Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Pismo mlađem sebi’ u kojoj je Jane Graham prikupila svjedočanstva mnogih svjetski poznatih osoba koje su iskreno progovorile o svojim tinejdžerskim danima i trenucima koje su im preoblikovale kasniji život.

Sir Roger Moore, glumac

Sa šesnaest godina već sam šest mjeseci radio za kompaniju koja je radila animirane edukativne filmove za vojsku i zračne postrojbe. Moj je posao bio precrtavanje ilustracija na svjetlećoj podlozi. Volio sam ga, ali zbog jednog nesporazuma oko preuzimanja filma iz laboratorija, moje usluge više nisu bile potrebne. Onda sam bio nezaposlen pa sam često odlazio na bazen. Rat je još trajao dok sam bio tinejdžer, što je bilo apsolutno grozno. Sjećam se da sam jednog dana došao kući, a mama je upravo bila saznala da joj je brat, jedan on njezinih najdražih ljudi na svijetu, ubijen u Italiji.

Bio je običan vojnik kojeg je raznijela mina na koju je naišao njegov vod. No osim toga, bio sam jako sretan i bezbrižan tinejdžer — nisam imao nikakvih odgovornosti. Imao sam divan odnos s roditeljima. Bio sam jedino dijete i užasno razmažen. Ništa nisam morao dijeliti — u šali sam znao govoriti da su imali samo jedno dijete jer su već s prvim postigli savršenstvo pa nisu morali dalje pokušavati. Istini za volju, bio sam krupna beba koja se puno ritala jer su nakon mog rođenja majci savjetovali da više ne zatrudni. Nikad nisam razmišljao o glumi, ali uvijek sam uživao glumatajući okolo. U razredu su me često pozivali da naglas čitam poeziju i priče. Otac mi je bio u policiji, a njegov posao je bio da crta mjesta nesreće za dokaze na sudu. Uglavnom je radio od kuće, a kad bi bilo sunčano, vodio bi me na plivanje umjesto da radi.

Da me itko ikad pitao što želim raditi, bio bih rekao da želim biti policajac kao moj otac. Da mogu porazgovarati sa šesnaestogodišnjim Rogerom, rekao bih mu: “Pripremi se na to da trpiš kritike. Pripremi se da budeš dio industrije u kojoj je velika većina bez posla. Štedi novac. Nastavi se smiješiti. Budi pristojan. I uživaj.” Tinejdžerski ja iznenadio bi se što sam uspio, naravno da je sanjao o tome, ali ne bi se brinuo da se to i nije dogodilo. Sjećam se vremena kad sam imao novca ili za pet cigareta ili za autobusnu kartu. Trebao sam odlučiti hoću li hodati sve do Londona ili sjediti u autobusu i žaliti za cigaretom. Stoga kad je konačno kucnuo čas da si mogu priuštiti oboje, sjedio bih na gornjem katu i ispuhivao dim cigarete dramatično čitajući neki tekst tako da svi vide da sam glumac.

Osvrćući se unatrag, imao sam puno sreće. Sjećam se kad sam bio u New Yorku — otišao sam tamo bez papira — i u manje od tjedan dana dobio posao u televizijskoj drami uživo. A onda me pozvao Hollywood i morao sam odlučiti s kojim američkim filmskim studijem potpisati ugovor. Bio sam pomalo smiješan — imao sam samo dvadeset šest godina. Nisam bio ni Albert Finney ni Tom Courtenay — nisam posjedovao njihov urođeni talent pa sam se oko glume morao svojski potruditi. Život mi je bio u redu, ali takvi ljudi na kraju dobivaju krasne uloge. Ja sam ga proveo glumeći junake jer sam tako izgledao — praktički sve što su mi ikad ponudili nije zahtijevalo puno više od toga da lik izgleda kao ja. Volio bih da sam mogao glumiti pravog negativca.

