik, 21. kolovoza 1944.

Danas se dogodilo ono na što nisam htjela pomišljati ni u najdubljim zakutcima svojih misli, ono najstrašnije. Odveli su moju dragu.

Dragi Bože, čuvaj moju dragu koju ljubim više od svega. Vrati mi je živu i zdravu. Vrištala sam i plakala, i djeca sa mnom, sva osim Albrechta. On je stajao i smijao se, bucko mali. Nije shvaćao što se događa. Pribrala sam se zbog djece. Nisam išla pogledati kroz prozor, nisam imala snage, a i nisam htjela da vidiš moje suze. Lola je bila dirljivo dobra. Vidjela je kako si mahnula dok te je odvozio dobro čuvani automobil. Tješila me je, ali kakve koristi od utjehe?

Te sam večeri otišla na kolodvor po Christine. Jako je plakala. Mislim da te pomalo voli. A tko te ne bi volio! Prije toga otišla sam s Lolom da iz kofera u podrumu donesem dječju odjeću. Kad smo zatvarale podrumska vrata, kod Raucheovih je bljesnulo svjetlo. Sigurno me je uhodio da vidi što to kradom nosim iz podruma. Možda mu je to naredio Gestapo, a možda je samo bio previše revan. Bože mili, da šestorica muškaraca tako navale na samu dje­vojku! Šestorica muškaraca! A onaj se Rauche još i pravio važan. Nikad neću zaboraviti njegovu zlobu. Nikad.

Kad je Christine Friedrichs čula nemilu vijest, nazvala je Inge u Lübben. Ona je pak smjesta iz svoje sobe uklonila sve zabranje­ne knjige. Kad je Felice odvedena, imala je sa sobom poštansku iskaznicu koju joj je Inge nedavno nabavila.

A onda je Inge pala na pamet spasonosna ideja. Otac jedne naučnice u Collignonu s kojom se dobro slagala bio je velika nacistička zvjerka u Središnjem uredu za sigurnost. Možda će im on moći reći kamo su odveli Felice.

U utorak ujutro nazvala je gospođa Blei, tajnica uredništva National-Zeitunga, i pitala za gospođu Wust pod čijim je imenom Felice radila za te novine. Malo zatim Inge i Lilly umarširale su u mračnu zgradu Gestapove središnjice u Prinz-Albrecht-Stras­se. Budući da joj je sva odjeća bila na pranju, Lilly je odjenula kućnu dindrlicu s bijelim opšivenim rubom na dekolteu, obru­bom i puf rukavima te bijele čarapice na kojima je u posljed­njem trenutku otkrila rupu. Dok im je srce lupalo od straha, Inge i Lilly zatražile su da razgovaraju s gospodinom doktorom Emilom Berndorffom, SS-ovim Vođom jurišnih jedinica, vla­dinim dužnosnikom i višim inspektorom IV. odjela Ureda za istraživanje i borbu protiv neprijatelja, zaduženog za slučajeve pritvora. Pozvale su se na njegovu kćer Ilse. Previše preplašene da bi izmijenile i jednu riječ, njih su dvije napeto čekale sjedeći na nekoj klupici sve dok ih viši inspektor nimalo neljubazno nije pozvao da uđu.

“Čula sam da se Schragenheimova koristila iskaznicom koja glasi na moje ime”, rekla je Inge. “Htjela sam samo reći da ne­mam pojma kako je došla do nje.”

“Draga moja, možda je ona jedna od onih atentatora od 20. srpnja!”

“Ali gospodine inspektore, pa ona je sasvim mlada žena.”

“No da, ali opreza nikada previše.”

Lilly

Dok smo išle onamo, sjetila sam se da su mi ondje u podrumu gotovo zatukli brata. Dugo smo čekale, a Inge je preplašeno sjedila na klupi. Onda mi je bilo dosta pa sam otišla do krupnog momka na recepciji i rekla mu svoje: “Koliko će to još potrajati?” Nije mi bilo stalo ni do čega, što se mene tiče mogli su me odmah zatvoriti. Skroz sam ga iznenadila. “Morate pričekati još malo. Nadajmo se da će uskoro doći.” Inge se strašno bojala. Ja nisam. Bila sam neizmjerno drska. No i poslije je bilo uvijek tako: ako ste bili dovoljno energični i pokazivali da nećete to trpjeti, nisu znali što bi. Ja pritom uopće nisam hrabra. Tako sam se obrecnula i na Berndorffa: “Nečuveno, pa ne može se čovjek samo tako zagubiti. Želim znati gdje je.” Prilično nas je brzo izbacio, no prethodno mi je još rekao: “Što vi mislite! Ne mogu vam reći. Pa mi vučemo konce za cijeli Reich!” Hulja je točno znala gdje je!

