Ponovo n a m nije trebala budilica, unatoč ranom ustajanju. Mama Juanita je čudo. Već se pomalo ljuti što još uvijek potpuno ne vjerujem da će se probuditi na vrijeme i bez alarma. Kako joj to uspijeva? Ne razumijem. Pita me u koliko sati se trebamo probuditi, a nakon što joj odgovorim, na trenutak se zamisli i odsutnog pogleda kaže „OK“, te se okrene na drugu stranu i zaspe. Ujutro se probudi točno u vrijeme koje sam joj rekao. Kako? Izlazimo iz šatora i spremamo se, dok je Nafel malo usporeniji od nas, iako je on predložio da ovako rano krenemo kako bismo pokušali izbjeći gužve na iranskoj granici. Pomalo, rekli bi u našoj Dalmaciji. Sva sreća da smo se jučer istuširali u Erzincanu, jer su prostorije za higijenu ovdje u katastrofalnom stanju. Jedva se uspije obaviti nužda dok zadržavaš dah. Nafel ima prijatelja u centru grada kod kojeg odlazimo na doručak.

Na parkiralištu na kojem njegov prijatelj radi kao čuvar pripremaju nam omlet, beskvasni kruh i nezaobilazni čaj. Ako ste mislili da omleta ima raznih, prevarili ste se. Ovdje nema omleta sa sirom, šunkom, gljivama, ovim, onim. Omlet je u ovim krajevima jasno definirano jelo isključivo s pirjanim rajčicama i lukom ili češnjakom, napravljen na jedinstven način. Prvo se dinsta luk, na njega se stave nasjeckana rajčica i kurkuma, i na to se, nakon nekog vremena, ubace jaja koja se razmute direktno na tavi te se sve zajedno zapeče. To je omlet, i gotovo (*oni kažu omelet). Prefino. Krećemo prema granici, a ja još jednom provjeravam sve dokumente kojih radi Irana nosim više nego što sam navikao imati na putovanjima. Prije samog puta trebao sam izvaditi „carnet de passage“, svojevrsnu putovnicu za motor. Popriličan iznos novca sam trebao ostaviti kao polog u našem HAK-u kao garanciju da ću vozilo izvesti iz Irana i vratiti u Hrvatsku, a to mi je novitet, pa sam malo napet. Jednom kada uđemo u Iran znam da više neće biti problema, ali prelazak granice motorom može biti frustrirajući.

Izlazak iz Turske nije bio problem, iako mi nije bilo drago to što samo vozač može proći na motoru, dok suvozač mora ići pješice drugim putem. S Mamom Juanitom ću se ponovo naći tek kada prođemo obje granice. Došli smo točno u vrijeme smjene i čekamo na žarkom suncu ispred goleme, višemetarske, duple čelične ograde, kao da se radi u najmanju ruku o Alcatrazu. Kontrolni tornjevi, bodljikava žica i naoružana policija. Vidim Mamu Juanitu kako mi maše s druge strane, vireći iz zgrade pedesetak metara ispred nas. Mrzim granice, provjere i sumnjičave poglede kao da smo svi ovdje kriminalci. Konačno se, nakon desetak minuta, otvara jedna golema kapija, pa zatim druga. Dolazimo na iransku stranu, ali to nije kraj, već početak priče. Da nisam već prije bio u Iranu to bi mi potvrdilo sve moje najcrnje sumnje o tome da se radi o zatucanoj i opasnoj zemlji. Na sreću, znam da nije tako i danas samo trebam imati strpljenja. Iako su svi službenici opušteni i nasmijani i nitko te od njih ne gleda poprijeko, tolika je zbrka da ti uopće nije jasno što trebaš raditi. Upravo zato se ovamo sjatilo i mnogo raznih tipova koji nude svoje usluge da ti pomognu oko procedure, naravno, za određenu novčanu naknadu. Jedan motorist iz Hrvatske, koji je već tri puta prolazio Iranom, upozorio me na njih i rekao da mi oni ne trebaju, već da komuniciram samo sa službenicima. Prenio sam to Nafelu i odbili smo napadno nuđenu pomoć tih sumnjivih tipova koji su nas oblijetali poput muha. Sada smo se pouzdali samo u Nafelov turski jezik, koji su svi razumjeli i na iranskoj strani granice. Iranci su, namjerno ili slučajno, proces privremenog uvoza vlastitog vozila poprilično zakomplicirali. Da smo došli autobusom, išlo bi sve brzo i jednostavno, no ovako, s motorom, ispao je to gordijski čvor. No možda je bolje da taj čvor sada ne spominjem, jer njega je presjekao upravo Aleksandar Makedonski, a on je taj koji je nekoć uništio Perzijsko Carstvo te ga Iranci baš i ne vole. Lutali smo naokolo dok nismo dobili potpise na poleđini karneta na tri različita mjesta od tri različita službenika prije nego konačno dobijemo i četvrti, glavni pečat. U međuvremenu su nas slali da im donesemo foto-kopije putovnica i da odemo da nam udare pečate na vize. Pa su nas onda još slali s putovnicama da nas upišu na nekakav običan komadić papira. Bez Nafelova turskog ne bismo imali šanse. Sve to je bilo popraćeno neprestanim navalama tih tipova, koji su nam i dalje nudili mijenjanje novca i razne druge usluge. Siguran sam da smo na obje strane granice proveli barem tri sata, ako ne i više. Kada smo konačno pomislili da je gotovo, nije bilo. Dobili smo komadić papira s podacima o vozilu, koji nakon kilometar-dva od same granice trebamo ostaviti policajcima na još jednoj kontrolnoj točki. Dovezavši se do tamo policajac nas je prije propuštanja iz bodljikavom žicom ograđenog pograničnog prostora uputio na zgradu iza sebe, da kupimo iransko osiguranje za motor, jer međunarodno ovdje ne važi. To je ponovo bilo popraćeno navalom sumnjivih tipova koji nam nude sve i svašta.

