Tito je bio čovjek jakih strasti, što se tiče osobnih želja i apetita, u hrani i piću, u ljubavi i mržnji, u donošenju značajnih odluka te u odnosima u obitelji, sa suradnicima i osobljem. “Tito zna u potpunosti uživati u životu”, o njemu je napisao Dobrica Ćosić kada ga je 1961. godine imao priliku promatrati izbliza. “Taj se čovjek nikada ne odriče nikakve ugode. Ni u čemu nije asket.” A u prvom redu ne u strasti za vlašću. U razgovoru je bio opušten, pri čemu u četiri oka s drugovima nije osobito pazio na riječi. “Tito je bio impulzivan čovjek”, piše Dedijer. “Znao je kako pogoditi neke stvari, da ih iskaže narodski, sa svim našim uobičajenim glagolima.” No pritom valja i kazati da je nadzor nad sobom gubio samo u najkritičnijim trenucima, a i to tek nakratko. Volio je ugostiti ljude, pa je društvene prigode, primanja, objede ili filmske predstave često iskorištavao za političke razgovore i odluke od najveće važnosti. Za razliku od Staljinovih pantagruelskih “večerinki”, svoje goste nije silio na prekomjerno pijenje i neprimjereno ponašanje. U kasnijim godinama nakon večere (ali i danju) nije odbijao čašu viskija, o kojem je govorio da ga je Churchill naučio kako ga treba piti. Alkohol mu je razvezao jezik, znao je biti nasmijan, ugodan, duhovit, a rado se šalio i na svoj račun – to je bio dio njegova prirodnoga ili stečenoga šarma. Od majke je naslijedio lijep glas te je rado pjevao narodne pjesme i popijevke. Od nje je naučio i kuhati, a u godinama ilegalnoga života to je umijeće i usavršio. Volio je političke viceve, a kada su oni u 1960-im godinama nastajali svakodnevno, njegov se osobni tajnik morao pobrinuti za to da dođu do njega. Obično im se srdačno smijao, iako su bili oštri i prema njemu. Znao ih je i sam smišljati na svoj račun. Kada je potkraj 1970-ih godina, dolazeći iz inozemstva, pristao u beogradskoj zračnoj luci, u delegaciji koja je dočekivala njega i pratnju, ugledao je Stevana Doronjskog, predsjednika Prezidija SKJ. “Tamo su. Dobro”, kazao je, “režim je još na vlasti – možemo se iskrcati.” Znao je očarati čak i ljude koji nisu bili pod utjecajem njegove karizme. Za posjeta Kijevu 1973. godine, u pauzi u operi, Brežnjev se digao i počeo recitirati pjesmu posvećenu jednom ruskom diplomatu i piscu kojeg su ubili u Švicarskoj. Na veliko iznenađenje svih, potom se digao i Tito i na ruskom počeo recitirati Puškina. Nizao je pjesmu za pjesmom, najmanje dvadeset minuta. Rusi su bili osupnuti i oduševljeni. Već ionako pripiti Brežnjev cijelo je vrijeme plakao. Tito je strastveno volio žene. Spolnosti se nije odrekao ni u doba najstrože ilegale ili najteže partizanske borbe, da poodmakle godine i ne spominjemo. Još se u starosti sjećao štajerske grofice kojoj su se sviđali mladi revolucionari, naime skrivala ih je u svojem bečkom domu i za njih održavala partijsku vezu. Bez pretjerane zahvalnosti, njezini su je štićenici zvali “Parteistrohsack” ili “partijska slamarica”. “Ta znaš kako je bilo s nama ilegalcima …”, Tito je – ne bez šaljive samodopadnosti – pričao Jovanki. “Svakako nismo bili fratri …” Godine 1937., prilikom strogo povjerljivoga partijskog sastanka u Sevnici u Sloveniji, došao je onamo sa svojom “kurirkom” Hertom Haas, koja je bila njegova životna družica. Pritom valja reći da je i prema drugovima i prema svojim ženama uvijek održavao neku prirođenu distancu. Ako je s njima prekinuo, nije bio baš tankoćutan. Kada je Herta Haas u Beogradu nakon rata u svojoj gorčini rekla nešto protiv njega, Tito ju je u krugu svojih najbližih okarakterizirao kao “folksdojčericu”, što u ono doba političkoga radikalizma, kada su “Švabe” progonili kao najgore neprijatelje, nije bilo baš ugodno.

