Objavljeno u Nacionalu br. 1092, 29. ožujak 2019.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Odanost višeg reda’ u kojem bivši direktor FBI-a James Comey opisuje aktualnog američkog predsjednika, koji ga je neočekivano smijenio, kao emocionalno nezrelog i bizarnog tipa

Gotovo sam siguran da predsjednik nije upoznat s poslovicom „Opaki bježe i kad ih nitko ne progoni” jer je sam od sebe nastavio objašnjavati zašto to nikako ne bi bilo moguće završivši time kako me mislio zamoliti da istražim te navode i dokažem kako je sve to laž. Rekao sam da to ovisi o njemu. Istovremeno sam izrazio zabrinutost da bi takvo nešto moglo stvoriti dojam da istražujemo njega osobno i dodao da je također vrlo teško dokazati kako se nešto nije dogodilo. Rekao je da vjerojatno imam pravo, ali neprestano me je tražio da razmislim o tome, kao što je rekao da će i sam razmisliti.

Jedno od njegovih rijetkih pitanja koje također kao da je došlo iz vedra neba bilo je kako bih usporedio glavne državne odvjetnike Erica Holdera i Lorettu Lynch. Objasnio sam mu kako je Holder bio puno bliži predsjedniku Obami, što ima svoje prednosti i svoje nedostatke. Priliku sam iskoristio kao izgovor da opet objasnim zašto je toliko važno da FBI i Ministarstvo pravosuđa budu neovisni o Bijeloj kući. Rekao sam da je to paradoks: tijekom povijesti neki su predsjednici odlučili kako bi ga, budući da „problemi” dolaze iz Ministarstva pravosuđa, trebali držati na oku. No zamućivanje tih granica naposljetku pogoršava problem time što potkopava javno povjerenje u institucije i njihov rad. Nisam imao osjećaj razumije li – i zanima li ga uopće – to što govorim.

Još sam nešto primijetio na predsjedniku Trumpu tijekom večere koju sam doživio kao vrlo poučnu. Ne sjećam se da sam ga ikad vidio da se smije, nijedan jedini put. Ni tijekom čavrljanja prije sastanaka. Ni tijekom razgovora. Čak ni ovdje, tijekom ove naoko opuštene večere. Mjesecima kasnije pomisao na čovjeka kojega nikada nisam vidio da se smije usjekla mi se u pamćenje. Pitao sam se jesu li to i drugi primijetili, je li se tijekom tisuća sati na videosnimkama ikad nasmijao. Doslovno je proveo desetljeća pred kamerama, između svoje pomno režirane karijere poslovnog mogula i godina koje je proveo kao zvijezda reality showa. I tako sam iz znatiželje odgovor potražio u tražilici Google i na YouTubeu. Cijela moja potraga urodila je samo jednom snimkom na kojoj se Donald Trump smije, i to zlobno – u siječnju 2016., kad je publiku u New Hampshireu upitao kakva je to buka nakon što se začulo nešto poput laveža i kad je netko povikao: „To je Hillary.” Postoji mogućnost, naravno, da od muhe radim slona i da do suza nasmijava suprugu, djecu ili kakvoga omiljenog člana osoblja kad se s njima nađe nasamo – a možda doista i postoje zabilježeni takvi trenuci tijekom njegovih javnih nastupa – ali ne znam ni za jednoga drugog izabrana vođu koji se barem neki put ne nasmije u javnosti. Slutim da se u korijenu te njegove nesposobnosti nalazi duboka nesigurnost, nesposobnost da bude ranjiv ili da se izloži pred drugima cijeneći njihov humor, što je, kad se bolje razmisli, uistinu tužna osobina kad je riječ o vođi i pomalo zastrašujuća kad se radi o predsjedniku. Kad se večera približila kraju, postavio mi je još jedno pitanje – prvo koje je nagoviještalo želju da nešto dozna o svome gostu. Zanimalo ga je kako sam postao ravnatelj FBI-a. Odgovorio sam mu kako sam bio ugodno iznenađen kad sam shvatio da predsjednik Obama razmišlja o tome poslu isto kao i ja: držao je do sposobnosti i nezavisnosti i nije htio da FBI bude umiješan u politiku, nego je želio mirno spavati znajući da je FBI dobro vođen. Prisjetio sam se našega prvog razgovora u Ovalnome uredu, koji se u tome trenutku doimao kao polarna suprotnost onome što se događalo tijekom ove večeri. Predsjednik Trump rekao je kako mu je drago što želim ostati jer je od mnogih čuo mnogo toga lijepog o meni uključujući i ljude koje je izabrao za položaje budućeg ministra obrane i glavnoga državnog odvjetnika. Zatim se vratio na temu odanosti ponovno rekavši: „Treba mi odanost.”