U cijelom tom kaosu shvatio sam da pri mijenjanju novca svi nude dvostruko veći iznos od službenog tečaja, koji je, po mojim saznanjima, isti kao i prije šest mjeseci, kada sam bio prvi put u Iranu. To mi je bilo sumnjivo i zato nisam htio ni kod koga išta mijenjati, ali sada su mi, na službenom šalteru osiguranja, nudili jednaki tečaj. To je bilo više nego ugodno iznenađenje. Bio sam na rezervi s gorivom i odmah sam promijenio više novca, da ne razmišljam o tome kasnije. Konačno smo izašli iz žicom ograđene granične zone, nakon što smo predali ceduljice policajcu na rampi. Odmah smo se našli gotovo u centru iranskog pograničnog grada Bazargana. Samo par desetaka metara iza rampe i tog natiskanog kaosa više nas nitko nije maltretirao i sve se vratilo u normalu. Čak štoviše. Oko sebe smo vidjeli opuštene i nasmijane ljude koji su nas svi odreda dočekivali s „welcome“.

Svo troje smo osjećali olakšanje i sreću. I glad. Odmah smo stali da se nahranimo, napijemo i odmorimo glave od kaosa i gužve u kojoj smo se nalazili satima. Ostavili smo motore na pločniku ispred restorana, skinuli kacige i jakne te sve zajedno ostavili na motoru. Oko naših se motora sjatilo više muškaraca koji su ih s divljenjem razgledavali, pritom ih dirajući i pomičući stvari. Konobar je vidio naše zabrinute poglede i uz smiješak rekao da se ne brinemo te odmahnuo rukom. Vjerovali smo mu. Začudio sam se vidjevši da su cijene hrane gotovo nepromijenjene od mog zadnjeg boravka ovdje, a ja u džepu imam duplo više iranskih riala nego što sam očekivao. Dok smo čekali hranu otišao sam s konobarom do obližnjeg dućana i kupio iransku telefonsku karticu. Iznimno je jeftina za naše poj- move i s njom sam miran za pozive i internet vjerojatno cijelih mjesec dana. Sada sam ponovo povezan sa svijetom, a hrvatska kartica će se odmarati u novčaniku do odlaska iz Irana. Izvrsno smo se najeli, napili, odmorili i krenuli dalje. Današnji cilj nam je grad Tabriz, koji je udaljen još gotovo tristo kilometara. Našli smo benzinsku postaju na izlazu iz grada i tamo smo doživjeli novo ugodno iznenađenje. Punjenje cijelog rezervoara ovdje košta manje nego jedna litra goriva u Hrvatskoj. Putujemo i štedimo. Na još jednu stvar treba obratiti pažnju pri plaćanju u Iranu. Naime, njihova službena valuta su riali, a oni sami među sobom iz nekog razloga sve računaju u tomanima, što je zapravo iznos deset puta manji od riala. To znači da oduzmete jednu nulu s novčanica i dobili ste iznos koji oni izražavaju u tomanima. No to još uvijek nije baš tako jednostavno. Na službenim mjestima iznosi će i dalje pisati u rialima. Uglavnom, ako vam nešto zvuči skuplje nego u Europi, pogriješili ste s računicom, a ako je tri, četiri ili čak pet puta jeftinije, na dobrom ste tragu. Paziti treba samo kod goriva i sličnih stvari, koje su čak dvadeset puta jeftinije nego kod nas. Budući da im je valuta jako devalvirala te sada imaju mnogo nula, često će se dogoditi da u konverzaciji uopće ne spominju tisuće, pa će za iznos od deset tisuća tomana, odnosno sto tisuća riala, pokazati ili reći samo − deset. Svakome treba nekoliko dana da se potpuno počne snalaziti s buntovima iranskog novca koji mu se nađu u rukama i džepovima.

Trebamo se naviknuti na ovdašnje ceste, jer je Mama Juanita već nekoliko puta gotovo odletjela sa stražnjeg sjedala preko moje glave. Ceste su pune ležećih policajaca koji se samo odjedanput stvore ispred nas. Još kada uz to okrećem glavu na sve strane, uživajući u vožnji nekim novim svijetom, i uz to pratim navigaciju, nespreman preletim preko postavljenih prepreka. Bez obzira na sve što smo jutros već prošli, među nama vlada pozitivna euforija praćena osmjesima Iranaca koji nam svi odreda trube i mašu iz svojih automobila. Meni je duša velika kao kuća. Sretan sam, jer sam ostvario ono što sam i naumio. Evo me ponovo u Iranu, u toj zemlji u koju sam se toliko jako zaljubio prije šest mjeseci da sam odmah po povratku počeo planirati kako ću ponovo do nje. Na puno duže vremena nego prvi put. Motorom. Popeti se na Damavand. Obići pustinje. Toliko novoga nas čeka u ovoj zemlji da me trnci prolaze od same pomisli i ne mogu skinuti osmijeh s lica. Da, to je euforija koja se sada potpuno rasplamsala nakon što je sve dobro prošlo na granici. Pustio sam Nafela da vodi, a on vozi prilično sporo čak i izvan naselja. Ne prelazimo sto kilometara na sat, dok ja inače po ovakvim cestama vozim barem sto dvadeset. Trenutačno mi odgovara ovaj sporiji tempo, jer upijam okoliš, cestu i pozdrave Iranaca cijelim bićem. Po putu radimo kratke odmore ležeći na divanima koji se nalaze tik uz cestu i pijemo čaj. Kako se približavamo Tabrizu, tako pada noć. Tabriz je velik, moderan grad i u njega ulazimo kroz gužvu višetračnih autocesta, a put od ulaska u grad do centra traje poprilično vremena. Konačno stigavši do centra, odlučili smo prvo večerati u jednome od mnogih restorana uz cestu, pa se tek tada negdje smjestiti na noćenje.

