Yitzhak Rabin, 13. rujna 1993.

Izraelski premijer Yitzhak Rabin i predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jaser Arafat sastali su se u rujnu 1993. u Bijeloj kući, pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Billa Clintona, kako bi potpisali mirovni sporazum (tzv. Sporazum iz Osla) o okončanju sukoba između dva naroda koji se nije smirivao od osnivanja Izraela 1948. Njihov je susret bio iskra velike nade i uzbuđenja. PLO je priznao Izrael, a Izrael je priznao PLO kao predstavnika Palestinaca i zauzvrat uspostavio Palestinsku nacionalnu upravu koja bi, kad se dogovore konačni uvjeti o svim neriješenim pitanjima (Jeruzalem, status izbjeglica itd.) mogla postati država. Životi obojice muškaraca bili su obilježeni ratom. Arafat je organizirao terorističke napade na civile, a Rabin je bio načelnik glavnog stožera izraelske vojske u Šestodnevnom ratu. Kao premijer održao je ovaj govor, savršen primjer jednostavnosti i iskrenosti, posve u skladu s njegovom skromnom prirodom. Sporazum je Rabina stajao života. Na mirovnom skupu 4. studenog 1995. ubio ga je židovski ekstremist.

Gospodine predsjedniče, dame i gospodo!

Ovo potpisivanje Izraelsko-palestinske deklaracije o principima, ovdje danas, nije lako ni meni kao vojniku u izraelskim ratovima, ni narodu Izraela, ni židovskom narodu u dijaspori koji nas sad promatra s velikom nadom pomiješanom sa strepnjom. Zasigurno nije nimalo lako ni obiteljima žrtava ratova, nasilja, terora, čija bol nikad neće zacijeljeti. Za tisuće onih koji su branili naše živote svojima, čak i žrtvovali svoje živote za naše, za njih je ova ceremonija došla prekasno. Danas, uoči prilike za mir i možda okončanja nasilja i ratova, s vječnom se ljubavlju sjećamo svakoga od njih. Došli smo iz Jeruzalema, drevne i vječne prijestolnice židovskog naroda. Došli smo iz napaćene i ožalošćene zemlje. Došli smo iz naroda, doma, obitelji, koja nije poznavala ni jednu godinu, ni jedan mjesec kad majke nisu plakale za sinovima. Došli smo pokušati stati na kraj neprijateljstvima, tako da naša djeca, djeca naše djece, ne iskuse bolnu cijenu rata, nasilja i terora. Došli smo im sačuvati živote, ublažiti tugu i bolna sjećanja na prošlost, nadati se i moliti za mir. Dopustite mi da kažem vama, Palestincima: suđeno nam je živjeti zajedno na istom tlu, u istoj zemlji. Mi, vojnici koji smo se krvlju umrljani vratili iz bitke, mi koji smo vlastitim očima vidjeli kako nam ubijaju rodbinu i prijatelje, mi koji smo odlazili na njihove pogrebe i ne možemo pogledati u oči njihove roditelje, mi koji smo došli iz zemlje u kojoj roditelji pokapaju svoju djecu, mi koji smo se uvijek borili protiv vas, Palestinaca … Mi vam danas glasno i jasno kažemo: dosta je krvi i suza. Dosta. Ne želimo se osvećivati. Ne osjećamo mržnju prema vama. Poput vas, i mi smo ljudi koji žele izgraditi dom, zasaditi drvo, voljeti, živjeti rame uz rame s vama u dostojanstvu, u empatiji, kao ljudska bića, kao slobodni ljudi. Mi danas dajemo priliku miru i opet vam kažemo: Dosta je bilo. Pomolimo se da dođe dan kad ćemo svi reći: zbogom, oružje. Želimo otvoriti novo poglavlje u tužnoj knjizi naših zajedničkih života, poglavlje međusobna priznavanja, dobrosusjedskih odnosa, uzajamna poštovanja i razumijevanja. Nadamo se da ćemo zakoračiti u novu eru povijesti Bliskog istoka. Ovdje u Washingtonu, u Bijeloj kući, danas okrećemo novu stranicu u odnosima između naroda, između roditelja umornih od rata, između djece koja neće znati za rat … Našu unutarnju snagu, naše visoke moralne vrijednosti, tisućama godina crpimo iz Knjige nad knjigama, a u jednoj od njih, Propovjedniku, čitamo: Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme: Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; Vrijeme plača i vrijeme smijeha; Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; Vrijeme rata i vrijeme mira. Dame i gospodo, došlo je vrijeme za mir. … U židovskoj je tradiciji uobičajeno molitve završavati riječju „Amen“. S vašim dopuštenjem, ljudi mira, završit ću riječima molitve koju Židovi svakodnevno recitiraju, a tko god se od vas dobrovoljno javi, zamolio bih cijelu publiku da mi se pridruži u izgovaranju riječi „Amen“: “On čini mir na visinama svojima. On će dati mir nama i cijelom Izraelu. A oni će reći: Amen.“