Ponovno sam zastao. „Od mene ćete uvijek dobiti iskrenost”, rekao sam.

Sad je on zastao. „To je ono što želim, iskrena odanost”, odvratio je. To ga je naizgled zadovoljilo, kao neka vrsta „sporazuma” prema kojem smo obojica bili pobjednici.

Zastao sam. „Dobit ćete to od mene”, rekao sam jedva čekajući da okončam tu nelagodnu raspravu i govoreći samome sebi da sam učinio dovoljno kako bih razjasnio svoj stav.

U tom trenutku uvidio sam još nešto: „vođa slobodnoga svijeta”, netko tko sebe voli nazivati velikim poslovnim tajkunom, ne razumije vodstvo. Etični vođe nikada ne zahtijevaju odanost. Oni koji vode pomoću straha – kao na primjer šef Cosa nostre – zahtijevaju osobnu odanost. Etičnim vođama duboko je stalo do onih koje vode i nude im poštenje i čestitost, posvećenost i vlastitu žrtvu. Imaju samopouzdanje iz kojeg se rađa poniznost. Etični vođe svjesni su svoga dara, ali se boje svojih ograničenja – razumjeti i rasuđivati, vidjeti svijet kakav jest, a ne kakav bi htjeli da bude. Oni govore istinu i znaju da donošenje mudrih odluka zahtijeva od drugih da budu iskreni prema njima. A da bi došli do te istine, stvaraju okružje visokoga standarda i dubokoga obzira – „ljubav” nije prejaka riječ – koje gradi trajne veze i omogućuje izvanredna postignuća. Etičnome vođi nikad ne bi palo na pamet tražiti odanost.

Nakon deserta – po dvije kuglice sladoleda za svakoga – otišao sam kući i napisao bilješku o večeri, što mi je brzo prešlo u naviku nakon razgovora nasamo s predsjednikom Trumpom. Nikada prije nisam činio takvo što nakon razgovora s drugim predsjednicima, a ni kao ravnatelj FBI-a nisam pisao bilješke o susretima i s kim, ali nekoliko je čimbenika govorilo u prilog tome da bi to možda bilo mudro s ovim predsjednikom. Prije svega, doticali smo se tema koje su se odnosile na odgovornosti FBI-a i na predsjednika osobno, a ja sam o svemu tome razgovarao s osobom u čiju sam čestitost ozbiljno posumnjao još od njegove predsjedničke kampanje. Morao sam zaštititi FBI i sebe jer takvoj osobi nisam mogao vjerovati da će reći istinu o našim razgovorima. Po običaju, otisnuo sam bilješke u dvije kopije. Jednu sam podijelio s timom viših dužnosnika i zatim je dao predstojniku Ureda da je pohrani među svoje dosjee. Drugu sam zaključao na sigurno kod kuće, i to iz dvaju razloga: bilješke smatram svojom osobnom imovinom, poput dnevnika; i pomislio sam da bi posjedovanje preciznih bilježaka razgovora s ovim predsjednikom jednoga dana moglo postati važno, što se, nažalost, pokazalo točnim.

S predsjednikom Trumpom borit ću se i tri iduća mjeseca. Prvog ožujka, upravo dok sam se spremao ukrcati na helikopter kojim sam trebao odletjeti na skup o opioidima u Richmondu, moja me je pomoćnica Althea James nazvala na mobitel i rekla mi da predsjednik želi razgovarati sa mnom. Nisao imao pojma o čemu, ali sam pretpostavio da je nešto važno, pa sam čekao u terenskom vozilu FBI-a na heliodromu. Moj stari prijatelj Chuck Rosenberg, ravnatelj Agencije za suzbijanje droga, čekao me je u helikopteru.

