Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Biografija najvećeg rock benda na svijetu’ u kojem glazbena novinarka Lesley – Ann Jones piše o životu i smrti Charlieja Wattsa, bubnjara Rolling Stonesa, čiji članovi aktualnom turnejom obilježavaju 60. godišnjicu benda

Nije to bilo baš onako kao kad su ubili Kennedyja. Može vam se oprostiti ako mislite suprotno. Gdje sam bila kad sam čula vijest? Uobičajena dnevna šetnja kroz Blackheath prema Greenwich Parku. Kako sam je doznala? Sin mi je poslao poruku, 24. kolovoza 2021. u 17:49. „Umro je Charlie Watts?!“ „MOLIM? Odakle ti to?“ „Instagram. Tu se sve prvo sazna, mama. Piers Morgan je objavio prije nekih sedam minuta“. „Sranje“.

Gdje god da biste pogledali, sveobuhvatno medijsko pokrivanje Charliejeve smrti više bi pristajalo poglavaru crkve ili šefu države nego rock zvijezdi. Svi koji su nešto znali o tome koliko je Watts bio bitan, pozvani su pričati o njemu u novinama, na internetu, radiju, televiziji… Bilo je nemilosrdno. U jednom jutru, dan nakon njegove smrti, obišla sam pet različitih emisija, među njima BBC Radio 5 Live, BBC Scotland i emisiju Roberta Elmsa na BBC Radiju London. A to sam bila samo ja. Svi smo bili u tome. Osmrtnice i tekstovi u znak sjećanja bili su u svim novinama, pa i u onim najozbiljnijima, prikazivani su dokumentarci i prigodne emisije.

Odlazak Charlieja Wattsa opće je priznat kao najveći gubitak u glazbenoj industriji još od atentata na Johna Lennona prije 41 godinu. I nisam mogla ne pomisliti da bi Charlie ostao u čudu. Što li je Jagger mislio o svemu ovome? I dok sam tako razmišljala o Mickovoj nadurenosti o ovolikom praćenju „njegovog bubnjara“ – veće je bilo sada kada je umro nego za njegovog života (mrzio je intervjue) i dobio je potencijalno ljepše, suosjećajnije tekstove nego što će možda dobiti Mick jednog dana kada nas napusti – na pamet mi je pala Diana, Princeza od Walesa. Protokol njezinog pogreba 6. rujna 1997. redovito se uvježbavao 22 godine. Poznat i kao „Operacija Tay Bridge“ osmišljen je kao nužnost u slučaju neočekivane smrti člana kraljevske obitelji. Doduše, nije uvježbavan za Dianu, već za Kraljicu Elizabetu. A ona je, tako barem kažu, nakon pogreba rekla: „Upravo je imala moj sprovod“. Odlazak Kraljice majke pet godina kasnije i njezina procesija bili su skromniji. Baš kao i odjek.

Zašto je Charlie bio važan? Jer je bio okosnica, metronom Rolling Stonesa. A zbog čega je bio tako veliki bubnjar? Nije bio najbolji bubnjar na svijetu, ali bio je najbolji bubnjar za Stonese. Svirao je sa zamahom, oštro i čisto. Imao je blagu narav, ali nije trpio sranja i bio je svoj. Nikada nije odsvirao solo na bubnjevima; nije ih mogao podnijeti. Nije volio ni razmetati se; i to je prepuštao drugima. U onim rijetkim intervjuima koje je dao nije se hvalio, niti pokušao zadiviti novinare odjećom ili na neki drugi način. Charlie je bio onaj dostojanstveni, antiteza rock zvijezde i uvijek nasmijana kontradikcija. I zato smo ga voljeli. Nikada nije radio cirkus od bilo čega. Sjeo bi za bubnjeve i odradio posao „gledajući Mickovo dupe“. Bubnjari često znaju reći da je njihova pozicija na pozornici „najbolje mjesto u dvorani“. Ni Charlie nije bio izuzetak. Što je još imao? Imao je ono za što će vam svi veliki bubnjari reći da veliki bubnjari moraju imati: imao je osjećaj, feeling. A što je to? Teško ćete razumjeti ako niste bubnjar. Bubnjar s osjećajem nije da samo svira pjesmu, već je nosi. Diše je, uvuče mu se pod kožu i u srce. Pjesma svira njega, a on je osjeća cijelim svojim bićem i svira je licem, ne samo rukama. A sve je bilo tu u Charliejevim ekspresijama: stisnuta čeljust, uvučeni obrazi, usne okrenute prema unutra tvoreći tako tanku ravnu vodoravnu liniju. A što s onim da je uvijek malo kasnio za ritmom? E to je komplicirano, ali da, nije svirao u ritmu. Kako to? Charliejev bas bubanj bio je mrvicu ispred ritma, a snare iza njega. Nekako kao da se vukao, imao tehniku, groove, urođenu sposobnost, a sve je imalo veze s onim kako bi on čuo neku pjesmu, kako bi je doživio i kako bi svoju energiju pretvorio u ritam. I postigao je da sve to izgleda tako lagano i jednostavno. Ali to je bio Charlie.

