U hrvatskoj javnosti još uvijek postoje brojne nepoznanice zašto i kako se odvijao sraz Hrvatske vojske i Vojske Republike Srpske (VRS) u operaciji Una na obalama rijeka Une i Save 18. i 19. rujna 1995. godine. Izvodeći taktički i operativno vrlo složenu operaciju nepripremljenog nasilnog prijelaza rijeka, angažirane snage Hrvatske vojske su se nakon početnog uspjeha već drugog dana operacije izvukle na početne borbene položaje. Najteža posljedica operacije Una je 50 poginulih ili nestalih hrvatskih vojnika, što je glavni motiv za rasvjetljavanje proturječnih i do sada uglavnom parcijalno i različito prikazanih okolnosti u kojima je ona pokrenuta, pripremljena i vođena.

Operacija Una je vjerojatno najmanje istražena glavna operacija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. I gotovo tri desetljeća poslije, ona je neopravdano marginalizirana u hrvatskom kolektivnom sjećanju i ostala je u sjeni niza drugih, uspješnih vojnih operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U nabrajanju operacija unutar Hrvatske vojske, ona se često ni usputno ne spominje. Primjerice, u priručniku Operacije prijelaza preko vodenih zapreka (Remenar, 2008) nema spomena operacije Una. Autor priručnika je iskustva iz takvih operacija izvrsno sumirao. Pritom je nedvojbeno koristio i iskustva Hrvatske vojske iz operacije Una, ali bez njezinog izravnog spominjanja.

Općenito o operaciji Una s hrvatske strane postoje samo djelomične raščlambe. Pozitivan izuzetak je rad hrvatskog povjesničara Davora Marijana koji je vrhunski detaljno i objektivno raščlanio njezino planiranje, pripremu i provedbu, ali s usmjerenjem na područje operacija Zbornog područja Bjelovar na pomoćnom pravcu napada. Za potpunije shvaćanje njezine cjelovite slike ona se osim događaja na glavnom pravcu napada mora zaokružiti s cjelinom tadašnje hrvatsko-bošnjačke, NATO-ve i američke vojne i diplomatske ofenzive u Bosni i Hercegovini na putu ka Daytonskom sporazumu i mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Parcijalni, ali i češće činjenično netočni pogledi prisutni su i u napisima i raščlambama sa srpske strane. Sa srpske strane oni su znatno više izloženi emocionalnom ili propagandnom narativu, pojačanom subjektivnim i dekontekstualiziranim tvrdnjama iz žurnalističkih i memoarskih izvora s hrvatske strane, na koje se često oslanjaju bez propitivanja točnosti. Međutim, ni bez srpskog viđenja operacije Una ne možemo potpuno objektivno zaokružiti njezinu cjelinu. Emocionalno i propagandistički usmjeren narativ indiciran je i u morbidno-trofejnom poslijeratnom objavljivanju slika poginulih u operaciji Una s uvijek ružnim eksplozivnim ranama, bez obzira što taj rat odavno pripada povijesti i što je potrebno okrenuti se budućnosti.

Prekid operacije Una nakon izdane zapovijedi za izvlačenje postrojbi Hrvatske vojske na lijeve obale rijeka Une i Save, ako se usporedi s prvotno zadanim ciljevima, nedvojbena je srpska pobjeda. Ratna je slučajnost htjela da je i sa srpske strane poginulo oko 50 boraca, ali i puno civila. Uzevši u obzir žrtve i s jedne i s druge strane te opću vojnu i političku situaciju u rujnu 1995. godine nedvojbeno je i da je riječ o Pirovoj pobjedi. Stoga je s odmakom vremena vrijedilo detaljnije istražiti uzroke, povod i učinke ove operacije.

Problem s kojim je započeta ova monografija bio je sažet pitanjem: Tko, kada, zašto i s kojim ciljem je pokrenuo operaciju Una te kako se dogodio neuspjeh angažiranih snaga Hrvatske vojske? Takvo pitanje kao pretpostavku uzima da se na strateškoj razini pokreće uporaba vojske, dok se kampanje i vojne operacije planiraju i izvode na operativnoj i taktičkoj. Rat se dobiva i gubi na strateškoj razini, dok se na operativnoj i taktičkoj dobivaju i gube kampanje, operacije, bitke, bojevi i akcije. Upravo iz tog razloga operacija je istražena i raščlanjena višerazinski jer interakcija između pojedinih razina zapovijedanja i razina ratovanja značajno utječe na ishod bilo koje vojne operacije. Namjera u pisanju ove monografije ni u jednom trenutku nije bila „lov na glave“, nego promatranje osnovnih pitanja – što se dogodilo, što je krenulo po zlu i zbog čega.