‘Nikad nisam sjeo i pogledao cijeli film o Jamesu Bondu, a bilo ih je sedam. Moja prekrasna žena, koja je Šveđanka, nije pogledala puno filmova prije nego što me je upoznala’, pisao je Roger Moore

Starenje mi nikad nije smetalo. Moja me žena i djeca vole, tako da je to u redu. Brojim preostale vlasi na glavi i kažem si: “O, još su tu.” Postajem poput onog tipa u priči Michaela Cainea o čovjeku s tri dlake koji ide kod brijača, a kad ga brijač pita na kojoj strani nosi razdjeljak, on kaže na lijevoj. Ali onda jedna dlaka ispadne, a brijač će: “Što ću sad?” na što čovjek reče: “Razdijelite po sredini.” A onda još jedna dlaka ispadne i kad brijač upita što da radi, čovjek reče: “Samo malo razbarušite.”

Ne volim gledati svoje stare filmove. Imam veliki ego i ne volim kad me se podsjeća da nisam dobar koliko mislim da jesam. A dođe mi i da opsujem svaki put kad vidim sebe kako u filmu radim nešto što više ne mogu izvesti, primjerice, trčim uza stepenice.

Nikad nisam sjeo i pogledao cijeli film o Jamesu Bondu. Moja prekrasna žena, koja je Šveđanka, nije pogledala puno filmova prije nego što me je upoznala. Pogledala je jedan film o Jamesu Bondu zato što ju je žena američkog veleposlanika u Kopenhagenu pozvala na privatnu projekciju, ali gledali su Dr. No. Tako da je Seana Conneryja poznavala kao Jamesa Bonda, a ne mene. Njezin omiljeni Bondov film sa mnom? Nikad mi nije rekla. Eno je preko puta, pitat ću je… Kaže, onaj s karateom — možda misli na Čovjek sa zlatnim pištoljem. Da, stvarno sam uživao radeći na njemu. Dvije su dame, Maud Adams i Britt Ekland, bile jako drage.

Mislim da ima dana kad vam se sreća osmjehne i stvari se počnu događati — morate prepoznati te trenutke kad se pojave i iskoristiti ih. I ja se znam zavući u svoju ljušturu i mrzim prepiranje — kad izgubite strpljenje, izgubili ste i u prepirci. Ljudima uvijek govorim: “Slušajte druge, procjenjujte situaciju, primajte dobre savjete i odbacujte one za koje mislite da vam neće donijeti ništa dobro.” Slijedim li vlastiti savjet? Pa, baš i ne, ali guram dalje. Kako ono ide pjesma? “Keep right on till the end of the road”.

Roger Moore ( 1927.-2017.) bio je engleski filmski glumac, najpoznatiji po ulozi Jamesa Bonda, kojeg je glumio u sedam filmova | Foto: United Artists/Zuma Press/Profimedia

Jamie Oliver, kuhar

Kad sam imao šesnaest godina, jedva sam čekao da dođem u London i nađem prvi posao. Bilo mi je teško u srednjoj školi i nisam bio naročito uspješan. Disleksičar sam — ne znam gdje sam točno na spektru, ali škola se nije time puno zamarala jer ja nisam bio najgori slučaj. Uvijek sam se mučio s pisanjem i nikad se nisam mogao dovoljno dugo koncentrirati da pročitam neku knjigu — slova su mi se stalno miješala. Nikad nisam imao problema s maštom, ali kad pišem svoje kuharice, diktiram ih u diktafon, a urednik zapisuje ono što sam rekao.

Mislim da je dobro djeci govoriti da ne moraju biti dobri u svemu. Većina se šesnestogodišnjaka malo čega boji, a ni ja se definitivno nisam bojao, no brinulo me da nikad neću ni s kim spavati — ljubavni mi je život bio kao prokleta pustinja. Ništa se nije događalo, a ostali su već dogurali daleko, doslovno. Nisam bio osobito samopouzdan, glas bi mi drhtao kad god sam razgovarao s curama. Šesnaestogodišnjem sebi rado bih rekao da će jednog dana završiti s modelom — ne bi mi vjerovao. Doduše, tada sam već bio upoznao Jools. Upisala je završne razrede moje srednje škole, ali kad god bih otišao razgovarati s njom, zvučao sam kao Scooby Doo. Pa sam je jednostavno izbjegavao jer sam svaki put zvučao kao potpuni idiot. Ali godinu i pol dana poslije, ne znam zašto, promijenila je mišljenje i zaključila da joj se sviđam. Čim sam to doznao, navalio sam na nju poput osipa — nisam htio propustiti priliku. Doduše, kad sam je pozvao na spoj, i dalje sam zvučao kao Scooby Doo. Nije me razumjela, ali se nasmijala i rekla: “Pristajem, što god da si rekao.”