Charlie Watts je imao ono za što će vam svi veliki bubnjari reći da veliki bubnjari moraju imati: imao je osjećaj, feeling. A što je to? Bubnjar s osjećajem nije da samo svira pjesmu, već je nosi

DJ Anady Kershaw odaje počast na društvenim mrežama i izravno se obraća našem čovjeku. „Nikada neću zaboraviti kada sam 1982. radio na koncertu Stonesa u Roundhay Parku u Leedsu i kako se sav taj cirkus spustio na zemlju“, kaže. „Usred sveg tog pretjerivanja, ekstravagancije i samobitnosti, na pozornici veličine nosača aviona stajao je mali set bubnjeva: bas-bubanj, doboš, tomtom, hi-hat i par činela. Rock bubnjari tog vremena imali su dupli bas-bubanj i cijelu šumu činela, a ovo je bio set bubnjara plesne grupe iz ‘40-ih. Jer upravo je to, u duši, Charlie i bio. Jednom sam razgovarao s Keithom Richardsom i složili smo se oko mnogo stvari. Ali najvažnije od svega je da je puno bendova savladalo onaj ‘rock’ dio, a tek malo njih onaj ‘roll’ dio. Charlie je imao ‘roll’. Hvala ti, Charlie, i zbogom brate“.

Nazvao me Brian Bennett. Legendarni bubnjar Shadowsa uzrujan je: „Volio sam Charlieja, iako se nikada zapravo nismo družili“. „Drag ti je čovjek kojeg nikada nisi zapravo ni upoznao?“ „Takav je bio Charlie“. „U čemu je fora?“ „Stonese sam volio uglavnom zbog Charlieja“, kaže Brian. „On je oličenje pojma ‘cool’. Izgleda kao da ne radi ništa, a radi sve. U službi pjesme. Čisti minimalist. Njegovi bubnjevi su raritet, retro Gretsch komplet. Itekako cool. Trgovina Manny’s u New Yorku imala je najbolji izbor starih i novih bubnjeva. Danas je zatvorena, ali Charlie je znao odlaziti onamo, volio je takva mjesta. Mislim da je njegova tajna baš u tome što se čini da ne radi ništa, a zapravo radi sve. On je Mickov oslonac“. „A Keith?“ „A Keith je onaj koji je rekao da Stonesi nisu ni postojali do prve svirke s Charliejem. Rekao je i da je ‘Charlie Watts glazbena prostirka po kojoj se može ispružiti›“. „Točno tako“.

Da nešto ne štima mogli smo naslutiti u kolovozu 2021. kada se Charlie povukao s trinaestak nastupa američkog dijela turneje No Filter. „Ajde da mi je jednom tajming malo pomaknut“, prokomentirao je 80-godišnjak potvrdivši tako odlazak na odmor i oporavak. U izjavi je stajalo i da je obavio „uspješan zahvat“ u jednoj londonskoj klinici, nakon rutinskog pregleda gdje je i uočen problem. Bit će ovo prva turneja Stonesa bez Charlieja, još od 1963. godine. „Nitko nije ovo očekivao“, rekli su, a mi smo se pitali. Njegova zamjena bio je hvaljeni studijski bubnjar, suradnik Stonesa i dugogodišnji njihov prijatelj, 64-godišnji Steve Jordan iz New Yorka. „Velika je čast i privilegija biti Charliejeva zamjena i veselim se probama s Mickom, Keithom i Ronniejem“, oduševljen je Steve. „I nitko neće biti sretniji od mene kad bude trebalo ustati sa stolca i prepustiti mjesto za bubnjevima Charlieju čim kaže da je spreman“. Sam Charlie odabrao je Stevea, tako da rasprave nije bilo.

