Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Magija na hrvatskome povijesnom prostoru’ u kojem povjesničar i znanstvenik Deniver Vukelić analizira masovnu magijsku kulturu 20. i 21. stoljeća i rad javnih karizmatičnih praktičara te naglašava veliku ulogu hrvatskih elektroničkih medija u populariziranju magije
Prema istraživanjima nekih hrvatskih novina, u Hrvatskoj je registrirano oko 250 telefonskih linija pod modelom “alternativno-savjetodavnog tipa”; procjenjuje se da svaka mjesečno uprihoduje od sto do sedamsto tisuća kuna. Iza naziva “alternativno-savjetodavnih linija” kriju se proricanja s pomoću tarot karata, runa, graha, I chinga, numerologije i drugih divinatorskh tehnika. Popularnost su stekle početkom devedesetih godina 20. stoljeća, a oglašuju se putem novina, televizije, teleteksta, interneta, a neke imaju i svoje posebne televizijske emisije za proricanje onima koji nazovu, uz određenu naknadu, uživo tijekom telefonskog poziva. Primjer za to je EzoTV iza koje stoji tvrtka Telemedija i za koju radi i nekoliko tisuća zaposlenika. Agencija za elektroničke medije (AEM) propisala je da se u takvim emisijama ne smiju davati savjeti o zdravlju te da se TV astroprogrami ne smiju emitirati prije 23 sata.
Telefonski pozivi prema magijskim savjetodavnim linijama naplaćuju se prema posebnim telefonskim tarifama, a praktičari su plaćeni postotkom prema učinku. Neki su smješteni u uredima ili stanovima tvrtki, a neki rade od kuće putem mobitela. Iznimno je velik odaziv na ove metode magijske prakse iako je većina onih koji se bave tim poslom u punom smislu te riječi označena šarlatanstvom te na linijama rade osobe koje znaju vrlo malo o divinatorskim tehnikama, a korisnicima govore uopćene stvari primjenjive na velik spektar rješenja životnih problema kao što je, uostalom, danas čest slučaj i s pisanjem horoskopa za medije.
Dio ovih usluga svojevrsna je psihološka pomoć jer korisnici lakše razgovaraju o svojim osobnim problemima s nekim nepoznatim preko telefona nego uživo sa psihologom, psihijatrom ili svećenikom. Tek je malen dio praktičara koji su se u duljem razdoblju, uvjetno rečeno, stvarno posvetili izučavanju magijskih divinatorskih praksi i stvarno vjeruju u ono što rade. Često su tvrtke koje stoje iza divinatorskih telefonskih linija predmetom porezne ili pravne istrage jer su se više puta događali slučajevi utaje poreza, s manje prikazanim prihodima praktičara koji obavljaju divinacije, radom na crno, isplatom u gotovini i slično. U Hrvatskoj još nema zakonske regulative u vezi s telefonskim ezoterijskim uslugama, za razliku od, primjerice, Srbije u kojoj u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srbije postoji inspektorat za sekte čiji je posao, među ostalim, “procesuiranje samozvanih vidovnjaka, magova i sličnih ezoteričara”, a najčešće za kaznena djela prijevare ili nadriliječništva.
Dosad se jedini pokušaj zakonske regulacije tarot linija u Republici Hrvatskoj dogodio 2004. godine kad je tadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt osnovala Savjet za regulaciju nekonvencionalne medicine, s radnom skupinom za izradu potrebnih zakona. Cilj je tog savjeta bio pokušati razdvojiti priznate alternativne discipline poput kiropraktike ili akupunkture od magova, vračara i kvaziiscjelitelja. Tada je ispitivanjem utvrđeno da oko 1,8 milijuna ljudi u Hrvatskoj vjeruje alternativcima. No kad je Škare-Ožbolt napustila Vladu, njezina nasljednica Ana Lovrin ukinula je Savjet.
