Kad je britanska tinejdžerica Diane Perry otputovala u Indiju u namjeri da ojača svoju budističku vjeru, nije ni slutila da će 12 godina provesti u špilji na Himalaji i postati druga zapadnjakinja zaređena za tibetsku redovnicu. Ime joj je sada Tenzin Palmo, a Nacional donosi ulomak iz njezine biografije ‘Špilja u snijegu’, autorice Vicki Mackenzie

Kad je donijela odluku i razriješila svoju unutarnju dilemu, Tenzin Palmo se vratila u Dalhousie, spremna predati se svim srcem pozivu redovnice i slijediti put prema savršenstvu. To je bilo jedino što je cijeli svoj život doista željela: predana, izvanredno usredotočena i potaknuta najvišim idealima. Naizgled, trebao je to biti početak jednoga veličanstvenog životnog poziva, no ispostavilo se da je upravo ušla u najjadnije razdoblje svoga života, koje je trajalo šest godina.

Zahvaljujući hiru sudbine (ili djelovanju karme) Tenzin Palmo postala je “jedina redovnica” Khamtrul Rinpochea. Posve slučajno ušla je kroz veličanstvene dveri tibetskog redovništva koje su stoljećima bile zatvorene suprotnom spolu i našla se u bizarnoj situaciji kao jedina žena među stotinu redovnika.

ONO ŠTO SU PIRAMIDE BILE za Egipat to su samostani za Tibet. Na svom vrhuncu bili su ogromne institucije, prostirući se poput gradova po planinskim obroncima, brujeći nagomilanom vitalnošću tisuća redovnika zaokupljenih potragom za duhovnom izvrsnošću. Ustobočeni na istome mjestu od početka prvoga tisućljeća, postupno su stjecali ugled podižući neke od najboljih mistika i učenjakasvetaca koje je svijet ikad vidio. Te akademije prosvjetljenja pročule su se po strogoj disciplini i zavidnom nastavnom programu. Tijekom dvadeset i pet godina (vrijeme potrebno za stjecanje stupnja geshea, profesora filozofije), počevši od dječačke dobi, redovnici temeljito proučavaju dubokoumne teme poput logike i rasuđivanja, prepoznavanja različitih vrsta svijesti, metoda za postizanje usmjerene koncentracije i “udubljenosti bez oblika”. Razmatraju različite poglede na prazninu, vječnu filozofiju da je sve u svijetu bez vlastita bitka i stoga prazno. Kad se dovoljno razviju, inicira ih se u ezoterični svijet tantre, tajne staze koja se smatra najbržim i stoga najopasnijim putem od svih. A kroz sve to uče o bodhicitti, nesebičnom srcu bez kojega sve ostalo nije istinski izvedivo. Ukratko, tibetski samostani bili su veličanstveni – ponos jedne nacije i isključivo muška domena.

U taj posvemašnji patrijarhat stupila je Tenzin Palmo. Da nije bila zapadnjakinja, da nije bila priznata kao dio pratnje Khamtrul Rinpochea i da Tibetanci nisu bili u rasulu, to se nikada ne bi dogodilo. Ipak, položaj u kojem se zatekla nije bio nimalo ugodan. Bilo zbog toga što nisu znali što da rade s njom, ili zato što su od djetinjstva bili podučavani da na žene gledaju s oprezom (pogotovo na mlade i privlačne žene), inače prijazni i nježni redovnici držali su Tenzin Palmo na odstojanju. To je djelovalo poražavajuće na mladu ženu koja se upravo odrekla svoga momka i koja je žudjela za fizičkom prisnošću.

