15. kolovoza 1941, petak

Tjednima ista situacija. Prema vojnim izvještajima golemi uspjesi na istoku, milijun zarobljenika itd., bitka kod Smolenska, sada Ukrajina, Odesa – ništa osim uništavanja Rusa. Prema onome što se čuje iz drugih izvora, od Židova, ali i od arijaca, krajnje težak položaj Njemačke, totalna pobjeda nad Rusijom nemoguća prije dolaska zime, izdržavanje zime uz nedostatak sirovina praktički nemoguće. Tko ima pravo? Sa svoje strane ne uspijevam se prisiliti na velike nade. Za što je vjerojatno glavni krivac vrlo osrednje zdravstveno stanje. Umor i srčane tegobe. Također moje staračke boljke i problemi s mjehurom. I novčane brige.

2. rujna, utorak prijepodne

Broji se koliko ljudi u trgovinama govori “Heil Hitler”, a koliko “dobar dan”. Navodno se sve više govori “dobar dan”. “Kod pekara Zscheischlera pet žena reklo je ‘dobar dan’, dvije ‘Heil Hitler’.” – Kod ölsnera su svi rekli “Heil Hitler”. Jučer je Kätchen Sara bila sretna. Na tramvajskoj stanici joj je jedna sestra iz Nacionalsocijalističke narodne organizacije za skrb i dobrobit rekla: “Rusi su digli u zrak elektranu na Dnjepru, južna Ukrajina je pod vodom, tisuće Nijemaca su se utopile. To ne piše u novinama, one pišu samo o ruskim zarobljenicima… Rat je izgubljen… Znam ja kakvo je raspoloženje, krećem se među ljudima. Doviđenja, milostiva gospođo.” – “Doviđenja”, ne “Heil Hitler”! Ali onda dolaze novine: napredovanje “u smjeru Lenjingrada”. Itd. itd. –

15. rujna, ponedjeljak

Židovska traka, koja se obistinila kao Davidova zvijezda, stupa na snagu 19. 9. Usto zabrana napuštanja prigradskog područja grada. Gospođa Kreidl st. bila je u suzama, gospođa Voß imala je srčani napadaj. Friedheim je rekao da je to dosad najgori udarac, gori od poreza na imovinu. Ja sâm osjećam se slomljeno, ne mogu se sabrati. Eva, koja sada hoda bez problema, želi preuzeti od mene svu nabavku, ja želim izlaziti iz kuće samo na nekoliko minuta po mraku. (A kada dođu snijeg i led? Dotad će javnost možda postati ravnodušna.) Novine obrazlažu: nakon što je vojska upoznala okrutnost itd. Židova kao takvog u boljševizmu, Židovima ovdje mora se oduzeti svaka mogućnost prikrivanja kako bi se sunarodnjake poštedjelo svakog doticaja s njima. – Pravi razlog: strah od židovske kritike, jer na istoku stvari stoje loše ili u najmanju ruku zapinju. I: iživljavanje provoditeljā terora Himmlera jer na istoku stvari stoje loše. Nevjerojatne glasine: Göring je u zatočeništvu nakon zavade s Hitlerom. – Hitlera je navodno neki general upucao u trbuh. Psovao je generala, izbezumljen je ležao na tepihu i “grizao rese”.

Židovska traka, koja se obistinila kao Židovska zvijezda, stupa na snagu 19. rujna 1941. kao i zabrana napuštanja prigradskog područja. Osjećam se slomljeno, izlazim iz kuće samo po mraku

18. rujna, četvrtak navečer

“Židovska zvijezda” crna na žutoj tkanini, u njoj slovima nalik na hebrejska “Židov”, mora se nositi na lijevoj strani grudi, veličine dlana, jučer nam je uručena za 10 Pf, od sutra, 19. 9, moramo je nositi. Omnibusom se više ne smijemo služiti, tramvajem samo na prednjoj platformi. – Eva će, barem privremeno, preuzeti svu nabavku, ja želim samo udahnuti malo svježeg zraka pod zaštitom mraka.

Danas smo zadnji put zajedno vani po danu. Prvo lov na cigarete, onda tramvajem (slobodno mjesto!) u Loschwitz preko visećeg mosta, odande desnom obalom dolje uz rijeku prema gradu do Waldschlößchena. U 21 godinu nikad nismo išli tim putem. Elba je nabujala, široka, struji tiho i snažno, mnogo izmaglice, vrt u parku iza visokih zidova jesenjeg izgleda u opalom lišću i cvijeću. Prvi kesten pao nam je pred noge i raspuknuo se. Bio je to kao posljednji izlazak, posljednji komadić slobode prije dugog (koliko dugog?) zatočeništva. Isti osjećaj dok smo jeli u “Löwenbräuu” u Moritzstraße.