Nakon nekoliko minuta zazvonio mi je mobitel i telefonist Bijele kuće najavio mi je predsjednika. Ubrzo nakon toga javio se predsjednik i rekao da zove „samo da vidi kako sam”. Odgovorio sam mu da sam dobro i da imam mnogo posla. Iz pristojnosti sam spomenuo kako se čini da je glavni državni odvjetnik krenuo punom parom svojim odličnim govorom protiv nasilnog kriminala. Odvratio je: „To je njegova stvar.” Taj nelagodni razgovor koji je trajao kraće od minute učinio mi se kao još jedan pokušaj da me privuče k sebi, da bude siguran da sam nostro amico, naš prijatelj. Zašto bi inače predsjednik Sjedinjenih Država, za kojega bi se moglo pretpostaviti da ima milijun stvari na pameti, nazvao ravnatelja FBI-a samo da ga pita za zdravlje. Izašao sam iz automobila i pridružio se čelniku Agencije za suzbijanje droge ispričavši mu se na kašnjenju i rekavši da me je predsjednik nazvao samo da me upita „šta ima”.

Tridesetog ožujka Trump me je nazvao u sjedište FBI-a da mi kaže kako je istraga o Rusiji „oblak” koji umanjuje njegovu sposobnost da djeluje u najboljim interesima zemlje. Rekao je da s Rusijom nema veze, da nije bio ni s kakvim prostitutkama u Rusiji i da je, kad god je išao u Rusiju, uvijek pretpostavljao da ga se snima. Već otprilike četvrti put spomenuo je kako ona stvar sa „zlatnim tušem” nije istinita upitavši me ponovno: „Možete li me zamisliti s prostitutkama?” Očigledno igrajući na moje suosjećanje, dodao je i to kako ima prelijepu ženu i kako je sve to skupa za nju iznimno bolno. Upitao me je što može učiniti da „odagna taj oblak”. Odgovorio sam mu da stvar istražujemo najbrže što možemo i da će, ne nađemo li ništa, spoznaja da smo dobro obavili posao biti od velike koristi. Složio se s time, ali je ponovno naglasio probleme koje mu to prouzrokuje.

Potom me predsjednik upitao zašto se u Kongresu prethodnog tjedna održalo saslušanje o Rusiji – na kojem sam ja, po nalogu Ministarstva pravosuđa, potvrdio da FBI istražuje moguće veze između Rusije i Trumpova izbornog stožera. Objasnio sam mu zahtjeve vodstva obiju stranaka u Kongresu za boljom informiranošću te da je predsjednik Senatskog odbora za zakonodavstvo, senator iz Iowe Charles Grassley, čak odgodio saslušanje o potvrdi imenovanja zamjenika glavnoga državnog odvjetnika dok god ga detaljno ne izvijestimo o istrazi. Također sam mu prenio da smo vodstvo Kongresa uputili u to koje točno pojedince istražujemo te smo tim kongresnim vođama rekli da ne istražujemo predsjednika Trumpa osobno. Neprestano mi je ponavljao: „Tu činjenicu moramo objaviti.” Nisam rekao predsjedniku, uglavnom zato što sam znao da to ne želi čuti, da su FBI i Ministarstvo pravosuđa oklijevali s izjavom o tome kako ne vodimo istragu o predsjedniku Trumpu iz mnogo razloga, od kojih je najvažniji taj što bismo, kad bi se nešto u tom smislu promijenilo, u tom slučaju imali obvezu izaći u javnost s potpuno novom izjavom.

Predsjednik je zatim nastavio i rekao da bi bilo dobro saznati ako postoje kakvi njegovi „satelitski” suradnici koji su štogod zgriješili. Ponovio je kako on nije učinio ništa loše i kako se nada da ću pronaći način da javno kažem da on nije pod istragom.