Kad bih sada sreo šesnaestogodišnjeg Jamieja — paa, ne bi se puno razlikovao od Jamieja koji se pojavio na TV-u kad je imao dvadeset jednu godinu, u Golom kuharu. Nema sumnje da bi ta osoba imala hrpu iritantnih kvaliteta koje ne bi bile u skladu s trideset osmogodišnjim tipom poput mene. Bio sam nevjerojatno entuzijastičan i vjerovao da mogu sve. Zanimala me glazba, vozio sam se na svom skuteru i svakih pet sekundi govorio “pukka”. Bilo je to iritantno, ali to sam bio pravi ja. Petnaest godina, četvero djece i puno odgovornosti poslije, mnogo sam smireniji. Volio bih sjesti sa sobom kao tinejdžerom, popiti pivo i reći mu da se drži svojih stavova i vjeruje svom instinktu. Strašno bi ga šokiralo kad bih mu rekao kako će se stvari dalje razvijati — da će raditi s vladama diljem svijeta, baviti se različitim poslovima u koje se upleo — to bi ga živog isprepadalo. Kad sam bio mlad, samo sam želio kuhati, voditi lijepi mali pub negdje na selu s finim vinskim podrumom i dobrim lokalnim pivom — to je bilo sve o čemu sam sanjao.

‘Ljubavni mi je život bio kao pustinja. Nisam bio samopouzdan, glas bi mi drhtao kad god sam razgovarao s curama’, opisao je tinejdžerske dane Jamie Oliver

A onda su napravili TV dokumentarac u restoranu u kojem sam radio, The River Café, i kad se pojavio na TV-u, ja sam se stalno pojavljivao na njemu i izgledalo je zbilja kul. Nakon toga su počeli pozivi. Mlađeg sebe bih upozorio da treba vremena da se prilagodiš tome da si stalno u oku javnosti i da će uvijek biti ljudi kojima se nećeš sviđati. Rekao bih mu: “Nemoj se pretvoriti u kretena.” Mislim da sam to i izbjegao. Čak i na početku karijere, oko sebe sam imao ljude koji su me voljeli i poštovali. Mislim da se s njima nikad nisam ponašao kao diva, iako možda nisam prava osoba da o tome priča — uvijek smo se dobro slagali i smijali. Ipak, mlađeg sebe bih upozorio da je šoubiznis okej, ali da su druge stvari bitne — kad smo preko Fifteena pomagali djeci kojoj je bilo teško u životu da lakše pronađu posao ili sve one kampanje koje smo radili — to su stvari koje nešto znače. Prilično je teško postići ravnotežu.

Nekoć sam radio sedam dana u tjednu i obožavao to, ali tada vjerojatno nisam bio dobar dečko. Stoga, kad smo dobili prvo dijete, Poppy, počeli smo od nule i vikende i praznike učinili dragocjenima. Nakon osam godina, mislim da je moj život više u ravnoteži nego Joolsin — ona bi se zapravo trebala manje baviti djecom. I mamama treba malo odmora — moram joj pomoći da postigne istu ravnotežu između posla i privatnog života kao i ja. Pomisao da će imati četvero klinaca mlađeg mene bi izbezumila. Mogao sam zamisliti da imam eventualno dvoje, a i to jedva. Nikad ne bih pomislio da ću imati toliko djece, nikad. Uvijek mislite da ćete imati obitelj kao što je bila vaša. Moja žena je predani roditelj i to je težak posao — potpuno se divim svemu što radi. Ali ono što nikad neću shvatiti jest zašto se toliko žena trudi dokazati da je njihov posao jednako težak kao i muški. Muškima ne treba uporno ponavljati koliko su briljantni — mi jednostavno radimo dalje. Ali djevojke vole da ih se stalno podsjeća na to koliko su genijalne. To i nije problem — samo što su muškarci s Marsa, a žene s Venere.

