U jesen 1918. godine Europa se našla na pragu posve novoga razdoblja svoje povijesti. Rezultat Prvoga svjetskog rata postajao je sve predvidljiviji. U srazu između Centralnih sila – čije su odluke iz 1914. pokrenule ratnu lavinu – i Antante, upravo su se oni prvi pokazali slabijom stranom i to ne toliko u smislu učinkovitosti vojne mašinerije već u smislu snage tih država i društava koji nisu više bili u stanju podnijeti ratni napor. O rezultatu rata nije odlučila neka konačna pobjeda na bojišnici već gospodarska nadmoć Velike Britanije i Francuske s njihovim golemim kolonijalnim carstvima, potpomognuta ulaskom Sjedinjenih Američkih Država u rat na njihovoj strani. Njemačka je potonula u unutarnjoj nestabilnosti izazvanoj društvenim napetostima, a Austro-Ugarska se raspadala rastrgnuta nacionalnim aspiracijama naroda koji su živjeli unutar nje.

Poljacima je jesen 1918. donijela situaciju koju nitko nije mogao predvidjeti prije izbijanja Velikog rata: sva tri djelitelja Poljske završila su rat kao poražena strana. Uzdrmana revolucijama, u nemogućnosti da se vojno suprotstavi Njemačkoj, Rusija se iz rata povukla potpisujući mir u Brest-Litovsku još u ožujku 1918, čime je de facto priznala svoj poraz i prepustila Njemačkoj sve njezine teritorijalne dobitke. Samo nešto više od pola godine kasnije ta ista Njemačka kapitulirala je na zapadnom bojištu 11. studenog, a nekoliko dana ranije ugovor o primirju potpisala je Austro-Ugarska, čije su vlasti već ranije bile prisiljene priznati pravo samoodređenja naroda koji su u njoj živjeli. U tom času zapravo ona više nije postojala, diljem njezina teritorija njezini narodi donosili su odluke o svojoj budućnosti…

Pročitajte više u novom broju Nacionala…