Pelagija Denisova Belousova i sin Žarko

Ženio se triput, a imao je i dvije partnerice s kojima je živio u izvanbračnoj zajednici. Prvi se put oženio Pelagijom Denisovom Belousovom, i to crkveno, godine 1918., a dvije godine kasnije i civilno, jer boljševici crkveni brak nisu priznavali. Bila je kćerka radnika iz Petrograda koji je u vrijeme carizma zbog svojega ljevičarskog uvjerenja prognan u Sibir. U Omsku je postao načelnik željezničarske radionice u kojoj je radio i Broz, a kako se čini, upravo ga je on i pridobio za komunizam. Kada se udala za Josipa, Pelagija je imala jedva 13 ili 14 godina, što znači da je bila znatno mlađa od njega. Bila je vrlo lijepa djevojka, što je i inače bilo karakteristično za Titove žene; sve su redom bile lijepe i mlade, pa stoga i primjereno agresivne. Kao što je i sam kazao: “Svaka od mojih žena bila je u vrijeme kada sam ju upoznao djevica i naivna ovčica. U braku se svaka pretvorila u lavicu, jer sam cijenio i poštovao njihovu osobnost. Kada su lavice počele gristi, morao sam ih krotiti, što je prilično teško te je dovodilo do mnogih nesporazuma.” Kada se 1920. godine vratio u Jugoslaviju, mladu je Ruskinju, koja je također bila komunistkinja, doveo sa sobom. Imali su četvoro djece, od koje je preživio samo sin Žarko. Brak se počeo rušiti već u 1920-im godinama, ali o razlozima Tito nikada nije htio govoriti, jer ga je ta stvar očito dugo pekla. U svakom slučaju, Pelagija se nakon Brozove osude sa sinom ilegalno vratila u domovinu da izbjegne petogodišnju internaciju u Zagorju i moguće uhićenje. Bila je uvjerena da u Jugoslaviji trati svoj život te da će Josipa ubiti ako bude ustrajao na svome. Nakon povratka u Moskvu upisala se na Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ), a Žarka odvela u dom za kominternsku djecu, jer nije mogla ili nije željela da stanuje s njom i njezinim novim partnerom.

Kada se Walter 1935. godine pojavio u Moskvi, nije mu znala reći gdje je jedanaestogodišnji dječak, jer ga je izgubila iz vida. Tito je bio tako potresen da se jedne noći pred prijateljem Kopiničem čak rasplakao. To je bio jedan od glavnih razloga zašto se, nakon dvomjesečnih pokušaja da opet žive zajedno, rastao s Pelagijom 19. travnja 1936. godine. “Mislim”, kazala je Zdenka Kidrič, koja je Pelagiju upoznala u Moskvi, “da to nije bila Titova velika ljubav.” No postoji i druga inačica te priče. Prema kazivanju hrvatskoga komunista Ante Cilige, koji se kasnije razišao s Partijom, ali je sredinom 1930-ih godina živio u Sovjetskom Savezu, Pelagija se nakon povratka iz Zagreba priključila skupini Jugoslavena koji su se protivili Staljinovoj tiraniji. Upravo je zbog te djelatnosti navodno kao “trockistkinja” uhićena. Dogodilo se to po noći u hotelu Lux u Brozovoj prisutnosti, koji nije ni prstom maknuo kako bi je zaštitio. Zbog veze s njom Walter je navodno sljedeće tri godine lebdio između života i smrti, jer je GPU i njega sumnjičio zbog trockizma. Pelagija je isključena iz Partije i poslana u desetogodišnje progonstvo u srednju Aziju. No u Moskvi se ubrzo proširila vijest da je u zatvoru umrla. Čini se da je Tito u tu glasinu povjerovao, jer je o svojoj prvoj ženi u tom smislu pričao Louisu Adamiču. U stvarnosti se Polka iz progonstva vratila prije rata, no 1948. godine je zbog spora između Staljina i Tita ponovno osuđena na dodatnih deset godina. I to usprkos tomu što je u međuvremenu osnovala novu obitelj. KGB joj je tada predložio da ode u Jugoslaviju, gdje je trebala raditi kao njegova obavještajka, no Polka je ponudu odbila. Možda i zato što su joj rekli da je Tito ubio sina Žarka pod izgovorom da je staljinist. Godine 1956. politički