Najvažnije širenje suvremenih magijskih praksi izvana prema unutra ostvareno je početkom devedesetih godina 20. stoljeća osamostaljenjem Hrvatske te naglim razvojem medija
Hrvatski etnolog Luka Šešo smatra da kršćanske prakse danas više ne uspijevaju pomoći ljudima da se nose s modernim gradskim životom i stresom te se stoga oni okreću astrologiji, jogi i alternativnim metodama liječenja, a velik porast masovnih divinacija komentirao je i Drago Plečko, hrvatski kemičar i poznati alternativac:
“Znanstveno gledano, nijedno istraživanje nije pokazalo da netko pouzdano može vidjeti budućnost na nivou pogađanja običnih brojeva, a kamoli nekakve konkretne događaje. Ma koliko bio popularan, ni Nostradamus nije taj jer njegovo proročanstvo shvatimo tek kad se nešto dogodi. (…) … nitko nikada u povijesti nije predvidio nijedan značajan događaj kao što su Prvi i Drugi svjetski rat, bacanje atomske bombe na Hirošimu, otkriće nuklearne energije, smrti poznatih i jako popularnih poput nesreće Lady Diane, da ne govorimo tome da nitko nije predvidio strašni potres na Haitiju, ekološku katastrofu u Meksičkom zaljevu… (…) Odjednom stotine njih postaje vidovito, preko telefona, ekrana, tarota, graha, crne kave ili naprosto “na spiku”. Promotrimo li stvar statistički: kada bi Hrvatska imala tolike vidovite ljude, gdje bi nam bio kraj. (…) Tvrdi da se radi o rudimentarnom obliku psihoterapije bazirane na staroj rimskoj poslovici koja kaže “znam da nije istina, ali me umiruje”. Dodaje da sve to ukazuje na vrlo ozbiljnu krizu i strahove na razini nacije koja više ne vjeruje nijednom autoritetu, bilo religijskom ili političkom. Beznađe je, ističe Plečko, jednako depresiji, a ona može uzeti kolektivnog maha. (…) Počinju se rađati relikti praznovjerja 16. stoljeća, vjerovanja da smo neuspješni jer “netko na nas baca uroke”, a najbolje da to riješimo “magijom”. Ni jedno ni drugo na ovim prostorima nitko ne razumije jer je potrebna jaka tradicija viševjekovnog vjerovanja u takve fenomene da oni postanu dijelom kolektivne svijesti. Svemu kumuju i mediji. Rezultati su porazni, čak mi se neki intelektualci obraćaju s upitima je li s ekrana moguće viskom čitati budućnost i je li kost piletine koju je našao u dvorištu znači da netko na njega baca uroke – govori Plečko. Objašnjava kako se dobar dio ezoteričara na toj sceni nađe nakon što izgubi stalni posao, što njih, iz pozicije borbe za preživljavanje, opravdava.”
U novinskom članku iz Slavonije doneseni su i komentari psihijatara, policije i sociologa. Đakovački psihijatar Ivan Ramčić kaže kako je u svojoj praksi imao slučajeve da pacijent tvrdi kako je njegovo stanje rezultat bacanja uroka na njega ili da mu to netko želi učiniti. O tome kaže:
“Tu treba dobro odvagati je li to u sklopu već postojećeg psihotičnog poremećaja te osobe, njezine paranoidnosti, sumnjičavosti, stava da su drugi krivi za njezino stanje, da druge optužuje za teškoće. U nekim sredinama to je praznovjerje prisutno u kulturi, običajima, gdje se spominju uroci. Uvijek treba odvagati je li u pozadini psihička bolest ili običaji sredine u kojoj ta osoba živi. U obzir treba uzeti i osjetljivost, nestabilnost osobe, njezine predispozicije za psihičku bolest, je li pod utjecajem takvih kontakata, što sigurno može pokrenuti znatnije psihičke smetnje”, kaže dr. Ramčić.
‘Rađaju se relikti praznovjerja 16. stoljeća, vjerovanja da smo neuspješni jer ‘netko na nas baca uroke’, a najbolje da to riješimo ‘magijom”, kaže alternativac Drago Plečko
Glasnogovornik PU osječko-baranjske Darijo Premec kaže da, za razliku od američkih kriminalističkih filmova u kojima se može vidjeti kako se policija u istragama i potragama za nestalima katkad koristi uslugama vidovnjaka, u Hrvatskoj nema takve prakse i, ako obitelj nestale osobe posegne za tim, tada je to isključivo njezina privatna stvar. Za hrvatsku policiju kaže da može jedino provjeravati neke indicije i podatke te da je pravilnicima propisano kako se provode potrage, ali i da ne poznaje slučajeve da je obitelj nestaloga zatražila pomoć vidovnjaka.
Posljednji u nizu je komentar hrvatskog sociologa Antona Vukelića koji smatra “da praznovjerje i kršćanstvo ne idu skupa, odnosno ne bi trebali ići jer su posrijedi dva različita načina razmišljanja, no da ima slučajeva da neke kulture poznaju miješanje kršćanstva i prakticiranja vudua kao praktične magije, npr. na Haitiju, kao i to da ima osoba koje su, s jedne strane, revni vjernici, a opet vjeruju u dnevne horoskope ili u gatanje ili pak imaju paničan strah od broja 13, koji je više deklarativan nego što je prava fobija.”
No, kao sustavi promišljanja, vjera i praznovjerje isključuju jedno drugo, poručuje Vukelić te nastavlja: “Budući da je socijalizam nastojao izgraditi društvo bez religije, pa ju je direktno ili indirektno pokušavao zatomiti, a pod objašnjenjem da se istinski slobodno društvo treba temeljiti na racionalnosti i znanosti, u socijalističkom poimanju idealnog društva nema mjesta ni za religiju ni za praznovjerje”, kaže Vukelić i podsjeća na 1980-e, kada se dogodio svojevrsni boom gledamo li broj specijaliziranih časopisa za astrologiju, ezoteriju i slično.
