Waffen SS oduvijek je bio fluidan sustav. Sve do pred sam rat 1939. godine, naoružane postrojbe SS-a bile su sastavljene od njemačkih dragovoljaca, odabranih prema kriterijima fizičke sposobnosti i prikladnog arijevskog porijekla. Kako se rat razvijao, tako je Waffen SS dramatično rastao, makar je ekspanzijom kompromitirana vojna sposobnost, a novačenjem onih koji „nisu“ Nijemci i rasni integritet; do kraja rata pretvorio se u multietničku vojsku, djelomično sastavljenu i od prinudno unovačenih pripadnika.

Narav i razmjeri te transformacije posve su oprečni nacističkoj rasnoj doktrini, ali i izvornoj Hitlerovoj ideji o stvaranju iznimno lojalne elitne zaštitne postrojbe. Himmler je, međutim, vidio stvari drukčije: opsjednut rasnim pitanjima, zamišljao je bitno širi koncept nacionalnosti, onaj smješten u kontekst pangermanske Europe u kojem bi zemlje germanskog nasljeđa sjeverne i zapadne Europe s vremenom bile pripojene Velikoj Njemačkoj, koja bi potom ovladavala novim carstvom u srednjoj i istočnoj Europi.

Nakon vojne pobjede, snatrio je Himmler, germanske će formacije poslužiti kao predložak za stvaranje nove vojske, dok će ostale postrojbe, sastavljene od niže rase, biti korisne u kontroli podčinjene populacije na istoku, ujedno štiteći carstvo od prijetnji izvana. Usto, Himmler je kontrolu nad moćnom vojnom silom smatrao bitnom prednošću u kontekstu neizbježnih poslijeratnih klanovskih okršaja za vlast i zato je pristajao na brojne kompromise i proturječja u procesu ustrojavanja multinacionalnih postrojbi koje su počesto bile lošije obučene i slabije motivirane. Hitler nije dijelio Himmlerov entuzijazam, ali mu je svejedno dao odriješene ruke, poštujući izniman borbeni učinak Waffen SS-ovih oklopnih divizija sastavljenih od njemačkih boraca.

Uspjeh priče o „čistom“ Wehrmachtu gurnuo je Waffen SS u nezavidan položaj, posebice stoga što su kritičari označili SS kao monolitan entitet. Veterani Waffen SS-a žustro su opovrgavali te kritike, uzvraćajući kako su njihove postrojbe bile apolitična vojna elita – „četvrti rod Wehrmachta“ – posve odvojena od ostalih dijelova SS-a koji je, zajedno s drugim nacističkim institucijama, bio odgovoran za masovna ubojstva. Tvrdili su da Waffen SS nije imao nikakvih saznanja o spornim događajima; prema njihovim tvrdnjama, riječ je bila u prvom redu o patriotski nastrojenim lojalnim trupama ujedinjenima u želji da zapadnu civilizaciju obrane od komunističke prijetnje. Nemušta obrana, ili još bolje, izgovor, bio je u svojoj osnovi manjkav, ali to veterane nije spriječilo da uporno ponavljaju svoje argumente. Štoviše, bili su dovoljno uspješni da na svoju stranu privuku novu generaciju američkih i europskih autora i istraživača koji su preuzeli i promicali ideju „časnih“ formacija Waffen SS-a.

Veterani Waffen SS-a govorili su kako su njihove postrojbe bile apolitična vojna elita – ‘četvrti rod Wehrmachta’- posve odvojena od ostalih dijelova SS-a koji je bio odgovoran za masovna ubojstva

A nesporna je činjenica da su tisuće vojnika Waffen SS-a sudjelovale u sustavnom ubijanju Židova, Slavena i drugih civila na istočnom ratištu i na Balkanu, dok se manji broj vojnika rotirao između zadaća u koncentracijskim logorima i u formacijama Waffen SS-a na terenu. Usto, Waffen SS-ove postrojbe na aktivnim su bojišnicama sudjelovale u pokoljima civila i zarobljenih vojnika diljem Europe, u tolikoj mjeri da su o tim zlodjelima napisane cijele knjige. Nekoliko poznatijih događaja uvršteno je i u ovu knjigu, ako ništa drugo, a onda makar samo da bi se objasnila prava pozadina prijetvornih izgovora i lažnih svjedočanstava.

