Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Šezdesete – Kada je glazba mijenjala svijet’ u kojem Zlatko Gall opisuje karijeru dviju grupa koje su svojim čvrstim zvukom utemeljile sasvim novi pravac u rock glazbi.

LED ZEPPELIN

OČEVI STADIONSKOG ROCKA

“Ne samo da mislimo da smo najbolja grupa na svijetu, nego mislimo i da smo mnogo, mnogo bolji od one koja je na drugom mjestu, koja god to grupa bila.”

Robert Plant

Premda će 1969. u povijest popularne kulture ući kao “godina Woodstocka” ili pak kao zaključna godina hipijevskog “ljeta ljubavi”, započetog 1967. u supkulturnim utočištima San Francisca, a simbolično okončanog nasiljem na koncertu Rolling Stonesa u Altamontu u prosincu, posrijedi je jedna od značajnijih diskografskih godina u povijesti rocka. Beatlesi i Stonesi, “Abbey Road” i “Let It Bleed” možda su najzvučnije ime te fantastične diskografske sezone, no uz bok im se može uvrstiti još barem četrdesetak sjajnih albuma. Poput, recimo, prvijenca Led Zeppelina objavljenog 12. siječnja 1969.

Neki možda i danas misle da je prava šteta što vrsni session-gitarist, ali i na koncertima potvrđen glazbenik Jimmy Page, nije ostvario želju o vlastitoj supergrupi. Jer, da je oživjela, formacija u kojoj bi zajedno bili Beck i Page te ritam sekcija The Who – Keith Moon i John Entwistle, doista bi bila čudo. Ipak, zna li se da je umjesto toga zajedno s pjevačem Robertom Plantom, bubnjarom Johnom Bonhamom i basistom/klavijaturistom Johnom Paulom Jonesom 1968. pokrenuo New Yardbirds koji su nakon turneje i niza zajedničkih svirki 1968. ušli u studio snimati album, mirne duše može se kazati da je jednu viziju supergrupe zamijenio – superbend. Naime, Led Zeppelin, kako su se nazvali zbog prijepora oko korištenja imena Yardbirds, na snimanje su došli kao usviran i formatiran blues-rock band. Mnogo je priča oko potpisivanja ugovora s moćnim Atlantic Records koji je izborio menadžer Peter Grant, no u pozadini svih istinitih ili medijski napuhanih priča (pa i onoj da su Ameri brzo shvatili komercijalni potencijal britanskog prog-rock bluesa) stoji činjenica da su Zeppelini iz prve “legli” čuvenom suvlasniku kompanije Ahmetu Ertegunu. Uzgred, kada sam s velikim magom Atlantic records razgovarao u Cannesu za obilježavanja pedeset godina utemeljenja diskografske kuće, na pitanje o Zeppelinima kratko mi je odgovorio: “Sjajni dečki!”. Ugovor je bio za bend više no povoljan, ali i više od novca grupi je donio autorsku slobodu i jamstvo da će albumi biti objavljeni bez cenzorskih škara i uredničkih naputaka izdavača. Prvijenac je nastao rekordnom brzinom; u samo 36 sati snimanja tijekom dva tjedna u rujnu i listopadu. Stara fraza o pravim ljudima na pravom mjestu u pravo vrijeme, mogla bi se primijeniti i na debut Zeppelina. Hendrix je već širom otvorio vrata distorziji i mahnitoj svirci sa svojim revizijama bluesa, Cream su se razišli ostavivši u nasljeđe prototip hard-bluesa (kao uostalom i Jeff Beck koji je, nimalo slučajno, iste godine objavio i svoj sjajni drugi album “Beck-Ola”) pokazavši da moćni riffovi, struktura skladbe bluesa i improvizacije u izvedbi moćnog i glasnog trija, itekako “drže vodu”.

Pedesetak godina kasnije prvijenac “Led Zeppelin” to možda još više pokazuje nego li u vrijeme izvornog objavljivanja.