Trump me nazvao u sjedište FBI-a da mi kaže kako je istraga o Rusiji ‘oblak’ koji umanjuje njegovu sposobnost da djeluje u najboljim interesima Amerike

Potom je naglo skrenuo razgovor na zamjenika ravnatelja FBI-a Andrewa McCabea. Rekao mi je kako nije spomenuo taj slučaj zato što sam rekao da je McCabe častan čovjek, iako je guverner Virginije Terry McAuliffe iz redova demokrata bio blizak s Clintonima i dao mu (vjerojatno je mislio na McCabeovu suprugu) novac za kampanju. Znao sam na što misli. McCabeova supruga Jill, liječnica u sjevernoj Virginiji, natjecala se na izborima za Senat te države 2015. i izgubila. Bilo je to u vrijeme dok je McCabe vodio terenski ured FBI-a u Washingtonu. Guverner McAuliffe pozvao ju je da se natječe i njezinu su kampanju financirali uglavnom politički akcijski odbori pod guvernerovim nadzorom. Tijekom predsjedničke kampanje Trump je opetovano optuživao FBI da je blag prema Hillary Clinton jer je Andyjeva supruga bila povezana s guvernerom Virginije, starim prijateljem Clintonovih. Kao predsjednički kandidat, Trump je također tvrdio, i to netočno, da je Hillary Clinton osobno dala novac McCabeovoj supruzi. U svakom slučaju, tvrdnja je bila besmislena iz nekoliko razloga – uključujući i taj da FBI nije bio baš tajno udruženje Clintonovih poklonika. Iako su specijalni agenti obučeni tako da svoje političke stavove ostave pred vratima, većina ih naginje desnom političkom spektru – a McCabe se oduvijek smatrao republikancem. Osim toga, FBI je proveo godine istražujući razne slučajeve povezane s Clintonima uključujući i one za vrijeme mandata Billa Clintona, kad je ravnatelj FBI-a Louis Freeh, bivši specijalni agent, javno vratio svoju propusnicu za Bijelu kuću jer je Clintona smatrao predmetom kriminalne istrage. Ali Trump me je početkom svog mandata dvaput upitao ima li „McCabe neki problem s njim jer je bio prilično strog prema njegovoj supruzi”. Odvratio sam da je Andy istinski profesionalac i da je takve stvari ostavio po strani.

Nije mi bilo jasno zašto to predsjednik sad spominje u telefonskom razgovoru – možda se radilo o njegovu pokušaju trgovanja uslugama ili prijetnji da će se okomiti na zamjenika ravnatelja. Ponovio sam da je McCabe časna osoba i da ga ne vode političke pobude. Predsjednik Trump završio je naglasivši da mu taj „oblak” ne dopušta da sklapa poslove u interesu zemlje te da se nada da ćemo dati do znanja javnosti da on nije ni pod kakvom istragom. Rekao sam da ćemo vidjeti što možemo učiniti i da ćemo svoj istražni posao obaviti dobro i najbrže što možemo. Odmah nakon razgovora nazvao sam vršitelja dužnosti zamjenika glavnoga državnog odvjetnika Danu Boentea (jer Sessions se izuzeo iz svih pitanja vezanih za Rusiju, a novi zamjenik glavnog odvjetnika još uvijek nije bio potvrđen) kako bih ga izvijestio o predsjednikovu zahtjevu da se podigne oblak s istrage o Rusiji i rekao da ću pričekati njegov savjet. Još uvijek sam čekao njegov odgovor kad me je dva tjedna poslije ponovno nazvao Trump.

Jedanaestog travnja, ujutro predsjednik me je nazvao kako bi me upitao što sam učinio u vezi s njegovim zahtjevom da se javno iznese to da on osobno nije ni pod kakvom istragom. Za razliku od ostalih naših razgovora, ovaj su put izostali komplimenti, a činilo se da ga ne zanima ni kako sam. Izgledalo mi je kao da ga iritiram.

Odgovorio sam da sam njegov zahtjev proslijedio vršitelju dužnosti zamjenika glavnoga državnog odvjetnika, ali da mi se on još nije javio. Predsjednik je odvratio da ga „oblak” ometa u obnašanju dužnosti. Rekao je da će možda zatražiti od svojih ljudi da se obrate vršitelju dužnosti glavnoga državnog odvjetnika. Rekao sam mu kako je to jedino ispravno. Odvjetnik Bijele kuće trebao bi taj zahtjev uputiti uobičajenim kanalom u Ministarstvo pravosuđa. Rekao je da će tako i učiniti. A zatim je dodao: „Zbog toga što sam vam bio odan, vrlo odan. Imali smo ono nešto, znate.”