Vlasnik restorana detaljno nam je objasnio gdje možemo kampirati, iako me čudi kako usred toga velikog modernog grada postoji kamp. Uputili smo se do mjesta koje nam je opisano i umjesto u autokampu našli smo se u lijepo uređenom velikom gradskom parku prepunom visokog drveća. Vidjeli smo da u njemu ima već razapetih šatora, a također i velik broj Iranaca koji se na dekama i ćilimima raširenima po travi druže, jedu i zabavljaju. Uglavnom su to obitelji, no ima i mlađeg društva. Nas troje stranaca na dva velika motora koji se pripremaju rastvoriti šatore bili su za njih velika atrakcija. Mala je to riječ.

Prvo iz daljine, pa zatim sve bliže, prilazilo nam je puno svijeta, da bismo na kraju bili okruženi mnogim znatiželjnicima. Prvo bi započeli razgovor, a zatim je uslijedilo fotografiranje. Čuvši odakle smo došli nisu mogli sakriti svoje čuđenje i divljenje. Ubrzo su nam počeli donositi čajeve, vodu i hranu. Neke obitelji koje su odavde, iz Tabriza, pozivale su nas k sebi na spavanje. Inzistiraju. Tek nakon dugotrajnog odbijanja, objasnivši im da mi zaista volimo kampiranje i da nikada prije nismo noćili u šatoru u gradskom parku te da i to želimo probati, konačno prihvaćaju naše odbijanje. Čudili su se da će nam to biti prvi put da kampiramo u gradskom parku i kroz razgovor smo saznali da je u Iranu u svima njima dopušteno kampiranje te da se noću bez problema mogu razvući šatori, što mnogi Iranci koji putuju i čine. Doduše, i njima je bilo malo čudno da mi to radimo, jer obično svi stranci ipak odsjedaju u hotelima. Ne radi se tu kod njih o neimanju, već je nomadski život njima u krvi i gotovo da i nema Iranca koji u svojem automobilu ne vozi šator. Potrudili su se te nas odveli i do velikih toaleta i česmi na otvorenome koje su ovdje postavljene upravo radi mnogih ljudi koji dolaze u park na izlete ili noćenje. Dugo vremena je još potrajalo naše druženje s njima, da bismo na kraju napokon ostali sami i zavalili se u naš mali, ali udoban šator. Iako iznimno umoran, dugo sam još ležao otvorenih očiju gledajući blago osvijetljen krov šatora te razmišljao kako je ovaj život prekrasan i kako se uvijek isplati truditi oko svojih želja i ciljeva, jer ćeš za taj trud biti nagrađen. Želio sam doći u Iran motorom i evo me, ležim prvu noć u gradskome parku velikog iranskog grada, tik pored šatora odmara se naša Crna Pantera poput usnulog konja, okruženi smo divnim ljudima i sve je nekako prepuno pozitivnih vibracija. Sve se savršeno slaže poput mozaika i uzbuđenje zbog svega što nas još očekuje po putu ne daje mi da zaspim. Trudim se da mi svaki dan donese nešto novo, a ovaj današnji bio je rapsodija novih doživljaja. Umor polako prevladava, oči se sklapaju pa se polako gasi i moj nemirni prezaposleni mozak, a osjećaj u njemu i u tijelu je tako blažen…

Nije putni plan – Kuran

(28. kolovoza Tabriz – Khalkhal 370 km)

Kaže se da su pjesnici čuđenje u svijetu, a isto bi se moglo reći i za motoriste u Iranu. Osjetio sam tijekom svog prošlog putovanja koliku količinu pažnje dobivaš kod Iranaca kao stranac, no sada, s motorom, ta se pažnja udeseterostručila. U sedam sati ujutro nas je zviždaljkom probudio čuvar parka da se polako spremimo, a izašavši van vidjeli smo kako desetak marljivih radnika već čisti park da bude uredan za novi dan.

Neobičan je bio osjećaj pakirati šator usred parka u centru velegrada. Spremanje naše putujuće kuće na motor otežavalo je ponovno fotografiranje i odzdravljivanje željama dobrodošlice, koje su kod Iranaca iskrene i srčane, vidi se to u očima svakog od njih. Ponovo sam se sjetio osjećaja nemoći da riječima opišem iransko gostoprimstvo bilo kome tko ga nije na svojoj koži iskusio. Iako sam Mami Juaniti prije ovog zajedničkog puta puno i euforično pričao o njemu, svejedno je bila zatečena.

„Ne mogu vjerovati koliko su ovi ljudi dragi”, započela je Mama Juanita nakon što smo zahvalili jednoj obitelji koja nam je bez riječi donijela dvije šalice čaja i spustila ih pored našeg motora.

„O tome sam ti pričao cijelo vrijeme.”

„Istina, jesi, ali nisam to baš ovako zamišljala.”

„Znao sam da mi nisi vjerovala potpuno, jer si nisi to mogla predočiti….”

„Ma, vjerovala sam ti, ali nisam zamišljala da je baš tako. Od kada smo ušli u Iran nisam vidjela nikoga tko nam se nije nasmiješio, mahnuo ili ponudio nečime.”

„Kako nas je jučer ona djevojka upitala misle li ljudi na Zapadu da su oni teroristi?”

„Da… i onda je tužno uzvratila: ‘Zašto?’ nakon što si joj kimnuo glavom.”

„Često će nas to pitati, vidjet ćeš. Jako ih to muči.”

„Baš grozna nepravda.”

„Sada kada vidiš kako je ovdje jasno ti je zašto sam se želio vratiti.”