su je rehabilitirali te joj dopustili da se naseli u gradiću Istri nedaleko od Moskve, gdje je kao učiteljica živjela u nadasve skromnim prilikama. Ondje joj je ušao u trag hrvatski povjesničar Ivan Očak, ispričao joj istinu i pomogao joj da opet uspostavi vezu sa sinom. Umrla je u travnju 1968. godine, prije nego što je Žarku uspjelo organizirati njezino putovanje u Jugoslaviju. Tito, koji se pobrinuo da je dobila skromnu mirovinu za prijeratni revolucionarni rad, na njezin je grob poslao vijenac. Zapravo ju je u određenom smislu prekrižio, nikada je nije spominjao te s njom nije niti tražio kontakt kada se u 1950-im i 1960-im godinama počeo vraćati u Rusiju. Zabranio je čak da se o njoj išta objavljuje. Kardelj je još prije rata upozorio Đilasa neka se ne raspituje o Pelagiji, jer da je to za Tita jako bolno i neugodno. No prema sinu je Tito gajio nježne osjećaje. Žarko se djelomično zbog svoje nemirne prirode, a djelomično zbog sovjetskih pedagoških metoda, pretvorio u pravoga huligana s kojim je Tito imao prilične muke kada ga je konačno pronašao. Nije se baš brinuo za njega, jer je dječak do rata živio po raznim internatima ili kod stranih skrbnika (neko vrijeme čak kod Josipa Kopiniča), no bio je tako loše zbrinut da je 1940. godine Dimitrov za njega odobrio 100 rubalja mjesečnoga dodatka, jer onih 250, koliko je dobivao, nije bilo dostatno za život. Za vrijeme rata Tito ga je u svakom slučaju više puta spominjao; ponosio se njime kada je saznao da je u obrani Moskve kao sedamnaestogodišnji dobrovoljac izgubio ruku te bio proglašen herojem Sovjetskog Saveza. Ta vijest nije bila točna, jer je Žarko zapravo dobio samo orden domovinskog rata, no to nije umanjilo Titovu naklonost prema sinu. Žarko se potkraj rata vratio u Jugoslaviju, gdje je ocu stvarao brige odajući se piću i razvratu. U veljači 1946. godine, prilikom nastupa Ansambla narodnih plesova Igora Moisejeva u Beogradu, izveo je, da se izrazimo riječima Gustava Vlahova, Titova tajnika, kojeg je potonji zamolio neka pripazi na njega, “nevjerojatne i neshvatljive” stvari. Došlo je do tako ozbiljnog incidenta između Žarka i jednoga ruskog časnika koji su se posvadili zbog jedne balerine, da je Tito, kada ga je Vlahov sutradan obavijestio o tome što se zbilo, kazao: “Niste dobro učinili, trebali ste pucati!” Na Žarka, naime. Žarko je završio u kućnom pritvoru, no to ga nije opametilo. Između ostalog, ubrzo se nakon spomenutoga događaja u centru Beograda “slučajno” tako teško ozlijedio da je zbog složenosti operacije sam Staljin poslao u pomoć svojega kirurga. Ovaj je, naravno, stigao prekasno, naime zahvat je trebalo izvesti što prije, jer bi mladić inače podlegao ozljedama. No to još nije bio kraj Žarkovih ispada. Još je 1966. godine umalo ubio Lazara Koliševskog kada je sa ženom i kćerkom šetao u blizini njegova stana na Brijunima. Sa svojega je prozora gađao svrake. Kada se Koliševski sav uzbuđen žalio Titu, on je rezignirano odgovorio da ga vijest ne iznenađuje. “Eto dogodilo se, što je – tu je … Žarko je, znaš ga, takav …”U Moskvi je Tito neko vrijeme bio sa srpskom komunistkinjom Canom Babović, s kojom se brzo razišao, iako je s njom do kraja života ostao u prijateljskim odnosima. Kada je za vrijeme rata Cana na sprovodu palih partizana plakala te ju je Đilas zbog toga prijavio jer da se ne ponaša kao što bi se morala ponašati ugledna partijska ličnost, Tito ju je branio. “Znaš, Đilas, što se kadrova tiče, ja ti ne vjerujem. Vidi, što si, na primjer, napisao za Canu. /…/ Ti si njezinu najplemenitiju karakteristiku htio prikazati kao nešto ružno. I meni je teško kada borci ginu, a zašto da ne bude teško Cani?”

