Objavljeno u Nacionalu br. 938, 2016-04-19

Crnomorske granice otvorile su novu eru političkih potresa, a Nacional donosi ulomak iz knjige britanskog novinara Neala Aschersona ‘Crno more’ koja govori o povijesti i sadašnjosti tog turbulentnog prostora u kojem je ruska aneksija Krima tek jedna od dramatičnih epizoda

U godinama nakon izlaska ove knjige svijet je shvatio da mora razbijati glavu zbog crnomorske regije. Prvih deset i pol godina poslije kolapsa Sovjetskog Saveza 1991., nove granične crte ostale su stabilne. Većina vlada zemalja oko mora bavila se unutarnjim trvenjima s ciljem uspostave apsolutne vlasti i obuzdavanja lokalnoga kaosa. No početkom 21. stoljeća, gotovo bez upozorenja, crnomorske granice zaljuljale su se uz novu eru političkih potresa.

Oko Crnoga mora brojimo četiri spektakularne pobune koje su privukle pozornost svijeta, kao i dva manja rata. “Ružičasta revolucija” u Gruziji 2004. i “Narančasta revolucija” u Ukrajini godinu dana poslije prošle su gotovo bez krvi. Baš kao i golem, iako jalov, val protuvladinih prosvjeda koji su 2013. godine potresli Istanbul i druge turske gradove. No ruske su snage 2008. godine pokrenule kaznenu ekspediciju na Gruziju, dok je krvavi drugi ukrajinski ustanak doveo do ruskog podrivanja i aneksije Krima 2014. godine, kao i do niza, iz Rusije sponzoriranih, pobuna u gradovima jugoistočne Ukrajine.

PRVI SUKOB S RUSIJOM započeo je u kolovozu 2008., kada je gruzijski predsjednik Šalikašvili nepromišljeno napao Južnu Osetiju, odakle ga je istjerao snažan ruski protunapad. Tenkovi su prodrli duboko u gruzijski teritorij. Tisuće Gruzijaca napustilo je svoje domove; bombardiran je grad Gori (Staljinovo rodno mjesto). Prije povlačenja, Rusi su planski uništili sve vojne baze i opremu što su ih zatekli u zapadnoj Gruziji.

Tih nekoliko tjedana Gruzija se našla u žiži svjetske pozornosti. Gotovo odmah nakon prekida vatre, Rusija je priznala suverenu neovisnost Južne Osetije i Abhazije. Iako su te dvije sićušne pokrajine odbacile gruzijsku vlast još prije gotovo dvadeset godina, Sjedinjene Države, NATO i Europska Unija jednoglasno su to priznanje proglasili povredom gruzijskog “teritorijalnog integriteta”.

Druga ukrajinska revolucija otpočela je u studenome 2013., kada je predsjednik Janukovič podlegao ruskim pritiscima i odbio predloženi sporazum o pridruživanju Europskoj Uniji. Nakon višemjesečnih prosvjeda, sa središtem u Kijevu, došlo je do ubilačke pucnjave te je predsjednik pobjegao u veljači 2014. godine. Nova privremena vlada preuzela je vlast, ali ruski predsjednik Putin smjenu je proglasio protuzakonitim državnim udarom. Mnogi rusofoni Ukrajinci iz istočne Ukrajine dijelili su njegovo mišljenje i tvrdili da u Kijevu stoluje novi, “fašistički” režim. U veljači 2014., poslije Janukovičeva bijega, naoružane milicije potpomo- gnute Putinom izjavile su da djeluju u ime većinskog ruskog stanovništva Krima te su preuzele nadzor nad poluotokom, gdje je i dalje bila smještena baza ruske Crnomorske flote u Sevastopolju.