‘Želimo otvoriti novo poglavlje u tužnoj knjizi naših zajedničkih života, poglavlje međusobna priznavanja i dobrosusjedskih odnosa te ispisati novu povijest Bliskog istoka’, govorio je Yitzhak Rabin 1993. godine

Abu Bakr al-Bagdadi, „Proglašavam kalifat“, 29. lipnja 2014.

Ovo je jedan od najneobičnijih govora 21. stoljeća. Iskoristivši kaos i rat u Siriji i Iraku, ljeti 2014. nova se politička i vojna sila džihadističkih militanata koji su se nazvali Islamskom državom domogla vlastita teritorija. Vojske Islamske države na vrhuncu su zauzele irački grad Mosul i čak zaprijetile metropoli, Bagdadu. O toj se skupini malo znalo, osim da je riječ o fanatičnoj, sunitskoj muslimanskoj terorističkoj organizaciji koja korijenje vuče iz Al-Qa’ide. No priroda organizacije bila je drukčija: umjesto da ostane na razini tajanstvene terorističke ćelije, željela je utemeljiti novu državu i društvo nadahnuto puritanizmom 7. stoljeća, ali koje se služi tehnologijom 21. stoljeća, snima obezglavljivanja i druge grozote te tako promiče njezino divljaštvo na internetu.

Vođa organizacije bio je tajnoviti muškarac nadimka Duh, koji je kao nom de guerre (ratničko ime) uzeo ime prvoga islamskoga kalifa Abu Bakra. Rođen je 1971. u Iraku, studirao je islamski zakon i nakon američke invazije na Irak vodio terorističku skupinu sve do uhićenja u veljači 2004. U zatvoru mu se pružila prilika upoznati druge džihadiste i lojaliste palog diktatora Sadama Huseina koje će uključiti u svoju borbu. Izišavši iz zatvora, poveo je Al-Qa’idu u Iraku i preimenovao je u Islamsku državu. Na njezinu je vrhuncu iskoračio iz sjene, pojavio se na snimci ove propovijedi u mosulskoj Velikoj džamiji i proglasio kalifat. No do 2019. udruženim će ga snagama uništiti Zapad i Istok, privremeno ujedinjeni okrutnostima Islamske države. Život ovog kalifa također je završio 2019. godine.

Bog je vašoj braći i mudžahedinskim borcima nakon niza godina strpljenja i svete borbe podario pobjedu i osvajanje te im omogućio da postignu svoj cilj. Zato su pohitali proglasiti kalifat i imenovati imama [svetog vođu], glavnog kalifa što je dužnost svih muslimana. Ta je dužnost bila izgubljena stoljećima i isključena iz stvarnosti, pa mnogi muslimani i ne znaju za nju. Dodijeljen mi je ovaj veliki posao, dodijeljeno mi je ovo povjerenje, ovo bremenito povjerenje. Ja sam određen za vašeg vođu, ali nisam najbolji među vama niti sam bolji od vas. Zato, ako vidite da činim dobro, pomozite mi, a ako vidite da činim krivo, savjetujte me i uputite na pravi put.

Elie Wiesel, „Opasnosti ravnodušnosti“, 12. travnja 1999.

Rođen u rumunjskom Sighetu, „mali židovski dječak iz gradića u Karpatima“, Elie Wiesel odrastao je govoreći jidiš kao materinski jezik i učio je hebrejski, ali kad je njegov rodni kraj 1940. pripojen Mađarskoj, nacisti su 1944. grad „očistili“ od Židova – njih čak 20 000 – masovno ih deportirajući u koncentracijske logore.