Nema puno toga za čim žalim, ali odradio sam neke od najblesavijih foto shootinga na svijetu. Neke od najglupljih ideja na koje vas može nagovoriti neki fotograf, tipa da žonglirate s povrćem ili da izgledate kao budala. I sve je to na internetu, da me progoni do kraja života. Mlađem sebi bih rekao da najbolji posao odradite onda kad vam je stvarno nelagodno. Emisije Jamie’s School Dinners i Jamie’s American Food Revolution bile su najteže stvari koje sam ikad odradio. Kad morate ići negdje i spominjati tu riječ koju ljudi mrze, Jamiejev neprofitni restoran koji je nudio kulinarsku obuku djeci koja su živjela u teškim životnim prilikama imate cijele zajednice ljudi koje vas dozlaboga mrze otprilike dva mjeseca, prije nego uvide dobrobit onoga što radite. Ranije nikad nisam imao osjećaj nekakve misije, ali tijekom godina, osvrtao sam se oko sebe i postajao mudriji i promišljeniji. Prije bih vidio hrpu klinaca na uglu ulice i pomislio, “huligani”, ali onda sam i ja dobio djecu, pa bih ih opet pogledao i pomislio: “To su nečija djeca.” A ako im je kod kuće bilo teško i ako im zdravlje nije baš nabolje, možda se možemo pobrinuti za to da barem imaju jedan topli obrok u danu. Ne možete napraviti sve, ali možda možete napraviti nešto. Vodio sam brz, lud život. Kad bih se mogao vratiti, odvojio bih više vremena da uživam u onom razdoblju kad nisam imao nikakvih obaveza, nikakvih odgovornosti ni prtljage — u one vikende kad sam mogao jednostavno biti sebičan i voditi neki razgovor a da me nitko ne prekida milijun puta. Kad sam imao osamnaest godina, odveo sam Jools na Kretu gdje smo proveli čudesnih tjedan dana. Uštedio sam novac i mogao sam je počastiti, baš kao odrasla osoba. To je bilo genijalno.

Boy George, glazbenik

Sa šesnaest sam, u svojoj glavi, bio jako napredan za svoje godine. Htio sam biti odrastao, a ne dijete. Bio sam panker, nosio sam punk odjeću i imao taj stav. Imao sam nakostriješenu kosu, crno našminkane usne, stavljao tuš na oči i nosio vrećaste hlače. A onda sam se u tren oka prebacio na novi romantizam: sprej za kosu, šminka — novi ekstremni izgled. Isprva se moja majka strašno protivila tome da izlazim takav i pokušavala me spriječiti. Tata bi samo čitao novine, pogledao me i rekao: “Ako želi izići da ga prebiju, pusti ga.”

S vremenom je moja majka shvatila da se neću promijeniti, odustala i počela mi pomagati. Bila je vješta na šivaćoj mašini. Puno mi je toga sašila zato što si štošta nisam mogao priuštiti. Moje su tinejdžerske godine bile vrijeme slobode, glazbe i uzbuđenja. Radio sam kao potrčkalo u jednoj fotokopiraonici pa sam mogao nositi što god sam htio. Londonsku sam podzemnu koristio kao svoju modnu pistu i svi su piljili u mene — bilo je super. Tamo sam upoznavao ljude i ulazio s njima u odnose. Sjećam se da sam jednom išao u banku dostaviti poštu i jedan se zgodan Talijan zagledao u mene. Pitao me jesam li cura, što mi se svidjelo, a onda me pitao imam li curu ili dečka. Na kraju smo završili tako što smo iste večeri otišli na neku zabavu.