„O, da, i te kako”, zaključila je Mama Juanita.

Kada smo se napokon uspjeli spremiti, odvezli smo se do bazara koji je najveći u Iranu. Natovarene motore parkirali smo uz rub vrlo prometne ulice na jednom njegovom kraju. Ja sam svoj prekrio ceradom, jer je pri- vlačio puno pozornosti.

Bazar se tek budio iz sna, kao i mi, i tek je pokoji štand bio otvoren. Unatoč tome, već se nazirala nepregledna količina stvari i šarenila koju nudi. U malom zdravljaku na uglu doručkovali smo tanku, veliku pogaču, koju smo umakali u vrhnje i med, gledajući kako i svi lokalci to rade. Nakon par sati tumaranja po snenom bazaru došlo je vrijeme da krenemo dalje. Ovdje smo se gotovo rastali s Nafelom, jer je on želio ići na sjever do Kaspijskog mora te uz samu obalu na istok, no nama to nije odgovaralo. Za dva dana trebamo biti u Teheranu radi početka ekspedicije na Damavand, a ja putem nikako ne želim propustiti posjetiti legendarne dvorce hašašina u plani- nama Alborza. Oni se nalaze dvjestotinjak kilometara sjeverozapadno od Teherana i sada su nam relativno usput. Dvorac Alamut želio sam posjetiti još u veljači, ali je napadao snijeg i nije mu se moglo prići. Sada sam si ga zacrtao u glavi i gotovo. Ako ga sada ne bismo posjetili, trebali bi se nakon Damavanda vraćati na zapad prije nego što nastavimo putovati dalje na istok, prema afganistanskoj granici, i tako nepotrebno gubili vrijeme.

Nafelu se očito svidjelo putovati s nama, jer je odustao od svoga plana i odlučio nastaviti s nama dalje. On, jednako kao mi, putuje nasumice, okvirno birajući smjer kojim će sutradan krenuti, pa mu nije toliko teško niti promijeniti planove. Planovi puta pravim putnicima nikada nisu Sveto pismo. Ili možda bolje da kažem Kuran, budući da smo tu gdje jesmo, a i Kuran se nije nikada niti mijenjao, dok Biblija je. I nama je drago da nastavljamo zajedno. Razumijemo se savršeno, iako nam je jezična komu- nikacija gotovo nemoguća. Nasumice smo odabrali rutu prema Teheranu, želeći izbjeći autocestu koliko je to moguće, a okvirni cilj nam je bilo selo Masuleh visoko u brdima Alborza. Do njega, po navigaciji, imamo oko sedam sati vožnje. Dio puta smo ipak koristili autocestu i ponovo smo se ugodno iznenadili kada su nam na naplatnim kućicama samo mahnuli rukom da prođemo.

Motoristi u Iranu ne plaćaju autoceste. Zapravo je autoput i zabranjen za njihove male motore, no strance samo propuštaju, uz nezaobilazni „Welcome to Iran“. Uskoro je upeklo opako perzijsko sunce i dobro nas je pržilo dok smo se vozili kroz suhi i spaljeni krajolik. Šarolikost stijena i krajolika bila je doslovno nevjerojatna, tako da smo puno vremena izgubili na fotografiranje i put se odužio. Mogu sa sigurnošću reći da nigdje do sada u životu nisam uživo vidio stijene i brda toliko prošarane raznim bojama poput slojeva šarenih začina. Euforično smo upijali ljepote svijeta, nove našim očima. Već smo neko vrijeme gledali gdje bismo stali na ručak, no na niti jednome odmorištu uz cestu nije bilo kuhane hrane, već samo mnogo voća, uglavnom dinja i lubenica, kojih je očito mnogo u ovome kraju.

Sišli smo s autoceste na lokalnu cestu prema sjeveru i gledali hoćemo li igdje ugledati nešto dima, jer bi to značilo da ima i vatre, a time i potencijalnog roštilja. Na kraju smo ipak odustali i stali na usamljenom odmorištu samo na sladoled i voće. Polijegali smo po divanima i kaučima i odmarali se, čekajući da vrućina barem malo popusti. Slikali smo se s vojnicima koji su ovdje zastali s motorom, a domaćini su nas častili čipsevima i čajem. Kasno popodne krenuli smo dalje zašavši među brda, u kojima se konačno pojavilo raslinje, što je značilo da negdje u blizini ima i vode.

Vidjevši rijeku s lijepim slapom stotinjak metara ispod ceste i ljude kako se u njoj kupaju, palo nam je na pamet da se spustimo i zanoćimo ovdje. Pored nas je na ugibalište stala jedna iranska obitelj i ponudila nas plodovima koji su izgledali kao mini lubenice, za koje nismo znali što su. Rekli su nam da ovdje nije sigurno noćiti, jer ima vukova i medvjeda, a uz to mi nismo imali baš nikakve hrane, pa smo ipak nastavili put. Počela nas je hvatati noć, a mi smo još bili stotinjak kilometara od Masuleha. Bili smo već visoko u brdima i s dolaskom noći zapuhao je hladan vjetar pa nas je razveselilo kad su se nenadano ispred nas ukazala svjetla nekog grada. Izgledao je nestvarno visoko gore u brdima, nakon mnogih kilometara praznog puta u kojemu nije bilo gotovo ni traga ljudske ruke, a nikakva manja naselja ga nisu nagovještavala.

Nadopunili smo već gotovo prazne rezervoare, a osim naših motora, i mi smo bili gladni i žedni. Zaključili smo da nema smisla forsirati dalje put prema Masulehu i pronašli smo maleno odmorište uz cestu, čiji nam je vlasnik ponudio da besplatno kampiramo. Prolazeći kroz središte grada Khalkhal vidjeli smo u samom centru nekoliko postavljenih šatora, no kako su nam već u prolazu svi mahali i trubili, znali smo da bismo dosta vremena proveli u fotografiranju i druženju, a za to večeras nismo bili raspoloženi. Nafel je s vlasnikom odmorišta dogovorio roštilj i oni su otišli u nabavu mesa, dok mi raspremimo svoje šatore.