“BILO JE UŽASNO. Voljela sam ljude, ali nisam im se mogla približiti i dotaknuti ih. Zbog toga sam osjećala duboku bol,” objasnila je. Kao da nas dijeli staklena pregrada – mogu vidjeti kroz nju, ali se ne mogu približiti. Ta otuđenost bila je jako bolna, pogotovo u tim godinama. A to je trajalo dugo, predugo. Jedina osoba koja bi mi se približila bio je Khamtrul Rinpoche, koji bi me povremeno zagrlio svojim velikim medvjeđim zagrljajem. Plakala sam svake noći, bila sam tako nesretna,” prisjeća se.

• ‘Da nije bila zapadnjakinja, da nije bila priznata kao dio pratnje Khamtrul Rinpochea i da Tibetanci nisu bili u rasulu, ne bi se dogodilo da Tenzin Palmo stupi u taj patrijarhat’

Tim osjećajima usamljenosti i odbačenosti dodatno je pridonosila i činjenica što joj, kao ženi, nije bilo dopušteno živjeti s ostatkom zajednice i sudjelovati u njihovim svakodnevnim aktivnostima. Stoga je danju radila kao tajnica Khamtrul Rinpochea, a navečer bi se vraćala u grad gdje je stanovala sama. Unajmila je sobicu na tavanu jedne trošne kuće, toliko malu da su u nju jedva stali krevet i stol. Kupka joj je bila jedna cijev s hladnom vodom, a kao zahod joj je služila kanta. Ondje je jela sama i spavala sama, ne pripadajući ni zajednici laika ni zajednici redovnika.

“Kasnije su me ljudi pitali nisam li bila usamljena u svojoj špilji. Nikad nisam imala taj osjećaj. Samostan je bio mjesto gdje sam bila uistinu usamljena.”

Zvuči ironično, ali je istinito; njezina emocionalna tjeskoba i žudnja za bliskošću konačno su joj počele ići na ruku: “Jedne večeri postala sam svjesna koliko patnje mi nanose sve te žudnje i vezanost. I kad sam to tako jasno sagledala, kao da je golemi teret pao s mojih leđa. Od tog trenutka više nisam žudjela za prisnošću.”

Činilo se da je Tenzin Palmo naučila lekciju o nevezanosti, jednome od osnovnih budističkih načela koje se smatra nužnim za bilo kakav napredak na duhovnom putu. Jer, kako bi itko mogao osjećati samilost prema svim živim bićima ako ih u svom srcu dijeli na “prijatelje”, “neprijatelje” i “strance”, rekao je Buddha. Iako nevezanost zvuči kao jednostavan ideal, teško ju je postići jer zapravo malo tko želi živjeti s tolikom staloženošću. Kasnije je Tenzin Palmo britko primijetila: “Ljudi me stalno pitaju kako se odreći bijesa, ali nitko me još nije pitao kako se odreći žudnje.”

NO PRIJE NEGO ŠTO SE to otkrovenje dogodilo, stanje u Dalhousieju postalo je još gore. Od svih oblika diskriminacije s kojima se Tenzin Palmo suočila, najteže joj je palo uskraćivanje ezoteričnih učenja i svetih obreda – same srži tibetskog budizma – koji vode pravo do prosvjetljenja. To je bilo ono što je htjela pronaći postavši redovnica. Put do savršenstva bio joj je nadomak ruke, a opet je ostao tako daleko. Razlog je ponovno bio njezin spol. Rekli su joj da ženama nikada nije bio dopušten pristup tim svetim istinama. I tako je, dok su se ceremonije i obredni plesovi odvijali u hramu, ona doslovce sjedila vani i gledala ih kroz prozor. A kad je zatražila da je podučavaju svetim spisima, odbili su je. Umjesto toga, poslali su je Choegyal Rinpocheu, jednom od najbliskijih učenika njezina gurua, koji joj je kazivao krasne, jednostavne budističke priče. Smatrali su da bi tako jedna žena, pogotovo zapadnjakinja, trebala započeti.