Kao tinejdžer, radio sam sve suprotno od svog oca, ali sad vidim da sam isti kao on. Moj tata nije bio klišej. Bio je Irac i svojedobno boksač — znao je biti nevjerojatno razuman, ali nije bio glup. Imao je prekrasan rukopis i bio je jako privlačan. Kad sam se deklarirao, zbilja je bio čudesan. Zagrlio me je i rekao: “I dalje si moj sin i volim te.” Potpuna suprotnost. Naslijedio sam njegove dobre kvalitete. Bio je nevjerojatno darežljiv i drag. Sve bi učinio za nekog stranca ili susjedu. Ali kad se radilo o ljudima koji su ga zbilja voljeli, to je išlo malo teže. Mama mi je bila jako dražesna i elegantna kad ju je tata ostavio nakon četrdeset tri godine braka — oprostila mu je. I dalje je poštovala sjećanje na njega kad je umro, zbog čega sam je strašno volio.

U kasnim sam dvadesetima znao dugo razgovarati s tatom i rekao sam mu: “S obzirom na tvoje ponašanje prema mami, zašto se jednostavno ne razvedete? Mogli biste biti super prijatelji.” Rekao je: “Ne razumiješ, sine.” Radilo se o “obiteljskoj odanosti.” A onda ju je, nakon četrdeset tri godine, ostavio radi mlađe žene! Činio je on i grozne stvari, ali sad se tome smijemo. Kažemo: “O, Bože, sjećaš se kad je tata ganjao instruktora vožnje niz ulicu zato što je mama obukla najbolju jaknu za sat vožnje i tata je pomislio da ga vara?” Cijela slijepa ulica je promatrala.

‘Upoznao sam Morrisseya kad je Culture Club bio popularan i znao je da sam njegov veliki obožavatelj, ali bio je grozan prema meni’, prisjetio se Boy George susreta sa svojim glazbenim idolom

U to smo vrijeme bili zgroženi, ali sad se tome smijemo. Moj savjet mlađem sebi bio bi taj da te ljubomora ne čini atraktivnijim — ako nekom tipu razbiješ prozor, nećeš mu se zato više sviđati. Nedavno sam razmišljao o jednoj od svojih posljednjih veza. Naručio sam taksi do kuće tog jednog tipa i uspio se provući kroz osiguranje. Mora da sam izgledao zbilja jadno. Zašto sam mislio da će reći: “Da, sad kad si provalio u moj stan i pokušao me ubiti, sad zbilja želim biti s tobom.” Kad se osvrnem unatrag i promatram kako sam se nosio sa slomljenim srcem — sad se više nikad ne bih tako ponašao. Bilo je nedostojanstveno. Sad sam budist, stoga svi koje sam ikad povrijedio nađu mjesto u mojim molitvama. A što se tiče zadnje veze, kad su stvari pošle po zlu, samo sam je pustio. Rekao sam sebi: “Hajde, mali, ne radi budalu od sebe — prerastao si to.” Mlađem sebi rekao bih da ne konzumira droge. Da sam samo znao koliku ću si muku time priuštiti, koliku dramu, koliku ću bol nanijeti svojoj majci, koliko ću novca i vremena potratiti — a nisam se osjećao nimalo bolje. Također bih mu savjetovao da manje govori i više sluša. Upoznao sam čudesne duhovne ljude koji su mi rekli da moram slušati. Sjećam se kako sam jednom bio na jednom tečaju iscjeljivanja i sav sam se razmahao jer sam bio u centru pozornosti. A učitelj je rekao: “Hoćeš li, dovraga, ušutjeti?” Sa šesnaest godina slava mi ništa nije značila. Cijela se moja karijera dogodila slučajno — jedini razlog zbog kojeg sam osnovao bend bio je taj što su i svi ostali to radili. Nisam imao nikakve ambicije — samo mi se sviđao taj boemski stil. A onda sam upoznao Jona Mossa koji se pridružio mom bendu, ušao s njim u vezu i zbilja se navukao na sve to. Ali tek sam posljednjih šest godina počeo promatrati to što radim kao posao i više ga cijeniti. Ali to više nije igra na “sve ili ništa”, kao u mladosti. Ne mogu zamisliti da ponovno prolazim kroz život tako se osjećajući. Nisam se gasio. Često tek u retrospektivi vaš život dobije smisao.

