Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Inovatori’ u kojem Walter Isaacson piše o pionirima, hakerima, izumiteljima i poduzetnicima koji su osmislili najvažnije izume našeg doba – računala i internet – te kako su funkcionirali umovi Billa Gatesa, Stevea Jobsa i mnogih drugih manje poznatih genijalaca u stvaranju danas nezaobilaznih softvera

Kad je u ljeto 1975. godine došao u Albuquerque, Gates je s Allenom i dalje isporučivao BASIC za Altair samo na temelju usmenog sporazuma s Edom Robertsom. Gates je zahtijevao formalni ugovor te je, nakon mnogo neslaganja, pristao licencirati softver MITS-u na deset godina, tako da se isporučuje u paketu sa svakim Altairom, uz tantijeme od 30 dolara po primjerku. Gates je pritom uspio ishoditi dvije odredbe koje će se pokazati i povijesno važnima. Ustrajno je tražio da on i Allen zadrže vlasništvo nad softverom. MITS će ga imati pravo samo licencirati. Usto je tražio da MITS uloži „maksimalne napore” da sublicencira softver drugim proizvođačima računala te prihode dijeli s Gatesom i Allenom. Bio je to presedan na temelju kojeg će Gates šest godina poslije sklopiti sporazum s IBM-om. „Tako smo osigurali da naš softver radi na mnogim vrstama uređaja”, rekao je. „Zahvaljujući tome, tržište smo određivali mi, a ne proizvođači hardvera.”

Sad im je već trebalo i ime. Iskušali su nekoliko zamisli, među njima i Allen & Gates, ali su zaključili da bi tako previše podsjećali na neku odvjetničku tvrtku. Konačno su odabrali naziv koji nije bio osobito uzbudljiv, niti je pretjerano nadahnjivao, ali je prenosio poruku o tome da pišu softver za mikroračunala. U završnim dokumentima za zaključivanje sporazuma s MITS-om sebe su spomenuli ovako: „Paul Allen i Bill Gates koji u ovome poslu nastupaju kao Micro-Soft.” U izvornom kodu njihova tada jedinog proizvoda postojao je i redak o autorstvu: „Micro-Softov BASIC: Paull Allen napisao je – namijenjene neizvršnom segmentu (non-runtime). Bill Gates napisao je – namijenjene izvršnom segmentu (runtime). Monte Davidoff napisao je matematički dio.” Dvije godine poslije pojednostavili su naziv tvrtke u Microsoft.

Nakon što su neko vrijeme spavali u motelu Sundowner uz jednu dionicu međudržavne ceste 66, poznatiju po prostitutkama nego po programerima, Gates i Allen preselili su se u jedan jeftino namješten stan. Monte Davidoff, poznat po matematičkom dijelu za pomični decimalni zarez, i Chris Larson, jedan mlađi učenik iz škole Lakeside, doselili su se k njima, tako da se stan ubrzo pretvorio u pravi mali studentski klub koji je poslovao poput male štreberske utvrde. Allen je navečer svirao na svojem Stratocasteru, uz Aerosmith ili Jimija Hendrixa, dok se Gates osvećivao glasnim pjevanjem pjesme „My Way” Franka Sinatre.

Od sviju njih Gates je bio najbolji primjer inovatora. „Inovator je po svoj prilici fanatik, osoba koja obožava to što radi, radi danju i noću, možda donekle zanemaruje uobičajen način života, pa ga stoga mogu smatrati i pomalo neuravnoteženim”, rekao je. „Ja sam se kao tinejdžer, pa i u dvadesetim godinama, svakako uklapao u taj model.” Radio je, kao i na Harvardu, u grozničavim „smjenama” koje su mogle potrajati i do trideset šest sati, nakon čega bi se sklupčao na podu i zaspao. Prema Allenovim riječima „Živio je u binarnim stanjima: ili je prštao od silno nervozne energije od desetaka Coca-Cola na dan ili je bio praktički mrtav.”

