Elvis Presley želio je pjevati kao Mario Lanza ili barem kao drugi njegov idol Dean Martin. Ali centar agrarnog Tennesseeja, Memphis, svakodnevno ga je podsjećao na rodni mali Tupelo i rano djetinjstvo na seoskoj strani s bluesom i country and western glazbom što je dopirala iz svih radio prijemnika. Jedno je Elvis htio, a drugo nosio u sebi. Producent i vlasnik memfiškog studija Sun – Sam Phillips, koji je objavljivao ploče bluesa, countryja i race glazbe (naziv koji je prethodio kovanici rhythm and blues), poglavito za obojenu publiku – svi ovu priču već znamo – sanjao je o bijelom pjevaču s crnim glasom kako bi dopro do bijelih ljubitelja i najšireg mogućeg kruga kupaca njegovih ploča, čime bi – rekao je: zaradio milijardu dolara! Idealnog izvođača našao je u ljepuškastom Elvisu. Potom je prodao njegov ugovor velikom RCA i zaradio “samo” 30 000 dolara, ali, kako sam jednom napisao “nije u šoldima sve” – svijetu je otkrio rock ‘n’ roll i zajedno sa svojim otkrićem ušao kao prvi u klivlendsku Kuću slavnih rock ‘n’ rolla!

John Lennon je htio biti poput Elvisa Presleya, a Paul McCartney pjevati kao Little Richard; zajedno su, pretvarajući se u njemačke gastarbajtere Beatlese najčešće, pored rock klasika, imitirali vokalne grupe crnačkog Tamla Motowna, novog “zvuka mlade Amerike”. Zvučalo je to doduše pomalo nedotjerano, divlje i drečavo, ali mladi liverpulski entrepreneur Brian Epstein, koji je vodio obiteljski dućan s pločama, osjetivši atmosferu njihovih nastupa u lokalnom klubu Cavern, shvatio je da je upravo to ono što mladi traže. U tom uvjerenju nije ga pokolebao ni katastrofalno arogantno ignorantski odgovor urednika velike londonske Decce “ansambli s gitarama nisu više u modi!”. Otišao je u jednako veliki EMI i nije prošlo ni godina dana, a svijet je počeo brujati o Beatlesima kao predvodnicima nove planetarne revolucije u pop glazbi.

‘U zagrebačkom Domu sportova vidio sam kako je prošlog ponedjeljka tinejdžerski naraštaj pronašao svoje – Bijelo dugme, svoju šašavu sitnicu’, pisao je 1975. Veselko Tenžera

Ne tako daleko od Engleske, i samo koju godinu kasnije, šesnaestogodišnji ‘bejbifejs’ Goran Bregović svirao je bas gitaru i pjevao u sarajevskim Beštijama snivajući o tome kako bi bilo super postati netko poput Paula McCartneya i svirati u bendu kao Beatlesi. Nakon što je s nešto starijim ritam gitaristom i pjevačem Željkom Bebekom, koji je, a propos, želio pjevati poput Paula Anke ili kasnije, Iana Gillana, pečalbario po Italiji, sada već kao solo-gitarist, poželio je postati netko, recimo, naš Jimmy Page, ili Rory Gallagher. No, jedno je Goran htio, a drugo je nosio u sebi. Folklor koji je Sarajevu dopirao sa susjednih planina opsjedao ga je dok jedno Jutro nije postao Bijelo dugme. I Bijelo dugme je imalo svoju Deccu – Diskoton, ali na sreću i svoj EMI – Jugoton. I jedan je dio svijeta – točno na razmeđi Zapada i Istoka – počeo slaviti svog Elvisa i svoje Beatlese istodobno; kolikogod ih čuli kao težnju za Zeppelinima i Purpleovcima, ili ih vidjeli kao našu folk inačicu glam grupa poput Sweet i Slade. Zvučalo je to dakle pomalo sirovo i s planine, istodobno nacifrano i gradski; blues i šlager, rock i kolo, nekako za divno čudo zajedno i uspješno. Ništa mudro, ali nam se sviđa: u glas su uzvikivali bend i njegova publika. Očito je, bio je to autentični rock izraz ili nacionalni rock bivše države.