Nisam odgovorio na to niti ga upitao što misli pod time, no učinilo mi se da se pokušava pozvati na zakletvu odanosti zaboravivši da se ni na što nisam obvezao. „To nešto” što smo imali bila je privatna večera u Zelenoj sobi na kojoj sam mu obećao samo „odanost u iskrenosti”. Kako god bilo, na njegov čudan pokušaj prizivanja odanosti rekao sam mu da je u ovom slučaju jedino ispravno odvjetniku Bijele kuće naložiti da nazove zamjenika glavnoga državnog odvjetnika. Rekao je da će to i učiniti i razgovor je završio.

To je bio posljednji put da sam razgovarao s predsjednikom Trumpom. Razgovor smo prijavili vršitelju dužnosti zamjenika glavnoga državnog odvjetnika. Od 30. ožujka očigledno nije učinio ništa, već je samo rekao: „Oh, Bože, nadao sam se da će se to riješiti samo od sebe.”

Ali nije.

Sasvim prikladno, naposljetku se sve završilo bujicom zloće. Devetog svibnja 2017. bio sam u Los Angelesu na događaju posvećenom privlačenju pripadnika iz različitih etničkih skupina u redove FBI-a. Sličan projekt prije toga organizirali smo u Washingtonu i Houstonu, gdje smo pozvali nadarene mlade odvjetnike, inženjere i diplomante poslovnih škola iz redova etničkih zajednica da dođu čuti zašto bi trebali pristati na manje plaće i postati agentima FBI-a. Volio sam takve događaje kojima smo pokušali privući više pripadnika manjina u naše redove i dva prethodna bila su veoma uspješna. Unijeti različitost u Ured bio je ključ našoj održivoj učinkovitosti. Kao što sam već prije rekao, glavna prepreka bila je u tome što je mnogo mladih ljudi visokog potencijala, pogotovo afroameričkih i latinoameričkih muškaraca i žena, za FBI mislilo da je „Gazda”. Tko bi želio raditi za „Gazdu”? Volio sam takve događaje jer su meni i drugim vođama FBI-a pružali priliku da nadarene ljude malo više upoznamo s „gazdama” i „gazdaricama” u FBI-u.

Shvatio sam da Trump, ‘vođa slobodnoga svijeta’ i netko tko sebe voli nazivati velikim poslovnim tajkunom, ne razumije vodstvo. Etični vođe nikada ne zahtijevaju osobnu odanost

Ti mladi ljudi žudjeli su pokazati svijetu koliko mogu biti korisni, a mi smo im mogli pokazati kako izgleda život pun požrtvovnosti i posvećenosti dobru. Gotovo nitko ne napušta FBI jednom kada okusi život specijalnoga agenta. Moj je zadatak bio pozvati te sjajne mlade ljude da se okušaju u takvom životu. Broj novih agenata nakon događaja u Washingtonu i Houstonu bio je iznenađujuće visok. Ja sam došao u Los Angeles govoriti pred više od pet stotina potencijalnih novih agenata. Jedva sam čekao stati pred njih.

Premda se taj događaj održavao navečer, otišao sam u Los Angeles dovoljno rano kako bih imao vremena posjetiti tamošnji Terenski ured FBI-a. Predano sam bio obilazio urede FBI-a posvuda, kat po kat, pregradak po pregradak, susrećući se sa svakim zaposlenikom, rukujući se sa svima. Trud se isplatio jer sam vidio da našim ljudima mnogo znači kad im ravnatelj osobno dođe zahvaliti. U velikoj organizaciji kao što je FBI, s uredima diljem zemlje i svijeta, dobro je podsjetiti ljude da cijeniš posao koji obavljaju. Da ti je do njih stalo ne samo profesionalno već i osobno – kao i do njihovih obitelji. Na svakom svom putovanju odvojio bih vrijeme za posjet terenskim uredima i upoznavanje s predivnim ljudima koji u njima služe.