Bila je silno razočarana. “Kao da je preda mnom golema gozba, a dobivam tek poneku mrvicu. To me izluđivalo. Nisam mogla dobiti ništa duboko,” kaže. “Da sam bila muško, sve bi bilo sasvim drukčije. Mogla bih ravnopravno sudjelovati u svemu. Muškarci su vladali situacijom. Kao da sam ušla u veliki muški klub. Redovnici su bili jako ljubazni prema meni, ali iza toga se osjećalo neprihvaćanje. Imati ženu u blizini za njih je bio uznemirujući izazov!”

Tenzin Palmo udarila je glavom o duhovni stakleni strop – isti onaj na kojem su se razbile sve budističke redovnice s duhovnim težnjama. Stoljećima su trpjele tu nepravdu. Dok su se muški redovnici dičili svojim redovničkim sveučilištima, zaokupljeni dubokim učenjima i sjajnim dijalektičkim debatama, tibetske redovnice otpravljali su u male samostane. Tamo su, nepismene, bile osuđene na izvođenje jednostavnih obreda, izgovaranje molitvi za mjesnu zajednicu ili, još gore, na rad u samostanskim kuhinjama, služeći redovnike. Zato nije bilo ženskih dalaj lama, majstorica loza. Budući da su žene bile isključene iz službenih institucija, uskraćeno im je obrazovanje i položaj pa nisu mogle ni ozbiljno sudjelovati u duhovnosti.

• ‘Inače prijazni i nježni redovnici držali su Tenzin Palmo na odstojanju. To je djelovalo poražavajuće na mladu ženu koja se upravo odrekla momka i žudjela za fizičkom prisnošću’

Njihove sestre u južnim školama budizma prolazile su još gore. Redovnice u Tajlandu morale su se pri slučajnom susretu s redovnikom povlačiti unatrag na koljenima i niti jedan dio njihova tijela nije smio ni slučajno dotaknuti njegovu prostirku za molitvu. One s većim grudima morale su ih sapeti kako bi prikrile svoju ženstvenost!

Korijeni tog problema sežu daleko u prošlost do Buddhina vremena, pa čak i ranije, kad se na žene gledalo kao na pokretnu imovinu bez ikakvih prava. U takvom okruženju Buddha je navodno odbijao žene koje su se htjele priključiti njegovom novoosnovanom redu. Govori se kako je vjerojatno smatrao da bi prosjački život bio pretežak i preopasan za “slabiji” spol. Bilo je i zlobnijih prigovora. Smatralo se da su žene niža bića koja jednostavno ne mogu postići prosvjetljenje. Njihova tijela su ih u tome sprječavala. Bile su okaljane. Śariputra, jedan od Buddhinih glavnih učenika, sažeo je stavove svoga vremena kad je čuo za osmogodišnju djevojčicu koja je dosegla probuđenje i izjavio: “To je teško povjerovati, jer žensko je tijelo prljavo i ne može utjeloviti Zakon.”

TAKAV STAV BIO JE DOBAR TEMELJ za predrasude i diskriminaciju prema ženama. U Tibetu, gdje je riječ za ženu “ona nižeg rođenja”, zapisano je da je “na osnovi svoga tijela” žena manje vrijedna nego muškarac. U skladu s tim, prilikom svake religijske ceremonije redovnice moraju sjediti iza redovnika, a čaj s maslom prije će se poslužiti tek nedavno zaređenom redovniku, negoli najstarijoj redovnici. Uza sve to, žene primaju niže zaređenje od redovnika i time se u društvu smatraju duhovnim građanima drugog reda.

Kao što je Tenzin Palmo upravo osjetila na svojoj koži, učinak svega toga na žene bio je porazan. Njihovo samopouzdanje i vjera u vlastite sposobnosti napredovanja na duhovnom putu svedeni su gotovo na nulu. “Tibetanke najviše mole za ponovno rođenje u muškom tijelu. Na njih se sa svih strana gleda svisoka. To je tako nepravedno,” dodaje Tenzin Palmo. “Jednom sam posjetila samostan u kojemu su se redovnice upravo vratile s predavanja jednoga visokog lame. Rekao im je da su žene nečiste i da imaju manje vrijedna tijela. Bile su tako potištene. Mislile su o sebi sve najgore. Kako graditi istinsku duhovnu praksu kad vam sa svih strana govore da ste bezvrijedne?”