Cijeli niz pogrešnih tvrdnji o operaciji Una, iznesenih proteklih godina u hrvatskom i srpskom javnom prostoru, započinje već s njezinim nazivom. To nije izoliran slučaj kada su u pitanju kodni nazivi operacija u Domovinskom ratu. I u srpskoj i u hrvatskoj literaturi ona se vrlo često pogrešno naziva Una-95. Njen izvorni kodni naziv je Una. Pod tim nazivom je, prema direktivi Glavnog stožera HV-a izdanoj 17. rujna 1995. godine, trebalo voditi sve operativne dokumente u planiranju, pripremi i provedbi operacije.

Imenovanje operacija, postrojbi ili privremenih grupacija vojnih snaga općenito, te razlozi zašto i kako se oni uopće imenuju, tema je za jedno šire tumačenje i u pragmatičnom i u psihološkom smislu. U Hrvatskoj vojsci ono je bilo specifično zbog evolucije i načina izgradnje vojne sile i doktrine u jeku rata. Dublji psihološki smisao nazivlja operacija očituje se i u tvrdnjama srpske strane o navodno različitim nazivima operacije Una kao što su Una-95, Vrbas-95 ili Drina-95. Iz tih naziva su potom izvedeni pogrešni zaključci o namjeravanim ciljevima i planiranim granicama napredovanja Hrvatske vojske. Te tvrdnje sa srpske strane proistekle su iz navodno zarobljenih operativnih dokumenata Hrvatske vojske, ali koji do sada nisu objavljeni u izvornom obliku. Ukoliko je uopće i zapisan drugačiji naziv operacije Una na dokumentu Hrvatske vojske, vjerojatno se radilo o kodiranoj karti pozicija ili razgovorniku, što su samo pomoćni operativni dokumenti. Oni su načelno izrađivani na brigadnoj ili pukovnijskoj razini i dobivali su različite nazive u odnosu prema nazivu operacije. Za jednu operaciju moglo ih je biti više, a njima su se za potrebe radio-komunikacije šifrirale ključne pozicije, događaji i aktivnosti. Karte pozicija i razgovornici često su se mijenjali radi operativne sigurnosti i najčešće nisu ni sadržavali kodni naziv operacije Druga je mogućnost jedan navodno nešto ranije razvijeni kontingencijski odnosno pričuvni operativni plan Hrvatske vojske za prijelaz rijeke Une u slučaju ustrajanja Vojske Republike Srpske u napadima na hrvatske gradove s tog područja, a koji je možda korišten kao osnovica za plan operacije Una. Takav plan je nakon operacije Oluja navodno razmatran kao opcija, ali se za sada ne može s potpunom sigurnošću potvrditi da je bio potpuno razvijen i formalno odobren. Neki sugovornici su tvrdili postojanje takvog plana iznoseći konkretne pravce napada vezane uz zauzimanje šireg područja Bosanske Dubice. Pitanje o tom ratnom ili operativnom planu za sada ostaje za buduće generacije povjesničara i drugih istraživača Domovinskog rata.