Upoznao sam na desetke losanđeleskih zaposlenika za njihovim stolovima. Vodstvo Terenskog ureda mislilo je i na one koji nisu imali stolove – čistače i zaposlenike iz sobe za komunikaciju. Sve su ih smjestili za stolove u velikoj prostoriji zapovjednog centra. Obratio sam im se oko četrnaest sati po losanđeleskom i sedamnaest po vašingtonskom vremenu. Objasnio sam im da smo 2015. preradili izjavu o misiji FBI-a skrativši je kako bi bolje izrazila važnost naše odgovornosti. Naša nova izjava bila je da nam je misija „štititi američki narod i čuvati Ustav Sjedinjenih Država”. Rekao sam da mi je bilo stalo da rečenica bude kratka kako bi je svi zapamtili, povezali se s njome i podijelili je sa susjedima te pogotovo s mladim ljudima. Očekivao sam da će svi shvatiti…

A onda sam zastao usred rečenice.

Na televizijskim ekranima uzduž stražnjeg zida velikim slovima pisalo je „COMEY DAO OSTAVKU”. Ekrani su bili iza publike, ali ljudi su primijetili moju smetenost i počeli se okretati u stolicama. Nasmijao sam se i rekao: „Vrlo duhovito. Netko se doista potrudio.” Nastavio sam misao. „U FBI-u ne postoje manje važni zaposlenici. Očekujem da…”

Poruka na ekranima sada se promijenila. Preko triju ekrana na kojima su se prikazivale vijesti na trima različitim kanalima sada sam vidio isti natpis: „COMEY OTPUŠTEN”. Više se nisam smijao. Prostorijom se prolomio žamor. Rekao sam publici: „Slušajte, idem vidjeti što se događa, no bilo to istina ili ne, moja poruka vama ostaje ista i zato mi dopustite da je kažem do kraja i da se rukujem s vama.” Potom sam rekao: „Svatko od vas ima osobnu odgovornost štititi američki narod i čuvati Ustav Sjedinjenih Država. Svatko od nas ima drugačiju ulogu, ali zadaća nam je ista. Hvala vam što je obavljate tako dobro.” Potom sam se spustio među zaposlenike, rukovao se sa svakim i otišao u privatni ured da vidim što se događa.

Ravnatelj FBI-a putuje s komunikacijskim timom kako bi mu se Ministarstvo prvosuđa ili Bijela kuća mogli javiti unutar nekoliko sekundi, u bilo koje doba dana ili noći. Međutim, nitko me nije zvao. Ni glavni državni odvjetnik ni njegov zamjenik. Nitko. Ustvari, s glavnim državnim odvjetnikom susreo sam se dan prije. A nekoliko dana ranije susreo sam se nasamo s novopotvrđenim zamjenikom na njegov zahtjev kako bi me mogao upitati za savjet o poslu koji sam od 2003. do 2005. obavljao ja. Krajem listopada, neposredno prije izbora, trenutni zamjenik glavnoga državnog odvjetnika služio je kao državni odvjetnik u Baltimoreu i pozvao me je da pred cijelim njegovim osobljem govorim o umijeću vođenja kao i o tome zašto sam u srpnju donio onakvu odluku u vezi sa slučajem elektroničke pošte Hillary Clinton. Tada me hvalio kao poticajnog vođu. Sada ne samo da me nije nazvao nego je i sastavio preporuku u kojoj opravdava moje otpuštanje opisujući moje postupke tijekom 2016. kao užasne i neprihvatljive. U svjetlu našega nedavnog susreta to nije imalo nimalo smisla.

Međutim, u tom trenutku o tome sam znao jedino ono što su prenosili mediji. U svem tom metežu uspjeli smo doznati da me u sjedištu FBI-a, na Pennsylvanijskoj aveniji u Washingtonu traži zaposlenik Bijele kuće pokušavajući mi uručiti predsjednikovo pismo. Nazvala me je supruga i rekla da su ona i djeca čuli vijesti. Rekao sam joj da ne znam je li to istina i da pokušavamo doznati što se događa. Pat Fitzgerald je nazvao i rekao sam mu isto.

General John Kelly, tada ministar domovinske sigurnosti, uzbuđeno me je nazvao i rekao kako mu se smučilo od svega te kako i sam namjerava dati ostavku u znak prosvjeda. Rekao je kako ne želi raditi za nečasne ljude koji su se tako ponijeli prema nekome poput mene. Pozvao sam ga da to ne čini rekavši mu da su uz ovog predsjednika zemlji potrebni principijelni ljudi. Osobito uz ovog predsjednika.