Jedan od osebujnijih primjera TV tarota u 21. stoljeću jest nastup Milana Radonjića iz Srbije, koji je poznatiji kao Vidoviti Milan, samoprozvani “tarotolog i čarobnjak koji svaku želju pretvara u budućnost”. Neko je vrijeme imao nekoliko emisija u Srbiji na lokalnim televizijskim kućama TV Duga i TV Palma Plus, ali nastupi su mu zabranjeni nakon odluke Savjeta Republičke radiodifuzne agencije (RRA) Republike Srbije da se vidovnjacima i magovima zabrani sudjelovanje u bilo kakvim emisijama. Nakon toga prebacio se u Republiku Bosnu i Hercegovinu te Republiku Hrvatsku. U BiH je radio na pet televizijskih postaja uključujući nacionalnu OBN televiziju sa sjedištem u Sarajevu, a u Hrvatskoj na Novoj TV sa sjedištem u Zagrebu.
U Hrvatskoj se prvi put pojavio u emisiji “Noćna mora” Željka Malnara na Z1 televiziji. Radonjić je poznat po okrutnim šalama na račun onih koji ga zovu, a postoje na internetskom kanalu YouTube brojne takve snimke u kojima od pozivatelja traži da skaču na jednoj nozi, ponavljaju besmislene rečenice, slušaju rock-glazbu, lijepe žvakaće gume na staklo televizora i slično. U svakom slučaju, on je zabavljač i šarlatan, varalica koji iskorištava praznovjerje manje obrazovanog sloja ljudi, manipulira jeftinim prikazima svojega “čarobnjačkog” alata, odjeće i pribora, koristi se jezičnim manipulacijama prilagodbe onima koji ga zovu, već prema tome jesu li Hrvati, Srbi ili Bošnjaci, rabi psihološke tehnike dopunjavanja rečenica onih s kojima govori, opće tvrdnje, pogađa procjenom rizika i slično.
Vidoviti Milan ušao je u popularnu kulturu hrvatskih, srpskih i drugih postjugoslavenskih prostora kao fenomen niše tarot linija i mogućnost za zaradu temeljenu na lakovjernosti ljudi
Konačno, pod svojim pseudonimom Vidoviti Milan ušao je u popularnu kulturu hrvatskih, srpskih i drugih postjugoslavenskih prostora kao fenomen, televizijski i internetski, označujući i obilježavajući cijelu jednu nišu tarot linija kao mogućnost za zaradu temeljenu na lakovjernosti onih koji traže takve usluge.
No, postoje i praktičari koji telefonskim divinacijama pristupaju ozbiljno i s uvjerenjem te čvrstim vjerovanjem u svoje duhovno-magijske prakse. Napravili smo 2017. kratko terensko istraživanje s jednom zagrebačkom tarot majstoricom postavivši joj pitanja na koja je dala kraće odgovore. Ona se bavi divinacijama tridesetak godina i smatra ih oblikom kreativnosti koji postoji u čovjeku te traži način izričaja i oblika. Počela je još u gimnaziji smatrajući divinaciju igrom, uz napomenu da je i život igra, a onda je prije 25 godina počela nuditi divinacije za novac. Smatra dopuštenim u društveno prihvatljivom obliku zaraditi novac, “razvijati se ako potrošaču daš ono što traži i možeš naplatiti jer ljudi kupuju ono što im treba te plaćaju koliko mogu”. Dosad je radila na tri linije, a od magijskih tehnika upotrebljava tarot karte, I ching, grah i numerologiju. Kaže da tijekom prakse razvija, uz karte, vidovitost, empatiju i jednostavno “senzibilitet postojanja”. Vjeruje u sve svoje tehnike, a na pitanje što misli na kojem načelu one funkcioniraju, odgovara: “Kvantna fizika? Einstein i njegove uništene teorije dimenzija? Quo vadis homine? I odakle si došao? Ja napravim klik i eto. Svi smo mi dio nečega šireg, većeg i naravno – usklađenog.” Sebe smatra “urbanom gatarom”.
Sve je tehnike naučila sama iz literature i prakse. Smatra da su, prema njezinu iskustvu, najčešći problemi koje rješava iluzije:
“Ljudi se zamisle, problem treba sagledati s odmakom, pokušati shvatiti uzrok i posljedicu otvaranje šireg vidika… krenuti putem A ili B (na A će događaji biti takav i takav, a na B nas očekuje to i to – ali ODLUKA je uvijek na onome tko pita. No postoje i oni koji žele zlatnu ribicu da im učarobira.” Smatra da svojim radom pomaže ljudima: “Naravno, budim im vjeru u same sebe, svijest da nisu sami u raljama života, svijest o uzroku i posljedici i, ne manje važno, da smo sami svoji čarobnjaci u skladu sa svemirom.”
Na pitanje koristi li se osim gatanja u razgovorima s ljudima i nekim psihološkim tehnikama, odgovorila je: “Koje su to psihološke tehnike? Što je to? Ja sam urbana gatara, a ne psiholog. Za uvid u stupanj razvoja neke duše trebalo bi mnogo psiholoških testova. No rad na liniji je kao triatlon u atletici. Uostalom, i uspješan život je triatlon. Ravnoteža između mogućnosti i okolnosti je – mudrost. Uvijek postoji rješenje, pitanje je samo iz koje perspektive ćeš ga uočiti.”
Komentari