Gates je k tome bio i buntovnik koji gotovo uopće nije mario za autoritete, što je također osobina inovatorâ. U očima ljudi poput Robertsa, bivšeg časnika Ratnog zrakoplovstva koji je imao pet sinova i kojem su se oni obraćali s „gospodine”, Gates je izgledao poput razmaženog derišta. „Doslovce je bio razmaženo dijete, u tome je bio problem”, rekao je poslije Roberts. Ali sve je to ipak bilo mnogo složenije. Gates je radio mnogo i marljivo, a živio vrlo skromno od tada malih prihoda, ali nije vjerovao u poslušnost i iskazivanje poštovanja. Kržljavi Gates nije se ustručavao suprotstaviti Robertsu visokom 1,93 m i upustiti se u toliko žestoke prepirke da ih se, kako se prisjetio Allen, „čulo kako viču, i to u cijelom pogonu. Bio je to pravi spektakl.”

‘Inovator je, po svoj prilici, fanatik, radi danju i noću, donekle zanemaruje uobičajeni način života pa ga stoga mogu smatrati i pomalo neuravnoteženim’, objasnio je jednom prilikom Bill Gates

Allen je pretpostavljao da će s Gatesom sve partnerski dijeliti u omjeru 50 : 50. Oduvijek su bili mala ekipa i činilo se nepotrebnim sukobljavati se oko toga tko je učinio više. Ali još od onog neslaganja oko novca u srednjoj školi, Gates je ustrajno tražio da odlučuje o svemu. „Jednostavno nije pošteno da dobiješ pola”, rekao je Allenu. „Imao si plaću u MITS-u, dok sam ja odradio gotovo sve na BASIC-u bez prebijene pare u Bostonu. Ja trebam dobiti više. Smatram da bismo sve trebali dijeliti u odnosu 60 : 40.” Bio Gates u pravu ili ne, po prirodi je uvijek bio ustrajan, dok je Allen po prirodi bio takav da to nikad nije zahtijevao. Allen je ostao zatečen, ali je pristao. Što je bilo još gore, Gates je dvije godine poslije odlučno zatražio da ponovno promijene omjer. „Ja sam odradio najveći dio posla na BASIC-u i ja sam dignuo ruke od mnogo toga kad sam napustio Harvard”, rekao je Allenu za vrijeme jedne šetnje. „Zavrijedio sam više od 60 %.” Novi zahtjev glasio je da sve dijele u omjeru 64 : 36. Allen je bio izvan sebe od bijesa. „Tako su na vidjelo izišle razlike između sina jednog knjižničara i sina jednog odvjetnika”, rekao je. „Mene su učili da je dogovor uvijek dogovor i da se zadana riječ ne smije pogaziti. Bill je u tome bio fleksibilniji.” Ali Allen je pristao i na to.

Treba biti pravedan i prema Gatesu i reći da je upravo on tada već istinski vodio tvrtku u nastajanju. Ne samo da je pisao velik dio softvera, nego je vodio i prodaju i sam se odazivao na najveći dio poziva. Satima je s Allenom pretresao raznovrsne ideje o strategiji proizvoda, ali upravo je on donosio završnu odluku o tome koje će se inačice Fortrana, BASIC-a ili COBOL-a raditi. Bio je zadužen i za poslovne dogovore s proizvođačima hardvera, a s njima je pregovarao još žešće i nepopustljivije nego s Allenom. Osim toga, bio je zadužen i za kadrovska pitanja, a to je značilo da zapošljava, otpušta i ljudima jednosložnim riječima priopćuje da im to što rade ne vrijedi ništa, što Allen ne bi učinio ni u snu. To mu je omogućavao njegov kredibilitet. Kad su se u uredu natjecali tko će napisati program s najmanje redaka koda, obično je pobjeđivao Gates.

Allen je ponekad dolazio na posao kasno i čak smatrao da je u redu na vrijeme otići s posla na večeru. Ali to nije bio slučaj s Gatesom i njegovim najbliskijim klikom. „Bili smo totalno zagriženi”, prisjetio se. „Mala skupina ljudi i ja često smo radili do duboko u noć. A ja sam ponekad ostajao i cijelu noć, pa zaspao u uredu, a onda bi me moja tajnica došla probuditi ako sam imao neki sastanak.”