Umirovljeni srpski general Momir Zec, nekadašnji zapovjednik Operativne grupe Prijedor, koja se u operaciji Una nalazila nasuprot snagama Hrvatske vojske, nagađanjem o nazivu operacije otišao je još dalje tumačeći iz navodnih naziva faza operacije njezine ciljeve. Ovu operaciju on dijeli na dvije faze, te navodi da se prva faza operacije zvala Una, a druga Vrbas, što je također netočno, bar kad je u pitanju navodna faza Vrbas. Teza o različitim nazivima i „zabuna stvorena u javnosti oko šifriranog imena pod kojim se akcija vodila“ pri čemu su se navodno za istu operaciju „koristila dva naziva: jedno češće upotrebljavano bilo je Una, a drugo Vrbas“ prvi put je javno iznesena u tjedniku Nacional zajedno s objavljenim isječcima transkripta razgovora generala Zvonimira Červenka, ministra Gojka Šuška i predsjednika Franje Tuđmana. Narativ o psihološkom aspektu nagađanja o drugačijem nazivu operacije Una uglavnom se koristi za tvrdnje namijenjene općoj populaciji, medijskoj manipulaciji ili za potrebe emocijama opterećenih obljetnica. Iz tih navodnih naziva operacije, u javnom prostoru u Republici Srpskoj često se koristi gotovo apsurdna tvrdnja da je cilj operacije Una bilo protjerivanje srpskog stanovništva iz zapadne Bosne, sve do rijeke Vrbasa ili čak do rijeke Drine. Nešto umjereniji srpski analitičari nagađaju da je cilj operacije Una bilo „zauzimanje cjelokupne Banjalučke krajine i protjerivanje srpskog stanovništva sa tog područja“. Apsurdnost takvih tvrdnji ne začuđuje kad su u pitanju lokalni političari, ali začuđuje kad su u pitanju nekadašnji vojni profesionalci. Naziv operacije Vrbas je mogao u najboljem slučaju biti samo radni naziv za plan operacije sa sasvim drugačije postavljenim ciljevima u odnosu prema ciljevima operacije Una.

Sa srpske strane, ova se operacija u javnosti, memoarskoj i stručnoj literaturi najčešće spominje u kontekstu žrtvoslova, ratnih razaranja i navodne agresije Republike Hrvatske na Republiku Srpsku. Neuspjeh Hrvatske vojske često je prikazan i kao prekretnica u odsudnoj obrani Republike Srpske u navodnoj težnji hrvatske, bošnjačke, ali i međunarodne politike za nametanjem svojevrsnog Kartaškog mira ili kao prekretnica njezinog bitka i opstanka. Zapovjednik 1. prnjavorske lake pješadijske brigade VRS-a, pukovnik Vlado Živković koja se branila na glavnom pravcu napada kod Bosanskog Novog, čak naziva operaciju Una ključnom povijesnom bitkom, možda važnijom i od proboja Koridora. Dijelom se memoari i raščlambe sa srpske strane koriste i za slabo utemeljen dokaz morala, spremnosti i sposobnosti zapovjedništava, postrojbi i formacija Vojske Republike Srpske za odsudnu obranu prilaza Prijedoru i Banjoj Luci. General Zec čak iznosi i apsurdne tvrdnje o potpunom slomu Hrvatske vojske, s preko 1.000 mrtvih, o čemu navodno „svjedoče i brojne analize i svjedočenja u hrvatskim arhivama.“ Srpski izvori također gotovo u pravilu ističu da hrvatska javnost još ne zna potpunu istinu o neuspjehu i gubicima Hrvatske vojske što je za razliku od prethodnih tvrdnji uglavnom točno. Međutim, potpuna istina je sasvim subjektivan pojam. U istraživanju za ovu monografiju jedna od naučenih lekcija je da svaku tvrdnju o njoj iznesenoj u pasivnom, a ne aktivnom govoru („pričalo se“, „govorilo se“, „poznato je“ i sl.) treba podvrgnuti dodatnom skepticizmu i provjeri, a vrlo često i zanemariti.

Neke memoarski i žurnalistički raširene teze o operaciji Una uvriježile su se bez dubljeg propitivanja njihove utemeljenosti. To se najčešće odnosi na pogreške u odlukama, premda su pogreške uvijek moguće i prisutne, čak i u jednostavnijim sferama ljudske djelatnosti nego što je rat. Stoga je svrha ove monografije detaljno istražiti te navodne pogreške, okolnosti i događaje u vojnom pothvatu koji su hrvatski generali i admirali opisali kao „tužnu i katastrofalnu operaciju“ (Basarac, 2023.), „najteži poraz u tijeku Domovinskog rata“ (Ademi 2021.), „katastrofu koja je mogla biti i nacionalnih razmjera“ (Bobetko 1996.) te kao hrvatski neuspjeh, „može se reći i krah“ (Domazet-Lošo, 2001.)