NEKOLIKO TJEDANA POSLIJE, kao muzika za uši velikom domoljubnom slavlju u Moskvi, dolazi do aneksije (“povratka”) Krima Ruskoj Federaciji. Proruske pobune buknule su u najvećim gradovima istočne Ukrajine, što je dovelo do dugotrajnih i krvavih sukoba sa snagama nove kijevske vlasti. “Zapad” je sa svoje strane priznao novu ukrajinsku vlast te u lipnju 2014. potpisao sporazume o pridruživanju Europskoj Uniji s Ukrajinom, Gruzijom i Moldavijom. A to je do samog ruba dovelo dugo razdoblje suparništva između Rusije i Zapada u crnomorskoj regiji čiji korijeni sežu prije gruzijske i ukrajinske krize – do rusko-američkog nadmetanja za nadzor nad kaspijskom naftom i plinom.

Silnice iza svih tih napetosti i provala sukoba izviru iz Putinova projekta obnove Rusije kao staromodne “velesile” koja bi nadzirala međunarodne odnose svojih susjeda, a od ostatka svijeta tražila da je se plaši i poštuje. Zapad je, sa svoje strane, odlučio to protumačiti kao program učinkovite obnove geografije moći staroga Sovjetskog Saveza te uzvraća – preko NATO-a i Europske Unije – trajnim i polaganim širenjem utjecaja na istok i crnomorsku regiju. Ruski upad u Gruziju i neskrivena ruska vojna podrška pobunjenicima u Ukrajini (iako uporno demantirana) bili su reakcija na primijećeno širenje tog utjecaja.

Danas nijedan europski i američki vođa Crno more ne može smatrati “perifernim” područjem. Politički, ono se pretvorilo u opasnu zonu u kojoj se stvara budući odnos Rusije prema Zapadu – Europskoj Uniji, NATO-u i Sjedinjenim Državama. Ekonomski, Crno more i Južni Kavkaz postali su područja gdje se Rusija i Zapad bore za nadzor nad naftovodima i tankerskim rutama kojima se iz Kaspijskog jezera prevoze nafta i plin.

ČAK I PRIJE POČETKA RATA U UKRAJINI, Crno more postalo je tema napetih konferencija, “akcijskih planova” i “susjedske politike”. Većinu njih osmislila je ili, najblaže rečeno, potaknula, Europska Unija. Ulazak Poljske u Uniju 2004. godine značio je da neovisna Ukrajina, povijesno najbliskija susjeda Poljske, odjednom postaje tema – gotovo i nevidljivi partner – svim raspravama u Bruxellesu. U siječnju 2007. dvije crnomorske države, Rumunjska i Bugarska, pridružile su se Poljskoj kao punopravne članice EU.

Njihovim pristupanjem EU je “posjedovala” ukupno dvadeset sedam država. Zatim je uslijedila stanka dok se Unija, kao prežderani piton, trudila probaviti vlastitu naglo i golemo širenje poslije 2004. godine. No, u drugu ruku, bilo je to mračno razdoblje. Globalni financijski kolaps 2007. – 2008. poremetio je krhku i osjetljivu arhitekturu “Eurozone” i neke nesmotrene članice doveo do ruba propasti. U međuvremenu su Rumunjska i Bugarska, nekoliko godina nakon pristupanja EU, shvatile da su im razmjeri korupcije, kršenja ljudskih prava i utjecaja mafije (“kleptokracija”) ostali na istoj razini, koja je morala biti smanjena prije pristupanja 2007. godine.

Sve to pomaže u razjašnjavanju razloga zbog kojih prijedlozi o novom proširenju tjeraju Europljanima strah u kosti. Zbog toga su se dvije crnomorske države, Turska i Ukrajina, suočile s vremenski neodređenom odgodom donošenja konačnog programa njihova pristupanja u članstvo. Još jedan čimbenik koji ograničava politiku EU prema Ukrajini, i osobito Gruziji, jest neodlučnost Unije kad je u pitanju Rusija. EU čezne da je Moskva voli i poštuje, i da “ponovno obnovi” taj odnos. No istodobno podražava Sjedinjene Države, kritizirajući mračno stanje građanskih sloboda u suvremenoj Rusiji glasnim osudama ruske intervencije na Krimu i istočnoj Ukrajini te oplakivanjem “ruske okupacije suverenog gruzijskog teritorija” (odnosno priznavanja neovisnosti Abhazije i Južne Osetije). Takav sukob ciljeva paralizira “susjedsku” inicijativu EU u crnomorskoj regiji.