Dok sam bio u zatvoru, nisam imao osjećaj da me to ičemu uči — samo sam nastojao preživjeti tu svakodnevnu neizvjesnost i nositi se s ljudima koji nisu imali nikakve kočnice. Kasnije sam shvatio koliko sam trebao vlastito društvo, vrijeme samo za sebe, da razmišljam. Puno čitam — sve za što sam u prošlosti lagao da sam pročitao: Oscar Wilde, Dickens, Orkanski visovi, Kvaka 22. Imam prijatelje koji mi šalju klasike. Pronašao sam hrpu toga što mi se sviđa pa sad puno čitam. Sad kad sam stariji, jasno mi je zašto nekim ljudima treba tako dugo da se deklariraju. Upravo čitam Morrisseyjevu autobiografiju — obožavam ga — i jasno mi je zašto se nikad nije otvoreno deklarirao. Mislim da je htio izbjeći to da ga definiraju kao nešto određeno. Nažalost, kad se deklarirate, ljudi vas definiraju po onome što radite u krevetu. Hrpu ljudi nagovaraju da se deklariraju, a onda kad to učine, mediji kažu: “Samo pričaš o tome kako si gej.” Uporno govorim ljudima o tome možda tri sata tjedno. Upoznao sam Morrisseyja kad je Culture Club bio popularan i znao je da sam njegov veliki obožavatelj, ali bio je grozan prema meni. Nije htio razgovarati, a kasnije je rekao da sam nepodnošljiv. S druge strane, vjerojatno sam i bio.

‘Pisalo se o mom porijeklu, ali velika privilegija mog odrastanja nije bilo bogatstvo – već toplina’, napisao je David Cameron | Foto: Pete Souza/Zuma Press/Profimedia

David Cameron, bivši britanski premijer

Šesnaestogodišnjem sebi rekao bih da je bolje pokušati i pogriješiti nego uopće ne pokušati. To te ojača. Mnogim mladim ljudima pomisao da nešto ne bi trebali pokušati zato što bi mogli doživjeti neuspjeh prilično je primamljiva, a ni ja nisam bio iznimka. U školi je bilo predmeta i sportova u kojima se nisam uvijek trudio već sam samo radio ono nužno, obavljao što sam morao, ne dajući sve od sebe. Obitelj sam uzimao zdravo za gotovo. Kad bih se mogao vratiti, rekao bih si: “Ne znaš koju sreću imaš.”

Mnogo se pisalo o mom porijeklu, ali velika privilegija mog odrastanja nije bilo bogatstvo — već toplina. Svi smo se dobro slagali, svi smo bili tu jedni za druge. Bilo je puno ljubavi i podrške. Mislim da onda to nismo dovoljno cijenili. Znam da me kritiziraju zbog mojih izjava o tome koliko je obitelj važna u društvenom kontekstu, ali ja samo prenosim kako ja to vidim i što sam i sâm iskusio. Ako iza sebe imate čvrstu obitelj, lakše je nositi se sa stvarima koje vam život donosi. Živio sam u sjeni starijeg brata. Bio je tri godine stariji, išao je u istu školi i bio jako uspješan u sportu i gotovo uvijek glavni glumac u školskim predstavama. Bilo je divno imati takav uzor i bio sam nevjerojatno ponosan na njega, ali poput mnoge mlađe braće, uvijek sam bio nekoliko koraka iza. Da mogu savjetovati mlađeg sebe, rekao bih mu: “Ne brini se zbog toga, tvoj život nije unaprijed određen, pronaći ćeš vlastito mjesto na vlastitom putu.”

‘U mladosti nisam osobito mario za politiku, a kamoli da sam gajio ambicije da jednog dana postanem premijer – nisam bio jedan od onih koji su crtali skice svojih karijera’, iskreno je rekao bivši britanski premijer David Cameron

