Izraelsko-palestinski sukob često se naziva nerješivim. Iako se mijenja, jednostavno ne nestaje. Ponuđena su raznorazna objašnjenja za tu ustrajnu tvrdokornost, pa tako i pozivanje na religiju i povijest i miješanje, ili nemiješanje, stranih sila. Po mojemu mišljenju, jedan od najizraženijih i najizraženije razornih aspekata tog sukoba jest odbijanje stvarnosti na objema stranama. Kad je riječ o izraelskim fantazijama, ljevica na Zapadu cijelo je vrijeme pronicljiv i neprocjenjivo vrijedan kritičar – iako su i same te kritike ponekad dovodile do politike spaljene zemlje i lažnih rješenja. Istovremeno, ljevica je u najgorem mogućem obliku omogućavala palestinske samoobmane – i još nudila otrovnu lepezu svojih zabluda.

Tijekom pola stoljeća od završetka Šestodnevnog rata, silno velika mreža izraelskih samoobmana postala je očita svima. Neki promatrači, i neki Izraelci, i u to su vrijeme uviđali veliku potencijalnu opasnost. Tri mjeseca nakon rata, u sklopu reakcije na svenacionalne rasprave u vezi s time što učiniti s tek osvojenim jordansko-palestinskim, egipatskim i sirijskim teritorijima, u izraelskome dnevniku Haaretz izišao je jedan oglas. ‘Naše pravo da se branimo od uništenja ne daje nam pravo da ugnjetavamo druge’, stajalo je u toj objavi. Dalje je pisalo:

Osvajanja donose stranu vlast. Strana vlast donosi otpor. Otpor donosi ugnjetavanje. Ugnjetavanje donosi terorizam i protuterorizam… Zadržimo li ta područja, pretvorit ćemo se u naciju ubojica i žrtava ubijanja… Napustimo odmah ta okupirana područja.

Izraelska je laž, kratko i jasno, poricanje tih činjenica. Izraelci – ne svi, ali, kako se čini, velika većina – sami sebe uvjeravaju da Palestinci nisu ljudi ili da ti ljudi ne žele ili ne zaslužuju nacionalni suverenitet. (U vezi s time nešto je okrutno izopačeno; kao što je napisao povjesničar Walid Khalidi, državnost za Palestince ‘okončala bi njihovo anonimno postojanje kao ne-naroda, nalik na duhove… Od svih naroda, upravo je židovski narod povijesno najpripremljeniji da to shvati’.) Izraelci samima sebi govore da je okupacija razmjerno humana i samo privremena. Uvjeravaju se u to da mogu ugnjetavati drugu naciju, a da pritom ne izazovu pravi kaos u vlastitim demokratskim institucijama. Uvjeravaju se u to da vladanje drugima neće poticati rasizam unutar samog Izraela. Uvjeravaju se da mogu biti sigurni dok sjede na vrhu vulkana, unatoč neizbježnim povremenim erupcijama. Uvjeravaju se da se Biblija može koristiti kao priručnik za upravljanje nekretninama, te da su događaji iz davne prošlosti i zahtjevi moderne države ista stvar. Uvjeravaju se da postavljanje granica nije ključan sastavni dio svake suverene države. Uvjeravaju se da će se propuštene prilike ponovno pojaviti. Uvjeravaju se da mogu izbjeći rješavanje teških dilema s kojima se suočavaju – da će Bog, ili SAD, ili neka takva zamjenska sila priskočiti u pomoć – i da se društveno tkivo zemlje neće prekinuti nastave li to tako izbjegavati. Uvjeravaju se u to da ostatak svijeta neće primijetiti ništa od navedenoga, te da vanjski svijet ionako nije važan.

Da bi se održali takvi stavovi, potrebna je nevjerojatna razina poricanja. Noam Sheizaf, utemeljitelj i urednik ljevičarskog izraelskog časopisa +972, nedavno je izraelski mentalni sklop usporedio s mentalnim sklopom čovjeka koji ‘pada s 80. kata i u prolasku kraj 30. kata viče da mu je baš dobro, da uživa u pogledu i svježem zraku’.

Liberali, ljevičari, progresivci – nazovite ih kako god želite – i unutar Izraela i na Zapadu, takve argumente iznose već pedeset godina: iako, očito, bez imalo uspjeha. Isto vrijedi i za sve pojedince o kojima je riječ u ovoj knjizi (eventualno osim Arthura Koestlera), unatoč njihovim velikim neslaganjima oko samog cionizma.

Ali pozicije mnogih liberala, ljevičara, progresivaca – zovite ih kako god želite – šire se i izvan okvira te kritike. Štoviše, stavovi mnogih današnjih ljevičara, osobito u Sjedinjenim Državama i Engleskoj, lažni su baš kao i maločas opisani izraelski stavovi. Po tome pripadaju jednoj dugogodišnjoj i nesretnoj tradiciji.