KAD SAM POČEO PISATI CRNO MORE, istočna Europa i zapadna Euroazija živjele su u apokaliptičnim vremenima. Sovjetski Savez raspao se na dijelove i time prouzročio industrijski i financijski kolaps u nekoć kontinentalnoj planskoj ekonomiji. Od Bugarske pa sve do Gruzije, u svaki crnomorski grad ulazilo se kroz sablasni, hrđom izjedan pojas napuštenih tvornica. Istodobno su se otvarala groblja povijesti, s obzirom na to da su se potlačene nacije dizale iz mrtvih kako bi ponovno ostvarile vlastiti identitet i pravo na suverenost. I sve redom činile su to prizivajući povijest, a često su je i izmišljale.

Danas ondje vlada čudan, ali divljenja vrijedan ekonomski oporavak. Gradovi su ponovno oživjeli malom privredom; nova bogata klasa (koja je odavno uvelike prerasla onu šačicu zločinaca-oligarha) živi u ograđenim i čuvanim stambenim naseljima, gdje su nekoć stajale stare tvornice.

Nema povratka tim danas izgubljenim teškim industrijama. Kao što nema povratka ni onim bogato opremljenim oceanografskim institutima koji su nekoć gusto napučivali sovjetske obale Crnoga mora. Sredinom devedesetih godina, zagađenje, pretjeran izlov ribe i napadi novih invazivnih vrsta načeli su ekosustav i stvorili prvo beživotno more na svijetu. No danas, spojem međunarodne akcije i nepredviđenih prirodnih uzroka, riblji fond ponovno je u porastu i popravlja se kakvoća vode.

Na obali se i dalje otvaraju grobovi. Politika identiteta i stvaranje povijesnih mitova ključaju još uvijek diljem regije. Osobito snažno fermentiraju u podijeljenoj Ukrajini, no najmoćniji su na sjevernom Kavkazu, unutar granica Ruske Federacije. Ondje tek rođena, no sve bjesomučnija borba mobilizira tamošnje nacionaliste, borce za etničku vendettu, eskadrone smrti zavađenih mafijaških glavešina i džihadističkih bombaša-samoubojica. Katkada kao žrtve padaju susjedne zajednice; katkada su žrtve lokalni političari i dužnosnici. No Rusi postaju sve češće mete. Gotovo svaki tjedan donosi vijesti o strahotama terora u ruskim gradovima, često i u samoj Moskvi.

Suparništvo između tih sićušnih neovisnih republika nije samo nasilno. Ono je kulturno, povijesno, često i arheološko. Svako planinsko selo prerađuje svoje udžbenike povijesti u manifeste okrenute protiv susjeda: “Mi, i samo mi, donijeli smo vam pismenost i kulturu tijekom našeg Zlatnog doba prije dvije tisuće godina”. Takvi priručnici, pisani često lokalnim narječjima, i još češće djela maštovite fikcije, rastuća su industrijska grana čerkeskih i osetijskih intelektualaca. Ruska vlast preuzela je neopisiv rizik organizacijom Zimskih olimpijskih igara 2014. u Krasnoj Poljani, simboličkom mjestu gdje su ruske snage slavile svoje osvajanje Kavkaza prije 150 godina.

U UKRAJINI, još rastrganoj ratom u vrijeme nastanka knjige, nema dogovora ni o prošlosti ni o budućnosti. Mladi prosvjednici Narančaste revolucije obično su skandirali: “Samo želimo živjeti u normalnoj europskoj državi”. No Ukrajincima tek ostaje da odluče – pregovorima ili oružanom silom – odnosi li se riječ “normalno” na onaj povijesno utemeljeni “romantičarski” nacionalizam zapadne Ukrajine s naglaskom na jezik i kulturu ili na urbani svjetonazor rusofonog i industrijaliziranog istoka zemlje.