Bez sagledavanja cjelovitog vojnog i političkog konteksta operacije Una nemoguće je donijeti objektivne zaključke o razlozima neuspjeha Hrvatske vojske. Ukazivanje na osobnu odgovornost pojedinaca za neuspjeh, samo iz činjenice da je zapovijedanje po definiciji ovlast i odgovornost pojedinca, nije i neće biti tema ove monografije, što će biti posebno pojašnjeno. Naime, dogma zapovjedne odgovornosti za neuspjeh često se nepravedno provlači kao jedna od tema u memoarskim zapisima o operaciji Una upravo od strane hrvatskih vojnih dužnosnika iz tog vremena, a koji u njoj uopće nisu sudjelovali (Bobetko, Ademi, Basarac). Nesudjelovanje u određenoj operaciji kod donošenja ocjena o njoj ne može i ne smije se smatrati krimenom, ali je donošenje zaključaka bez potpunog uvida u važne činjenice i složenost tadašnjih političkih i vojnih okolnosti prilično ishitreno. Tvrdnje hijerarhijski visokih dužnosnika često mogu biti iskorištene za razvoj narativa utemeljenog na autoritetu dužnosti što sputava kritičko i kreativno promišljanje i s vremenom potpuno zaživi i postane „činjenica“ koja se ni ne propituje. Još neke pogrešne tvrdnje, koje su se uvriježile prvih godina nakon završetka Domovinskog rata, postale su dio prihvaćenog javnog i stručnog diskursa koji je još više pojačavao tabu detaljnog istraživanja operacije Una.

U operaciji Una dogodile su se i brojne slučajnosti sa značajnim posljedicama, koje vjerojatno nitko nije ni mogao predvidjeti. Složenost rata i činjenica da nitko ne može predvidjeti sa sigurnošću što se događa nakon prvog kontakta s neprijateljem, izlaže vojni sustav trenju i magli rata, zbog čega se čini da je „od svih grana ljudske djelatnosti, rat ponajbliže kartanju“. Clausewitzevi pojmovi trenja i magle rata najvažniji su čimbenici koji utječu na razliku između plana i provedbe te na razliku između stvarne borbene moći u odnosu prema borbenoj moći vojske „na papiru“. Uzroke trenja u ratu koji je složen od nebrojenih sitnih događaja, od aktivnosti neprijatelja do puke ratne sreće, zapovjednici moraju spoznati i nadići. To se ponekad može samo još većom silom koja potom uzrokuje novo trenje. Dvojbenost situacije obavijene maglom rata u kojoj zapovjednik usprkos tome jednostavno mora donositi odluke, stvara zapovjednike sklone ili nesklone riziku koji ih vrlo lako može prometnuti ili u nekompetentne ili u talentirane.

Clausewitzevi navodi o magli rata i ratu inherentnoj slučajnosti kao i u igri karata, ironično su i simbolički obilježili i operaciju Una. Rujanska magla na nabujalim rijekama Uni i Savi utjecala je i na vrijeme njezinog početka i na borbenu potporu napadu manevarskih snaga Hrvatske vojske. Pozadina simboličke igre karata na strateškoj razini bilo je unutarnje razgraničenje teritorija Bosne i Hercegovine. Ta igra karata je snažno prisutna u američkim poticajima za vojno zauzimanje dijelova zapadne Bosne u korist bošnjačko-hrvatske Federacije BiH, a kulminirala je na svojevrsnoj konklavi izaslanstava zaraćenih strana u zračnoj bazi Wright-Patterson kod Daytona. Njezin konačan rezultat je postizanje ranije zacrtanog 51:49% omjera unutarnje raspodjele teritorija Bosne i Hercegovine između Federacije BiH i Republike Srpske. Dio te igre karata su i američki poticaji za zauzimanje Bosanskog Novog, Prijedora i Sanskog Mosta od strane snaga Federacije BiH (Hrvatske snage i Armija BiH), koji se uglavnom uzimaju kao jedan od glavnih povoda za pokretanje operacije Una.

‘Tužna i katastrofalna operacija’, napisao je general Basarac o operaciji Una, a general Ademi proglasio ju je ‘najtežim porazom u tijeku Domovinskog rata i hrvatskim neuspjehom’

Za svaku razinu rata su detaljnije istražena tri glavna do sada izdvojena razloga zbog kojih je donesena odluka o pokretanju operacije Una. Prvi je razlog poticaj Sjedinjenih Američkih Država za zauzimanje Bosanskog Novog, Prijedora i Sanskog Mosta. Drugi su razlog povoljne obavještajne procjene o slabostima srpske vojske. Treći su razlog dotadašnji uspjesi Hrvatske vojske u borbama protiv Vojske Republike Srpske. Glavna poglavlja ove monografije, o obilježjima i događajima iz operacije Una na strateškoj, operativnoj i taktičkoj razini rata, sačinjena su tako da se mogu čitati gotovo samostalno, sa zasebnim zaključcima.