The Sun je objavio da će se Watts ponovno pridružiti bendu u srpnju 2022. tijekom 60. obljetnice postojanja za koju su spremili album s novim pjesmama, prvi originalni materijal nakon 17 godina. Ali nije bilo suđeno. U roku od tri tjedna Charlie je zauvijek napustio Stonese. Nije bilo službenog uzroka smrti, ali nagađalo se da se rak grla, koji je liječen u lipnju 2004., vratio. Nekoć je bio strastveni pušač, no ostavio je svoju životnu naviku nakon što je na lijevoj strani vrata napipao kvržicu. Biopsija je obavljena u londonskoj Royal Marsden, specijalističkoj bolnici za liječenje raka.

U roku od tri tjedna Charlie je zauvijek napustio Rolling Stonese. Nije bilo službenog uzroka smrti, ali nagađalo se da se rak grla, koji je liječen u lipnju 2004., vratio

„Bilo je benigno, ali (liječnik) je rekao da bismo ga trebali izvaditi“, rekao je Charlie 2011. za Ultimate Classic Rock. „Na endoskopiji su se vidjele stanice raka i liječnik mi je kazao ‘Imaš rak toga i toga’. I te sam večeri mislio da ću umrijeti. Mislio sam da to tako ide – dobiješ rak, propadneš i umreš“. Uslijedila je operacija uklanjanja limfnih čvorova. „Mišići propadnu“, objasnio je Watts za Rolling Stone. „Pa vas čeka osam tjedana liječenja. Ne možete podići ruku, kao da ste malo paralizirani. I bio sam zabrinut zbog posla hoću li moći. Na turneji smo, a ja ne znam mogu li odsvirati cijelu pjesmu. Kad si bubnjar nema stajanja jednom kada kreneš… I nisam znao hoću li moći ili ne… Ali nevjerojatno je kojom brzinom vaše tijelo zacjeljuje“.

Charliejev pogreb bio je privatan, u krugu obitelji, nisu procurili nikakvi detalji ili fotografije. Mediji nisu bili prisutni. Očekivali smo da će ožalošćene kolege iz benda odustati od turneje, ali show mora ići dalje i upravo se to dogodilo. Loša odluka? Mnogi su tako mislili i napali Stonese zbog njihove „bezdušnosti“ i „nedostatka poštovanja“. Prokleti bili ako to naprave… I opet, pomislila sam na Micka koji se prije dosta godina ostavio opijanja i droga. Postao je ekstremni fitness fanatik i nedavno je prošao operaciju srčanog zaliska. Sjetila sam se i Keitha koji je pobijedio ovisnosti o alkoholu i drogama koje bi sve nas ostale stajale života i koji je 2006. slomio lubanju kada je na Fijiju pao s drveta. Zbog subduralnog hematoma prevezen je na Novi Zeland gdje je operiran. I preživio je, jer je Keith.

Sjetila sam se i Ronnieja, i on puši cijeli život i dva je puta pobijedio rak, ako se može upotrijebiti taj izraz. Razmišljala sam i o bivšem basistu Billu Wymanu koji je počeo pušiti sa 17 godina i dogurao do 30 cigareta dnevno, kako se borio s rakom prostate. Stari rockeri bogati da bogatiji ne mogu biti svejedno ne mogu kupiti vrijeme; uvijek su suočeni s vlastitom smrtnošću; nikada ih nije previše diralo što netko misli o njima; znali su pokleknuti i svaki put bi se ponovno ustali bez obzira na izglede: takvi momci ne otkazuju turneju koja bi im lako mogla biti posljednja. Nema tog razloga. Kao što je Keith puno puta znao reći, svirat će dok ne odapnu. I tako su nastavili, pa što bude – bude.

