Objavljeno u Nacionalu br. 974, 02. siječanj 2017.

Kako je izgledao Dioklecijanov uspon od običnog vojnika do rimskog cara, osnivanje i funkcioniranje tetrarhije, careva abdikacija i smrt u splitskoj Palači koju je izgradio, opisao je Jasen Boko u knjizi ‘Dioklecijan – Biografija kontroverznoga rimskog cara’

Iako je iz prethodnih redaka posve jasno da je pripovjedač lokalpatriot koji ne vjeruje da je dalmatinski car rođen u Dokleji, ipak je – barem dok se ne otkrije salonitanska D(i)okleja – poželio čuti i drugu stranu pa je sjeo u automobil i rimskom se trasom zaputio na jug.

Dokleja, poslije spominjana i kao Diokleja, pa nakon dolaska Slavena Duklja, po kojoj je Crna Gora dugo nosila ime, nepuna je tri kilometra udaljena od središta današnje Podgorice. Na strateškoj lokaciji ušća Zete u Moraču početkom prvog milenija nastalo je značajno urbano naselje uz koje je prolazila jedna od glavnih rimskih cesta, koja je od Salone preko Tilurija (Gardun kod Trilja) i Narone (Vid kraj Metkovića) vodila do Skadra i Drača, gdje se spajala s cestom Via Egnatia. Nekoć poznati antički grad, Dokleja je danas, slično Saloni, travnata livada iz koje strše antički zidovi, natpisi, stupovi i kamenje razasuti po širokom prostoru. Ruševine dvaju poznatih antičkih gradova, osim iste nekadašnje ceste, povezuje i slična sudbina, koja ih je zadesila u 20. stoljeću: to je stoljeće, naime, na njima napravilo više štete nego što su to učinili Goti, Avari, Slaveni i potresi zajedno. Antičku je Duklju, naime, po sredini presjekla željeznička pruga, a u Saloni se za devastaciju pobrinula četverotračna cesta.

Za razliku od Solina i njegove okolice, u Podgorici je malo kome bitno je li veliki rimski car rođen ovdje, rijetki su uopće za njega čuli. Splitu je ipak Dioklecijan ostavio palaču kojoj duguje postojanje i bez koje bi grad u srednjoj Dalmaciji vrlo vjerojatno bio tek nezanimljivo tranzitno mjesto na putu prema otocima.

U Crnoj Gori priča je posebno zabavna: ondje je Dioklecijan dio ‘zavjere’ u kojoj su se protiv velikosrpstva ujedinili Dioklecijan, Karl Marx, Tito i kumrovečki đaci. Paklenu urotu razotkrili su episkopi…

Ipak, dalmatinski car ostao je u kolektivnom sjećanju današnjih Crnogoraca, ali ne kao stanovnik Duklje, nego kao kršćanima mrzak car. Zapanjujuća sličnost u tretiranju Dioklecijana danas povezuje tu zemlju s Hrvatskom: i ovdje je u dijelu javnosti Dioklecijan progonitelj i ubojica kršćana. U Crnoj Gori priča je posebno zabavna: ondje je on dio “zavjere” u kojoj su se protiv velikosrpstva ujedinili Dioklecijan, Karl Marx, Tito i kumrovečki đaci. Paklenu urotu razotkrili su episkopi i mitropolit iz pravoslavnog crnogorskog, pardon srpskog, manastira Ostrog, koji su se 2001. suprotstavili obnovljenoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi zapjenjenim verbalnim rafalom. Pokušaj da uz samostalnu Crnu Goru i njezina Pravoslavna crkva bude neovisna visoki prosrpski klerici iz Ostroga proglasili su zavjerom komunizma i dukljanske mitologije koju provode “kumrovački đaci”, pozivajući se pritom na “lažne uzore navodne europske integracije i mediteranstva”. Svjetskim protusrpskim zavjerama dodali su još jednog krivca: ti se marksistički mitomani (Crnogorci), tvrde mitropolit i episkopi, “namjesto Marksa i Broza vraćaju mnogobožačkom rimskom imperatoru Dioklecijanu velikom gonitelju hrišćana, poznatom u našem narodu zbog svog paganstva i bogoborstva kao prokleti car Dukljanin”. Dioklecijan je zaista u tom dijelu svijeta u legendama ostao poznat kao prokleti car Dukljanin, premda ni jedna od njih – za razliku od onih koji se pričaju u Kučinama i Solinu – ne tvrdi da je ondje i rođen. Na samom rubu arheološkog lokaliteta legendama sklon pripovjedač poslušao je priču iz prve ruke, od čovjeka koji pred lokalnim dućanom s pogledom na most preko Zete i s Nikšićkim pivom u ruci sjedi i izgleda kao da se odatle još od Dioklecijanova vremena nije pomaknuo. „Pod mostom u rijeci, djetiću moj“, veli on, „okovan ti je zločesti car Dukljanin, tačno tako… A tu su ga na prevaru strpala dva sveca, Ilija i Jure, jer je bio bezbožnik. I tol’ko je bijesan da grize svoje okove i svakog proljeća baš pred Đurđevdan okovi se toliko stanje da će se on, evo sad, oslobodit. A, neće majci! U taj čas, baš u zoru Đurđevdana, kovači u Crnoj Gori počinju udarati u svoje nakovnje i bijesnom caru Dukljaninu, pogrdi o’ čo’eka, okovi budu opet ojačani. I tako svake godine… Pa nek on grize kol’ko ‘oće…“