Kada ovdje jedan stanar kuće dolazi k drugome, triput zazvoni. Tako smo se dogovorili da se nitko ne bi prestrašio. Obično zvonjenje lako bi mogla biti policija.

20. rujna, subota

Jučer, dok je Eva prišivala židovsku zvijezdu, imao sam napadaj mahnitog očaja. I Eva je na rubu živaca. Blijeda je, lice joj je upalo. (Prekjučer smo se nakon godina i godina izvagali. Eva u lakoj odjeći 56 kilograma, tri manje nego tijekom zime s korabama 1917. – njezina normalna masa bila je 70 kilograma. Ja još uvijek 67 kilograma – prije sam bio na 75.) Kažem sebi da se moram ponašati kao nakon nezgode s autom: odmah natrag za volan! Jučer samo po potpunom mraku poslije večere par koraka s Evom. Danas u podne doista sam otišao k trgovcu ölsneru na Wasaplatzu po mineralnu vodu. To je od mene iziskivalo užasan napor. U međuvremenu Eva neprestano odlazi u kupovinu i kuha. Cijeli život nam je okrenut naglavačke i sav teret je pao na Evu. Koliko će dugo njezine noge to izdržati? – Posjetila je gospođu Kronheim. Ona se jučer vozila tramvajem – prednja platforma. Vozač: zašto ne sjedne u kola. Gospođa Kronheim je niska, slabašna, pogurena, sasvim sijeda. Rekla je da joj je kao Židovki zabranjeno. Vozač je lupio šakom o upravljačku ploču: “Kakva zloća!” Slaba utjeha.

9. listopada, četvrtak, predvečer

60 godina. Starac. Otkako su Berthold i Wally dogurali samo do 59, nikad nisam stvarno vjerovao da ću doživjeti ovaj dan. Sada ga doživljavam u jako utučenom raspoloženju. U normalnim vremenima bile bi mi odane počasti, sada nosim Davidovu zvijezdu. I upravo danas u novinama ništa osim trijumfalne dreke: proboj kroz sredinu ruskih linija prema Moskvi navodno je pravo, stvarno i potpuno uništenje sovjetskih Rusa.

Drago mi je što se ovaj šezdeseti bliži kraju, sutra je opet običan dan. Želim uzeti kao dar sudbine, kao građu za svoj Curriculum, kao obogaćenje, to što na licu mjesta doživljavam svu ovu sramotu.

25. listopada, subota

Sve potresnije vijesti o deportacijama Židova u Poljsku. Moraju onamo gotovo doslovno goli i bosi. Tisuće iz Berlina u Łódź (“Litzmannstadt”). Pismo od Lissy Meyerhof o tome. I mnoštvo priča Kätchen Sare. Jučer groteskna zbog svoje nestalne ćudi. Ispremiješane suze, slabost srca i veselje. Popodnevna kava za židovski rođendan. Osamnaest dama.

Hoće li i kada će Dresden biti pogođen? To se stalno nadvija nad nama. – U Rusiji još uvijek njemačko napredovanje unatoč tome što je počela zima.

27. listopada, ponedjeljak

Najnoviji udarci: točkice za pušače, samo za muškarce, ne za Židove. Time smo potpuno matirani. Evu to pogađa još više nego mene. Već sam tjednima naviknut na čaj od kupine, cigarillos su bile rijetka iznimka. Dosad je još uvijek svoje cigarete dopola punila duhanom i samo dopola čajem. Dao sam joj i zadnje paketiće duhana za lulu. – Onda, jučer, u nedjelju, baš nakon što me Eva ošišala, dopis Židovske zajednice da se u ponedjeljak i četvrtak moraju predati pisaće mašine. Danas, u Zajednici, Estreicher rekao mi je da uputim molbu u vezi s mašinom, ali da će teško proći.

31. listopada, petak

Pisaća mašina pokupljena je već u utorak. To me jako povrijedilo, praktički je nezamjenjiva. Sada želim rukom dovršiti nacrt II. sveska Curriculuma – možda mi to uspije do Nove godine, možda do 12. 2. 42. (počeo sam 12. 2. 39) – i onda pokušati odnekud posuditi mašinu. – Povrijedilo me i to što je Eva opet iskazala nepovjerenje u moju snalažljivost te je sama još jedanput otišla u Zajednicu kako bi tražila povrat mašine kao njezinog osobnog i arijskog vlasništva.