Kilogram teletine uskoro je bio naboden na velike metalne ražnjiće i stavljen na žar. Takav način spremanja mesa oni zovu kebab i već nam je jasno da će to biti okosnica naše prehrane u Iranu. Mijenjat će se samo vrsta mesa: teleće, janjeće ili pileće, a ponekad i mljeveno. Rajčice nabodene na iste takve štapove pečene su uz meso i uskoro smo uz topli tanki iranski kruh imali pravu gozbu. Iako je ljeto i u vreloj smo Perziji, na ovim visinama u srcu planina navečer uopće nije toplo. Čak štoviše. U šatore ulazimo obučeni u duge gaće, čarape i termo majice. Pri putovanju motorom i spavanjem u šatoru stalno smo izloženim raznim vremenskim prilikama i neprilikama, te na njih trebamo biti uvijek spremni. Bitno je samo da se možemo skinuti ili obući kako to već vrijeme zahtijeva. Nosimo po jedan komad svake vrste odjeće, samo da se možemo utopliti. Mjesta za odjevni sklad na ovakvim pustolovnim putovanjima nema.

Jesmo li posljednji motoristi u Iranu?

(29. kolovoza Khalkhal – Masuleh – Qazvin 320 km)

Dok smo mi pospremili šator i opremu te obavili jutarnju higijenu Mohammad, vlasnik odmorišta, nam je već priredio obilan doručak. Servirao nam je izuzetnu domaću hranu: med u saću, domaći kajmak, pogaču, jaja na oko i perzijski omlet te, naravno, neizostavni čaj. Sve je spremljeno s mnogo pažnje i vrlo je ukusno. Mohammad dobro govori engleski i željan je razgovora sa zapadnjacima, kao i većina Iranaca. Uvijek se na kraju nekako dotaknu politike, ali tek kada se opuste i osjete sigurnima. Iskazivao je nezadovoljstvo trenutačnom vlašću, kao uostalom i mnogi Iranci s kojima sam i ranije razgovarao. Cijela ta situacija napetosti između njihove vlade i Zapada jako ih muči, a ja se sve nekako bojim kako bi to moglo završiti.

„Predivno je ovdje kod vas u Iranu”, započeo sam nakon što smo završili doručak.

„Hvala,” odgovorio je Mohammad, „ali jako se teško živi. Ekonomija se strmoglavo ruši i mnogo ljudi je bez posla. Svima nam je već dosta toga. Treba nam promjena”. Dok je izgovarao zadnju rečenicu upirao je kažiprstom u zrak i bilo je jasno da misli na njihovu vlast.

„Ako se treba dogoditi promjena, neka se dogodi, samo neka sve prođe u miru”, odgovorio sam mu zabrinuto.

„Na žalost, nisam siguran da je to moguće. Ne vjerujem da će se ovi sadašnji ikad mirno povući s vlasti”, odgovorio mi je Mohammad glasom u kojem sam osjećao ljutnju.

„Ja se samo nadam da ste svjesni da Amerikanci jedva čekaju iskori- stiti vaše nezadovoljstvo, ali radi vlastitih interesa, a ne iz ljubavi prema iranskom stanovništvu. Vidite što se dogodilo u ostalim zemljama u koje su oni odlučili dovesti ‘slobodu i demokraciju’. Zaista ne bih volio vidjeti da se tako nešto dogodi i u Iranu. Vaša zemlja mi je previše prirasla srcu”, rekao sam mu iskreno što mislim, a priznajem da sam se osjetio i popri- lično zabrinuto.

„Naravno da nisu. Većina nas je toga svjesna. Nismo mi kao ostale zemlje koje su oni napali i razrušili. Iran je drevna, velika i moćna država. Naši problemi su nešto što trebamo riješiti sami.” Dok je to Mohammad izgovarao osjetio sam da su mu se vratili ponos i odlučnost. „Samo bismo željeli malo više slobode”, dodao je.

„Mohammade…, moje mišljenje je da ste vi samo malo drugačije neslo- bodni nego ljudi na Zapadu, jer su i tamo ljudi kontrolirani medijima, tako da nema govora o nekoj stvarnoj slobodi. Kako god bilo, želim vam prije svega mir i da vlastite stvari riješite sami”, zaključio sam, na što se Mohammad složio kimanjem glavom.

Uskoro smo bili spremni krenuti dalje na put, a Mohammad nam je rekao da bi vrlo rado išao s nama, jer nas čeka iznimno lijep put do Masuleha.

Bio je u pravu. Krajolici su se ponovno izmjenjivali u svoj svojoj ljepoti, ovaj put planinski i bitno drugačiji od onih jučerašnjih. Pod kotačima nam je nestalo asfalta i naši su motori podizali oblake prašine. Udaljili smo se od Nafela, jer tko god bi vozio drugi u koloni gušio bi se u oblacima prašine od prvog vozača. Nakon sat vremena vožnje takvom cestom, tijekom koje smo susreli jedva desetak vozila, pod nama se ukazao Masuleh. Nemalo smo se začudili kad smo s uzvisine vidjeli stotine parkiranih automobila u podnožju. Tada smo shvatili da glavna cesta vodi s druge strane, od Rashta na Kaspijskome moru, i da ovdje u Masulehu završava, a u nastavku je makadam kojim rijetko tko dođe. Osim nas.