I u Gruziji se kote plitki grobovi. Nije samo u pitanju “eksterni” sukob etničko-nacionalističkih razmjera – dakle, neovisnost Abhazije i Južne Osetije. Ima tu i unutarnjih trvenja, s obzirom na to da tenzije nastaju između središnje vlasti u Tbilisiju i nekih “manjinskih” okruga. Osobito armenska manjina, okupljena u pokrajini Javakheti, smatra da se našla pod kulturnim i ekonomskim pritiskom Tbilisija – nedavne obrazovne reforme, koje nalažu da se ispiti moraju pismeno i usmeno polagati na gruzijskom jeziku, smatraju se diskriminacijom armenskih studenata. Oni moraju naučiti gruzijski kako bi ostvarili napredak u obrazovanju i javnoj karijeri, a to im se gadi.

Sve je to dio mnogo šire kulturološke boljetice koja pogađa ne samo Kavkaz nego i crnomorsku regiju u cjelini – osim država Ruske Federacije. Ruski jezik koji se poučavao u svim školama Sovjetskoga Saveza postao je kontinentalni lingua franca koji povezuje većine i manjine u nešto nalik zajedničkoj kulturi. Danas, nakon kolapsa SSSR-a 1991. godine, učenje ruskog jezika nije više obvezatno u postsovjetskim nacijama te je često posve isključeno iz nastavnog programa. Mladi Armenci, Gruzijci ili Abhazijci – novorođenčad u času smrti Sovjetskoga Saveza – ne mogu komunicirati sa svojim susjedima onako kako su to činili njihovi rusofoni roditelji. Njima su preostali samo vlastiti jezici i, moguće, nekoliko rečenica američkoga engleskog. U vremenu politike identiteta taj gubitak transcendentnog jezika zapravo je duhovno sakaćenje i mračan znamen.

Prvi argument ove knjige glasi da je Crno more – njegovi narodi i obale, njegova riba, njegove vode i nemjerljivo duboka povijest – jedinstven civilizacijski krajobraz. Nijedan dio nema smisla ako ga se odvoji od drugih. No nijedna značajka nije toliko ključna za Crno more koliko neprekidna mijena unutar svih tih dijelova. Ono nikad nije bilo postojano, “eternalno” mjesto. Njegovi narodi u pokretu su najmanje pet tisuća godina. Isto tako, sva stvorenja u vodama Crnoga mora živjela su u stanju neprekidne prilagodbe dok se klima i riječni tokovi mijenjaju i dok strane vrste nadiru u more i svrgavaju jednu “prirodnu ravnotežu” za drugom. U godinama nakon nastanka ove knjige, ljudske migracije i ekološke promjene zahvatile su i Crno more, na način koji nisu predvidjeli ni političari, ni biolozi, a ni pisci knjiga.

OD LENJINA DO GORBAČOVA

N a C r n o m e m o r u moj je otac vidio kako je sve počelo. Na Crnome moru ja sam sedamdeset godina kasnije vidio početak kraja.

KONAČNA POBJEDA Ruske revolucije nad njezinim neprijateljima dogodila se u Novorosijsku u ožujku 1920., kad je britanski bojni brod isplovio s poraženim bjelogardijcima generala Denjikina na pramčanoj palubi. Moj otac bio je mornarički dočasnik na tom brodu, osamnaestogodišnji dječak koji je i tad i cijeli svoj život bio svjestan važnosti trenutka kojemu je svjedočio.