“Jednom sam pitala jednoga lamu na visokom položaju smatra li da žene mogu postati poput Buddhe, a on je odgovorio da mogu doći do posljednjeg koraka, ali da bi onda trebale prijeći u muško tijelo. A ja sam rekla: ‘Zašto je penis tako neophodan za postizanje prosvjetljenja?’ Što je to toliko nevjerojatno u muškom tijelu?” pitala je, izravna kao i uvijek. “Zatim sam pitala ima li ženski oblik ikakvih prednosti. Rekao je da će razmisliti o tome. Idućeg dana došao je i rekao: ‘Razmišljao sam o tom pitanju i odgovor je: ne, nema nikakvih prednosti.’ Pomislila sam: jedna od prednosti je da nemamo muški ego.”

• ‘Ljudi me stalno pitaju kako se odreći bijesa, ali nitko me još nije pitao kako se odreći žudnje’, primijetila je Tenzin Palmo. Nevezanost se smatra jednim od osnovnih budističkih načela za napredak

GONJENA VLASTITIM nezadovoljstvom i golemom nepravdom, Tenzin Palmo počela je istraživati uzroke tog preziranja ženskoga tijela. Ono što je otkrila rasvijetlilo je dosta toga. “Buddha nikada nije tvrdio da žene ne mogu doseći prosvjetljenje,” kaže. “U ranim sutrama Buddha govori o trideset i dvije točke tijela na koje treba duboko meditirati. Meditant treba vizualizirati kožu kako se guli s tijela i promotriti što se ispod nje zapravo nalazi – iznutrice, krv, gnoj, otpadne tvari. Buddha je time htio postići dvije stvari: odvojiti nas od opsjednutosti vlastitim tijelom i umanjiti privlačnost tuđih tijela. Poanta je u tome da je zanimanje za tuđe tijelo manje, ako na njega gledamo kao na kostur ispunjen crijevima, krvlju i izmetom! No kasnije se spisi mijenjaju. Kad stignete do Nagarjune, koji je pisao u prvom stoljeću i do Šantideve, predmet kontemplacije postaje isključivo žensko tijelo! Meditant sad mora gledati na žensko tijelo kao nečisto.

“Buddha je bio potpuno prosvijetljen i vidio je stvari onakvima kakve doista jesu. No drugi su iskoristili Buddhino učenje za svoje vlastite svrhe. Zato, umjesto pukog razmatranja identifikacije s tijelom i svijesti o opsjednutosti tijelom, Buddhino učenje iskorišteno je u svrhu gajenja odbojnosti prema ženama. Ako imate redovničku organizaciju, korisno je gledati na žene kao na ‘neprijatelje’,” dodaje zajedljivo.

Ideja da su žene “opasne” i da odvlače muškarce od svetosti i spasenja svojom zavodljivošću i neobuzdanom seksualnošću, stara je kao i sama priča o Evi. Tenzin Palmo nije na to pristajala: “Zbilja! Nije žena ta koja stvara problem, stvar je u muškim mentalnim slikama. Da muškarac nema u sebi žudnju i strast, žena ga ničim ne bi mogla ugroziti,” kaže. “Jednom me jedan lama optužio da sam zavodljiva i da mu stvaram poteškoće. Bila sam užasnuta. ‘Ja te ničim ne izazivam, kriv je tvoj um,’ pobunila sam se. Nasmijao se i priznao da sam u pravu.”