Daleko od toga da je isključivo Waffen SS počinio zvjerstva na bojištu; silovanja i pljačke, te ubijanja civila i zarobljenika turobna su nus-pojava ratnih djelovanja tijekom duge povijesti ljudskog roda. Moraliziranju skloni Saveznici također su počinili ratne zločine, poput britanskih, američkih i francuskih trupa u Italiji ili sjeverozapadnoj Europi. Primjerice, američke su postrojbe u srpnju 1943. godine strijeljale 73 ratna zarobljenika u Biscariju na Siciliji; premda su izravni zapovjednici izvedeni pred vojni sud, njihova je kazna bila minimalna. Iz perspektive veterana Waffen SS-a, riječ je o tipičnom primjeru licemjerja „pobjedničke pravde“.

Postoje, međutim, i vrlo bitne razlike između ratnih zločina koje su počinili Saveznici i Waffen SS: potonji su ih počinili puno više, i iza sebe ostavili puno više žrtava nego njihovi protivnici. I, za razliku od zapadnjačkih političara, Hitler i Himmler su od svojih trupa opetovano zahtijevali bespoštednu likvidaciju civila i zarobljenika na istočnom ratištu. Ta je pozicija replicirana diljem zapovjednog lanca, pružajući umirujuće opravdanje i prikladnu argumentaciju za vojnike koji su zapovijedi provodili u praksi.

Povijest Waffen SS-a treba sagledati u bitno širem kontekstu, puno detaljnije od pukog navođenja počinjenih ratnih zločina. Riječ je o jednoj od intrigantnijih organizacija koja je proizašla iz nacističkog sustava. Za neke od njenih časnika, bio je to jedinstven eksperiment u vođenju nove vrste rata, dok je za političke arhitekte bio sredstvo osiguravanja prevlasti nacionalsocijalističke revolucije nad nekadašnjom njemačkom vrhuškom. I na kraju, ne treba zaboraviti Himmlerove planove u kojima je Waffen SS figurirao kao vojna podrška projektu nove Europe pod kontrolom SS-a.

Poraz Njemačke 1945. godine spriječio je naciste u naumu da ostvare ciljanu europsku dominaciju, no uloga Waffen SS-a u nekim od najstrašnijih ratnih zlodjela neiscrpno je vrelo fascinacije i gnušanja, te uživa kultni status među poklonicima i istraživačima opsjednutima ratnim zbivanjima. Njihov interes u velikoj mjeri proizlazi iz aure robusnosti elitne vojne postrojbe i karizme njenih zapovjednika, makar ga treba promatrati i s aspekta intrigantnih tehničkih detalja, poput činjenice da su postrojbe Waffen SS-a rano prigrlile praksu korištenja maskirnih uniformi, a od 1942. nadalje koristile neka od najboljih oružja proizvedenih tijekom rata. Veliki interes istraživača dijelom se može objasniti i činjenicom da je djelovanje postrojbi dokumentirano prvorazrednim fotografijama, nudeći atraktivne i detaljne vizualne zapise ratnih aktivnosti koji su punili ilustrirane kronike ratnih zbivanja.

Usto, Waffen SS postao je i predmet interesa povjesničara koji su proučavali ideologiju, strukturni razvoj, društveno porijeklo, kriminalne aktivnosti i transnacionalni karakter organizacije.