Rodivši se s urođenim genom za izlaganje riziku, Gates se kasno noću opuštao vozeći se vrlo velikim brzinama planinskim cestama do jedne napuštene tvornice cementa. „Ponekad sam se pitao zašto Bill tako brzo vozi”, rekao je Allen. „Zaključio sam da mu to služi kao odušak. Na tom našem poslu postao bi toliko napet da mu je trebalo nešto da na neko vrijeme prestane razmišljati o poslu i programiranju. Te vratolomne vožnje zapravo su bile slične onim rizicima u pokeru i vrlo opasnom načinu skijanja na vodi.” Nakon što su počeli konkretnije zarađivati, Gates se počastio zelenim Porscheom 911, kojim je nakon ponoći jurio autocestom. U jednom trenutku požalio se vlasniku salona u kojem ga je kupio da bi taj automobil trebao razvijati maksimalnu brzinu od 201 km na sat, ali da zapravo ne ide brže od 194 km. Kasno jedne noći uhvaćen je u prebrzoj vožnji te se s policajcem počeo prepirati oko toga zašto kod sebe nema vozačku dozvolu. Odveli su ga u pritvor. „Uhitili su me”, rekao je kad mu se Allen javio na telefon. Pustili su ga nakon nekoliko sati, ali službena fotografija s privođenja te noći postala je naširoko poznatim simbolom štreberske povijesti.

Gates je ustvrdio da su on i Allen u BASIC uložili kompjutorskih termina u vrijednosti većoj od 40.000 dolara, ali je izostavio činjenicu da je najviše radio na vojnom, a ne na vlastitom računalu

Gatesova se energičnost isplatila. Omogućila je Microsoftu da ispuni i one rokove za softver koji su se činili suludima, da svaki novi proizvod na tržište izbaci prije konkurencije te da zaračunava toliko niske cijene da su proizvođači računala rijetko i pomišljali na to da bi mogli sami pisati ili nadzirati softver.

SOFTVER ŽELI BITI SLOBODAN

U lipnju 1975. godine, kad se Gates preselio u Albuquerque, Roberts je odlučio poslati Altair na turneju, kao da je riječ o kakvom izlošku u putujućem cirkusu. Htio je proširiti glas o čudima koja izvodi Altair i u manjim sredinama širom Amerike uspostaviti klubove poklonika. Uspio je nekako povoljno izmoljakati Dodgeov kamper, nazvao ga MITS Mobile te ga uputio na turneju koja će obuhvatiti šezdeset gradova, prvo na sjever obalom Kalifornije pa onda na jugoistok, gdje je došao i do gradova kao što su Little Rock, Baton Rouge, Maxon, Huntsville i Knoxville.

Gatesu, koji je sudjelovao u dijelu te turneje, činilo se da je riječ o prikladnom marketinškom triku. „Kupili su taj veliki plavi kamper i počeli obilaziti zemlju i u svakom gradu osnivati kompjutorske klubove”, rekao je zadivljeno. Bio je na prezentacijama u Teksasu, a Allen im se pridružio kad su stigli u Alabamu. U Holiday Innu u Huntsvilleu šezdesetero ljudi – skupina sastavljena od hipijevski nastrojenih hobista i kratko podšišanih inženjera – platilo je 10 dolara za ulaznicu, što je tada bilo oko četiri puta više od ulaznice za kino. Prezentacija je trajala tri sata. Nakon što je završio prikaz igre sa slijetanjem na Mjesec, sumnjičavci su počeli viriti ispod stola, uvjereni da se ondje nalaze žice koje vode do nekog većeg mikroračunala skrivenog negdje ispod stola. „Ali kad su shvatili da nema nikakve prevare”, prisjetio se Allen, „inženjeri su se praktički izbezumili od oduševljenja.”

Jedna od postaja bio je i hotel Rickeys Hyatt House u Palo Altu, 5. lipnja. Ondje se dogodio sudbonosni susret nakon što je Microsoftov BASIC prikazan skupini hobista, a među kojima su bili i mnogi članovi nedavno uspostavljenog Homebrew Computer Cluba. „Dvorana je bila dupkom puna amatera i eksperimentatora koji su silno željeli doznati sve o toj novoj elektroničkoj igrački”, pisalo je u biltenu Homebrewa. Dio njih silno se želio povesti i za hakerskim geslom da softver treba biti besplatan. To nije bilo neobično s obzirom na društvene i kulturne stavove toliko drukčije od poduzetničkog žara u Albuquerqueu, koji su se stopili početkom sedamdesetih godina i doveli do osnivanja Homebrew Cluba.