Moja sjajna pomoćnica Althea James primila je pismo od čovjeka iz Bijele kuće. Skenirala ga je i potom mi ga proslijedila. Bio sam otpušten, odluka je stupala na snagu odmah, a donio ju je predsjednik koji me je u više navrata hvalio i molio da ostanem, na preporuku zamjenika glavnoga državnog odvjetnika koji me je hvalio kao sjajnog vođu, a koju je prihvatio glavni državni odvjetnik koji se izuzeo iz svega što je imalo veze s Rusijom i koji me je, kao što mi je za onom večerom rekao predsjednik Trump, iznimno cijenio. Razlozi za otkaz bili su lažni, ali pismo je bilo autentično. Osjetio sam grč u želucu i vrtoglavicu.

Izašao sam iz ureda i oko mene se skupila velika skupina zaposlenika losanđeleskog FBI-a. Mnogima sam vidio suze u očima. Kratko sam s njima porazgovarao, rekao im da su vrijednosti FBI-a veće i jače od ikoga od nas. Potom sam dodao da ih teška srca ostavljam i dao im do znanja koliko cijenim njihove ljudske kvalitete – iskrenost, stručnost, nezavisnost. Bilo mi je doista iznimno teško rastati se od njih. Otišao sam do ureda voditeljice losanđeleskoga Terenskog ureda FBI-a Deirdre Fike. Ja sam je izabrao na tu funkciju i vjerovao sam njezinoj prosudbi. Moj prvi nagon, kao i njezin, bio je da bih trebao kao građanin sudjelovati na skupu koji je posvećen regrutiranju agenata FBI-a iz redova manjinskih zajednica. To je nešto do čega mi je bilo iznimno stalo i još uvijek sam mogao potaknuti te nadarene mlade ljude da izaberu takav život, iako sâm više nisam bio dio njega. Ubrzo smo, međutim, ipak odlučili da bih tamo samo odvraćao pažnju jer bi medijski cirkus koji se stvorio oko mene stavio cijeli događaj u drugi plan. Mogao sam napraviti više štete nego koristi. Odlučio sam se vratiti kući.

Što je potaknulo sljedeće pitanje: kako ću se vratiti kući? Tu odluku prepustio sam onome koji je nekoliko minuta prije postao vršiteljem dužnosti ravnatelja FBI-a, svom zamjeniku Andrewu McCabeu. Njemu je vijest predstavljala jednako iznenađenje kao i meni. Sad je on zapovijedao. On i njegov tim morali su odlučiti o tome što je u skladu sa zakonom i što je prikladno. U šoku koji sam još uvijek osjećao u prvom trenutku palo mi je na pamet da bih mogao unajmiti kabriolet i odvesti se više od četiri tisuće kilometara do kuće. No onda sam shvatio da nisam ni samac ni luđak. Uzevši u obzir odgovornost FBI-a prema mojoj sigurnosti, vršitelj dužnosti ravnatelja odlučio je da bi najbolje bilo ukrcati me na isti zrakoplov kojim sam i došao, sa sigurnosnom pratnjom i posadom koje su se ionako vraćale u Washington. Ušli smo u vozilo i uputili se prema zračnoj luci.

Novinarski helikopteri pratili su nas od FBI-eva Ureda u Los Angelesu do aerodroma. Dok smo lagano milili prometom, pogledao sam udesno. U vozilu kraj nas čovjek je vozio i gledao na vijestima novosti o nama, pomoću svoga mobitela. Okrenuo se, osmjehnuo mi se kroz otvoren prozor i podignuo palac okrenut prema gore. Nisam siguran kako je uspijevao držati volan.

Kao i uvijek, zaustavili smo se na aerodromskoj platformi u pratnji policije i pred stubama FBI-eva aviona. Moja stara navada bila je zahvaliti svim službenicima koji su nas dopratili, no bio sam toliko tup i smeten da sam skoro zaboravio to učiniti. Moj posebni pomoćnik Josh Campbell vidio je ono što sam nisam mogao. Gurkao me je laktom i rekao mi da zahvalim policajcima. Učinio sam to rukujući se sa svakim te se uspeo stubama u avion. Nisam mogao gledati u pilote niti u dečke iz svog osiguranja iz straha da ću se rasprekmeziti. Oni su šutjeli. Helikopteri su tada emitirali rulanje i polijetanje našega aviona. Te slike bile su po svim vijestima.