1. studenoga

Prekjučer prvi put blago izvrijeđan. Na Chemnitzer Platzu skupina klinaca iz Hitlerove mladeži. “Židov, Židov!” Dotrče derući se do mljekare u koju ulazim, još ih čujem kako vani viču i smiju se. Kad sam izašao, stoje postrojeni poput vojnika. Mirno pogledam njihovog vođu, nitko ne kaže ni riječ. Nakon što sam prošao mimo njih, iza mene, ali ne glasno, jedan, dva glasa doviknu: “Židov!” – Nekoliko sati poslije kod vrtlara Langea, došao sam po pijesak za Čupka, neki postariji radnik: “Ej, druškane, poznaš ti Herrschmanna? – Ne? – I on je Židov, domar kao ja – samo sam ti htio reći: ne uzimaj k srcu tu zvijezdu, svi smo mi ljudi, i ja poznam vrlo dobre Židove.” Takva utjeha čovjeka baš i ne veseli. No što je od toga istinski vox populi?

Prekjučer prvi put blago izvrijeđan. Na Chemnitzer Platzu skupina klinaca iz Hitlerove mladeži. ‘Židov, Židov!’ Dotrče derući se do mljekare u koju ulazim, čujem ih kako viču i smiju se. Kad sam izašao, stoje postrojeni poput vojnika

Danas dopisnica s hitnim upozorenjem od Sußmanna, sigurno je pročitao nešto alarmantno o deportacijama, trebao bih se smjesta dodatno potruditi oko SAD-a, on sam mogao bi poraditi na tome da dobijem dopuštenje privremenog boravka u Švedskoj “kad bi bili ispunjeni svi uvjeti za SAD“. Odmah sam mu otpisao da je sada svaki put zapriječen. Uistinu smo iz više izvora čuli da je upravo sada s njemačke strane proglašena apsolutna zabrana iseljenja. Uostalom, trebalo bi nam sto godina da ispunimo nove američke uvjete. Ne, ovdje se moramo suočiti sa svojom sudbinom.

18. studenoga

Vijesti s raznih strana o deportacijama Židova u Poljsku i Rusiju zvuče katastrofalno. Pismo od Lissy Meyerhof nama, od Voßa i Kölna Kätchen Sari, usmeni izvještaji. Štošta čujemo. Posjetili su nas Neumannovi. Gospođa Voß je u radnoj službi u Zeiss-Ikonu – “dobrovoljno”, jer to je navodno zaštita od deportacije, a i dobrovoljno bez navodnika jer to je kao bridž, ondje rade svi njezini prijatelji i prijateljice. Buše rupice u nekakvim malim dijelovima ili ih sastavljaju, vjerojatno za nekakve mjerne instrumente u podmornicama i zrakoplovima. (Židovskom odjelu je navodno jako dobro.) –

24. studenoga, ponedjeljak navečer

Gospođa Reichenbach je ispričala – Reichenbachovi su jučer došli u goste k nama i Kätchen – da ju je neki gospodin pozdravio na vratima trgovine. Nije li je pobrkao s nekim drugim? – “Ne, ja vas ne poznajem, ali sad će vas se često pozdravljati. Mi smo skupina koja pozdravlja židovsku zvijezdu.”

28. studenoga, petak

Uznemirenost u inozemstvu zbog deportacija sigurno je jako velika: Lissy Meyerhof i Caroli Stern telegrafom su od rodbine u SAD-u, a da ih nisu molile za to, dobile vizu za Kubu i rezervaciju za put onamo. Ali ništa im nije koristilo; s njemačke strane ne izdaju se pasoši. (Netko drugi tvrdi: izdaju se samo starijima od šezdeset godina. Sve neizvjesno, mijenja se iz dana u dan.) Ponovo smo sve odvagnuli. Ishod kao i uvijek: ostati. Odemo li, spasit ćemo život i do kraja života biti ovisni prosjaci. Ostanemo li, bit ćemo u životnoj opasnosti, ali ćemo sačuvati šansu da nakon svega imamo život vrijedan življenja. Pri svemu tome utjeha: odlazak više zapravo ne ovisi o nama. Sve je sudbina, čovjek bi mogao i upravo odlaskom srljati u propast. Da smo se, naprimjer, u proljeće preselili u Berlin, sada bih vjerojatno već bio u Poljskoj. –

4. prosinca, četvrtak ujutro

Dnevnik mora iz kuće. Jučer je Paul Kreidl donio vijest da stiže okružnica: popisivanje stvari u kućanstvu. To znači zapljenu, možda i deportaciju. Odmah nakon predaje izjave o inventaru valja očekivati premetačinu. Zato će Eva odnijeti moje dnevnike i rukopise k Annemarie. Eventualno ću nakon toga morati prestati s dnevničkim zabilješkama. – Danas kanim i dati kopirati svoje osobne dokumente jer će navodno svi biti zaplijenjeni. (Reklo bi se da se pretvaram u prepredenjaka.)