Navečer je zazvonio telefon. Lola je dignula slušalicu. “Schul­strasse”, rekao je neki čovjek i spustio slušalicu.

“Za Boga miloga”, prošaptala je Lilly, “pa to je u Židovskoj bolnici. Odande odlaze transporti za Istok!”

Sljedećeg se jutra – gospođa Blei iz National-Zeitunga opet je nazvala – Lilly odvezla S-Bahnom do stanice Gesundbrunnen. Natovarena voćem i rajčicama koje je Felice toliko voljela žurila je uz dugi zid Židovske bolnice do sporednog ulaza u Schulstrasse 78, gdje je u zgradi patologije bio smješten Židovski sabirni logor odvojen od ostalih zgrada bodljikavom žicom. U velikom ula­znom hodniku jedna su manja vrata vodila desno do dvokatne portirnice u kojoj je bila smještena uprava, a druga lijevo do patologije gdje su bili smješteni zatvorenici. Policijska stražarnica bila je smještena u prizemlju. Lilly je pokazala svoju osobnu iska­znicu te zamolila da joj dopuste da posjeti Felice Schragenheim.

Tri su stube dalje bila vrata koja su vodila u jednu veliku prostoriju u kojoj je desno straga sjedilo četiri ili pet osoba. Premda zaokupljene pisanjem, budnim su okom pratile sve što se zbivalo u prostoriji. Iza njih još je nekoliko stuba vodilo do prostorija za zatvorenike. Odande su doveli Felice, sa žutom zvijezdom na grudima.

Što su dva dana napravila od inače uvijek nasmijane Felice!

“Zaboga, tko te je odao?” prošaptala je Lilly.

“Potty Peyser.”

Feliceinu školsku prijateljicu Charlotte Peyser Gestapo je u Beču uhvatio zajedno s još jednom prijateljicom i doveo u Berlin gdje se Felice ponovno susrela s njom u sabirnom logoru.

U tom je trenutku u prostoriju ušao Backes, jedan od ži­dovskih redara u sabirnom logoru, koji je prekjučer izvukao Felice iza kauča i odvukao je u Lillyin stan. Nije imao pamet­nijeg posla nego voditelju logora prijaviti Lillyino prisustvo. On ih je pak odveo gore na saslušanje. Waltera Dobberkea, SS-Hauptscharführera bikovskog vrata, kratke vojničke frizure i bezizražajnog lica, prvenstveno su zanimali bicikli. Pomoćni detektiv Herbert Titze, zapovjednik šestorice koja su uhitila Fe­lice, prijavio je da su se njih dvije vratile kući biciklima. Židovi ne smiju posjedovati bicikle. Dobberke i Titze je zanimalo tko je vlasnik tih bicikala.

“Pa ja, a tko drugi?” odgovorila je Lilly odvažno.

Dobberke, kojeg su u logoru oslovljavali “komesar”, ophodio se prema Lilly izuzetno pristojno. Bilo je poznato da je taj kole­rik, koji je u uredskom ormaru uvijek imao bič na dohvat ruke, bio slab na lijepe žene.

Odmah po privođenju u Schulstrasse, Felice je morala potpisati izjavu o vlasništvu. Prema toj izjavi Feliceina se imovina sasto­jala od nasljedstva u visini od 20.000 RM, raznih komada pokuć­stva, rublja i ženske odjeće. Felice je na njezinu novu “adresu” Schulstrasse 78 1. svibnja 1944. dostavljen dopis Državne tajne policije kojim je obaviještena da je čitava njezina imovina “kon­fiscirana u korist Njemačkoga Reicha”.

Lillyin dnevnik, 23. kolovoza 1944.

Bila sam oličenje odvažnosti. Čak i kad me je vidio onaj odurni Backes i to naravno odmah morao dojaviti voditelju logora Do­bberkeu. Dobberke, a i Titzte, prema meni su se pak ophodili vrlo čudno. Dobberke je bio gotovo ljubazan. Naravno da su nas maltretirali, no nama je to bila prilika da budemo dulje zajedno, nego što smo isprva mislile. A to nam nitko, ama baš nitko ne može oduzeti. Odsada ću dolaziti svaki dan, a ti ćeš, uz ostalo, imati mnogo, mnogo rajčica.