Bez Charlieja je teško i bolno, ali što se može? Nastavili su dalje uz blagoslov jednog od najvećih bubnjara svoje generacije. Tako je želio. Takav je bio Charlie. Odudarao je od ostalih Stonesa na toliko načina. Mick ga je zvao „The Wembley Whammer“, jer u tom je kvartu živio mladi Charlie. Roditelji su mu bili Lillian, bivša radnica u tvornici, i vozač kamiona po kome je dobio ime. Prve godine života proveo je u vlažnom, skučenom i skromnom montažnom kućerku u Zapadnom Londonu. Imao je sestru, Lindu, s kojom je ostao blizak cijeli život. Isto kao i s najboljim prijateljem iz osnovne škole, Daveom Greenom. Kada je Charlie navršio 11, njegova se obitelj preselila u Kingsbury u Brentu na sjeverozapadu Londona gdje je upisao Tylers Croft Secondary Modern School. Akademske poduke mogao je ili uzeti ili otići, a bio je umjetnički, glazbeno i sportski nastrojen. Volio je nogomet i kriket, te skupljao jazz ploče, osobito one stare sa 78 okretaja u minuti: Charlieja ‘Bird’ Parkera, Dukea Ellingtona, Theloniousa Monka, Milesa Davisa i Jellyja Rolla Mortona. Inspiriran američkim bubnjarom Chicom Hamiltonom, nesigurno je započeo s bubnjanjem po improviziranoj opremi. Za četrnaesti Božić od roditelja je dobio pravi set. I više nije bilo povratka… Naučio je svirati bubnjeve uz svoju kolekciju jazz ploča, školu je napustio s 15 godina, pronašao put do Harrow Art School i zaposlio se kao grafički dizajner u reklamnoj agenciji Charlie Daniels Studios. Paralelno je sviruckao s lokalnim bendovima po klubovima, pubovima i kafićima. Druženje i nastupi s jazz bendom Jo Jones All Stars namamilo ga je u rhythm and blues. A sve to dovelo je Charlieja do pokretača i osnivača originalnih Stonesa. Upoznali su se 1961. kada je Alexis Korner zamolio Charlieja da mu se pridruži u novom bendu, Blues Incorporated. I kada je postao član benda u veljači 1962., još uvijek nije odustao od svog dnevnog posla kao dizajner za oglasnu agenciju Charles Hobson i Gray Ltd.

Charliejev pogreb bio je privatan, u krugu obitelji, nisu procurili nikakvi detalji ili fotografije. Očekivali smo da će ožalošćene kolege iz benda odustati od turneje, ali show mora ići dalje

U roku od nekoliko mjeseci, Charlie je u R&B krugu upoznao Briana Jonesa, tada kao Elma Lewisa, pijanista Iana Stewarta i dečke iz Dartforda, Jaggera i Richardsa. U siječnju 1963. postao je član Stonesa. Prvi nastup s bendom kao njihov doživotni bubnjar imao je 2. veljače 1963. u Ealing Jazz Clubu. Ali, ako ćemo iskreno, Charlie nikada nije bio „samo bubnjar“. Od svih Stonesa, on je bio najzagonetniji i najzanimljiviji. Na početku je bio i dizajner omota ploča benda, a kasnije će nadgledati i dizajnirati grandiozne pozornice i scenografiju za nastupe. Nikada se nije odrekao jazza i zamijenio ga rock’n’rollom, već je ulagao u svoju prvu ljubav, nastavio snimati i nastupati i tijekom ove druge karijere s Mickom i dečima. Mogli bismo otići tako daleko pa reći da Charlie nikada i nije bio rock zvijezda u pravom smislu riječi. Prvo, bio je vezan samo za jednu ženu, kiparicu Shirley s kojom se vjenčao 1964. i s kojom je ostao do smrti. Bio je imun na uobičajeni životni stil – seks, droge, rock’n’roll (osim jednog posrtaja, o čemu ćemo kasnije) – ignorirao je pozive na jednokratne izlete s prostitutkama i groupie djevojkama, a slobodno vrijeme provodio je skicirajući svaku hotelsku sobu u kojoj bi odsjeo, skupljao raritetne ploče, prva izdanja knjiga i vintage automobile koje nije vozio, jer nikada nije položio vozački ispit. U njegovom voznom parku je limun žuti Citroën 2CV koji je vozio Roger Moore kao James Bond u filmu Samo za tvoje oči. U kolekciji je i Lagonda Rapide Cabriolet iz 1937., jedan od 25 napravljenih. Wattsovi će kasnije na svom mirnom imanju u Devonshireu uzgajati arapske konje i brinuti o spašenim hrtovima. Godio mu je seoski život.