Stara fraza o pravim ljudima na pravom mjestu u pravo vrijeme mogla bi se primijeniti i na debi Zeppelina. Hendrix je već širom otvorio vrata distorziji i mahnitoj svirci sa svojim revizijama bluesa

“Good Times Bad Times”, kao prvi skinuti singl objavljen i u Velikoj Britaniji i Americi, imao je golem uspjeh te, što je još važnije, objavio je pakleni spoj riffova, Bonhamovog osebujnog bubnjarskog stila, majstorskog blues-shufflea, jednostavnog i upečatljivog refrena, atraktivnih Jonesovih bas dionica te Plantov jedinstven vokal u visokim registrima (koji su postali standard za pjevače heavy metala) i Pageov vratolomni solo. Da su im korijeni duboko u bluesu pokazao je pak nadahnuti (i vraški utjecajan te obilato citiran na sve strane, pa i kod Bregovićevog “Sve je to od lošeg vina”!) cover teme “Baby I’m Gonna Leave You” Anne Bredon, s upečatljivim Pageovim sviranjem akustične (Gibson J-200) gitare i Telecastera te dramatičnim promjenama ritma što je postao česti standard za brojeve nadahnute i britanskim folkom i bluesom. “You Shook Me” je pak cover standarda Williea Dixona pročitan u već etabliranoj maniri amplificiranog “british bluesa”. Skladbu otvara Pageova gitara i Plantova usna harmonika uz unisone vokalno-gitarske dionice i sporogoreći blues ritam (i ovaj je broj kao i Pageov svirački i vizualni identitet “posvojio” Bregović za svoje blues brojeve s prvog albuma) dok je John Paul Jones osim basa svirao i Hammond koji, kao i Plantova harmonika, ima itekako značajnu ulogu uz Pageov brzoprsti solo u instrumentalnom dijelu broja. I ova je tema pokazala da su od samog početka Zeppelini sposobni dosnimavanjima u studiju stvoriti slojevitu i bogatu zvučnu sliku, a na koncertima joj nabildati energiju i snagu.

Skladbu je izvorno par godina ranije snimio Jake Holmes (i kasnije dobio svoj dio financijskog kolača nakon što je tužio Pagea zbog povrede autorskih prava) te na koncertima izvodili Yardbirds, no verzija Zeppelina bila je nešto posve drugačije. Zahvaljujući i Pageu koji je na tom broju uveo sviranje gitare gudalom (što je postala prava atrakcija na koncertima), a dio svog sola “pozajmio” iz vlastitog repertoara iz vremena Yardbirdsa, “Dazed And Confused” naprosto je ogledni komad poetike ranih Zeppelina, ali i hard blues psihodelije.

B stranu albuma otvorila je laganica “Your Time Is Gonne” s Jonesovim orguljama (bliskim zvuku britanskih folk rock bandova tog vremena sklonih medievalnim pozajmicama). Page je, zanimljivo je, svirao akustičnu i pedal-steel gitaru, dok sama tema ima i neobičnu “zbornu” vokalnu dionicu uz štektanje orgulja te je bez i jednog eksplozivnog gitarskog sola. Prijelaz na akustičarski folky instrumental “Black Mountain Side” bio je, stoga, logičan zaokruživši oba broja u čvrstu folkom prožetu cjelinu.

Hitoidna “Communication Breakdown” koja je uslijedila bila je posve drugačija. Dapače, amblematski broj agresivnog, gotovo punkerski žestokog rock banda koji melje u skladbi s upečatljivim riffom. Zanimljivo, skladba je ostala trajno prisutna kao koncertni favorit tijekom cijele karijere banda… “I Can’t Quit You Baby” bio je još jedan Dixonov standard u novom ruhu, snimljen uživo u studiju. Sporogoreći blues s Pageovim sitnovezom i efektnim gitarskim akcentima te Plantov vokal, odvukli su je u nove glazbene prostore. Dakako, uz sjajnog Bonhama i pouzdanog Jonesa. Page je priredio i pravu pokaznu vježbu bacivši valjda u očaj većinu bijelih blues gitarista (s izuzetkom možda Claptona i Becka).

Upečatljiva fraza basa koji otvara broj (uz reske ulete gitare koja kasnije vozi prepoznatljiv riff) također je postala omiljena kod brojnih štovatelja amplificiranog bluesa, baš kao i Plantov vokal u vrtoglavim visokim lagama. Zaključna “How Many More Times!” još jedna je (uživo snimljena) varijacija na blues temu (ovog puta skladbu Howlin’ Wolfa).