Digresija koja prethodi glavnim poglavljima napisana je kako bi se detaljnije objasnili neki razlozi u odabiru korištenog pristupa i metoda istraživanja. Svrha te digresije je i otklanjanje nekih dvojbi zbog različitih pravaca i pristupa vojnoj znanosti i umijeću, kada se ono primjenjuje u istraživanju Domovinskog rata. U zadnjim poglavljima sumiran je epilog operacije i istraživanje o stvarnim gubicima Hrvatske vojske s poimeničnim popisom poginulih i nestalih pripadnika, mjestom, postrojbama i okolnostima njihove pogibije te su doneseni zaključci i osvrt na utemeljenost nekih u javnosti uvriježenih teza o operaciji Una.

U kasno ljeto 1995. godine, nakon operacije Oluja, koja je potpuno promijenila strateške odnose među zaraćenim stranama, Domovinski rat još nije bio završen. Bila je to godina najvećih hrvatskih vojnih pobjeda okrunjenih operacijom Oluja kao najopsežnijom operacijom Hrvatske vojske u kojoj je uništena Srpska vojska Krajine i rasterećen pritisak na bihaćku enklavu u kojoj se krajnjim naporima branio 5. korpus ARBiH-a. Nakon operacije Oluja poginulo je još najmanje 130 hrvatskih vojnika.

Srpski protunapad na prijevoj Derala i presijecanje komunikacije Knin – Bosansko Grahovo 13. kolovoza 1995. godine, u kojemu je HV u jednom danu imao više od 20 poginulih na vrlo malom prostoru, dao je naslutiti da se i doktrinarno i po borbenoj spremnosti inferiornija Vojska Republike Srpske nije pomirila s prethodnim porazima i da će pokušati iskoristiti neke taktički povoljnije pozicije u zapadnoj BiH. Brzim odgovorom i protunapadom od Derala prema Resanovcima, Hrvatske snage su vrlo brzo stavile grad Drvar u taktički zahtjevnu situaciju.

Poboljšanje taktičkih pozicija bio je povod i za pokretanje operacije Maestral-2, vjerojatno jedne od najuspješnijih u nizu hrvatskih pobjedničkih operacija 1994. i 1995. godine. Njezina izvorna zamisao bila je usmjerena na zauzimanje ključnog terena, kao što je područje Vitoroga te prijevoja Mlinište i Oštrelj, čijim držanjem se stvaraju znatno veće taktičke prednosti. Stvorena inicijativa je kapitalizirana iskorištenjem prodora na samom spoju 2. KK i 30. pd/1. KK te prijetnjom okruženjem 30. pd koju je prema Donjem Vakufu, sa zakašnjenjem počela pritiskati 77. vrbaska divizija iz 7. korpusa ARBiH-a. Time su Hrvatske snage gotovo neplanirano zauzele prostor Šipova i Jajca te se učvrstile na prostoru između bihaćkog 5. korpusa i travničkog 7. korpusa ARBiH-a, a težište prenijele na lijevi bok gdje je pregrupiranjem snaga uspješno zauzet i grad Drvar. Rasulu 2. KK VRS-a doprinijela je i bošnjačka operacija Sana, u kojoj se 5. korpus ARBiH-a uklinio duboko u zahvatu Avnojske ceste (Bihać – Jajce), zauzeo Bosanski Petrovac i Ključ, te vršio daljnji pritisak prema obroncima Manjače, Mrkonjić-Gradu i Sanskom Mostu gdje je već nastupila njegova točka kulminacije. Njegova sjeverna grupacija je zauzela Bosansku Krupu i potpomognuta hrvatskim topništvom sporo, ali postupno napredovala ili vršila pritisak prema Sanskom Mostu i Bosanskom Novom. Zračni i raketni udari NATO-a u operaciji Deliberate Force, koji su se odvijali paralelno s hrvatskom i bošnjačkom ofenzivom zasigurno su doprinijeli njezinim uspjesima i konačnom dovođenju Srba za pregovarački stol.