12. prosinca, petak prijepodne

Jučer, 11. 12. 41, Njemačka je objavila rat SAD-u. Pouzdano smo to doznali tek jutros (u podrumu za ugljen, od gospođe Ludwig, katolkinje-arijke koja vodi kućanstvo dr. Friedheima). Rekli smo to jedno drugom već jučer jer je Hitler sazvao “Reichstag” kako bi ovaj “primio jedno priopćenje vlade” i jer je u večernjim novinama pisalo o obostranom hapšenju Nijemaca u SAD-u i Amerikanaca u Njemačkoj.

22. prosinca, ponedjeljak

Jučer odredbe – Paul Kreidl donosi ih gore, okružnica Zajednice, mora se potpisati: 1) Zabrana telefoniranja iz javnih govornica. (Privatni telefon nam je odavno oduzet.) 2) Zabrana izlaska svim Židovima od jutra 24. prosinca do 1. siječnja “jer je provokativno ponašanje jednog Židova u javnosti izazvalo ljutnju”. Ostavljen je samo sat za kupovinu od tri do četiri (u subotu od dvanaest do jedan); četiri od osam dana (božićni dani, Nova godina i nedjelja) su dakle dani potpunog zatvoreništva.

25. prosinca, oko podne

Božić i kućni pritvor, i prvi put u 38 godina nemam poklon za Evu. Unatoč tome optimistično raspoloženje jer se sada čini da je kraj na vidiku. Vijesti s istoka i iz Afrike iz dana u dan sve zloslutnije. Jučer glasina, za koju se izričito jamči da je istinita, da je ovdašnji garnizon u noći s 23. na 24. stavljen u stanje pripravnosti – pribojavaju se nemira. Danas Paul Kreidl izvještava da je “Frankfurter Zeitung” objavio pretisak talijanskog članka u kojem piše da je situacija na istoku “ozbiljna”, u Africi “vrlo ozbiljna”. –

Paul Kreidl s pravom kaže: kad se u izvještaju pojave “junaci”, “junački”, “herojski”, to “uvijek zvuči kao nekrolog” (“Herojski otpor u Africi”).

Uoči Božića nove odredbe. Zabranjuje se telefoniranje iz javnih govornica (Privatni telefon nam je davno oduzet.) i zabrana izlaska svim Židovima od jutra 24. prosinca do 1. siječnja, a kupovati možemo jedan sat

31. prosinca, srijeda

Résumé. – Cijele godine kao da sam bio zatvorenik, nisu bile moguće ni duže ljetne šetnje, situacija sve skučenija i sve opasnija.

Najteži udarac, teži od tjedna u zatvoru ljetos: od 19. 9. 41. židovska zvijezda. Otad potpuno izdvojen. Eva obavlja svu nabavku, oko podneva često sama jede u gradu, svake večeri kuha za nas. Mene je zapalo mnogo poslova u kući, pranje posuđa, ribanje lonaca. Ograničen sam na najkraće izlaske u kupovinu na Chemnitzer Platzu. Danima sjedim kod kuće. – Prije kojih mjesec dana jasan preokret ratne situacije i sve jača nada.