Jedinstveni vokal pjevača Led Zeppelina Roberta Planta (1948.) u visokim registrima postalo je standard za pjevače heavy metala | Foto: Philippe Gras/Zuma Press/Profimedia

Nakon objavljivanja prvijenca Led Zeppelin su u prvih osam mjeseci odradili četiri senzacionalne europske i tri američke turneje, a u međuvremenu napisali i u različitim studijima (kad god im se ukazala rupa u pretrpanom rasporedu) zgotovili skladbe koje će se naći na drugom albumu.Jer bend je počeo ozbiljno raditi na albumu još u travnju u Los Angelesu, a posao nastavio u New Yorku, Memphisu, Londonu i Parizu. Bio je to dokaz da funkcioniraju kao organska cjelina koja može album snimiti na brzaka, odnosno u hodu, a da to nimalo ne utječe na kvalitetu. Jimmy Page i njegova radoholičarska priroda te koncentriranost u studiju učinili su mogućim da se materijal, nastao od skica iz hotelskih soba i tonskih proba, pretoči u sjajan album “Led Zeppelin II”. Naime, kako je to godinama kasnije pisao Zappelinov biograf Mick Wall, Led Zeppelin u to vrijeme bili su bend “u najboljem, divljem i krvavom elementu; rock-glazba kao tjelesna funkcija”.

Bilo je to očito već u prvom broju “Whole Lotta Love” koja je, unatoč naslanjanju na Muddyjevu verziju skladbe “You Need Love” Willieja Dixona, nosila pečat Zeppelinove magije. Dio kritičara do danas drži da je naslanjanje na standarde bluesa i rhythm and bluesa umjesto više izvornog autorskog materijala iznuđeno pritiskom Atlantic Recordsa da bend, koji je jedva koji mjesec nakon objavljivanja prvijenca već dobio prvu zlatnu ploču, što prije objavi novi album. No, s druge strane, možda je prisustvu covera kumovala i odluka da se, svjesni koncertnog uspjeha , u postojeće obrasce nadograde improvizacije živih svirki (pa je, recimo, instrumentalni dio “Dazed And Confused” sniman uživo u studiju) i što više energetskog naboja koji su davale maštovite revizije standarda. Rezultat je bio album izravniji i žešći od prethodnika.

Bilo kako bilo, uvodni broj albuma “Whola Lotta Love”, iako građen na pozajmici Williea Dixona i još bliži aranžmanu Small Facesa, u njihovoj verziji skladbe “I Need Your Loving”, bio je instantni hit. Upečatljivi pozajmljeni riff te inovativan srednji dio pjesme s dosnimavanjima vokala, efekata i instrumenata u studiju (djelo tehničara Eddiea Kramera i samog Pagea) te golema energija utkana u broj, dali su novi zeppelinski klasik i nezaobilazni koncertni broj. Pageova i Plantova “What Is And What Should Never Be”, na kojoj Page definitivno prelazi na svoj standardni Gibson Les Paul kao glavni “alat”, do krajnosti je iskoristila mogućnost stereo snimke s gitarom koja šeta po kanalima te s Plantom čiji “šetajući” vokal ide od šapata do vriska. “Lemon Song” svojevrsna je obrada (razrada) “Killing Floor” Howlin’ Wolfa (mada ju potpisuje sva četvorka Zeppelina) te pretvorena u manijakalni komad blues-rocka. “Thank You” tipična je folkom i bluesom nadahnuta laganica s Hammond orguljama Johna Paula Jonesa, izvrsnim Plantom i, naravno, moćnim Bonhamovim bubnjem te Pageovim sitnovezom akustične dvanaestožičane gitare.

Prvi broj na B strani robusni je blues-rock “Heartbreaker” kojeg drži Pageov riff nakon kojeg slijedi fantastičan i eksplozivan solo, jedan od najboljih na albumu te ekstatična svirka trojke. “Living Loving Maid (She’s Just a Woman)” jednako je nabrijan hard rock brzac, no i većina kritičara i sami Zeppelini (koji su ga rijetko izvodili na koncertima) držali su ga brojem popune. Nikad se nisam složio s tom ocjenom (konačno, i Pageov riff pa i cijeli broj poslužili su kao predložak mnogim kasnijim skladbama), no u usporedbi sa sljedećom “Ramble On” (još jedan broj koji nije baš izvođen na koncertima), s tekstom nadahnutim Tolkienovom sagom, ipak je bio slabiji. “Ramble On” je naime odličan broj s akustičnim folky dionicama te žestokim prijelazima što je postalo jedan od zaštitnih znakova brojnih kasnijih Zeppelinovih skladbi. “Moby Dick” zamišljen je i odrađen kao pokazna vježba za genijalnog Johna Bonhama i, naravno, koncertni standard s neizbježnim bubnjarskim solom. No, ne smije se smetnuti s uma ni učinak Johna Paula Johnesa i Pageov riff! Zaključna “Bring It On Home” odlično je pak pročitan cover blues standarda Williea Dixona s Plantovom usnom harmonikom (kao posveta Sonnyju Boy Williamsonu) te tipičnim “raspletom” s upečatljivim Johnesovim basom i Bonhamovim bubnjevima te unisonim dionicama usne harmonike i gitare.