PARTIZANSKI RATOVI: BALKAN

Pod vodstvom Josipa Broza Tita komunistički partizani Jugoslavije postat će glavna smetnja njemačkoj dominaciji na Balkanu. Kasnije su se pojavili i drugi ustanički pokreti, najprije u Grčkoj, a potom i u Italiji, no upravo su u borbama protiv Titovih partizana njemačke oružane snage bile prisiljene uložiti najveće napore. Njemačka je u Jugoslaviji rasporedila trupe iz Wehrmachta, Waffen SS-a i domaće, hrvatske oružane snage, pojačane formacijom Kozaka prebačenom s juga Rusije. Njemačka je usto, barem u teoriji, mogla računati i na podršku Italije, jer je nekoliko Mussolinijevih pješačkih divizija bilo stacionirano u Jugoslaviji, na dalmatinskoj obali.

Uz rijetke iznimke, poput elitne njemačke 1. gorske divizije, razina kvalitete postrojbi sila Osovine angažiranih u regiji zapravo je bila ispod prosjeka. Aktivna uloga Luftwaffea – do kraja 1943. godine – djelomično je kompenzirala ove nedostatke, jer su njemački zapovjednici na terenu bili u mogućnosti prizvati potporu različitih tipova zrakoplova tijekom protupartizanskih operacija. Model Fieseler Storch koristio se za zračno izviđanje, Ju-52 za brzi transport ljudi i zaliha na bojište, a Ju-87 Štuka za napade na kopnene ciljeve.

Najveća od svih formacija Waffen SS-a u Jugoslaviji, ujedno i ona s najduljim stažem, bila je 7. SS-ova dragovoljačka gorska divizija Prinz Eugen. Zamišljena kao gorska pješačka divizija, dijelila se na dvije pješačke pukovnije, svaka od njih s četiri „iznadprosječno ojačane“ bojne. Svaka bojna obično je imala tri pješačke (Jäger) i jednu satniju strojnica, te jednu tešku satniju (s inženjerijskim, protutenkovskim, topničkim i minobacačkim vodovima) i jednu specijalističku patrolnu satniju, zaduženu za izviđanje i zaštitu krilnih pozicija. Naoružanje je u početku bilo drugorazredne kvalitete i uključivalo je jugoslavenske puške, austrijske i češke strojnice, te francusko i češko topništvo, kao i zastarjele francuske tenkove u sklopu oklopne satnije. S vremenom je postrojba modernizirana superiornim njemačkim oružjem. Tijekom proljeća i ljeta 1942. godine Gruppenführer Artur Phleps pokušao je podići uvježbanost svoje divizije na donekle prihvatljivu razinu. U listopadu je zaključio kako je Prinz Eugen spreman sudjelovati u kombiniranim vojnim manevrima u ratnim uvjetima. Ta je operacija podrazumijevala proboj kroz obrambene pozicije četničkog odreda koji je predvodio bojnik Keserović na brdovitom terenu kod Krive Reke. Akcija nije polučila željeni uspjeh: pripadnici Prinza Eugena iskazali su se u borbi, ali nisu uspjeli uhvatiti neprijatelja i ostvariti temeljnu zadaću vježbe.

Zbog surovog, planinskog reljefa Jugoslavije – vapnenačkih stijena ispresijecanih dubokim kanjonima – svako kretanje mimo ceste bilo je vrlo sporo. Takav je teren neizbježno pogodovao braniteljima koji su dobro poznavali teritorij i usto nisu bili opterećeni teškom opremom. Za ljude iz Prinza Eugena, to je značilo puno napornog marširanja. Kako navodi rumunjski folksdojčer Fred Umbrich: „Često bismo prepješačili 20, 30, 40 ili 50 kilometara u roku od 24 sata – i to preko stijena i šikare, noseći hranu, oružje i streljivo.“