Mnogi članovi Homebrewa koji su dočekali MITS Mobile sami su složili Altair i sada su nestrpljivo čekali da se domognu programa BASIC koji su stvorili Gates i Allen. Neki su već poslali čekove MITS-u kako bi ga mogli preuzeti. Stoga su se oduševili kad su vidjeli da se taj program vrti na prikazanim primjercima Altaira. Povodeći se za hakerskom zapovijedi, jedan od članova kluba, Dan Sokol, „posudio” je bušenu vrpcu s programom i kopirao je na DEC-ovu uređaju PDP-11.75 Na sljedećem sastanku Homebrewa članove je već dočekala kartonska kutija s desetcima vrpca s BASIC-om koje su članovi mogli uzeti. Postojao je samo jedan uvjet: bilo je potrebno izraditi još nekoliko kopija kako bi se popunila kutija za zajedničku uporabu. „Svakako donesite više primjeraka nego što ste uzeli”, šalio se Lee Felsenstein. Te riječi bile su njegov zaštitni znak kad god je govorio o razmjeni softvera. Tako se Microsoftov BASIC počeo širiti u besplatnoj verziji.

To je, nimalo neočekivano, razbjesnjelo Gatesa. Napisao je žestoko otvoreno pismo, iskazujući svu taktičnost jednog devetnaestogodišnjaka, a ono je poslužilo kao prvi hitac u ratu za zaštitu intelektualnog vlasništva u dobu osobnih računala.

Otvoreno pismo hobistima…

Prije gotovo godinu dana, Paul Allen i ja, u očekivanju širenja hobističkog tržišta, angažirali smo Montea Davidoffa i stvorili Altair BASIC. Iako je početna faza rada trajala samo dva mjeseca, nas smo trojica veći dio protekle godine dokumentirali, usavršavali i dodavali mogućnosti BASICU. Sada imamo inačice 4 K, 8 K, EXTENDED, ROM i DISK BASIC. Vrijednost termina provedenih na računalima premašuje 40 000 dolara.

Povratne informacije dobivene od stotina ljudi koji kažu da se koriste BASIC-om odreda su pozitivne. Međutim, neočekivano je očito dvoje. Prvo, većina tih „korisnika” nikad nije kupila BASIC (manje od 10 % svih vlasnika Altaira kupilo je BASIC) i drugo, s obzirom na tantijeme koje smo dobili od prodaje hobistima, vrijeme koje smo uložili u Altair BASIC vrijedi manje od dva dolara na sat.

Zašto je tome tako? Kao što je zasigurno svjesna većina hobista, većina vas krade softver. Hardver je nužno platiti, ali softver se samo tako razmjenjuje. Koga briga hoće li ljudi koji su radili na njemu dobiti neki novac?

Je li to u redu? Time što kradete softver, sigurno se ne osvećujete MITS-u za neki eventualni problem. Ali svakako onemogućujete pisanje kvalitetnog softvera. Tko si može priuštiti da bez naknade obavlja profesionalni rad? Koji to hobist može uložiti tri godine rada u programiranje, pronalaženje svih nedostataka i pogrešaka, dokumentiranje proizvoda i onda ga distribuirati bez naknade? Činjenica je da nitko osim nas nije uložio velik novac u hobistički softver. Mi smo napisali 680 BASIC i pišemo 8080 APL i 6800 APL, ali postoji vrlo malo poticaja za to da se taj softver ustupi na korištenje hobistima. Posve izravno – to što radite naziva se krađa.

Bit ću zahvalan na pismima sviju koji žele platiti ili imaju kakav prijedlog ili komentar. Pišite mi na adresu 1180 Alvarado SE, 114, Albuquerque, Novi Meksiko, 87 108. Nitko ne bi bio sretniji od mene kad bih mogao zaposliti desetero programera i preplaviti tržište kvalitetnim softverom.

Bill Gates,

glavni partner, Microsoft

Pismo je objavljeno u biltenu kluba Homebrew i u časopisu skupine korisnika Altaira Computer Notes te People’s Computer Companyju. Izazvalo je pravu mahnitost. „Snašle su me hrpe sranja”, priznao je Gates. Od tri stotine pisama koja je primio, u samo pet bio je dobrovoljno poslan novac. Većina ostalih samo ga je pošteno izvrijeđala.

Gates je zapravo bio u pravu. Stvaranje softvera jednako je vrijedno kao i stvaranje hardvera. Oni koji izrađuju softver za to trebaju dobiti naknadu. U protivnom, ljudi više neće pisati softver. Opiranjem hakerskom etosu prema kojem sve što se može kopirati treba biti besplatno, Gates je pripomogao osiguravanju razvoja posve nove gospodarske grane.