12. siječnja 1942, ponedjeljak

Četvrtak popodne, četiri sata, 8. siječnja, vraćam se iz kupovine na Chemnitzer Platzu na prednjoj platformi šesnaestice. Kod pokrajinskog suda kao i uvijek gomila se gura u tramvaj. Malo prije kolodvora neki mladić, sasvim pravilnih crta lica, hladnih sivih očiju, okrene se prema meni i tiho kaže: “Silazite na sljedećoj stanici”. Ja, sasvim mehanički, jer ionako ondje presjedam: “Da”. Tek pri silaženju shvatim da se dogodilo nešto neobično. Čekam broj 14, uto on već stoji pokraj mene: “Odakle ste došli? Kamo idete? Dođite sa mnom.” Uopće nisam tražio da mi najprije pokaže isprave. U hodu kaže: “Državna policija. Želite li vidjeti moju legitimaciju?” – “Ne ovdje.” Nasuprot kolodvoru, na strani Hohe Straße, ondje gdje sam obično parkirao, između hotelā velika uredska zgrada. To je dakle zgrada Gestapa o kojoj se pričaju strašne priče. Moj živoder drugu koji mu dolazi ususret: “Ovaj se vozika tramvajem dok je špica; temeljito ću ga prorešetati”. Meni – uzgred, bez vikanja: “Pričekajte tu iza vanjskih stuba”. Stajao sam nekoliko minuta. Posve zadihan. Stalno se pitajući: “Kada će te pustiti?” Netko se u prolazu izderao na mene: “Okreni se!” (Već sam čuo za to: Licem prema zidu!) Nakon nekog vremena opet se pojavio moj živoder i pokazao mi rukom da se popnem. Gore vrlo velika uredska prostorija, vidi se u drugu sobu, neka vrsta dnevnog boravka sa stolom pokrivenim stolnjakom. Pretražio je moj novčanik, moju torbu. “Čime se bavite?” – “Pišem knjigu.” – “Ali nikad ju nećete moći objaviti. – Sutra idete na rad. Tvornica Goehle (Zeiss-Ikon). – Jeste li srčani bolesnik?” – Sigurno sam bio jako blijed i govorio sam s mukom, sipljivo. Dotad je ophođenje još bilo gotovo uljudno. Tada se pojavljuje neki drugi policajac, možda jedan rang viši, srednje visine, smeđih, podrugljivih očiju. Obraća mi se sa “ti”: “Pokupi svoje smeće (torba i šešir) sa stola. Stavi šešir na glavu. Tako to ide kod vas, zar ne? Sada stojiš na svetom tlu.” – “Ja sam protestant.” – “Što si ti? Kršten? To je obična krinka. Tebi kao profesoru sigurno je poznata ona knjiga od… nekog Levysohna, u njoj sve piše. Jesi li obrezan? Nije istina da se to radi iz higijenskih razloga. Sve to piše u knjizi? – Koliko ti je godina? – Je li, samo šezdeset? Čovječe, ti zbilja ne paziš na zdravlje. – Zašto mrdaš tim svojim šapama? Sigurno si upravo nešto zdipio. Otvaraj torbu.” – Morao sam još jedanput sve otvoriti. Štruca kruha, boca s pola litre mlijeka. “Dobro mlijeko.” – “Ali ne, obrano.” – “Dobro mlijeko!” – “Ali to je samo obrano mlijeko.” – Tri komadića kolača. – “Dobro izgleda!” – Četvrt kile čaja od kupine. (Za pušenje!) – “Čemu toliko odjedanput, pa to možeš kupovati svaki dan.” – “Pa, tko će dobiti rat? Mi ili vi?” – “Kako to mislite?” – “Ma daj, svaki dan se molite za naš poraz – Jahvi, bit će da se to tako zove. Ipak je ovo židovski rat. To je rekao Adolf Hitler – (patetično urlajući:) A kad Adolf Hitler nešto kaže, onda je to tako. – Zašto kupuješ na Chemnitzer Platzu?” – “Prije smo stanovali ondje.” – “Kupuješ tu jer ti tu daju više. Dosta je toga. Sutra ćeš prijaviti svoje točkice kod najbližeg trgovca. Da te više nismo vidjeli kako se tramvajem voziš ovamo. Možeš ići pješice. A ako te još jedanput sretnemo ovdje, letiš odavde. Znaš već kamo. Jasno?” Rekao sam samo: “Da”. Policajac koji mi se obraćao sa “ti” je otišao. Živoder je tiho i mrgodno stajao u kutu. – “Smijem li sada ići?” Došao je sa mnom do stubišta i za kraj rekao: “Da niste toliko stari i onemoćali, završili biste na radu”. Tek kad sam izašao, postao sam svjestan jakog bola u grudima i lijevoj ruci. Ipak, bio sam slobodan (u smislu koji se ovdje pridaje toj riječi, mogao sam i nestati, na dugo, Ernst Kreidl sjedi već sedam i pol tjedana, ili zauvijek pomoću injekcije). Sasvim polako otišao sam kući. Još uvijek se nisam sasvim oporavio. Prijavio sam svoje točkice, otad sam bio na zraku samo da napravim nekoliko koraka, nisam napuštao ovaj kraj i neću ga više ni napuštati. To s njihovom nevjerojatnom tiranijom, brutalnošću, podrugljivim ponižavanjem previše me je pogodilo. Otad se više nisam oslobodio misli o smrti.