Nakon objavljivanja albuma prvijenca 1968., Led Zeppelin su u prvih osam mjeseci odradili četiri senzacionalne europske i tri američke turneje

“Led Zeppelin II” objavljen je 22. listopada i brzo dospio na vrh Billboardove rang-liste skinuvši “Abbey Road” Beatlesa, dok je singl “Whole Lotta Love” harao s obje strane Atlantika. No, kritike mu u Americi nisu baš bile sklone, a album je ocijenjen manirističkim. Već koju godinu kasnije stvari su bile posve drugačije, a “Led Zeppelin II” proglašen jednim od pravih rodonačelnika heavy metala ključnim za tranziciju od hard blues rocka do novog mega popularnog žanra. Nije potrebno posebno spominjati – i veoma utjecajan za generacije koje su slijedile.

DEEP PURPLE

U ZNAKU HAMMONDA I GITARSKOG PRASKA

“Deep Purple definitivno zaslužuju mjesto u Rock and Roll Hall of Fame, jer su imali izvrsne pjesme, izvrsno su svirali i imali su ogroman utjecaj na heavy metal zajednicu u cjelini.”

Kirk Hammett, gitarist Metallice

Nastupni album grupe Deep Purple iz 1968., “Shades Of Deep Purple”, nikad nije stekao popularnost kod fanova kao “In Rock” ili albumi iz sedamdesetih, no riječ je o itekako dobrom i zanimljivom prvijencu. Ujedno svjedoku ishodišta s kojih se band dobacio do globalne ikone hard rocka/heavy metala. Objavljen u lipnju u SAD-u na etiketi Tetragrammaton, a tri mjeseca kasnije i u Velikoj Britaniji, prvijenac je najavljen singlom “Hush” – skladbom southern soul/R’n’B pjevača Joea Texa. Bio je to čisti pogodak, barem u SAD-u i Kanadi jer “Hush” nije tada ostavio neki poseban dojam na engleskom tržištu. Dapače, bio je potpuni komercijalni promašaj. Uostalom kao ni album, koji je dobio mahom negativne kritike uz opasku da je riječ o “Vanilla Fudge za sirotinju”, a za nastupa benda na Reading festivalu grupa je zvižducima gotovo istjerana s pozornice. Usporedba s Vanilla Fudge u Americi je pak prihvaćena kao kompliment pa bend odlazi preko oceana na svoju prvu uspješnu američku turneju, no prije odlaska u studiju 1969. snimaju sljedeći album “Book Of Talysin”. Instrumentalni uvod u nastupni album, tema “And The Address” s uvodnom grmljavinom ritam sekcije basiste Nicka Simpera i bubnjara Iana Paicea bila je tipičan nabrijan proto prog-rock s dionicama orguljaša Jona Lorda te gitariste Ritchiea Blackmorea. Bio je to dokaz da su i u fazi traženja Deep Purple bili eksplozivan hard rock band s dva iznimna solista – Jonom Lordom, čije su orgulje mogle skrenuti i prema klasici i prema jazzy-bluesu te virtuoznim gitaristom Ritchiem Blackmoreom koji je brojevima dao moćne riffove i brzoprstićka sola.

“Hush” je bio nešto posve drugačije: bezgrješan spoj rhythm and blues/soul predloška i hard-rocka sa začinima psihodelije te Blackmoreovim uletima, Lordovim solom te zaraznim himničkim refrenom. Odluka da se baš “Hush”, a ne cover “Help”, stavi na nastupni singl bila je očito presudna za budućnost banda, posebice za izvrsnu startnu poziciju u Americi. “One More Raining Day” otvaraju pak prepoznatljive Lordove orgulje na koje se za kratko nadovezuje Blackmore, no skladba je, kao i “Love Help Me”, tipičan izdanak melodioznih britanskih šezdesetih i kalifornijskog pop-rocka s bogatim pozadinskim vokalima odajući korijene pjevača Roda Evansa u tada već anakronom beatu.