“To je problem muškaraca, ali oni svu krivnju svaljuju na ženu!” nastavlja. “Žene su navodno požudne i zavodljive, ali kad malo bolje pogledate, to je apsurdno. Tko drži hareme? Drže li žene dvore pune muškaraca koji su im pri ruci da zadovolje svoje seksualne potrebe? Strahuju li muškarci da će ih neka žena zaskočiti noću dok hodaju cestom i silovati? Pogledajte muškarce u zatvorima i u vojsci, kako se ponašaju jedni prema drugima! A koliko ima muških prostitutki? Čak i ono malo muških prostitutki uglavnom služi kako bi zadovoljilo druge muškarce,” rekla je sa žarom. “To je sve nevjerojatno projiciranje. Muškarci imaju taj veliki problem, ali svu krivnju svaljuju na žene, jer one imaju tijela koja su im seksualno privlačna. Žene čak ni ne moraju nositi zavodljivu odjeću da bi se muškarci zagrijali. Kad sam bila mlada i u fazi vezivanja kose, širokih vesti i nenašminkana lica, imala sam jednako mnogo momaka i obožavatelja kao i kad bih se dotjerala.”

POVRH SVEGA TOGA, bio je tu i njezin težak odnos s Choegyal Rinpocheom, redovnikom koji ju je podučavao budizmu. On je bio osebujan čovjek. Nekoliko godina mlađi od Tenzin Palmo, bio je blizak sa svim Khamtrul Rinpocheima (a time i s Tenzin Palmo). Choegyal Rinpoche ne samo da je bio priznati majstor loze, također u svojoj osmoj inkarnaciji, nego i poznati umjetnik. Kad mu je bilo trinaest godina, proživio je prilično traumatičan bijeg iz Tibeta u kojem ga je zarobio pripadnik tibetske “Crvene garde” i oslobodio ga nakon što ga je, prerušenog, prepoznao. To iskustvo i trauma što ju je proživio kad je bio prisiljen gledati razaranje svoga samostana punog umjetničkih djela, učinilo ga je veoma razdražljivim. Tenzin Palmo je s njim teško izlazila na kraj.

“Naš odnos bio je istodobno prisan i težak. Ustvari, gledala sam na njega kao na taoističkog sveca koji živi u planini i slika mjesec,” kaže. “Njegov temperament je utjecao na mene. Bio je sklon čestim promjenama raspoloženja i neurotičan, tako da nikad nisam znala na čemu sam s njim. Iskreno, bio je to jedan od najtežih odnosa koje sam ikad imala. Osjećala sam da to mora biti nešto karmičke prirode, nešto što se mora razriješiti u ovome životu.” Preklinjala je Khamtrul Rinpochea da je prebaci nekom drugom učitelju, ali on je to odbio. “Ne, Choegyal Rinpoche je tvoj učitelj,” inzistirao je.

• Od svih oblika diskriminacije s kojima se suočila, najteže joj je palo uskraćivanje ezoteričnih učenja i svetih obreda – same srži tibetskog budizma – koji vode pravo do prosvjetljenja. Ženama nije bio dopušten pristup

NJEZINU OTUĐENOST dodatno je otežavala činjenica što nije osobito dobro govorila jezik, a nije ga znala ni čitati, jer su Snellgroveove lekcije u Londonu bile samo osnovne. “Morala sam tražiti u rječniku baš svaku riječ na stranici. To je trajalo cijelu vječnost. A nitko nije govorio engleski. Choegyal i ja sporazumijevali smo se na “tibetoengleskom”. To je bilo ono pravo u vezi s Khamtrul Rinpocheom. On nije bio moderni lama koji je težio privući hrpu zapadnih sljedbenika. Ako ste htjeli biti njegov učenik, morali ste naučiti tibetski i raditi stvari na njegov način.”