Masuleh je slikovito i neobično planinsko naselje sagrađeno u kaskadama na padini brda i pretvoreno u vrlo osobito turističko odredište popularno među Irancima. Prošetali smo selom, razgledali suvenire i sjeli na ručak. Odmarali smo se uz čaj kad sam pogledao na telefon i vidio da sam dobio poruku od Brmbija, prijatelja motorista, s upitom jesam li uspio ući u Iran. Kroz prepisku s njim shvatio sam da smo prešli granicu doslovce u zadnji čas, jer je iranska vlada točno na dan našeg ulaska zabranila ulazak u zemlju svim motociklima jačima od 250 kubika, dok naša Crna Pantera ima 650. To što smo ipak ušli u njihovu zemlju možemo zahvaliti samo sporosti njihove birokracije. Po svemu sudeći, mi smo među zadnjim motoristima koji su uspjeli ući u Iran. S obzirom na to da namjeravamo ostati punih mjesec dana, na koliko maksimalno i izdaju turističke vize, možda ćemo biti i zadnji koji će iz Irana izaći motorom.

Nafel mi je rekao da zna za tu novu zabranu i da me je upravo zato i pitao prije samog ulaska u Iran jesam li siguran da ćemo uspjeti ući. Ja sam mu, ne znajući za zabranu, samo odmahnuo rukom i rekao da se ne brine, misleći da je zamijenio tu informaciju jednom drugom, a ta je da sami Iranci ne smiju posjedovati motore jače od 250 kubika. Tko zna, možda, da smo znali da ne smijemo ući, ne bismo niti uspjeli. No sada smo, hvala Bogu, ovdje. S Nefelom smo se izvrsno sprijateljili iako nemamo zajednički jezik, osim ruku, nogu i Google prevoditelja. Nakon kratkog dvoumljenja hoćemo li ostati kampirati kod slapa na izlasku iz Masuleha, ipak smo krenuli dalje prema Qazvinu. Nakon lijepog, vijugavog puta uz rijeku, ponovno smo se našli na autocesti i stigli u Qazvin, nakon višesatne vožnje kroz vrlo gust promet. U Qazvinu smo upali u neviđenu prometnu gužvu i ponovo sam osvijestio koliko se naporno probijati kroz gradske gužve na pretovarenom motoru s bisagama i koferima koji mi ne dopuštaju provlačenje između automobila. Noćas smo odlučili preskočiti kampiranje u parku i pronašli jeftin, ali pristojan hotel da se nakon više dana istuširamo i pošteno odmorimo.

Pravo lice asasina

(30. kolovoza Qazvin – Gazor Khan 150 km)

C i j e l u no ć je klima u sobi puhala na najjače i radila jednaku buku kao da se i dalje vozimo na motoru. Nismo je mogli ugasiti jer je uključuju i isključuju centralno za cijeli hotel. Posljedice su mi začepljen nos i lagana glavobolja. Krevet je bio premekan pa me bole leđa, tako da na kraju pro- izlazi da nam je ipak najbolje u šatoru. Nakon što smo pospremili stvari i spustili ih na recepciju krenuli smo u kupnju, ali smo se začudili kada smo vidjeli prazne ulice i zatvorene dućane. Prvo sam pomislio da je petak, no nije. Četvrtak je i očito je nekakav praznik, tako da ništa od toga. Budući da nemamo puno mjesta na motoru nismo ponijeli svu planinarsku opremu sa sobom za skorašnji uspon na Damavand i to smo se nadali obaviti putem. Sada je već upitno hoćemo li uspjeti nabaviti sve što nam nedostaje.

Prošetali smo praznim ulicama, odmorili se na klupici u obližnjem parku i vratili do hotela da što prije krenemo prema Alamutu. Ostao nam je samo još jedan dan do našeg dogovora u Teheranu s ostatkom ekipe za uspon na Damavand, koja dolazi avionom iz Zagreba. Ništa ne želeći propustiti po putu i nemajući čvrsti plan, sve smo rastegnuli preko ionako prenapetog rasporeda. Kako god sad bilo, skoro je podne i čim se Nafel pojavio krećemo put dvorca Alamuta. U međuvremenu su proradili dućani i opustjele su se ulice u kratkom vremenu ponovo pretvorile u neopisiv kaos. Sada se već lakše snalazim u tom divljem prometu te opušteni i odmoreni vozimo prema Alamutu. Izašavši iz grada silazimo s autoputa te se zavo- jitim cestama uspinjemo u visoke planine Alborza golobrdim pejzažima. Cesta je pravi motoristički raj. Putem kupujemo teglu ukusnog meda koji je ovdje sigurno kvalitetan te će nam dobro doći za čuvanje imuniteta u naporima koje proživljavamo. Cijelu tu idilu počinje nam kvariti problem s našom Crnom Panterom.

Nakon što se na trenutak motor sam od sebe ugasio i trznuo, nastavio je raditi, ali su mi kazaljke na komandnom satu počele divljati s jedne strane na drugu. Palile su se i gasile nekontrolirano i upalila se crvena lampica koja označava kvar. Zaustavio sam se zabrinut, jer nisam imao pojma o čemu se radi. Ponovo sam ga upalio i sve je naoko opet bilo kako

treba. Nakon nekog vremena ista se stvar ponovila. Stali smo sa strane i provjerili sve kontakte koje smo mogli, isključili punjače navigacije i tele- fona i krenuli dalje. Za sada je problem nestao, ali nekako imam osjećaj da stvar nije riješena te mi ostavlja zrnce sumnje u mislima. Na umu mi je izreka da se sve što se dogodi jednom ne mora više nikada dogoditi, no sve što se ponovi, sigurno će se ponoviti opet. Nije mi ugodno voziti dalje ne znajući o čemu se radi, jer za moj motor nemam baš nikakvu servisnu podršku u Iranu. Sve će biti u redu ako potpuno ne stane.