Deep Purple su odbacili klasiku i posve se okrenuli hard/heavy rocku i nakon albuma ‘In Rock’ postaju atrakcija | Foto: Media Bar

U skladbi “Mandrake Root” pažljivije će uho zamijetiti i začetke riffa “Smoke On The Water”, ali i naslanjanja na Hendrixovu “Foxy Lady” i Keitha Emersona iz dana Nice. U oba slučajna uspješno uz dinamiku koja će kasnije postati jedno od temeljnih obilježja albuma Deep Purplea. Obrada skladbe “Help” Beatlesa zanimljiva je i originalna uz uvodnu “selidbu” broja prema psihodeličnom odsječku brit-folka, dok je cover znanog “Hey Joea” sedmominutna prog-rock ekstravaganca Jona Lorda i Blackmorea u koju su ubačeni i elementi klasike naslonjene na Keitha Emersona i Nice prije nego li krene “hendrixovska” verzija starog broja.

“Shades Of Deep Purple” je od onih zanimljivih albuma “s ruba” koji pokazuju tranziciju ukusa šezdesetih od beata do prog-rocka i hard rocka (po izjavama Lorda i Blackmorea i uz jaki utjecaj Vanilla Fudgea) te je ključan za razumijevanje evolucije Deep Purple koji su sa Zeppelinima i Black Sabbath “formatirali” hard rock/heavy metal ranih sedamdesetih.

“Ključ uspjeha Deep Purplea bio je energija nastala uslijed rivalstva klasično obrazovanog orguljaša Jona Lorda i glazbeno neobrazovanog manijakalnog gitarista Ritchie Blackmorea uz bubnjara Iana Paicea koji ih je držao pod kontrolom”. Spomenuta opaska jednog tadašnjeg kritičara, mada usputna, tijekom prve faze Purplea pokazala se već na prvijencu više nego li točna.

I “Book Of Taliesyn” i album “Deep Purple” – oba iz 1969. bila su na sličnom tragu. No posljednja godina u kalendaru šezdesetih bila je značajnija po “novom početku” i dolasku u grupu pjevača Iana Gillana te basista Dannyja Glovera što se vidjelo već na sljedećem albumu: kultnom “In Rock” objavljenom 1970. Doduše, dok je “In Rock” svjedočio o tranziciji prema zeppelinskom moćnom hard/heavy zvuku iste 1969. godine svoju vječnu sklonost klasici Jon Lord zadovoljio je fuzijskim albumom “Concerto For Group & Orchestra” snimljenim u rujnu uživo u Royal Albert Hallu. Mada je album prošao solidno, Purple odbacuju očijukanja s klasikom i posve se okreću hard/heavy rocku te nakon albuma “In Rock” postaju mega atrakcija.

Uvodni broj drugog albuma ‘Whola Lotta Love’, iako građen na pozajmici Willieja Dixona i još bliži aranžmanu Small Facesa, u njihovoj verziji skladbe ‘I Need Your Loving’, bio je instantni hit

IRON BUTTERFLY I STEPPENWOLF

PSIHODELIČNI I HARD ROCK ZAPADNE OBALE

“Svaka velika glazba na određeni je način psihodelična.”

Genesis Breyer P-Orridge, engleska umjetnica

“Želimo te pripremiti,

Dogodit će se nezamislivo

I ostat će u tvom umu zauvijek

Nek te nosi, kamo god – kamo god

Izazivajući nesvjesnu moć.”

Iron Butterfly, Unconcious Power, 1968., Weis/Ingle/Bushy

Za IRON BUTTERFLY, grupu koju je 1966. u San Diegu malo prije selidbe benda u Los Angeles, osnovao pjevač i orguljaš Don Ingle, skladba i istoimeni album “In-A-Gadda-Da-Vida” bio je i blagoslov i prokletstvo. Epska sedamnaestominutna skladba koja je zauzela cijelu B stranu vinilnog albuma, bila je i ostala jedna od najpoznatijih i najznačajnijih tema psihodeličnog acid rocka, no Iron Butterfly nikad poslije nisu dosegli kvalitetu svog drugog albuma.