Tek kad sam napustio školu osjetio sam da se mičem iz bratove sjene i radim nešto svoje. Moj je tata imao čudesnu sposobnost da uvijek gleda ono pozitivno u životu. Bio je hendikepiran, imao je kratke noge, nije imao dovoljno prstiju na nogama ni pete, pa ipak je sve radio s nama — igrao tenis, plivao, išao na odmore — i uvijek je bio strašno zabavan. Budući da sam uz njega odrastao, mislim da nisam shvaćao koliko je bio čudesan — da opet imam šesnaest godina, rekao bih mu to. Njegov je optimizam bio zarazan. Uvijek mi je govorio: “Ma koliko stvari postale loše, možeš ih pregrmjeti ako zadržiš ispravan stav.” Bio je to savršen savjet za budućeg političara. Jednog običnog jutra, možete se probuditi i čuti kako vas kritiziraju na radiju, pročitati neki ružan naslov u novinama tijekom doručka, a onda vas još i razapnu u parlamentu. Ali kroz sve to morate se usredotočiti na širu sliku, postupiti ispravno i ostati optimistični.

Moja putovanja u Sovjetski Savez bila su nevjerojatno važna za oblikovanje moje političke perspektive. U mladosti nisam osobito mario za politiku, a kamoli da sam gajio ambicije da jednog dana postanem premijer — nisam bio jedan od onih koji su crtali skice svojih karijera. Ali putovanja po istočnom bloku nakon škole imala su golem utjecaj na mene, nikad neću zaboraviti sivilo života pod komunizmom, manjak izbora, slobode i mogućnosti izražavanja. Počeo sam razvijati političku svijest, osjećaj za ispravno i pogrešno, osobito po pitanju važnosti slobode i toga da država postoji kako bi služila ljudima, a ne da njima gospodari.

‘Škola mi nije bila prioritet – to je bila gitara’, priznao je Slash, jedan od najboljih svjetskih gitarista | Foto: Fadeichev Sergei/TASS/Profimedia

Slash, glazbenik

Sa šesnaest sam bio prilično povučen. Nisam volio školu — nije mi smetao koncept, ali ni s kim se nisam uklapao. Škola mi nije bila prioritet — to je bila gitara. Bježao sam iz škole, puno pio i svirao gitaru na školskom stadionu. Gitaru sam nosio posvuda. Kao spužva sam upijao Led Zeppeline, Hendrixa, AC/DC, Aerosmith… Sa šesnaest sam imao dobar seksualni život. Imao sam curu s kojom sam malo bio malo ne, i ona mi je bila seksualna partnerica. Tadašnjim šesnaestogodišnjacima nije bilo lako kao ovima danas spavati s hrpom ljudi, ali meni je išlo okej.

Da sam tada znao da ću zarađivati svirajući gitaru — da sam znao za limuzine i cure koje će vrištati i drogu koja će doći s tim — jako bih se veselio budućnosti. Mlađem sebi rekao bih da uspjeh nije uvijek onakav kakvim se čini. Često se, kad ste na vrhuncu karijere, ne osjećate tako iznutra — veliki dio toga čine preživljavanje i borba. Kad se to u mom slučaju promijenilo, istinski mi je laknulo što sam se maknuo od svega toga. Strašno me radovalo to što sam se maknuo i pobjegao od tog unutarnjeg previranja — mučenje mi se sviđalo više od lagodne plovidbe”.

1987. godine debitantski album Guns N’ Rosesa Appetite for Destruction u SAD-u prodao se u 15 milijuna primjeraka. Slash je napustio bend 1996. “Šesnaestogodišnjeg sebe uvjerio bih da se neću puno promijeniti. Definitivno je bilo i perioda kad sam tonuo u bezdan, ali mislim da su me osjećaj za stvarnost i predanost glazbi iz svega toga izvukli. Mislim da nikad nisam postao primadona. Uvijek sam bio opušten i ljubazan prema ljudima. Dokle god sam imao svoje cigarete i piće, bio sam okej. Sa šesnaest bih se užasnuo pomisli da ću postati otac, ali sad imam dva dječaka od tri i pet godina, tako da moj život ima potpuno drugačiju dinamiku. Više od ičega, dosadio mi je pijani, razbijeni Slash, a s vremenom sam se zasitio i Guns N’ Rosesa, pa mi je bilo okej ostaviti sve to iza sebe. No svojedobno sam u tome itekako uživao”.

Kolekciju od 100 pisama najuspješnijih ljudi iz svijeta zabave, politike, gastronomije, sporta i šoubiznisa objavilo je Znanje | Foto: Znanje