Tijekom zime 1942. i 1943. vrhovno zapovjedništvo njemačkih snaga u Jugoslaviji izradilo je plan ambiciozne akcije koja je trebala okružiti i uništiti partizane kao značajnu vojnu silu. Operacija Bijelo obuhvaćala je snage od 90 tisuća vojnika (i dodatnih 60 tisuća u pričuvi), raspršenih na velikom području kako bi uhvatili u zamku glavninu Titovih snaga (oko 45 tisuća vojnika), koncentriranih oko Bihaća. Snage sila Osovine nisu uključivale samo Nijemce, Talijane i Hrvate, već i četničke postrojbe kojima su Titovi komunisti postali glavna prijetnja. Autori planova polagali su velike nade u operaciju koja je započela krajem siječnja 1943. i trajala je otprilike do sredine ožujka.

Nijemci su s lakoćom potisnuli partizane i uspjeli likvidirati značajan broj neprijateljskih vojnika koji su upali u zamku. Ali takvi uspjesi nisu bili učestali, a Tito i njegovi zapovjednici ubrzano su skupljali iskustvo, pretvorivši se u veterane gerilskog ratovanja, pravilno prosuđujući u kojim je situacijama svrsishodnije povući se iz otvorenog sukoba s bolje naoružanim protivnikom. Snage Osovine koje su sudjelovale u okruženju trebale su formirati nepropusni obruč oko partizanskih snaga i spriječiti mogućnost bilo kakvog proboja, no slabo obučene i još slabije motivirane talijanske i četničke snage nisu pokazale previše interesa za operaciju, dopustivši ogromnoj većini partizana da umakne neozlijeđena. Nijemci su tvrdili kako je u borbama ubijeno, ranjeno ili zarobljeno oko 5000 partizana, ali čak i ovako skroman broj gotovo je sigurno bio precijenjen.

Nakon operacije Bijelo, u svibnju i lipnju uslijedila je operacija Crno, akcija ograničenih razmjera koja je donijela nove neprijateljske gubitke, ali ipak nije uspjela iskorijeniti partizansku prijetnju. Obje su operacije pokazale kako Nijemci imaju velikih poteškoća u borbama protiv discipliniranih i visoko motiviranih gerilskih snaga koje djeluju na njima pogodnom terenu – uz obeshrabrujuću spoznaju kako od svojih dotadašnjih saveznika ne mogu očekivati značajniju pomoć. Nijemci nisu imali plan B koji bi poslužio za obračun s Titovim partizanima, pa će tijekom 1943. i većeg dijela 1944. godine inicirati slične operacije u uzaludnom pokušaju da ukrote neuhvatljivog neprijatelja.

Borbe na Balkanu bile su nedvojbeno među najžešćima i najkrvavijima tijekom Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Polarizirajuće etničke razlike, zakopane ispod površine u predratnoj Jugoslaviji, ponovo su izronile na površinu nakon njemačke invazije u travnju 1941. godine, dodatno intenzivirane pojavom stranih osvajača. U listopadu 1941. general Franz Böhme, opunomoćeni njemački general u Srbiji, situaciju očito nije kanio smiriti svojom direktivom: „U budućnosti treba strijeljati, za svakog palog njemačkog vojnika 100, i za svakog ranjenog vojnika, 50 zarobljenika ili talaca.“

Ubojstva, silovanja i mučenja postali su uobičajena pojava tijekom vojnih akcija. Svjedočanstvo iz pisma koje je napisao danski vojnik divizije Nordland – nakratko raspoređene u Hrvatskoj 1943. godine – opisuje jezive detalje često viđenih zločina:

Svaki dan se borimo protiv partizana, palimo im i rušimo kuće i oduzimamo svaku imovinu, od odjeće do krava i konja. Jučer smo spalili četiri grada F-veličine (700 stanovnika). Jednog je dana zarobljeno 20 mojih prijatelja. Kad smo ih našli, bili su bez nosa i ušiju, a oči su im bile izvađene i vezane oko vrata… i taj je grad također bio kažnjen, kažem vam; svakoj smo ženi odrezali grudi i bilo nam je dopušteno pucati na njih dok svi ne padnu mrtvi po poljima i na ulicama, dok smo muškarce postavili uza zid i strijeljali.

