Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj’ u kojem profesorica Antonija Bogner-Šaban prvi put otkriva dosad nepoznate detalje iz života i rada velikog ali zaboravljenog hrvatskog kazališnog umjetnika
Navod iz Reinhardtovog eseja O glumcu1 i Krležina izjava iz teksta U spomen Branka Gavelle2 shvaćeni su kao misao vodilja intelektualnih i kazališnih spoznaja Ive Raića, odnosno kritika zaboravu njegovih zasluga. Zbog svoje jednakovrijedne istinitosti i sažetosti izabrani su za moto monografije Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj.
U skladu metatekstualne najave rasvjetljava se desetgodišnje umjetničko kretanje Ive Raića u presudnim čvorištima europskog modernizma, u Beču, Berlinu i Pragu, i za njega spoznajno jednako značajnom Hamburgu, od 1900. do 1909. Potom se inozemna iskustva inkorporiraju u redateljsko i glumačko djelovanje, idejno i estetski inovativno, i na dramskom i na opernom području, u zagrebačkom razdoblju od 1909. do 1931. godine. Rekonstrukcija režija i uloga sažima ono što je bilo rasuto u časopisnom i novinskom tisku u obuhvatni vrijednosni sustav i pritom se, posve razumljivo, uzimaju u obzir povijesna i teatrološka gledišta inozemnih i hrvatskih kazališnih stručnjaka. Komparativni pristup problematici zahtijevao je višegodišnju pripremu i dodatna istraživanja jer nije bilo moguće bez dobrog uvida u htijenja inozemnih sredina u kojima je Raić djelovao ni približno odrediti vrijednost njegovih umjetničkih postignuća…
Komentari