Sagledavajući strateški kontekst operacije Una, u zamagljenoj granici taktike, operativnog umijeća i strategije uočljiva je lakoća pridruživanja pridjeva „strateška“ svakoj važnijoj odluci, zemljišnom objektu, gradu ili operaciji. Tako ćemo često susresti fraze „strateški grad“, „strateški položaj“, „strateška odluka“ ili „strateška napadna operacija“ iako one to po svojoj prirodi nisu. Ni narednici na borbenom položaju, niti pukovnici u bojnama i brigadama ne oblikuju niti stvaraju strategiju. Oni na nju mogu pozitivno utjecati, ali i stvoriti probleme strategiji. Isto se odnosi i na ključni teren kao što su važni gradovi ili druge ljudske ili prirodne strukture u prostoru na kojem se odvijaju taktičke aktivnosti. Pri tome stratešku važnost određenog terena ili grada moramo promatrati u njegovom međuodnosu s ishodom i ciljevima rata. U Napoleonovom pohodu na Rusiju vjerojatno nitko ne bi osporio važnost Moskve kao „strateškog“ grada. Međutim kako je Napoleonovo zauzimanje Moskve doista utjecalo na konačan ishod tog rata? Stoga česta klasifikacija hrvatskih vojnih operacija u BiH nakon operacije Oluja, a to su protunapad na Derala, operacija Maestral-2 i operacija Južni potez, kao „strateških napadnih vojnih operacija“ utemeljenje takvog naziva crpi uglavnom u veličini snaga i prostora na kojem su se izvodile, a ne njihovim strateškim ciljevima. Činjenica je da su sve navedene operacije, gledajući ih izolirano, bile prvobitno planirane isključivo kao poboljšanje taktičkih pozicija Hrvatskih snaga. Kako god dodavani pridjevi „strateška“ kada se raščlane planski ciljevi primjerice operacije Maestral-2, njihov opis je isključivo taktički.

Redukcionističkim pogledom na izolirano promatranje pojedinih operacija, bez sagledavanja cjeline kampanje kao niza operacija, često se ispusti i sagledavanje cjelovite strategije uporabe Hrvatskih snaga u BiH.

Operacija Una je pokrenuta s ciljem poboljšanja taktičkih pozicija u dolini Une i odbacivanje prijetnje gradovima Sisku, Petrinji i Kutini s tog područja. Drugi cilj odnosno ograničenje operacije samo na zauzimanje Unske pruge postavio je predsjednik Tuđman osobno. Međutim, uklapanje operacije Una u širu strategiju prema BiH bilo je predmet prijepora i različitih tumačenja posebno među generalima i admiralima HV-a.

U suvremenoj demokraciji politika pokreće i zaustavlja vojsku. Pobjeda u ratu je zasluga politike, a pobjeda u bitki zasluga vojske. Isto se odnosi i na neuspjeh. Zato bi raščlambom završnice Domovinskog rata i vojnih operacija u Hrvatskoj i BiH nepravedno bilo suditi o političkim odlukama za pokretanje pogibeljnih vojnih operacija bez uvažavanja svih čimbenika koji na tu odluku utjecali. Rat kao nastavak politike dodatkom drugih sredstava, a ne nastavak politike drugim sredstvima, podrazumijeva stalnu interakciju politike i vojske i nakon otpočinjanja vojnih operacija. Operacija Una je bila puki nastavak politike drugim sredstvima, u kojoj politički ciljevi nisu bili ni jasno artikulirani, ni jednako shvaćeni, a ni istovjetno komunicirani kroz de facto dvije različite „grane“ lanca operativnog zapovijedanja Hrvatskom vojskom. Jedna grana je od predsjednika Tuđmana i ministra Šuška išla preko Glavnog stožera HV-a, na čijem je čelu bio general Zvonimir Červenko, a druga preko Zapovjedništva Hrvatskih snaga u BiH pod zapovijedanjem generala Ante Gotovine. Te dvije grane u operativnom lancu zapovijedanja ne mogu i ne smiju se promatrati kao vojsci uvijek blasfemično dvojno zapovijedanje.

