Ban Josip Jelačić izdao je 19. travnja 1848. okružnicu kojom je sebe proglasio vrhovnim zemaljskim poglavarom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Kakve su se sve zakulisne igre oko toga vodile, opisano je u knjizi Darka Bekića ‘Povijest hrvatske diplomacije’
Ljudevit Gaj se 24. ožujka vratio iz Beča s proglasom bečkih Hrvata-studenata koji su se obratili hrvatskom narodu s prijedlogom da Gaja, Kukuljevića i Ambroza Vraniczányja prihvate kao „provizorni ravnajući odbor” (tj. Direktorij, op. D. B.). Oni su se sastali navečer i do jutra, na temelju zaključaka s pripremnih skupova od 17. i 22. ožujka, sastavili popis od 30 točaka Zahtijevanja naroda koja su pročitana sutradan, 25. ožujka na velikoj narodnoj skupštini, jednom od najvažnijih događaja u dotadašnjoj političkoj povijesti hrvatskog naroda. Valja, međutim, naglasiti da su većinu Zahtijevanja naroda barun Kulmer i Lj. Gaj u Beču prethodno već raspravili s nadvojvodama Johannom i Ludwigom, pa i sa Samuelom Josikom, vođom ugarskih konzervativaca i velikim protivnikom L. Kossutha.
Među tim Zahtijevanjima naroda – uz već iznesena na skupu 22. ožujka – najvažnija su bila ona da se Jelačić potvrdi za hrvatskog bana, da se provede političko ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, da se uspostavi hrvatska vlada, neovisna o ugarskoj, kao i stalni, ali ne staleški već zastupnički Hrvatski sabor te da se ukinu posljednji ostatci kmetstva i feudalnih odnosa. No valja naglasiti da su Zahtijevanja naroda, očito na traženje Beča, ostala strogo u okvirima interesa Monarhije: riječ je bila samo o zahtjevima za uspostavu što cjelovitije i samostalnije hrvatske državnosti u sklopu „monarkie austrianske i deržave ugarske” i to – „pod krunom ugarskom”…
Komentari