Revolucija je išla svojim tijekom kao i Engleska i Francuska revolucija u svoje doba, i do ljeta 1991. pretvorila se u staru i krhku stvar. Mnogi su govorili da je revolucija već odavno mrtva; da je nestala kad je Lenjin boljševičku partiju zamijenio radničkom samoupravom, ili kad je Staljin 1928. strahovladom započeo ubrzani ekonomski razvoj. No, mislim da je žar u pepelu još uvijek bio vruć kad je Mihail Gorbačov sjedio u Kremlju i sanjao o čistom, modernom lenjinizmu koji bi Sovjetski Savez pretvorio u socijalističku demokraciju. Ljeti 1991. taj je žar naglo i konačno bio razasut i vatra je bila ugašena. Ruska revolucija – ne kao projekt nego kao fenomen, kao oblik nacrtan na papiru vremena – bila je dovršena.

Svjetlo u krimskoj tami, svjetlo koje u to vrijeme nisam razumio i koje sam shvatio u nadolazećim danima i mjesecima, signaliziralo mi je taj kraj. To je svjetlo svjetlucalo u mene samo nekoliko sekundi. Vidio sam ga kroz prozor autobusa koji se vraćao obalnom cestom od Sevastopolja do Jalte nakon što sam proveo poduži dan u grčkim ruševinama Hersoneza. Bio sam jedini putnik koji je bio budan. Oko mene su spavali talijanski, francuski, katalonski i američki stručnjaci koji su se kotrljali po svojim sjedalima dok se autobus uspinjao do tunela kroz planinski niz iznad rta Sarih. Mjesec je bio zašao. Crno more bilo je nevidljivo, ali bijeli su obronci planina još uvijek sjajili s lijeve strane. Negdje ispod nas nalazilo se malo ljetovalište Foros, u kojemu su Mihail Sergejevič Gorbačov i njegova obitelj provodili ljetne praznike u vili koja je bila namijenjena samo Generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskoga Saveza.

Na izlasku iz Forosa dočekala nas je gomila svjetala. Bolnička kola čekala su na raskršću. Na krovu se okretalo plavo signalno svjetlo i farovi su bili upaljeni. No nije se vidjela nikakva nesreća, nikakav razbijen auto, nikakva žrtva. Dok smo prohujali, na trenutak sam vidio muškarce kako stoje i čekaju. Kad smo se vratili u mrak, pitao sam se što se tamo zbivalo. Bila je noć 18. kolovoza 1991. godine.

ONO ŠTO SAM VIDIO bilo je svjetlo urotnika, iskra koju su kroz noć nosili muškarci koji su vjerovali da su probudili revoluciju i sačuvali Sovjetski Savez. Umjesto toga, zapalili su vatru koja je uništila sve što su slavili. Pet mjeseci kasnije, Komunistička partija Sovjetskoga Saveza – “Lenjinova partija” – bila je ukinuta, Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika urušio se i čak je kontinentalno carstvo koje je podupiralo Sovjetski Savez bilo svedeno na Rusiju s malim prolazima – nekoliko milja obale – koji su se otvarali prema Baltiku i Crnome moru. Dan, dva nakon što su urotnici zarobili Gorbačova u Forosu, činilo se da plamen urote gori visoko i uspravno, a užasnuta je zemlja bila u tišini. Ali zatim je mali broj muškaraca i žena izašao na ulice Moskve i Lenjingrada i golim se rukama suprotstavio tenkovima. Uzvratili su plamen urotnicima dok ih nije progutao, kao i sve palače i zatvore i tvrđave revolucije.

Hotelsko osoblje, vozač autobusa i ukrajinski prevoditelj izbjegavali su naš pogled sljedećeg jutra na Jalti. Televizor u predvorju koji je radio dan ranije, sad je bio pokvaren.