Elza Johanna König – Lucija Bauer

Dana 13. listopada 1936. godine Walter se oženio 22-godišnjom Njemicom Elzom Johannom König, koja je pod pseudonimom Lucija Bauer također živjela u hotelu Lux i radila u Kominterni kao montažerka radijskih aparata. Kako je Walter već tri dana nakon vjenčanja napustio Moskvu, kamo se vratio tek u proljeće 1938. godine, njihova je veza bila kratkotrajna. Naime, dok je boravio u Jugoslaviji i u Parizu, NKVD je potkraj rujna 1937. godine Luciju Bauer optužio zbog špijunaže u korist Gestapa te ju u prosincu pogubio. Iz četiri pisma koje joj je Broz uputio i koja su se sačuvala može se iščitati da se radilo o odnosu koji nije bio bez obostranoga emocionalnog i seksualnog naboja. Kao što znamo iz kazivanja Zdenke Kidrič, “Njemica” je jako patila što joj Josip nije dovoljno često pisao te je u provali ljubomore iglom probola njegove oči na fotografiji. Kada je Walter saznao za tragičnu sudbinu svoje mlade i nesretne žene, naravno da nije oklijevao osuditi je, to više što je i ona njega prilikom saslušavanja u Ljubljanki teško teretila. Kako bi objasnio zašto se uopće povezao s njom, spomenuo je sina Žarka, kojemu je Lucija trebala postati maćeha, iako je Žarko kasnije ispričao da ju nikada nije sreo. Walter je za svaki slučaj još samokritički napomenuo: “Mislim da ovdje nisam bio dovoljno budan te da to predstavlja veliku mrlju u mojoj karijeri.” Iz neprilike ga je i ovaj put izvukao Kopinič, koji je upozorio kako se na prvi pogled činilo da je Elza žena u koju možeš imati povjerenje, jer je dugo stanovala zajedno s funkcionarima Kominterne, pa stoga nitko nije sumnjao u izdaju.

Prema prvom sinu Tito je gajio nježne osjećaje. Žarko se zbog svoje nemirne prirode, a i sovjetskih pedagoških metoda, pretvorio u pravoga huligana

Herta Haas i Davorjanka Paunović-Zdenka

Treća Titova životna družica bila je Herta Haas, studentica ekonomije iz Maribora, rođena 1914. godine u Slovenskoj Bistrici. Potjecala je iz obitelji imućnog odvjetnika austrijske nacionalnosti, što su joj slovenski drugovi zamjerili, tvrdeći da je malograđanka. Zapravo je bila nadasve privlačna, elegantna i inteligentna žena kojoj se nije moglo predbaciti da nije predana Partiji. Fotografije iz mladosti prikazuju je kao vedru, nasmijanu djevojku privlačnih očiju, kao u glumice Bette Davis. Kako je govorila više jezika, dok joj je materinski jezik bio njemački, s lakoćom se kretala u međunarodnim okvirima, pa stoga nije slučajno da je za KPJ prije i za vrijeme rata obavljala najzahtjevnije kurirske zadatke. Nakon rata nastanila se u Beogradu, gdje se udala i rodila dvoje djece. Prema Titu je sačuvala suzdržan, ali dostojanstven stav, pri čemu nije nikada zaboravila da je otac njezina prvorođenoga sina Aleksandra Miše. Do prekida između Herte i Tita došlo je još 1941. godine, no definitivno 1943. godine. U Zagrebu se, naime, uoči rata pojavila srpska studentica francuskog Davorjanka Paunović-Zdenka. Tipično hrvatsko ime dao joj je Tito. Za nju je pronašao nježne riječi kakve nije ni za jednu od svojih žena: “Nadimak sam joj dao po studencu koji predstavlja nepresušiv izvor bistre i hladne vode. Obično izvire ispod kakvog kamena i čovjeka usrećuje već pogled na njega. A Zdenka je bila neiscrpan izvor mojih ideja i moje intelektualne, revolucionarne i političke aktivnosti. Bila mi je izvor inspiracija i tjelesnog zadovoljstva. Do kraja svojeg kratkog života za mene je predstavljala jak duhovni poticaj.” Budući da je bila u kontaktu sa sovjetskim tajnim službama, Zdenka je u Zagrebu pohađala radiotelegrafski tečaj kako bi se osposobila za komunikaciju s Moskvom. S Brozom se upoznala u kući Stelle i Josipa Kopiniča-Vazduha. Kada se s članovima Politbiroa preselio u Beograd, bili su već u bliskoj vezi. To su ostali za cijeloga rata, jer je Zdenka s Titom surađivala kao tajnica i kurirka, pri čemu se ne može tvrditi da je bila baš najpogodnija osoba za taj posao. Bila je živčana paničarka i, osim Titu, koji je bio u nju zaljubljen do ušiju, nikomu se nije sviđala, iako je bila lijepa, vitka, tamne puti, neobičnih zelenih očiju. “Imala je takav osmijeh, takve oči, koje nikako ne mogu zaboraviti”, govorio je o njoj Jovo Kapičić, njezin prvi momak. Kada se u svibnju 1941. godine Tito u Beogradu pojavio sa Zdenkom, u Partiji je vladalo strogo čistunstvo, koje su propovijedali Đilas i Ranković. Tito se prilagodio i njihov odnos dugo nije vješao na veliko zvono.