Za nekoliko sati, unatoč problemima, stižemo preko mnogih zlatnih brda Alborza do doline Alamuta. Ulazimo u naselje Gazor Khan u pod- nožju brda, na kojem se smjestio najpoznatiji od mnogih dvoraca hašašina i njihova kontroverznog vođe Hassan Sabe (1050.-1124.). Iz podnožja vidimo da ima posjetitelja koji se već uspinju prema dvorcu. Neki idu pješice, a neki na konjima. Nafel se odlučuje za uspon konjem, a Mama Juanita i ja idemo pješice, jer nam je ionako prijeko potrebno protegnuti noge nakon tolikih sati vožnje. Srce mi je sada na mjestu kada znam da ovaj put neću propustiti posjetiti Orlovo gnijezdo, najpoznatiji dvorac hašašina.

Prvi put sam čuo za assasine ili hašašine čitajući putopise Marka Pola, u kojima on njihovog vođu Hassan Sabu naziva Starac s planine, a čitavom tom neobičnom islamskom redu Nizarija pripisuje gotovo mitološka svoj- stva. Teško da ćemo ikada sa sigurnošću znati tko su i što su točno bili hašašini, ali legendi o njima ne manjka. Neosporno je da je Hassan Saba bio iznimno karizmatičan vođa svoga doba, koji se uspio na do tada neo- bičan način braniti od neprijatelja i širiti svoju vlast. Budući da nije imao gotovo nikakvu vojsku, branio se od napada tako da je umjesto otvorenih sukoba slao svoje najsmjelije i najsposobnije podanike da počine ubojstva neprijateljski nastrojenih vladara i ratnih vođa. Upravo po njima se u engleskom jeziku, ali i drugdje na Zapadu, takvi ubojice nazivaju „assa- sins“, a politička ubojstva „assasination“. Površna predodžba na Zapadu o Hassan Sabi je takva da ga se smatra samo vođom nesmiljenih ubojica, dok ozbiljniji povijesni uvid pokazuje da se vjerojatnije radilo o vrlo ple- menitom čovjeku koji je širio za ono doba nevjerojatne ideje jednakosti.

Hassan Saba je bio veoma učen čovjek koji je ovdje sagradio najveću knjižnicu svoga doba i osnovao centar za učenjake i filozofe koji su mogli voditi slobodne debate, što se tada nije moglo nigdje drugdje. Zapisi iz onog doba govore o njemu da je bio poznat po učenju, prevođenju, molitvi i postu, te da je napamet poznavao cijeli Kuran, ali i mnoge druge filozofske spise. Uz to je bio i veliki poznavatelj matematike, astronomije, alkemije,

medicine i arhitekture, a zaslužan je i za prijevod Kurana i mnogih drugih knjiga na perzijski jezik. Jedna od legendi opisuje njegov dvorac kao pre- krasno uređen, prepun cvijeća i drugog raslinja, s tri česme iz kojih su neprestano tekli voda, vino i med. U njemu je uvijek bilo mnogo lijepih mladih žena, te su ga svi koji su ga vidjeli poistovjećivali s rajem. Odatle i dolaze legende o tome kako je svoje podanike pod utjecajem hašiša držao u pokornosti, jer su mislili da ih samo on može pustiti natrag u taj raj ako počine tražena ubojstva. Marco Polo je započeo tu neutemeljenu legendu o Hassan Sabi i ona se na Zapadu ukorijenila. Čak i sâm naziv hašašini je kriva interpretacija riječi asasiyun, kako je Hassan Saba nazivao svoje sljedbenike, što znači „oni koji su vjerni do srži“, i uopće ne dolazi od riječi hašiš. Hašašini su nastavili postojati i nakon smrti Hasasan Sabe, a dvorac Alamut, čije ime znači Orlovo gnijezdo, nakon dugotrajnog odolijevanja mnogim napadima konačno je pao u ruke Mongola 1256. godine, te su oni, zajedno sa svime, uništili i njegovu vrijednu knjižnicu.

Nakon što smo se popeli dugačkim stepeništem nalazimo se sada i mi na ulazu u dvorac Alamut, koji se nalazi na više od dvije tisuće metara iznad mora i potpuno je stopljen s brdom, na čijem se vrhu nalazi. Danas, nažalost, više nije ostalo mnogo od legendarnog dvorca. S njegova vrha je savršen pogled na cijelo okolno područje i jasna je strateška važnost koju je nekad imao. Na kraju obilaska spuštamo se u jedinu sačuvanu prostoriju u središtu dvorca, u kojoj je, navodno, pokopan Hassan Saba. Ostali smo zadnji posjetitelji i zajedno s čuvarima pijemo čaj i jedemo pogaču dok oko nas pada noć. Mir i spokoj se prostiru oko nas na ovom nesvakidašnjem mjestu. Iako smo planirali večeras kampirati na tride- setak kilometara udaljenom jezeru Ovan, zaključujemo da je preopasno sada voziti po nepoznatim i lošim brdskim cestama te tražimo mjesto za zanoćiti u okolici dvorca. Nalazimo ga na uzvisini točno preko puta Orlova gnijezda, na osami malenog proplanka. Nakon prostiranja šatora kuhamo čaj te se svo troje družimo uz vatru, sretni da ćemo prenoćiti na ovako lijepom mjestu, i to potpuno nenadano.

Vlaji u Teheranu!