Naime, operativne zadaće i u jednoj i u drugoj „grani“ dolazile su s vrha lanca zapovijedanja uvijek od jedne osobe što i jest bit jedinstva zapovijedanja u kojem jedna vojna osoba prima zadaće isključivo od jedne osobe.

Iako formalno nadređen Zapovjedništvu ZP-a Split, GSHV nije imao nikakav veći utjecaj na pokretanje i zaustavljanje vojnih operacija Hrvatskih snaga u BiH koje su se odvijale nakon operacije Oluja. U rujnu i listopadu 1995. godine, pri uporabi oružanih snaga odnosno izvođenju vojnih operacija, GSHV i Zapovjedništvo Hrvatskih snaga u praksi su stavljeni na jednaku hijerarhijsku razinu. Pokušaje većeg uključivanja načelnika GSHV-a, generala Červenka u odlučivanje o iniciranju i izvođenju operacija u BiH sprječavala je nadređenost i dominantna uloga ministra obrane Gojka Šuška, koji je politički usmjeravao i koordinirao sve zajedničke operacije Hrvatskih snaga i ARBiH-a.

U institucionalnom odnosno administrativnom lancu zapovijedanja GSHV jest bio nadređen Zapovjedništvu ZP-a Split, ali je u praksi imao vrlo sužene operativne nadležnosti nad glavnim operativnim zapovjedništvom u čijoj je ulozi bilo Zapovjedništvo Hrvatskih snaga. Iz današnje perspektive se Zapovjedništvo ZP-a Split može promatrati kao administrativno i teritorijalno zapovjedništvo, dok je njegovu operativnu funkciju izvršavalo privremeno formirano Zapovjedništvo Hrvatskih snaga. Operativni sustav zapovijedanja koji je izgradio general Gotovina s podređenim zapovjednicima OG-a, bio je znatno jednostavniji, protočniji i logičniji nego u dijelu lanca zapovijedanja koji je išao preko GSHV-a. Za razliku od ZP-a Split, u odnosu prema drugim zbornim područjima, GSHV je bio još jedna dodatna hijerarhijska razina s prilično zamagljenim funkcijama operativnog zapovijedanja. Mišljenje generala Vrbanca da je admiral Domazet-Lošo, koji je iz GSHV-a bio privremeno izmješten u Zapovjedništvo Hrvatskih snaga, u to vrijeme bio jedini časnik iz GSHV-a koji je upoznat u cjelini s globalnim planom napredovanja u BiH (Vrbanac, 2023-2024) bilo je temelj njegova uvjerenja da se operacija prelaska Une i Save uklapa u globalni plan operacija HV-a u BiH, ali i pokazuje da su između GSHV-a i Zapovjedništva ZP-a Split postojale različite koncepcije ili uvjerenja o smjeru daljnjeg odvijanja operacija u BiH.

Da su u vrijeme operacije Una postojale dvije grane lanca zapovijedanja svjedoče general Ademi i admiral Domazet-Lošo. Oni u svojim knjigama pišu o operaciji Una kao operaciji koju je pokrenuo GSHV ili koju je izveo GSHV kao da se radi o nekom drugom, hijerarhijski istovjetnom, a ne nadređenom tijelu, praktički potpuno odvojenom od Zapovjedništva Hrvatskih snaga u BiH. Pošto se čitatelj sada već s pravom može zapitati ukoliko se radilo o dvije različite grane operativnog zapovijedanja, kakve veze Zapovjedništvo Hrvatskih snaga generala Gotovine ima s provedbom operacije Una? Odgovor se nalazi u općoj vojnoj strategiji odnosno uklapanju operacije Una u globalni plan napredovanja u BiH i s tim neizbježno pitanje stvarnih namjera predsjednika Tuđmana za poduzimanje šire operacije za zauzimanje Banje Luke, odnosno pitanje je li zauzimanje Banje Luke doista bio cilj operacija u BiH kako iznosi general Mareković?

Predsjednik Tuđman kao kreator hrvatske strategije, u vrijeme poduzimanja operacije Una više nije imao interes u zauzimanju područja koje bi potom dao pod kontrolu bošnjačkim snagama. I sam je u više navrata vršio pritisak na predsjednika Izetbegovića za obustavu bošnjačkih operacija koje bi mogle biti usmjerene prema Banjoj Luci, odbijajući pri tome pod bošnjačku kontrolu prepustiti gradove koje su zauzele Hrvatske snage. Ne manje važno je i njegovo glavno strateško usmjerenje na rješavanje pitanja okupiranog hrvatskog Podunavlja – ili pregovorima ili vojnom silom. Zbog toga je odobravao samo taktičke pomake kojima bi učvrstio hrvatske pozicije.