Došavši u logorski sustav Auschwitz-Birkenau u Poljskoj, Wiesel je odvojen od majke i mlađe sestre koje su odmah ubijene. S ocem je izdvojen za prisilan rad u obližnjoj tvornici gume u kojoj su ih izgladnjivali i premlaćivali. Kad se Crvena armija približila logoru, premješteni su u Buchenwald, u Njemačkoj, u kojem je Wieselov otac podlegao ozljedama od zlostavljanja nedugo prije nego što je 1945. američka Treća armija oslobodila logor. Wiesel je nakon rata otišao u Pariz, u kojem je radio kao novinar kad je na nagovor francuskog intelektualca Françoisa Mauriaca odlučio pretočiti svoju priču u knjigu. Objavljena je 1958. pod nazivom La Nuit (Noć) i postala je klasik književnosti o holokaustu.

Wiesel je 1986. dobio Nobelovu nagradu za mir. Ovaj prekrasan govor, održan u Bijeloj kući ispred predsjednika Billa Clintona, ne bi trebao biti relevantan i danas. Ali u novom tisućljeću, dobu utrke novih sila za nuklearnim oružjem, novih tirana koji potiskuju slobode, gušenja novinarskih glasova njihovim ubijanjem, antižidovskog rasizma koji buja na političkoj ljevici i desnici te divljanja okrutnih nacionalizama protiv imaginarnih neprijatelja, ponovno ga pročitajte. Nikad nije bio bolji trenutak za njega.

Na današnji dan prije 54 godine židovski dječačić iz gradića u Karpatima probudio se nedaleko od Goetheova voljenog Weimara, u mjestu vječne sramote zvanom Buchenwald. Napokon je bio slobodan, ali bez trunke radosti u srcu. I mislio je da je više nikad neće osjetiti. Kad su dan prije američki vojnici oslobodili logor, sjećao se njihova bijesa zbog onoga što su zatekli. I ako taj dječak doživi duboku starost, uvijek će im biti zahvalan na tom bijesu, kao i na njihovu suosjećanju. Premda nije razumio jezik kojim su govorili, njihove su mu oči rekle sve što je trebao znati – da ni oni nikad neće zaboraviti što su vidjeli. … Na pragu smo novog stoljeća, novog tisućljeća. Što će biti nasljeđe ovog stoljeća na izmaku?