‘Znate da vas možemo poslati u koncentracijski logor jer ste skrivali odbjeglu Židovku’, urlao je niski. Lilly je šutjela. Felice je bez riječi skinula sa srednjeg prsta prsten sa zelenim kamenom, dala ga Lilly i poljubila je u čelo. Onda su je odveli

Lilly je u London, New York, Ženevu pa čak i na adresu Luise Selbach poslala telegrame s porukom “Felice teško bolesna”.

Svakog se dana Lilly žurila u Schulstrasse noseći najbolju hranu koju je potkraj pete ratne godine mogla pronaći u Berli­nu. Odobrovoljen francuskim cigaretama – koje je Inge na po­slu u Lübbenu kupovala od Francuza na prisilnom radu – jedan od mlađih policijskih pripravnika čak se počeo udvarati Lilly. Lilly mu je spremno šarmantno uzvraćala, znajući da bi joj nje­gova naklonost mogla otvoriti put do Felice. Kad joj je na kraju pokazao svoj raspored, Lilly je dolazila uvijek kad bi on bio na dužnosti. Obećala mu je darovati svoju fotografiju. S Elenai je raspravljala kako da Felice dostave novac. Novcem se mnogo toga moglo kupiti, možda čak i život.

I Elenaina je situacija bivala sve opasnijom. Kad joj je u Na­tional-Zeitungu ponestalo isprika za Feliceine izostanke, i ona je ostala bez posla. Pobjegla je u ilegalu i preselila se k Inge Wolf u Lübben. Već je bilo krajnje vrijeme jer joj je početkom ljeta umro očuh arijevac pod čijom je zaštitom do tada živjela. A i netko iz njezina rodnog grada Erfurta bio je izdao Elenai zbog čega je završila na saslušanju u Gestapu. Predsjednik kotara Sauckel sijao je teror po cijelom kraju.

“Gubite se”, savjetovao joj je on.

Prvih je dana Felice bila zatvorena u “bunkeru”. Ondje su bili smješteni pretežno mladi ljudi za koje se sumnjalo da će pokušati pobjeći. Dva puta dnevno zatvorenici su odlazili na zahod i u šet­nju po malenom dvorištu. U jednoj je ćeliji bilo smješteno oko osam osoba koje su dijelile jedan stol i nekoliko stolaca. Spavalo se na podu. Poslije je Felice dospjela u jednu veliku bolničku prostoriju gdje su se zatvorenici – uglavnom ilegalci – mogli slobodno kretati praznim salama. Kao i uvijek, Felice je osvojila srca svih njih. Posebno je očarala židovskog redara Ludwiga Ne­ustadta. On je bio taj koji je 22. kolovoza nazvao u Lillyin stan i rekao gdje se nalazi Felice. Nedugo poslije Feliceina privođenja nizak, neupadljiv plavokos muškarac – bez židovske zvijezde – došao je u Friedrichshaller Strasse po Feliceinu odjeću. Lilly je u kovčeg spakirala Feliceine omiljene sive hlače, tamno crvenu kariranu jaknu, bijeli džemper, par cipela i mnogo donjeg rublja i čarapa. I dok su Neustadt i Lilly za kuhinjskim stolom razgovara­li o Felice, zazvonilo je na uzbunu te su oboje odjurili u podrum.

“Kod nje svaki dan ima nešto novo”, primijetila je zajedljivo jedna stanarka. Otkako je Gestapo pročešljao njihovu ulicu, većina stanara izbjegavala je Lilly. Čak bi i gospođa Grasenick, koja je u Prvom svjetskom ratu izgubila muža i često s njima slavila dječje rođendane te voljela Albrechta kao vlastitog unu­ka, pogledala ustranu kad bi se srele na stubištu. Kad su odveli Felice, Lilly je bezglavo odjurila dolje u njezin stan. “Zar je netko kriv što je Židov?” jecala je. Već je tada primijetila kako je Grasenickova ustuknula.

Lillyin dnevnik, 26. kolovoza 1944.

Ovaj ćeš dnevnik čitati kada više ne budeš Židovka Schragenheim, nego čovjek kao i svi drugi. Dragi Bože, pusti da zajedno živimo ili da zajedno umremo. Ne dopusti da preživi samo jedna od nas. Neću moći pregorjeti da više nikada ne vidim svoju Felice. Nikad u životu.