Nedvojbeno je i da su američki poticaji imali važnu ulogu u tijeku operacija Hrvatskih snaga u BiH. Američki predstavnici su u više navrata iznosili prijedloge za zauzimanje Prijedora i Sanskog Mosta, ali i za učvršćenje koridora Bihać – Jajce. Takvi američki prijedlozi su dijelom i ostvareni na terenu, ali se oni ne mogu uzeti kao razlog pokretanja operacije Una, a još manje njezino navodno uklapanje u operacije za zauzimanje Banje Luke.

U Bismarckovoj tvrdnji da je politika „umijeće mogućeg“, ali i tvrdnji Galbraitha starijeg da je politika „biranje između katastrofalnog i neugodnog“ treba sagledavati tadašnje odluke predsjednika Tuđmana koji je u tom periodu uspostavio jasne političke ciljeve i pokušao staviti sve pothvate Hrvatske vojske u potpuni sklad s političkim ciljevima. Stav SAD-a odnosno američko protivljenje i prave diplomatske uzbune koje su stvarane i na najmanju naznaku poduzimanja operacije usmjerene prema Banjoj Luci, uzrokovao je da se predsjednik Tuđman potpuno razumno priklonio politici koja je bila umijeće mogućeg i odustao od njezinog zauzimanja. Ideja o provedbi operacije Una i njezina osnovna zamisao nastale su neovisno o američkim poticajima za zauzimanje Prijedora i Sanskog Mosta od strane hrvatskih i bošnjačkih snaga.

Nedvojbeno je i da je predsjednik Tuđman ranije predložio zauzimanje Banje Luke američkim diplomatima, što su oni odbili i što je on bezuvjetno prihvatio. On je vjerojatno sve do smrti zadržao stav da područje Banje Luke i zapadne Bosne civilizacijski pripada Zapadu (Galbraith, 2023). Takav stav je komunicirao i s američkim diplomatima pokušavajući im prenijeti šire geopolitičko viđenje granica među civilizacijama, pa čak i budućnost odnosa Europe i Rusije, a što su oni dosta uskogrudno tumačili kao njegovu namjeru povlačenja stvarnih granica, odnosno zauzimanja Banje Luke vojnom silom.

S druge strane, među hrvatskim generalima i admiralima, prevladavalo je mišljenje da je Banja Luka konačni cilj hrvatskih operacija u BiH, pa tako i operacije Una. O tome svjedoče i general Ademi u svojim memoarima, ali i prijedlog generala Gotovine upućen ministru Šušku 18. rujna 1995. godine u kojem se predlaže upravo poduzimanje takve operacije s uvođenjem 1. gbr Tigrovi i 2. gbr Gromovi sa sjevera iz pravca Bosanske Gradiške. I general Mareković, zapovjednik ZP-a Zagreb iznosi da je „glavni problem bila Banja Luka, jer je ona bila cilj hrvatskih snaga“. Upravo iz tog stajališta general Mareković crpi mišljenje da operacija Una „nekome nije politički odgovarala“, da je to razlog zašto je ona navodno zaustavljena od strane politike, odnosno zbog američkih pritisaka i to u trenutku „kad su 1. i 2. gardijska brigada napravile mostobran na Uni i kad je trebalo ubrati plodove jednodnevne borbe na rijeci.“ (Mareković, 2006) Međutim, zauzimanje Banje Luke bi značilo i potpuni poraz Republike Srpske, ali i ulazak predsjednika Tuđmana u diplomatski sukob sa SAD-om i vjerojatni gubitak američke potpore u rješavanju pitanja hrvatskog Podunavlja. S druge strane, američki diplomati su također znali da bez predsjednika Tuđmana nema rješenja problema BiH. Iako su američki diplomati na terenu, ponajprije Holbrooke i Galbraith poticali ofenzivu hrvatskih i bošnjačkih snaga, za razliku od službenog stava SAD-a, apsolutno protivljenje zauzimanju Banje Luke bio je zajednička američka „crvena crta“ koju je prihvatio i predsjednik Tuđman.