Tek u proljeće 1942. drugovima je postalo jasno da je s njom u vezi, prije svega zbog toga što je Zdenka zahtijevala da joj priznaju njezino mjesto uz Tita, pri čemu nije štedjela s uvredama, zapodijevala je svađe te se ponašala agresivno, pa i bahato. Zato su je svi izbjegavali i uopće nisu mogli razumjeti kako joj je uspjelo smotati čovjeka poput Tita. Marijan Stilinović, sekretar partijske ćelije pri Vrhovnom štabu, jednog se dana odlučio otvoreno kazati Titu što on i drugovi misle o Zdenki. “Znam, Marijane, stidim se”, odgovorio je Tito, “a što kad bez te žene ne mogu izdržati ni minutu!” U proljeće 1942. godine, kada je Zdenka navodno rodila dijete koje su dali u skrbništvo, svima je prekipjelo. U Foči su sazvali sastanak, a na dnevnom redu bila je samo jedna točka: odnos Tita i Davorjanke Paunović. Jedan od Titovih pratilaca tom je prilikom čak zahtijevao njezino isključenje iz Partije zbog neprimjerena ponašanja. No Tito je ostao nepokolebiv: “Ja bez nje ne mogu! Radite što hoćete!” U tome da si je i za vrijeme rata priuštio ljubavnicu, doduše nije bio osamljen primjer jer su ih imali i drugi članovi Vrhovnoga štaba. “Malo-pomalo”, kaže Dedijer, “otkrila mi se istina: u partizanskim postrojbama postojale su stroge kazne za sve prijestupnike na području ljubavi, osim za one koji su te propise donijeli.” Što se tiče Tita, svi u njegovoj okolini ponadali su se da će opet obnoviti vezu s Hertom Haas. Nju su Nijemci 1943. godine zatvorili u ustaški logor te je nakon nekoliko mjeseci pustili na slobodu u sklopu razmjene zatvorenika. Nakon proživljenih patnji, koje su je dovele do toga da je pokušavala počiniti samoubojstvo, u proljeće 1943. godine Herta se u pratnji Milovana Đilasa uputila iz Sarajeva u Vrhovni štab, koji je bio smješten u jednoj šumi. Putem joj Đilas o Zdenki nije rekao ni riječ, a činilo se da ni Herta o njoj ništa ne zna. Bio je kišovit dan. Ušla je u kolibu gdje su bili Tito i njegova “tajnica”. Tito se brijao (brijao se svakodnevno, i u najtežim trenucima). “Što ona tu radi”, pitala je Herta. “A što vi radite?” odgovorila je Zdenka. “Ili ja ili ona”, rekla je Herta. “Ne, ja ću otići”, odgovorio je Tito. Kada se Herta morala suočiti s okrutnom istinom da ju je Tito ostavio, rasplakala se na Đilasovu ramenu, no rastanak je ponosno podnijela. Hrabro je izdržala operaciju Schwarz te se tek u ljeto 1943. godine iz Bosne vratila u Sloveniju. A Zdenka je za vrijeme ofenzive posve izgubila živce, što je u užoj Titovoj pratnji izazivalo česte kritike. “Ponašala se”, sarkastično je kazao Đilas, “kao da je glavni cilj Nijemaca da nju unište.” Kada je prilikom jednoga njezinog živčanog napadaja Tito više u šali nego ozbiljno pitao zapovjednika svoje osobne straže što da učini s njom, ovaj je odgovorio; “Da sam na Vašem mjestu, druže Tito, dao bih ju strijeljati.” Potkraj rata Zdenka je oboljela od tuberkuloze, koja se razvila iz akutne upale pluća, a bolest je vjerojatno dugo tinjala u njoj, što djelomično objašnjava njezine izljeve bijesa, njezine strahove i ponašanje