Teza o Saloni kao rodnome mjestu Dioklecijanovu prvi se put dokumentirano spominje tek u spisu Teofana Ispovjednika početkom devetog stoljeća, više od 400 godina nakon spomena Dokleje. Stoljeće kasnije i Konstantin Porfirogenet navodi isti podatak, prepisan od Teofana. Neki povjesničari drže kako je Teofan samo krivo razumio kasnoantičke pisce pa je Salonu kao mjesto u kojem je Dioklecijanova palača na grčki pogreškom preveo kao mjesto careva rođenja. No kako je uistinu malo vjerojatno da eurdit koji prevodi tekstove s latinskog na grčki ne razumije jednostavne rečenice, verzija salonitanskog podrijetla cara Dioklecijana danas je popularnija. U novim stručnim radovima i knjigama o Dioklecijanu Dokleja se sve rjeđe spominje kao njegovo rodno mjesto, a teza o okolici Salone ima sve više pristaša.

Uništavanje poganskih simbola, osobito onih sa spomenom Dioklecijana, ‘velikog progonitelja Kristove vjere’, bilo je od druge polovice četvrtog stoljeća i dolaska kršćana na vlast vrlo temeljito

U prilog Saloni govori nekoliko potencijalnih dokaza, premda onaj definitivni, koji bi bez ikakve sumnje Dioklecijanovo rodno mjesto locirao u njezinu blizinu i dalje ne postoji. Dioklovo “prezime” (cognomen) Valerije, koje će zadržati i kad postane car, često je u Saloni, a Valerijom se, po rimskom običaju da žensko dijete dobije ime po očevu kognomenu, zvala i kći. Nije ni to neki uvjerljiv dokaz, ali ima još potencijalnih naznaka o carevu podrijetlu. Rimski natpis pronađen u Saloni na kojem piše MIVSF svjedoči o punom imenu grada: (M)artia (I)ulia (V)aleria (S)alona (F)elix. Ono Julija dolazi iz vremena kad se Salona u sukobu između Cezara i Pompeja priklonila Cezaru te je time zadobila njegovu naklonost i njegovo ime u službenom nazivu. Dodatak Valeria, smatraju povjesničari, postao je dio službenog imena grada kasnije, u čast i Dioklecijanu, njezinu najvećem sinu.

Salonu su, za razliku od Dokleje, krasile brojne skulpture Dioklecijana i njegove obitelji, što također ide u prilog pretpostavci o tom dijelu svijeta kao carevu rodnome mjestu, a ne samo gradu u čijoj je blizini izgradio svoju palaču. Međutim, među nekoliko tisuća rimskih natpisa pronađenih u Saloni u proteklih 150 godina, samo na dva (po nekima tri) fragmenta nalazi se Dioklecijanovo ime. Od brojnih kipova i posveta caru nije ostalo baš ništa: uništavanje poganskih simbola, osobito onih sa spomenom Dioklecijana, “velikog progonitelja Kristove vjere”, bilo je od druge polovice četvrtog stoljeća i dolaska kršćana na vlast iznimno popularno i vrlo temeljito.

Vrijeme i marljivi arheološki rad donose polako i nove dokaze: nedavno je u Saloni u blizini uništenoga poganskog hrama pronađen postament kipa s natpisom koji nedvojbeno pokazuje da je na njemu stajao kip Dioklecijanove žene Priske. Natpis Aureliae Priscae nobilissimae feminae, zbog titule nobilissima – koju su mogle nositi samo carice i carske princeze – jasno svjedoči tko je Priska čija je skulptura stajala na postamentu. Kip je vjerojatno već u 4. stoljeću razbijen, njegova je baza završila u otpadnom materijalu, a nešto kasnije upotrijebljena je pri utvrđivanju riječnog korita rukavca Jadra u Saloni. Pronađena su i dva kamena ženska portreta, očito carica, oba namjerno uništena, koji su vjerojatno pripadali Dioklecijanovoj kćeri Valeriji ili možda samoj Priski. Postament skulpture Priske i dijelovi portreta jasno svjedoče da je u Saloni postojalo štovanje članova Dioklecijanove carske obitelji, i to vrlo vjerojatno u Jupiterovu hramu koji je stajao na tom mjestu. Arheolozi ne sumnjaju da je u toj galeriji carske obitelji u hramu ili pokraj njega glavno mjesto sigurno zauzimao kip samog Dioklecijana, ali od njega, barem dosad, nije otkriven ni komadić.