(31. kolovoza Gazorkhan – Teheran 315 km)

N e st v a r n o j u tr o . Mjesto koje smo sinoć odabrali za logor jutros se pokazalo još mističnijim nego sinoć. Bude me prve sunčane zrake i raz- grnuvši otvor šatora u jutarnjoj izmaglici ugledam dvorac Alamut obasjan ranojutarnjim sucem točno u visini svojih očiju na brdu nasuprot nas. Snažna kreativna energija lebdi nad cijelim krajem, a Nafel i ja započinjemo spontanu svirku. On je prvi započeo svirati na svojoj f lauti, a ja sam mu se pridružio bubnjajući po koferima njegovog motora. Iznenađen sam kako mu koferi izvrsno zvuče kao bubnjevi. Nakon što se digla izmaglica, a mi se nasvirali s pogledom na Orlovo gnijezdo, doručkujemo pogaču, med te kuhamo kavu i čaj. Kada smo potpuno napunili pluća, misli i trbuhe mistikom ovoga mjesta, raspremamo logor i spremamo se za put prema Teheranu.

Vozimo prema Qazvinu istim putem kojim smo došli, ponovo uživajući u predivnom krajoliku koji danas ne izgleda isto, jer ga sunčeve zrake oba- sjavaju pod drukčijim kutem nego jučer popodne. Od dolaska pred Qazvin ulazimo u gužve i vozimo tako sve do golemoga Teherana. Imamo sreće da je danas petak, njihov neradni dan, pa bez prevelikih napora ulazimo prema centru. Ušavši u Teheran pozdravljamo se s Nafelom, jer nam se ovdje putevi razilaze. Slučajni susret u kampu Dogubeyazida na tursko-iranskoj granici pretvorio se u prijateljstvo i višednevno druženje, koje sada ovdje završava. On ide dalje svojim putem, a mi ćemo se naći sa svojim prijateljima, koji su jučer doletjeli iz Zagreba te nas već čekaju da se okupimo. Sutra započinjemo uspon na Damavand, najviši vrh Irana i Bliskog istoka i najviši vulkan u Aziji.

Nisam uopće znao za planinu Damavand sve do mog prvog posjeta Iranu, kada sam ga ugledao s vrha njihova televizijskog tornja u Teheranu. Vidio sam kako se jedna usamljena planina ponosno uzdiže u visine sjeverozapadno od grada, odvojena od okolnog planinskog lanca Alborza. Odmah mi je u trbuhu zatitrala želja da se popnem na njega, naročito zato što je prošlo tek nekoliko mjeseci od kada sam se vratio s uspona na bazni logor Mt. Everesta i s himalajskog vrha Mera Peak, u sklopu ekspedicije „Vlaji na Himalaji”. Od kada sam ugledao Damavand započeo sam se raspitivati o usponima na njega,

a nakon konačne odluke da se vratim u Iran, počeo sam nagovarati Vlaje da mi se pridruže. Uskoro se okupila ekipa mojih starih himalajskih drugova: Vedran Mlikota, Tonči Čagalj – Zinzo i Goran Sajko, a s njima su još došli i general Ante Kotromanović, Roko Grbin i Krunoslav Sedlar – Dugi. Bilo mi je drago da su odlučili doći do Irana i ići sa mnom i Mamom Juanitom u ekspediciju. Nekoliko mjeseci prije puta kontaktirao sam s jednom iranskom agencijom koja se bavi takvim ekspedicijama i oni su nam riješili dozvole za uspon, šatore, vreće za spavanje, hranu i vodiče. Svi se oni već od jučer nalaze u hostelu u kojemu sam i sâm odsjeo prvi put kad sam bio u Teheranu i u kojem sam tada sreo Gogu, pa znam da je dobar i povoljan. Krajnji je čas da im se pridružimo, jer uspon započinje već sutra ujutro.

Iako smo dio planinarske opreme ponijeli sami na motoru, a drugi dio nam iz Zagreba donosi naša ekipa, znam da nam nedostaje još nekoliko bitnih stvari. Zato sada prvo odlazimo do jedne ulice u Teheranu u kojoj se, kako smo čuli, prodaje sportska oprema. Još ne znam imamo li šanse išta nabaviti, jer je petak. Ugodno smo iznenađeni vidjevši na jednom mjestu desetke, možda i stotinu sportskih dućana, svi otvoreni i puni robe. Kod njih se, kao i u Turskoj, sve trgovine slične namjene grupiraju na jedno mjesto. Pronašli smo dio ulice gdje se jedan do drugoga nalaze dućani planinarske i alpinističke opreme. Ima ih poprilično i ne znam zašto se više tome čudim, kada sâm Teheran ima barem četiri puta više stanovnika od cijele Hrvatske. Sve je jeftino, jako jeftino. Gotovo badava. Kupujemo sve što nam treba i odlazimo do hostela. Već je kasno navečer i, smjestivši se, konačno susrećemo naše društvo s kojim se srdačno pozdravljamo.

„Pa gdje si do sada, himalajac?! ”, uzvikne razdragano Vedran, čvrsto me stišćući u zagrljaj i tapšući po leđima.

„Evo ga, stigli smo. Znaš da vas ne bi ostavio same da mi se pogubite po Iranu”, odgovaram mu veselo te dodajem: „Ipak sam odgovoran za vas, jer sam vas na sve ovo nagovorio”.

Dok sam se nastavljao pozdravljati i grliti s ostalima, Vedran se okrenuo prema Mami Juaniti, šireći ruke.

„Grubinjanka moja, a na što je tek tebe ovaj dobošar nagovorio!”, alu- dirao je Vedran na njeno rodno mjesto, koje se nalazi samo dvadesetak kilometara od njegova, u blizini Zagvozda, i na mene kao bubnjara. Dobošar? Vedran me jedini smije tako zvati. Ah, ti Vlaji, okružili me sa svih strana. Ne mogu više nikamo od njih pobjeći. Čudno nam se ovako susresti na drugom kraju svijeta, a još nam je čudnije što taj susret ne možemo zaliti pivom ili čašom vina, ali što je, tu je. Prije odlaska na spavanje pakiramo svu potrebnu opremu za sutrašnji početak ekspedicije i obavljamo završne dogovore.