‘Woz je bio prva osoba koju sam upoznao, a koja je o elektronici znala više od mene’, rekao je Steve Jobs, uobičajeno pretjerujući sa svojom stručnošću, o svom prijatelju Steveu Wozniaku, kojega je upoznao kao srednjoškolac

Ipak, pismo je donekle bilo drsko. Gates je ipak bio serijski kradljivac termina za rad na računalima i manipulirao je lozinkama kako bi hakirao račune od osmoga razreda pa sve do druge godine studija na Harvardu. I doista, kad je u pismu ustvrdio da su on i Allen u BASIC uložili kompjutorskih termina u vrijednosti većoj od 40 000 dolara, izostavio je činjenicu da to vrijeme nikad nije doista platio i da je velik dio proveo na računalu na Harvardu koje je osigurala vojska, a platili su američki porezni obveznici. Urednik jednog hobističkog biltena napisao je: „U hobističkoj zajednici naveliko se šuška da je razvoj BASIC-a, o kojem u otvorenom pismu govori Bill Gates, odrađen na računalu Harvarda, koje je barem dijelom financirala vlada, te je bilo određenih pitanja o primjerenosti, ako već ne i zakonitosti prodaje rezultata toga rada.”

Isto tako, iako to Gates tada nije shvaćao, masovno piratsko kopiranje Microsoftova BASIC-a dugoročno je pomoglo njegovoj tvrtki u nastajanju. Zahvaljujući tako brzom širenju, Microsoftov BASIC postao je standardom i proizvođači računalâ morali su kupovati licencu. Kad je, na primjer, National Semiconductor proizveo novi mikroprocesor, trebao mu je neki BASIC te je odlučio kupiti licenciju za Microsoftovu inačicu jer su se njome koristili svi. „Zahvaljujući nama Microsoft je postao standardom”, rekao je Felsenstein, „a on nas je zbog toga nazvao lopovima.”

Potkraj 1978. godine Gates i Allen prebacili su tvrtku iz Albuquerquea kući, na šire područje Seattlea. Neposredno prije odlaska, jedan od dvanaestero zaposlenika osvojio je besplatno snimanje u mjesnom fotografskom studiju pa su tako pozirali za buduću povijesnu fotografiju na kojoj Allen i većina ostalih izgledaju poput izbjeglica iz kakve hipijevske komune, dok Gates uspravno sjedi u prvom redu i izgleda poput uzornog izviđača. Dok se vozio na sjever obalom Kalifornije, Gates je triput dobio kaznu za prebrzu vožnju, dvaput od istog policajca.

APPLE

Na prvom sastanku kompjutorskog kluba Homebrew bio je među nazočnima i u društvenim prilikama izrazito nesnalažljiv mladi hardverski inženjer, Steve Wozniak, koji je napustio studij i radio na odjelu za kalkulatore Hewlett-Packarda u gradiću Cupertinu u Silicijskoj dolini. Jedan prijatelj pokazao mu je letak – „Sastavljate li sami svoj kompjutor?” – a on je skupio dovoljno hrabrosti da se pojavi na sastanku. „Pokazalo se da mi je to bila jedna od najvažnijih večeri u životu”, ustvrdio je.

Wozniakov otac radio je kao inženjer u Lockheedu i obožavao je objašnjavati tajne elektronike. „Među prvim mi je sjećanjima to kako me jednog vikenda vodi na posao i pokazuje mi neke elektroničke komponente, stavlja mi ih na stol tako da se njima mogu igrati”, prisjetio se Wozniak. U kući je obično bilo raznovrsnih tranzistora i otpornika, a kad bi Steve upitao „Što je to?”, otac bi od samog početka objašnjavao kako funkcioniraju elektroni i protoni. „Povremeno bi izvukao školsku ploču i odgovarao na sva pitanja, crtao sheme”, rekao je Wozniak. „Naučio me kako da od dijelova koje je imao izradim logički sklop i, kao i sklop ili – bile su to diode i otpornici. I pokazao mi je kako im između treba tranzistor da pojača signal i izlaz jednog sklopa poveže s ulazom drugog sklopa. I dandanas na najosnovnijoj razini tako funkcioniraju baš svi digitalni uređaji na svijetu.”