čudakinje. U srpnju 1944. godine poslali su je na liječenje u Sovjetski Savez, ali je liječenje bilo bezuspješno jer nije htjela uzimati propisanu terapiju. Kada je Tito ujesen 1944. godine posjetio Moskvu, Zdenka ga je prisilila da je povede sa sobom, iako opasna bolest nije bila izliječena. Pitanje života i smrti sada je ovisilo isključivo o disciplini pacijentice, koja, kako priča Gustav Vlahov, ni približno nije shvaćala svoju situaciju. Nakon povratka u Beograd rijetko su je viđali. Pojavljivala se s bolnim osmijehom na licu, kaže Đilas, kao da se želi ispričati. Istodobno se pedantno skrbila o Titu i bila na njega upravo patološki ljubomorna. Momi Đuriću, Titovu ađutantu, nikada nije oprostila što je dopustio Herti Haas da posjeti sina Mišu, koji je tada živio u Belom dvoru. Zdenka je umrla 1. svibnja 1946. godine na Golniku kod Kranja, kamo ju je Tito poslao u nadi će je ondje spasiti. Imala je tek 27 godina. Na njezinu želju, pokopali su je u vrtu Beloga dvora kako bi ostala u Titovoj blizini. Njezina ga je smrt jako potresla, pri čemu nije o njoj obavijestio nikog od drugova, a nikog nije pozvao ni na sprovod. Osim njega, nitko nije žalio za njom. U stisci u kojoj se našao, napisao je dugačko pismo Herti Haas te je zamolio da mu se vrati.

Odgovor je bio jezgrovit i negativan: “Dragi moj, Herta Haas pred muškarcem kleči samo jednom!” Razmišljao je i o Cani Babović, s kojom je prije deset godina imao kratku vezu u Moskvi, no tu je pomisao odbacio, jer mu je Ranković kazao da mu se “ne sviđa”. Cana, jedna od junakinja srpske Komunističke partije, zbog toga se navodno strašno naljutila i drugu Marku njegovo protivljenje nije nikada ni oprostila. Godine 1966. dobrano je pridonijela njegovu padu. Pepca Kardelj je kasnije tvrdila da je u to doba Tito njoj i njezinu mužu čak predložio nekakav ménage à trois, što je Kardelj odbio. Zdenka Kidrič je tu priču komentirala ironičnom konstatacijom kako si je Pepca sve to umislila: “Njezin je san bio da postane prva dama Jugoslavije.” No valja priznati da se Tito brzo oporavio od Zdenkina gubitka, jer se zaljubio u Zinku Kunc, svjetski poznatu opernu pjevačicu, koja se potkraj rata iz New Yorka vratila u domovinu. Bila je veličanstvena žena, kraljevskoga ponašanja i blistave ljepote, ali koja se za njega nije zagrijala. Radije se udala za generala Ljubomira Ilića, koji se proslavio još u Španjolskom građanskom ratu te koji je potom surađivao s francuskim Pokretom otpora. Iako nije mario za tračeve ženskoga dijela “drugarskog društva”, koji se zgražao nad uvođenjem novih, pogotovo opernih, pjevačica u krug izabranih, Tito nije ustrajao u udvaranju, jer je bilo jasno da ne može zavoditi ženu jednog od svojih generala. Godine 1946. sreo je jednu od tada najpopularnijih sovjetskih filmskih glumica, Tatjanu Okunevskaju, koju su smatrali ruskom Gretom Garbo. Tito joj je navodno kazao da se ne može odmah vjenčati njome, ali je spreman za nju otvoriti sve jugoslavenske filmske studije, sva kazališta. “Dođite sa mnom.” No ni od toga brašna nije bilo kruha.