Da je Dioklo rođen u blizini Salone, u Libovcu, na neki način potvrđuje i palača u koju će se povući nakon abdikacije, kao i smještaj njegovog konačnog počivališta, mauzoleja. Mjesto smrti umirovljenog cara jedna je od rijetkih sigurnih činjenica u njegovu životu, što se ne bi moglo reći za godinu smrti. Dioklecijan je umro u svojoj palači, kako svjedoči Laktancije, “zbog dvostrukog jada koji ga je spopao”. Dvostruki jad jest ubojstvo kćeri mu Valerije u Solunu i uklanjanje njegovih kipova s područja Carstva u popularnoj čistki tih vremena – koju će objeručke prihvatiti svi suvremeni diktatori – poznatoj kao damnatio memoriae, protjerivanje iz javne uspomene, brisanje sjećanja ili, konkretnije: brisanje povijesti. Upravo taj postupak uklanjanja svakog spomena na nepoželjnog prethodnika, koji je u Dioklecijanovu slučaju naredio kršćanima omiljeni vladar Konstantin, uzrokom je činjenice što u Saloni nema Dioklecijanovih tragova.

Postupak je bio toliko temeljit da ni jedan njegov kip ili portret koji je dotad krasio i najudaljenije dijelove Carstva nije preživio, ne samo u Saloni nego ni na kojemu mjestu širom prostranog imperija. Postoji nekoliko portreta isklesanih u kamenu koje muzeji u kojima se oni čuvaju bez opipljivih dokaza smatraju Dioklecijanovim, uključujući i onaj najpoznatiji, pronađen u Nikomediji. Taj se danas čuva u Arheološkome muzeju u Istanbulu, a koristi se kao ilustracija svih priča o rimskom caru pa i kao predložak za njegov (nesuđeni) splitski kip, o kojem je priča ponovo obnovljena 2015. godine. No čak i u njemu mnogi prepoznaju Aurelijana, a ne dalmatinskog cara. Tako kao jedino sigurno svjedočanstvo o Dioklecijanovom izgledu može poslužiti novac iz njegova vremena, koji ipak nije u potpunosti mogao biti uništen.

Dioklecijan je umro u svojoj palači, kako svjedoči Laktancije, ‘zbog dvostrukog jada koji ga je spopao’: ubojstvo kćeri mu Valerije u Solunu i uklanjanje njegovih kipova s područja Carstva u čistki kojom je protjeran iz javne uspomene

Bizantski kroničar Ivan Malala iz 6. stoljeća, u svojoj popularnoj knjizi Cronographia, anegdotalnoj povijesti svijeta, donio nam je prvi opis Dioklecijanova izgleda, donekle i karaktera: “Bijaše ovaj visok, nježan, mršava lica, sijede kose i bijele brade, blijede puti, plavo-sivih očiju, debela nosa, veoma dobroćudan i silno naklonjen građenju.” Budući da je Malala ovo zapisao gotovo 250 godina nakon careve smrti, teško je opis shvatiti doslovno. I Cambi, na osnovi novca s carevim likom iz tog vremena donosi neke značajke Dioklecijanova izgleda: “Imao je kratku kosu priljubljenu uz kalotu lubanje (…) razmjerno nisko čelo (…) lice nije izduženo (…) istaknute jagodične kosti, lagano zakrivljen i dug nos, duboke labionazalne bore, šiljati i istaknuti vrh brade, mršave, upale obraze, gotovo bez podvaljka (…) oči razmjerno male…” Cambi ga u konačnici vidi kao “mršavog Dinarca vrlo profilirane koštane strukture lubanje, kratka lica, lagano orlovskog nosa, dužeg i zakošenog čela, mršavih obraza”.

Ima još opisa, o obliku vrata, obrva, brade i brkova, primjerice, ali kako pripovjedačeva nakana nije crtati Dioklecijana, nego pisati o njemu i onom što je iza njega ostalo, pitanje je li car bio punašan ili koščat, sijed ili crnokos, plavih ili zelenih očiju, sasvim je nebitno za ovu priču.

Pritom je jedna stvar kod Dioklecijana uistinu paradoksalna. Naime, ma koliko postupak protjerivanja iz javne uspomene u njegovu slučaju bio učinkovit kad je u pitanju njegov izgled, činjenica je da je iza njega ostala snažna uspomena, kakvom se ne može pohvaliti ni jedan drugi rimski imperator i zbog koje se u Splitu on i danas svakodnevno spominje. To je: Dioklecijanova palača. Neke je uspomene, ako su dovoljno velikih dimenzija, teško izbrisati.