Za mene je najfascinantnija stvar kod Charlieja bila njegova transformacija imidža: od siromašnog klinca iz prljave montažne kućice do ikone besprijekornog stila od svile i flanela, modernog Velikog Gatsbyja koji se uz pomoć odjeće veličanstveno šepuri. Malenog rasta, tek 172cm, i četvrtastih ramena, Charlie je često posjećivao Savile Row i krojače poput Huntsmana, Chittleborougha & Morgana, Tommyja Nuttera i Henryja Poolea. Imao je nekoliko stotina odijela; baš kao i velik broj pari cipela od kojih je većina ručno izrađena i nosi potpis George Cleverley; na stotine košulja šivanih po mjeri i ručno rađenih svilenih kravata. Njegove fino tkane čarape uvijek su bile u skladu s košuljom. Više je volio staru odjeću nego novu. Skupljao je, čuvao i rijetko kada se rješavao odjeće za koju je priznao da je stara 30 ili 40 godina i nije bio ljubitelj konfekcije. U onim rijetkim trenucima kada bi je nosio, obično bi imala etiketu Prade ili Ralpha Laurena. Jednom je čak kupio i prošetao u odijelima koje je nekad nosio kralj Edward VIII, a njih se dokopao u Parizu na dražbi imovine Vojvode od Windsora. Slika koju je Charlie projicirao sugerirala je način života koji nije postojao. Barem ne za njega. Izgledao je sofisticirano, visoko obrazovano, kulturno i profinjeno, ali nije bio ništa od toga. Sve je bila samo gluma. Trebao je samo otvoriti usta i izgovoriti par riječi kako bi to otkrio. Kontradikcija ga je definirala. Nikada nije odlazio na vježbe dikcije. Jedino što su Charlie i oni rođeni s privilegijama imali zajedničko bilo je golemo bogatstvo. I zbog toga bi mu se trebalo diviti. U svojoj Shirley već je imao svoju Daisy Buchanan i nije mu trebao neki poželjni alter ego kako bi osvojio savršenu ženu. Imidž nije bio lažan, bio je posve stvaran i originalni Charlie nikada nije nestao. Nije nikoga zavaravao, a ponajmanje samog sebe. Jedini razlog zbog kojeg se odijevao kako se odijevao bio je samo zato što je njega to veselilo.

Sjetila sam se i Keitha koji je pobijedio ovisnosti o alkoholu i drogama koje bi sve nas ostale stajale života i koji je 2006. slomio lubanju kada je na Fijiju pao s drveta. Prevezen je na Novi Zeland gdje je operiran. I preživio je, jer je Keith

Ali odakle ta opsjednutost modom? Njegov otac, vozač kamiona, imao je vlastitog krojača. Dobro ste pročitali. „Neki mali Židov u Londonu, na East Endu“, rekao je Charlie, kao da je najnormalnija stvar na svijetu da kamiondžija ima odijela po mjeri. On mu je „šivao stvari“. Maleni Charlie pravio je društvu ocu u krojačkoj radnji Dickensian u Brick Laneu. U tom okruženju iz nekih prošlih, „pravih“ vremena, Charlie bi se muvao među uzorcima tkanine, zaglađivao debeli tvid, pipkao sjajnu vunu prstima, udisao njihovu ustajalost i druge miomirise, i zamišljao… Očarala ga je ideja o odjeći po mjeri, a kasnije je pao na stil holivudskih zvijezda ‘50-ih i jazzera ‘60-ih, osobito Dextera Goodmana. Sve me to podsjetilo na ‘90-e i moje susrete s još jednom slavnom osobom opsjednutom modom, žestokom nogometnom legendom Stanleyjem Bowlesom. Njegovi dani slave bili su u Queens Park Rangersima tijekom ‘70-ih, a kasnije je proglašen njihovim najboljim igračem svih vremena. Ovisnik o kocki i ženskaroš zadnjih 500 funti potrošio je na hrta i besprijekorno trodjelno odijelo po mjeri. Poručio mi je ovako: „Moj stari mi je znao reći da ‘nije zločin biti siromašan’, ali je zločin izgledati siromašno. I neću“.

Charlie Watts nastupao je u košuljama kratkih rukava, običnim majicama, hlačama, kratkim hlačama, kao što sam vidjela u brojnim prilikama. Nikad u tenisicama, uvijek u cipelama, a najčešće su to bile smeđe kožne mokasinke. „Ali još uvijek zamišljam kao da sviram u klubu u New Yorku“, rekao je. „The Apollo ili negdje u Chicagu“. Drugim riječima, dio o odijevanju odvijao se u njegovoj glavi.