Razmjeri ubojstava počeli su zabrinjavati njemačku vojnu upravu. Edmund von Glaise-Horstenau, njemački opunomoćenik u Hrvatskoj, napisao je: „SS se ponašao kao da je na neprijateljskom teritoriju, predvođen lošim primjerom svojih zapovjednika. Pljačke i razbojstva postali su raširena pojava. Ni protiv jednog prekršitelja nisu poduzete nikakve radnje. Postupci SS-a i Kozaka također su utjecali i na regularne trupe Wehrmachta čiji se pripadnici pitaju zašto i oni ne mogu imati iste privilegije.“

Zaluđenost zvjerstvima i osvetom narasla je do te mjere da su vojnici sila Osovine masakrirali čak i one koji su bili na njihovoj strani. U srpnju 1943. godine vojnici divizije Prinz Eugen otkrili su mrtvog SS-ova vojnika u selu Košutica i potom bez oklijevanja okupili preostale stanovnike na seoskom trgu, te ih pogubili, ukupno četrdeset staraca, žena i djece. Među poginulima bili su bliski rođaci vojnika SS-ove
Handžar-divizije koja je tada bila na obuci u Francuskoj – što je sigurno bio jedan od razloga pobune u rujnu. Himmler je ovlaš ukorio Phlepsa zbog te akcije, što nije spriječilo zapovjednika Prinza Eugena da nastavi svoje divljanje duž dalmatinske obale koje je samo tijekom ljeta života koštalo 3000 civila.

Himmler je jako cijenio Phlepsa i nominirao ga je za poziciju zapovjednika novog SS-ova korpusa, formiranog 1943. godine. S oznakom V. SS gorskog korpusa, sastojao bi se od divizije Prinz Eugen i promjenljivog broja postrojbi njemačke vojske i hrvatskih formacija, a nešto kasnije i SS-ove Handžar-divizije. Phlepsova zamjena bio je zapovjednik 13. pješačke pukovnije u sastavu Prinz Eugena, Karl von Oberkamp, član stožera Waffen SS-a i časnik koji je kratko vodio pukovniju „Germania“. S iskustvom službe u elitnim divizijama Reicha i Wikinga, Oberkamp se činio idealnim izborom, ali će se pokazati slabim zapovjednikom, opasno se kolebajući u presudnim trenucima.

Smjernice protupartizanskog djelovanja Prinza Eugena drastično su se izmijenile šokantnom viješću o primirju koje je Italija 8. rujna 1943. potpisala sa Saveznicima. Njemačko vrhovno zapovjedništvo postrojbama je naložilo da razoružaju talijanske trupe i stave ih pod svoju kontrolu. Šokirani su bili i sami Talijani, a njihovi časnici bez odgovora po pitanju budućih događaja. Neke su postrojbe prihvatile njemačke uvjete, dok su druge odbile, iskazujući čak i spremnost na borbu protiv bivšeg saveznika, ako to bude potrebno. Na onoj nižoj, individualnoj razini, brojni su talijanski vojnici naprosto pobjegli iz svojih pukovnija, pokušavajući se što prije domoći Italije; neki su i dalje podržavali fašističku stvar, dok je nekolicina prešla na drugu stranu i pridružila se partizanima.