Po čemu će ga se sjećati u novom tisućljeću? Sigurno će biti osuđivano, i to žestoko osuđivano, u moralnom i metafizičkom smislu. Ovi su neuspjesi bacili mračnu sjenu na ljudski rod: dva svjetska rata, niz građanskih ratova, bezumna niska atentata (Gandhi, dva Kennedyja, Martin Luther King, Sadat, Rabin), krvoproića u Kambodži i Nigeriji, Indiji i Pakistanu, Irskoj i Ruandi, Eritreji i Etiopiji, u Sarajevu i na Kosovu; nehumanost u gulazima i tragedija u Hiroshimi. I, na drugoj razini, naravno, Auschwitz i Treblinka. Koliko samo nasilja; koliko samo ravnodušnosti. Što je ravnodušnost? Etimološki, ta riječ znači „bez razlike“. Neobično i neprirodno stanje u kojem se zamagljuju granice između svjetla i tame, sumraka i zore, zločina i kazne, okrutnosti i suosjećanja, dobra i zla. Kamo to vodi i koje su neizbježne posljedice? Je li posrijedi filozofija? Je li moguća filozofija ravnodušnosti? Može li se ravnodušnost uopće smatrati vrlinom? Treba li je s vremena na vrijeme prakticirati jednostavno zato da sačuvamo zdrav razum, živimo normalno, uživamo u dobru jelu i čaši vina dok svijet oko nas proživljava traumatične prevrate? Naravno da ravnodušnost može biti i primamljiva. I više od toga – zavodljiva. Koliko je samo lakše svrnuti pogled sa žrtava. Kudikamo je lakše izbjeći takva gruba ometanja našeg posla, naših snova, naših nadanja. Najzad, nije li neugodno i iscrpljujuće biti uvučen u tuđu patnju i očaj. Ipak, osobi koja je ravnodušna svi oko nje nevažni su. I samim time, njihovi su životi nevažni. Njihova skrivena ili čak vidljiva tjeskoba nimalo je ne zanima. Ravnodušnost svodi drugoga na apstrakciju. Tamo, iza crnih vrata Auschwitza, najtragičniji od svih zatvorenika bili su, kako su ih zvali, Muselmänneri. Umotani u potrgane deke, sjedili bi ili ležali na podu, tupa pogleda zagledani u prazno, nesvjesni tko su i gdje su – neznanci svojoj okolini. Više nisu osjećali bol, glad, žeđ. Nisu osjećali strah. Nisu osjećali ništa. Bili su mrtvi i nisu to znali. Ukorijenjeni u našoj tradiciji, neki od nas tada su smatrali da nije najgore kad te napusti ljudski rod. Osjećali smo da je gore kad te Bog napusti nego kad te Bog kazni. Bolje i nepravedan nego ravnodušan Bog. To što nas je Bog ignorirao bila nam je teža kazna nego da smo bili žrtve Njegova gnjeva. Čovjek može živjeti daleko od Boga – ali ne i izvan Boga. Bog je gdje smo mi. Dakle, i u patnji? I u patnji. Na neki način, baš ravnodušnost prema toj patnji čini ljudsko biće nečovječnim. Ravnodušnost je, uostalom, opasnija od ljutnje i mržnje. Ljutnja je katkad kreativna. Iz ljutnje može nastati velika pjesma, velika simfonija. Netko može učiniti nešto veliko za dobrobit čovječanstva zato što je ljutit na nepravdu kojoj je posvjedočio. Ali ravnodušnost nikad nije kreativna. Katkad i mržnja izaziva reakciju. Boriš se protiv nje. Osuđuješ je. Razoružaš je. Ravnodušnost ne pobuđuje nikakvu reakciju. Ravnodušnost nije odgovor. Ravnodušnost nije početak nego kraj. I zato je ravnodušnost uvijek prijatelj neprijatelja jer pogoduje agresoru – nikad njegovoj žrtvi čija je bol dodatno uvećana kad se osjeća zaboravljenom. Politički zatvorenik u ćeliji, gladna djeca, izbjeglice bez krova nad glavom – ne reagirati na njihovu nevolju, ne olakšati njihovu samoću ponudivši im tračak nade znači protjerati ih iz ljudskog sjećanja. A poričući njihovu ljudskost, izdajemo i vlastitu. Ravnodušnost, dakle, nije samo grijeh nego i kazna. I to je jedna od najvažnijih lekcija opsežnih propitivanja dobra i zla tijekom ovog stoljeća koje je na izmaku. Tamo odakle ja dolazim društvo se sastojalo od tri jednostavne kategorije: ubojica, žrtava i promatrača …, osjećali smo se napuštenima, zaboravljenima. Svi mi. I jedina nam je uboga utjeha bila to što smo vjerovali da su Auschwitz i Treblinka strogo čuvane tajne, da vođe slobodnog svijeta ne znaju što se događa iza tih crnih vrata i bodljikave žice, da ne znaju za rat protiv Židova koji su Hitlerova vojska i njezini pomagači vodili usporedo s ratom protiv Saveznika.

Da su znali, mislili smo, sigurno bi preokrenuli nebo i zemlju da ga zaustave. Progovorili bi protiv toga, ljutito i gorljivo. Bombardirali bi tračnice koje vode do Birkenaua, samo njih, samo jedanput. A sad znamo, saznali smo, otkrili smo da je Pentagon znao, da je Državno tajništvo znalo. … Deprimirajuća priča o St. Louisu zoran je primjer. Prije šezdeset godina, njegov ljudski teret – gotovo 1000 Židova – vraćen je u nacističku Njemačku. I to se dogodilo nakon Kristallnachta (Kristalne noći), nakon prvog pogroma pod pokroviteljstvom države u kojem su uništene stotine židovskih trgovina, spaljivane sinagoge, a tisuće ljudi otpremljene u koncentracijske logore. Taj brod, koji je već bio na obalama Sjedinjenih Američkih Država, poslan je natrag. Ne razumijem. Roosevelt je bio dobar čovjek, čovjek sa srcem. Razumio je one kojima je trebala pomoć. Zašto nije dopustio tim izbjeglicama da se iskrcaju? Tisuću ljudi – u Americi, velikoj zemlji, najvećoj demokraciji, najvelikodušnijoj od svih nacija moderne povijesti. Što se dogodilo? Ne razumijem. Odakle ta ravnodušnost, najviši stupanj ravnodušnosti prema patnji žrtava? Ipak, bilo je i ljudskih bića osjetljivih na našu tragediju. Onih nežidova, onih kršćana koje zovemo „Pravedni nežidovi“, čija su nesebična junačka djela spasila čast njihove vjere. Ali zašto ih je bilo tako malo? Zašto je uloženo više napora da se spase esesovske ubojice nakon rata nego da se spase njihove žrtve tijekom rata? Zašto su neke od najvećih američkih korporacija nastavile poslovati s Hitlerovom Njemačkom sve do 1942.? Pretpostavljalo se, i to je potkrijepljeno dokumentima, da Wehrmacht ne bi mogao napasti Francusku da nije imao naftu pribavljenu iz američkih izvora. Kako objasniti tu ravnodušnost? Njemačkomu prekooceanskom brodu St. Louis, koji je 1939. prevozio židovske izbjeglice iz Njemačke, bilo je zabranjeno uplovljavanje na Kubu, zatim u SAD i u Kanadu. Putnici su naposljetku primljeni u Veliku Britaniju, Francusku, Belgiju i Nizozemsku i mnogi su na kraju ipak postali žrtve nacista.