S vremenom je svladala jezik i uspijevala voditi duge razgovore na tibetskom te tečno čitati tekstove koji su joj bili draži od prijevoda, jer bi se, po njezinu mišljenju, u prijevodu izgubila sva poezija i uzvišeno nadahnuće sadržano u izvorniku. No, za sada je usvajanje značenja skrivenoga u tom nepoznatom pismu bilo pretežak posao.

Tenzin Palmo dugo je podnosila sve to – diskriminaciju, predrasude, poniženja. Nije bilo nikoga tko bi je savjetovao kako se postaviti. Nikad nije čula za pokret za ženska prava, nije vidjela nijedno spaljivanje grudnjaka, nikad nije pročitala revolucionarne riječi Germaine Greer u Ženskom eunuhu: “Žene nemaju pravu predodžbu o tome koliko ih muškarci mrze.” Napustila je Englesku puno prije nego što se sve to dogodilo. Preciznije, nije bilo nijedne žene gurua kojoj bi se mogla obratiti za pomoć.

“Tek sam s vremenom počela razmišljati: čekaj malo, ne, to nije u redu, i to me rastužilo,” kaže. Sve to doseglo je vrhunac u jednom vrlo bitnom trenutku. Bilo je to kad je Tenzin Palmo izrekla zavjet koji će nadahnuti stotine žena diljem svijeta – zavjet da će doseći prosvjetljenje kao žena.

“Bilo je to u trenutku čistog razočaranja nakon što sam ponovno bila odbijena zbog svoga spola. Zaklela sam se svim srcem: nastavit ću se rađati u ženskom tijelu i dosegnut ću prosvjetljenje!” rekla je puna gorčine. “Bila sam tako ljuta zbog sveg tog muškog šovinizma koji me okruživao. Pomislila sam: ‘Zaboravi! Ne želim se roditi u muškom tijelu pod ovim okolnostima.’ I tako sam došla na ovu snažnu molitvu; čak i ako ne mognem postići mnogo u ovom životu, neka ovaj tok svijesti ubuduće nastavi uzimati prijelazni oblik žene, a ne muškarca.”

NIJE BILA OSOBITO ratoborna oko toga. Jednostavno je bila riječ o tome da se ravnoteža moći u duhovnim pitanjima trebala popraviti. “Naravno da su muški i ženski spol relativni, ali mi trenutačno živimo na relativnoj razini postojanja i poanta je u tome da postoji tako malo duhovnih učiteljica. Stoga je sada korisnije biti žena,” rekla je jednostavno.

Ta tama bila je povremeno prošarana slabim zrakama svjetlosti. Nakon što je Tenzin Palmo provela otprilike godinu dana u Dalhousieju, nesalomljiva Lee doputovala je u posjet svojoj kćeri. “Voljela bih učiniti nešto sa svojim životom,” pisala joj je. “U tom slučaju, zašto ne prodaš kuću i dođeš upoznati lame?” odgovorila joj je Tenzin Palmo. Lee je učinila upravo to i ubrzo stigla u Dalhousie s kazetama Boba Dylana, kako bi upoznala Tenzin Palmo s novim trendovima u zapadnoj kulturi. U Indiji joj se svidjelo sve: način života, Tibetanci, budistička doktrina, pa je odlučila potražiti utočište kod Khamtrul Rinpochea i time službeno postala budistica, poput svoje kćeri. Ujutro, na dan obredne svečanosti, dok je još ležala u krevetu, imala je viziju Tare, ženskoga buddhe suosjećanja, kako joj se blaženo smiješi i pruža joj cvijet.

“Bilo joj je prekrasno i htjela je ostati živjeti u Indiji,” rekla je Tenzin Palmo “ali nije mogla podnijeti hranu, klimu i skromne životne uvjete pa je nakon deset mjeseci otputovala natrag u Englesku.”

Život se nastavio. Bili su tu subotnji večernji izlasci do bengalske trgovine slatkišima gdje je jela okrugle gulab jamune u sirupu, kao i povremeni piknici koji bi u tibetskom stilu trajali danima.