Divizija Prinz Eugen upućena je na jadransku obalu kako bi nadzirala razoružanje i ubrzo se našla u borbi i protiv Talijana i protiv partizana. Njemački ratni dopisnik opisao je košmarnu atmosferu tog vremena, dok je divizija marširala prema hrvatskoj luci Split: „Tisuće boljševičkih partizana, dezertera i [Saveznicima naklonjene talijanske] Badoglio-jedinice okupilo se oko Splita tijekom nekoliko kaotičnih dana neposredno nakon kolapsa talijanske uprave. Posljednje su vijesti govorile o uspostavi boljševičke republike u Splitu. Izvidnički je zrakoplov snimio zračne fotografije požara u većim dalmatinskim gradovima. Talijanski vojnici u bijegu svjedočili su o ustancima, razoružanju, ubojstvima i pijanom bratimljenju Badogliovih vojnika, britanskih agenata i partizanskih vođa. Marširali smo ususret kaosu.“

Temelj Titove podrške bili su Srbi, no njegova je retorika naglašavala multietničnost, a vizija komunističkog ‘boljeg svijeta’ ljudima u Jugoslaviji bila je privlačnija od nacističke Njemačke

Kako je SS-ova divizija napredovala prema Splitu, pojedine su postrojbe partizani i talijanski antifašisti izolirali i zadržali u okruženju. Početna inicijativa s ciljem razbijanja obruča nije urodila plodom, a u svoj toj zbrci Oberkamp je naložio potpuno povlačenje 17. rujna. Odsječene su snage na kraju ipak spašene, ali se pripadnici Prinza Eugena nisu baš iskazali. Povijest divizije nudi prigušenu, a opet rječitu kritiku: „Neuspjeh je utjecao na raspoloženje vojnika i znatno narušio imidž zapovjednika divizije.“ Napad na Split nekoliko je dana kasnije intenziviran i pod opsadom Prinza Eugena i jedne njemačke vojne divizije, grad je pao u ruke Nijemaca 26. rujna. U operaciji je zarobljeno više od 9000 Talijana.

POKUŠAJ TITOVE LIKVIDACIJE

Unatoč silnim naporima tijekom dvije godine teških borbi, Nijemci nisu uspjeli poraziti Titove partizane, a izgledi za pobjedu bili su jednako slabašni kao i prije. Pokušaj Njemačke da igra na kartu rase i etničke pripadnosti iznjedrio je solidne rezultate u prethodnim protupartizanskim operacijama, ali ih je Tito u ovom slučaju nadigrao, odbijajući igrati tu igru. Temelj Titove podrške bili su Srbi, no njegova je retorika naglašavala multietničnost, privlačeći različite društvene klase. I zato je dobio vrlo raznoliku podršku različitih nacionalnosti i različitih slojeva društva koja je bila uskraćena njegovim protivnicima, dok je njegova vizija komunističkog „boljeg svijeta“ ljudima u Jugoslaviji bila privlačnija od svega što je nudila nacistička Njemačka.

Budući da Nijemci ideološki nisu bili u stanju promijeniti svoju političku strategiju, u Jugoslaviji su taktičko rješenje tražili na nebu. Njemačka je bila pionir zračnih operacija, ali je Hitler bio šokiran velikim gubicima svojih padobranaca i pješaštva koje je koristilo jedrilice tijekom zauzimanja Krete 1941. godine. Zbog toga su zračne operacije neko vrijeme stavljene na čekanje. Himmler je, međutim, bio znatno manje rezerviran prema toj ideji i poticao je razvoj vlastitih, premda načelno skromnih, padobranskih snaga za specijalne operacije.

U listopadu 1943. formirana je 500. SS-ova padobranska bojna čije su redove u jednakom omjeru popunili dragovoljci iz postojećih Waffen SS-ovih formacija i iz Waffen SS-ovih kažnjeničkih jedinica. Luftwaffe je obuku započeo u Jugoslaviji, a nastavio u Mađarskoj, te je bojna do 1944. godine bila spremna za ratna djelovanja. U prethodnim operacijama usmjerenima protiv partizana, Tito i njegovi bliski suradnici nekako su uvijek uspijevali izmigoljiti napadima njemačkih snaga. Prikladno nazvana Operacija Konjićev skok (Rösselsprung), planirana akcija bila je pokušaj da se Tita uhvati nespremnog, kombiniranim padobranskim i jedriličarskim desantom izravno na lokaciju njegova štaba.