Ipak, prijatelji dragi, u ovom traumatičnom stoljeću dogodile su se i neke dobre stvari: poraz nacizma, pad komunizma, ponovno rođenje Izraela na tlu njegovih predaka, ukidanje aparthejda, mirovni sporazum Izraela s Egiptom, postizanje mira u Irskoj. I sjetimo se također susreta, punog drame i emocija, Rabina i Arafata koji ste vi, gospodine predsjedniče, sazvali baš na ovome mjestu. Bio sam na njemu i nikad ga neću zaboraviti. I zatim, naravno, zajednička odluka SAD-a i NATO-a da interveniraju na Kosovu i spase one žrtve, one izbjeglice, one koje je iz njihovih domova potjerao čovjek za kojeg vjerujem da bi trebao biti optužen za zločine protiv čovječnosti. Ali ovaj put svijet nije šutio. Ovaj smo put reagirali. Ovaj smo se put umiješali. Znači li to da smo nešto naučili iz prošlosti? Znači li to da se društvo promijenilo? Jesu li ljudska bića postala čovječnija i manje ravnodušna? Jesmo li doista nešto naučili iz prijašnjih iskustava? Jesmo li manje neosjetljivi na stradanje žrtava etničkog čišćenja i drugih nepravdi, bilo da su nam blizu ili daleko? Je li današnja opravdana intervencija na Kosovu, predvođena vama, gospodine predsjedniče, trajno upozorenje da se više nikad i nigdje u svijetu neće dopustiti deportacije i teroriziranje djece i njihovih roditelja? Hoće li to odvratiti diktatore u drugim zemljama od sličnih planova? A što je s djecom? Gledamo ih na televiziji i čitamo o njima u novinama, sve to slomljena srca. Njihova je sudbina uvijek najtragičnija. Kad odrasli ratuju, djeca ispaštaju. Vidimo im lica, vidimo im oči. No čujemo li njihove vapaje? Osjećamo li njihovu bol, njihovu agoniju? Svake minute neko dijete umre od bolesti, nasilja ili gladi. A neka od njih – mnoga! – mogla bi biti spašena. Ponovno se vraćam onomu malom židovskom dječaku s Karpata. Pratio je starca koji sam postao tijekom svih ovih godina traganja i borbe. I zajedno koračamo ususret novom tisućljeću, nošeni silnim strahom i neuništivom nadom.

‘Bilo je i ljudskih bića osjetljivih na našu tragediju. Onih nežidova, onih kršćana koje zovemo ‘Pravedni nežidovi’, čija su nesebična junačka djela spasila čast njihove vjere. Ali zašto ih je bilo tako malo?’ pitao se 1999. Elie Wiesel

Osama bin Laden, „Amerika je pogođena“, 7. listopada 2001.

Proslava napada na Ameriku 11. rujna 2001. u kojima je ubijeno više od 2000 nevinih ljudi. Pravednički gnjev Osame bin Ladena, sina građevinskog milijardera iz Saudijske Arabije, rasplamsala je sovjetska invazija na Afganistan 1979., koja je jasno dočaravala borbu između dekadentne sekularnosti i svetog islama. Kad se pridružio mudžahedinima u Pakistanu, imao je potporu CIA-e koja je provodila politiku predsjednika Reagana – podrivanje Sovjeta huškanjem islamskih džihadista protiv njih. Bila je to kobna pogreška jer je Bin Laden iskoristio stečenu obuku, prestiž i kontakte za osnivanje Al-Qa’ide, odnosno „Baze“, nove džihadističke terorističke organizacije podržane saudijskim novcem i saudijskim salafistima, te se obračunao sa Zapadom. Kad je iračka invazija na Kuvajt izazvala dolazak sve sile američkih vojnika u arapski dio svijeta, Bin Laden je počeo mobilizirati ljude za rat protiv Amerike, najprije prebacivši bazu 1991. u Sudan, a onda 1996. u Afganistan pod kontrolom fundamentalističkoga talibanskog pokreta. Iz Afganistana je planirao spektakularan udar na Ameriku u kojem bi putničke avione iskoristio kao kolosalne leteće bombe.