U čemu je bila šifra uspjeha skladbe materijalizirane kao psihodelično acid rock “džemanje”? S jedne strane u beskrajnom ponavljanju upečatljivog mantričkog riffa i vožnje basa Leeja Dormana čemu je ,kasnije se govorilo, razlog bio “acid” na kojem su bili svi članovi benda dok se skladba snimala u studiju. To je, naravno, savršeno odgovaralo duhu vremena i glazbenoj sklonosti publike sklone psihodeličnom eksperimentu. Potom, Ingleove orgulje imalesu i klasični utjecaj (posebice u uvodu na tragu Bachovih fuga) te istočnjačku notu odnosno bile su “na ti” s tadašnjim izletima Beatlesa u indijsku glazbu ili Rolling Stonesima koji su na nagovor Briana Jonesa počeli koristiti indijska (egzotična) glazbala. Skladba, ali i cijeli album imali su obilje gitarskih distorzija, mistični vokal (tako sličan Arthuru Brownu s druge strane Atlantika) te poduže instrumentalne dionice orgulja, gitare Erica Branna te čak bubnjarski solo Rona Bushyja ubačen usred broja te zaključni mahniti jam okončan psuedo-klasičnim umetkom orgulja.

Mada u sjeni naslovnog broja (izvorno nazvanog “In The Garden Of Life”) ni A-strana albuma nije bila slabija. Dapače.

“Most Anything You Want” također su otvorile orgulje uz višeglasja i zvečeću gitaru, koja je kasnije promijenila boju uz distorziju te upečatljiv melodiozan refren ispovijedajući tipičan zvuk i psihodeliju Zapadne obale. U Ingleovom orguljaškom solu naći će se isti garažni utjecaji koji su nadahnuli Raya Manzareka. Odlična “Flowers And Beads” zvuči kao zanimljiv spoj brit-popa Move, Beach Boysa i Doorsa te bi bez imalo problema i danas prošla u radijskoj vrtnji, dok je “Mr Mirage” s uvodom Ingleovih orgulja novi psihodelični biser te broj s odličnim gitarskim naglascima i dijalozima orgulja i gitare. “Termination” je građen oko repetitivnog riffa te s rješenjima koja su eksplodirali u “In-A-Gadda-Da-Vida” kao i “Are You Happy” (koju vrijedi čuti i u koncertnom izdanju s albuma “Live” iz 1970.).

Iako nisu nastupili na Woodstocku jer su “zapeli” na newyorškom aerodromu, Iron Butterfly te godine palili su i žarili na festivalima poput Newport Pop Festivala, Miami Pop Festivala, festivala u Denveru, New Orleansu, Atlantic Cityju dok je album prodan u začuđujućem platinastom tiražu. Naslovni broj je u skraćenom izdanju (nešto kraćem od tri minute) također bio hit singl, a album se u ovih pedesetak godina prodao u četverostrukom platinastom tiražu.

Iron Butterly razišli su se 1971., a onda ponovo okupljali u promijenjenim sastavima, no “In-A-Gadda-Da-Vida” ostao je njihov nikad više dosegnuti vrhunac.

Sudbinu Iron Butterflyja podijelili su i Steppenwolf. Bend koji su 1967. u Los Angelesu osnovali pjevač John Kay, klavijaturist Goldy McJohn i bubnjar Jerry Edmonton (trojka iz kanadskog benda The Sparrows) te gitarist Michael Monarch i basist Rushton Moreve, na isteku šezdesetih i u prvim godinama sedamdesetih uživao je kultni status, ali i golem komercijalni uspjeh. Svjedoči o tome preko 25 milijuna prodanih albuma (osam ih je zlatnih) te niz od 12 hitova s Billboardove rang-liste.