Socijalisti, a osobito komunisti, bili su u prvim redovima borbe protiv fašizma. Ali kada je bila riječ o Židovima i židovskome narodu, kao i o židovskome pitanju, nevjerojatno sljepilo razvilo se kod mislioca za misliocem, sljepilo koje ih je posve onemogućavalo i koje se, što je najnevjerojatnije, očuvalo čak i kad je na vlast došao Hitler. Godine 1931. Otto Heller, jedan od vodećih austrijsko-židovskih komunista, objavio je utjecajnu knjigu La fin du judaisme (‘Pad judaizma’) u kojoj je ismijavao cionizam ‘kao posljednju, najočajniju i najjadniju vrstu nacionalizma’. Iako je pisao kad su već nacistički jurišnici nadirali ulicama, Heller je bio uvjeren da je židovsko pitanje već gotovo riješeno i da će antisemitizam, baš kao i država, ubrzo odumrijeti. Još jedan istaknuti židovski teoretičar toga doba, Belgijanac Abram Leon, izvorno je bio marksist-cionist, ali se obratio na trockizam, te tako i radikalni antinacionalizam. Godine 1942., kao pripadnik belgijskog pokreta otpora, napisao je knjigu Les marxistes et la question juive, koja je doživjela i naknadni život kao jedan od temeljnih tekstova (a citirao ga je, među ostalima, i Maxime Rodinson). Leon je osudio cionizam kao ‘ideološku izraslinu’ i to nepotrebnu. Zahvaljujući magiji dijalektike, već i ‘samo pogoršanje antisemitizma priprema teren za njegov nestanak’. Ubrzo nakon toga ubijen je u nacističkome koncentracijskom logoru. Hellera je snašla ista sudbina. A kad je bila riječ o antinacionalizmu, nitko od revolucionarnih vođa nije mogao nadmašiti Rosu Luxemburg i Lava Trockog. I ona i on tvrdili su da je odanost nacionalnome identitetu atavizam koji uopće ne treba zanimati radničku klasu. Ona će srdačno prihvatiti židovsku braću i sestre kao ravnopravne suborce. Nažalost, kao što je primijetio povjesničar Walter Laqueur, ‘pripadnici poljske, njemačke ili austrijske radničke klase nisu ni trebali, ni željeli Židove kao saveznike. Željeli su ih se riješiti’.

U ovoj knjizi nalaze se brojni primjeri takve katastrofalne neupućenosti, premda uz manje strašne osobne posljedice. Hannah Arendt pozvala je, usred egzistencijalnoga rata, na formiranje bratskih dvonacionalnih vijeća (i ismijavala je one na prvim linijama koji su znali više od nje). Maxime Rodinson tvrdio je da je židovska asimilacija i integracija u šire društvo uspjela, unatoč tome što su Francuzi njegove roditelje deportirali u Auschwitz. I. F. Stone predvidio je da će arapski svijet pozdraviti mir između Izraela i Egipta, te je navodio Libanon kao uzor za etničko-religijski suživot nedugo prije nego što je u toj zemlji eksplodirao građanski rat. Noam Chomsky obratio je Palestinsku oslobodilačku organizaciju i širi arapski svijet sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća u zagovornike dviju država i miroljubivog suživota (tvrdi da te pozicije i danas podupiru Hamas i Iran). Svatko od tih autora desetljećima se mučio s pronalaženjem puta unutar nečega što je britanski socijalist Mervyn Jones nazvao ‘labirintom’ cionizma. Njihovi neuspjesi dokazuju da je židovsko pitanje trajni problem bez definitivnog odgovora. Ali ti su autori kao zajedničku karakteristiku, barem u navedenim slučajevima, iskazivali i opasnu spremnost da stvarnost zamijene ideologijom, pustim željama ili čistim fantazijama.

Ti su isti atributi obilježili, i sputali, borce u samome arapsko-izraelskom sukobu. Zajednička – i najveća – samoobmana obiju strana, kao što je Hannah Arendt napisala 1948. godine, bilo je odbijanje da se Drugoga vidi kao ‘trajnu stvarnost’. Svi su se držali gotovo djetinje vjere u nekakve magične trikove, nitko nije prihvatio da onu drugu stranu ne bi trebalo i protjerati sa zemlje i da to nije moguće.

Još od Šestodnevnog rata, oni koji su nijekali tu temeljnu činjenicu postajali su sve, čak i gorljivo, odlučniji. Izraelska arogancija dosegnula je delirične visine, što je izazivalo uvjerenosti u to da će ‘Veliki Izrael’ donijeti mesijansko iskupljenje – ili, za sekularne poklonike, da će se politički ciljevi i moralni imperativi 1947. moći jednostavno klonirati u političke ciljeve i moralne imperative 1967. Ljevica se također prepuštala mesijanskim samoobmanama, iako nešto drukčije vrste. Velik dio ljevice podupirao je PLO i u njihovim najluđim planovima, unatoč upozorenjima pristaša kao što su bili Rodinson i Alain Gresh (a neko vrijeme i Chomsky). Bio je tu, kao prvo, cilj te organizacije koji se odnosio na ukidanje Izraela i protjerivanje njegovih židovskih stanovnika, a potom i na svrgavanje jordanske države (još jedne zemlje koja, prema mišljenju ranoga PLO-a, nije imala pravo postojati). Među ostalim su strategijama bili destabilizacija Libanona, potpora Sadamu Huseinu i tjeranje Izraelaca na poslušnost uz pomoć bombaša samoubojica. Sve je to završilo porazom i dijametralno suprotnim rezultatima od očekivanih: među ostalim i protjerivanjem iz više arapskih zemalja, geografskom izolacijom, financijskom i političkom propašću, barijerama za odvajanje, kontrolnim točkama i, unutar Izraela, daljnjim usponom desnice i krajnjom nemoći ljevice. Osvrćući se na sve iz perspektive 1992. godine, Khalid al-Hasan, pripadnik Središnjeg odbora Fataha, osudio je ‘genijalnu sposobnost za neuspjehe’ svojega pokreta, koju je pripisao ‘aroganciji… kaosu, pomutnji, neznanju… te intelektualnoj i mentalnoj blokadi’.