Napadima na SAD 11. rujna 2001. isprovocirao je američke ratove protiv najprije Afganistana, a onda i Iraka, koji su jako naštetili samoj Americi. Bin Laden je dobio titulu najtraženijeg čovjeka na svijetu koji je izazivao Ameriku snimkama svojih govora, ali pošto su ga u prosincu 2001. zamalo ulovili u bitki u špiljama Tora Bore, ispario je na puno desetljeće. Godinama se skrivao u kući u Pakistanu, u kojoj su ga Amerikanci naposljetku pronašli i poslali skupinu specijalaca Teror 155 (Navy SEAL) da ga ubiju. U međuvremenu je koncept džihada preusmjeren na viziju teritorijalnoga kalifata koju je zagovarala Islamska država. Na kraju su Bin Ladenove snimke pokazale da je doista priznao ulogu u terorističkim napadima 11. rujna, ali ovaj govor, jedan od prvih, slavi strahotu napada ne priznajući odgovornost za njega.

Svemogući Alah pogodio je Ameriku u jedan od njezinih vitalnih organa i uništio njezine najpoznatije građevine. Milost i zahvalnost Alahu. Amerika je ispunjena strahom od sjevera do juga i od istoka do zapada, i hvala budi Alahu. To što Amerika sad doživljava samo je sjena onoga što smo mi doživjeli. Naša islamska nacija proživljava već više od osamdeset godina poniženja i sramote, njezini su sinovi ubijani i njezina krv prolijevana, a svetišta oskvrnjena. Alah je blagoslovio jednu skupinu izvidničkih muslimana, predvodnika islama, da uništi Ameriku … Dok ovo govorim, umiru milijuni nevine djece. Ubijani su u Iraku ni krivi ni dužni. Ali ne čujemo nikakvu osudu, ne čujemo nikakav ukaz nasljednih vladara. Ovih dana izraelski tenkovi bjesne Palestinom, po Ramali, Rafi i Beit Jali te drugim mjestima zemlje islama, i ne čujemo da je itko povisio glas ili reagirao. Ali kad je nakon osamdeset godina mač pao na Ameriku, licemjerje je pomolilo ružnu glavu oplakujući one ubojice koji su vrijeđale krv, čast i svetinje muslimana … Ja kažem da je sve vrlo jasno svakom muslimanu, nakon ovog događaja, pošto su se oglasili visoki dužnosnici Sjedinjenih Američkih Država, počevši od vođe svjetskih nevjernika. Bush i njegovi ljudi koji su krenuli pokazivati taštinu sa svojim ljudima i konjima, oni koji su protiv nas okrenuli čak i zemlje koje pripadaju islamu – skupina koja se okrenula Alahu, Svemogućemu, skupina koja ne dopušta da je pokore u njezinoj vjeri … Ali kad ih je nešto više od deset ubijeno u Nairobiju i Dar es Salaamu, Afganistan i Irak bombardirani su i licemjerstvo je stajalo iza vođe međunarodnih nevjernika: simbola poganstva modernog svijeta, Amerike i njezinih saveznika. Kažem im da su ovi događaji podijelili svijet u dva tabora, tabor vjernika i tabor nevjernika. Neka Bog zaštiti vas i nas od njih. Svaki musliman mora ustati u obranu svoje religije. Vjetar je vjere zapuhao, kao i vjetar promjene da ukloni zlo s Muhamedova poluotoka, mir s njim. A što se Amerike tiče, ovo je moja poruka njoj i njezinim ljudima: kunem se Alahom da Amerika neće živjeti u miru prije nego što mir zavlada u Palestini i prije nego što sve nevjerničke vojske napuste zemlju Muhamedovu, mir s njim. Alah je najveći i slava islamu.