Nastupni album grupe Deep Purple iz 1968., ‘Shades Of Deep Purple’, nikad nije stekao popularnost kod fanova kao ‘In Rock’ ili albumi iz sedamdesetih, no riječ je o itekako dobrom i zanimljivom prvijencu

Kao i u slučaju epske “In-A-Gadda-Da-Vida” Iron Butterflyja u temelju uspjeha Steppenwolfa stoji jedna skladba: “Born To Be Wild”. Nakon dva (ne baš uspjela) singla Steppenwolf su je objavili u ljeto 1968., a na B strani se našao “The Pusher”, cover skladbe Hoyta Axtona. “Born To Be Wild” (do danas aktualna globalna himna bajkera) rekordnom je brzinom došao do drugog mjesta Billboardove rang-liste, prodao se u preko milijun primjeraka, a onda započeo pravi pohod Europom. Jedna od zanimljivosti vezanih uz skladbu koju je, nadahnut reklamom za motocikle, napisao gitarist Sparrowsa Dennis Edmonton (alias Mars Bonfire) je da se u tekstu po prvi put spominje fraza “heavy metal”, no ne u kontekstu glazbe već motocikla. Uzgred rečeno, termin “teški metal”, nadahnut tekstom “Born To Be Wild”, malo kasnije će u Creem magazinu kao glazbenu odrednicu/žanr lansirati kritičar Lester Bangs.

“Born To Be Wild” počinje zarazno-upečatljivim gitarskim riffom uz podložene orgulje, gitarska fraziranja i čvrstu ritam sekciju te Kayov odličan vokal. Srednji dio broja s duelima gitara i orgulja, nešto što su s “Hushom” radili i Deep Purple te himnički refren, koji je u koncertnim izvedbama zazivao zborno pjevanje, od skladbe su napravili standard. Golemu popularnost “Born To Be Wild” godinu kasnije dodatno je osnažio kultni film ceste koji slavi hipijevštinu, slobodu i bajkersku supkulturu, znani “Easy Rider” jer se, kao i “The Pusher”, himnički broj našao na njegovom utjecajnom soundtracku.

Obje skladbe su, naravno, bile i na albumu prvijencu nazvanom “Steppenwolf”. Album je otvorio cover znanog soul broja “Sookie, Sookie” u verziji tipičnog hard rock banda Zapadne obale s reskom gitarom, nezaobilaznim solom te odlično uklopljenim puhačima. “Everybody’s Next One” napisao je Kay kao hard-rock bluesy temu s melodioznim pop refrenom dok je, također autorska “Berry Rides Again” imala izravne veze s nasljeđem Chucka Berryja (koje je naglašeno i naslovom i spomenom Johnnyja B.Goodea u tekstu), produkcijom Chess Records te Little Richardom. “Hoochie Coochie Man” Williea Dixona klasičan je komad hard/heavy bluesa kao i izvrsna Kayova tema “Your Walls Too High” koja u drugom dijelu broja priziva rješenja slična The Bandu. Takva je i “Take What You Need”, ali i rasna power-balada “Desperation” s utjecajima soula i rhythm and bluesa; uzgred rečeno, ništa slabija od tadašnjih velikih laganica Stonesa. “The Pusher” je pak izvanredan lijeni psihodelični broj s odličnim gitarskim solom, a “A Girl I Know” u uvodu laganica bliska folky lirskim brojevima Stonesa, no uz zaokret prema melodioznom rocku bržeg tempa s gitarskom distorzijom. Album zaključuje Kayova “The Ostrich” s modificiranim country ritmom te hard-rock gitarom.

Prvijenac Steppenwolfa jedan je od nepatvorenih bisera hard rocka Zapadne obale kasnih šezdesetih. Steppenwolf su objavili još par veoma dobrih albuma poput “Steppenwolf The Second” na kojem se našao mega hit “Magic Carpet Ride”, ali i niz sjajnih brojeva poput akustičarske “Spiritual Fantasy”, neslužbene (duhovite) himne marihuani “Don’t Step On The Grass, Sam”, “28” te “Faster Than The Speed Of Life”. I treći album “At Your Party” bio je uspješan i dao je nove velike hitove: “Rock Me”, “Don’t Cry” i “Jupiter Child”, a niz hitova se nastavio i singlovima “Move Over” i “Hey Lawdy Mama”. Ipak, promjene u postavi benda rezultiraju razlazom početkom sedamdesetih te brojnim kasnijim Kayovim obnavljanjima banda koji, kako to već biva, nikad nije vratio pozicije utjecajnog i mega popularnog hard rock banda iz “godina ponosa i slave”.

Svojevrsnu enciklopediju rock glazbe koja obuhvaća sve najznačajnije strane, ali i domaće izvođače objavio je Media Bar | Foto: Goran Stanzl/PIXSELL