Zbunjeni smo ušli u autobus kako bismo posjetili Bahčisaraj, staro središte krimskih Tatara. Nakon nekoliko milja od vodiča smo dobili objašnjenje. Gospodin Gorbačov naglo je proglašen bolesnim. Osnovano je Vijeće nacionalnog spasa koje će preuzeti predsjednikove ovlasti. Članovi su bili potpredsjednik Genadij Janajev, šef KGB-a Vladimir Krjučkov, i ministar obrane general Dimitrij Jazov. Izdan je proglas u kojemu su se isticale greške i zastranjivanja u primjeni perestrojke. Mislili su da je izvanredno stanje, barem u Ruskoj Republici, ako ne i u Ukrajini (Krim je pripadao njoj).

Tad sam se prisjetio vozila hitne pomoći koja su nadzirala raskršća u Forosu i muškaraca uz njih. Bolest? U to nitko nije vjerovao. Ali svi u autobusu i svi koje smo susreli toga dana vjerovali su u snagu onoga što se dogodilo i iskazivali poštovanje bez obzira na osobne osjećaje. Interval slobode, neuspjeli eksperiment otvorenosti i demokracije zvan glasnost bio je završen. Nitko na Krimu – ni dužnosnici u Simferopolju, glavnom gradu provincije, ni gomila turista na Jalti koja je krenula na jutarnje hodočašće šljunčanim plažama – nije vjerovao da će puč biti neuspješan ili da će mu se netko suprotstaviti. U krimskim novinama objavljen je samo nesuvisao proglas Komiteta bez komentara. I u autobusu je radio pokraj vozača bio pokvaren.

Sjeo sam i razmišljao. Hoće li zatvoriti zračne luke? Mi smo bili izaslanici Svjetskog kongresa bizantologa koji je netom završio u Moskvi, i bili smo pri kraju postkongresnog razgledavanja povijesnih točaka na Krimu. Najveća skupina u autobusu bila je ona iz Genove – povjesničari, arhivisti i novinari. Došli su sa svojim obiteljima kako bi vidjeli ruševine srednjovjekovnoga trgovačkog carstva svoga grada na sjevernoj obali Crnoga mora. Bili su živahni, a zatim i glasni. Doživjeti istinski barbarski ustanak na granici poznatog svijeta bio je jedan od načina na koji su slijedili primjer svojih predaka.

Autobus je prošao kroz malo odmaralište Alušta i skrenuo u unutrašnjost prema planinskom prolazu koji je vodio u Simferopolj. Pokušao sam zamisliti paniku u ostatku svijeta, otkazane ručke i hitne, tajne sjednice NATO-a u Bruxellesu, dostojanstveno mnoštvo koje će se okupiti u baltičkim glavnim gradovima kako bi se pjesmom i štapovima odupirali povratku sovjetskih tenkova. Mislio sam da bi moglo doći do demonstracija u ruskim gradovima; neki predani dječak mogao bi se pokušati spaliti na Crvenom trgu. Ali puč mi se – kao čin nasilja – činio konačnim. Vidio sam nešto slično tome prije deset godina, 1981., kad je objavljeno opsadno stanje u komunističkoj Poljskoj. Otpor je bio uzaludan. Pretpostavljao sam da će i u ovom slučaju biti tako.

U TOM TRENUTKU, LJETI 1991., Sovjetski Savez još uvijek se prostirao preko cijele sjeverne Euroazije, od Pacifika do Baltika. Ostatak svijeta još uvijek je slijepo vjerovao u reformsku genijalnost Mihaila Gorbačova i mali je broj stranaca dotad shvatio ili želio shvatiti da je Gorbačovljev ambiciozni program strukturne reforme perestrojke propao. Nisu mogli shvatiti da se broj njegovih osobnih sljedbenika unutar vladajuće oligarhije Sovjetskoga Saveza ozbiljno smanjio godinu ranije te da je Komunistička partija – jedina učinkovita izvršna vlast u zemlji – odbijala nastaviti s političkim promjenama koje su je lišavale monopola vlasti, i da se vojni i policijski zapovjednici nisu držali zapovijedi te su počeli djelovati na vlastitu inicijativu, kao i da ruski narod više nije poštivao ni volio Gorbačova.