Pastirski rock

Rana neartikulirana, nevoljna ili rezervirana stajališta dijela kritike i glazbeničke branše prema uspjehu Bijelog dugmeta s vremenom su se prelila u neizlječivo crnilo spram ““ovaca” i ““nikoletinabursaćizacije, a usporedo s njom i jaranizacije jugoslovenskog rokenrola”, kako će napisati ugledni srpski glazbeni kritičar i pisac Aleksandar Žikić u svojoj “hronici beogradskog rokenrola 1959. – 1979.” objavljenoj pod naslovom “Fatalni ringišpil” (Geopoetika, 1999.). ““Blejanje ovaca sa prvog albuma Bijelog dugmeta neosetno se i neumitno pretvaralo u blejanje publike”, zaključit će beskompromisno svoju tezu o propasti urbane strane beogradskog rocka. Dapače, Žikić će s Dugmetom i s talasom koji je tih godina stigao i stizao iz Sarajeva (u konačnici s pojavom Plavog orkestra) obračunati na ideološkoj ravni. ““Umesto potencijalne socio-psihološke subverzivnosti (rocka, nap. a.) dobili smo zli duh komunizma i partizanštine natrag u prostore u kojima je sve bilo spremno za finalni egzorcizam”“(…) Sasvim je moguće da se, kako su tvrdili oni koji su ‘shvatali stvar’, radilo o marketinškoj koncepciji, ali i pored najbolje volje ne vidim kako bi to moglo da bude upotrebljeno kao dokaz u prilog bilo čije vrednosti – radilo se, naime, o krajnje poltronskoj, brutalno oportunističkoj konceciji, koja će desetak godina kasnije definitivno metastazirati pesmom “’Kosovska’ iza koje je stajao možda najodvratniji marketinški trik ikad upotrebljen na domaćoj sceni. Ili se možda stvarno kaže ‘rokenrolj’?”. Bit će to nespretna diskvalifikacija i vjerujem, neželjena diskriminacija na djelu. Takvo viđenje bit će potkrijepljeno izjavama gradskih rokerskih prvoboraca. Lari Plesničar, jedan od gitarističkih legendi iz redova ranih “električara” Lutalica i Silueta, komentirat će pojavu Bijelog dugmeta: “…to više definitivno nije bio rokenrol, nego nešto drugo”; Branko Marušić Čutura, vjerojatno prvi beogradski roker: „Drugi prelomni momenat, posle onog iz ‘66, desio se kad je sredinom sedamdesetih došlo Bijelo dugme i pokupilo sve pare…kao sve je to rokenrol!! E, pa nije.”; Robert Nemeček, basist vrlo dobre “progresivne”, ali generalno nedovoljno poznate i priznate Pop mašine, parafrazirajući “Who killed Bamby” Sex Pistolsa, zaključio je: ““Kod nas je potpuno jasno da je Bijelo dugme ubilo Bambija”.

Naknadna pamet javlja se kod brojnih autora: glazbenih kritičara, kolumnista, sve češće pisaca, pjesnika iz naraštaja koji su odrastali s Bijelim dugmetom. Voljeli ih ili ne, svatko od pera iz generacija rođenih sredinom 60-ih tko je držao do sebe imao je za potrebu u jednom trenutku odrediti se prema neprijepornim vođama rokerske revolucije i, najčešće, svojim ranim idolima. Uglavnom pristupajući emocionalno i puristički (čini mi se da u biću purizmu i nema ničega drugog do ostrašćene isključivosti), unatoč svojedobnoj dječačkoj fascinaciji pojavom grupe, kao da joj neće oprostiti što ih je zavela svojim prostaklukom: njoj i njenom će spiritus movensu oduzeti pravo da ih predstavlja u bilo kojem kontekstu, često i u onom očevidnom – povijesnom.

““Moralo je to biti negdje u ljeto 1974. kad sam na lokalnoj radio stanici prvi put u životu čuo pjesmu “’Da sam pekar’ Gorana Bregovića i Bijelog dugmeta. ‘To je ta nova muzika’ rekao je netko, “’To se zove rok’. Tog dana počelo je moje glazbeno osvještavanje, a tog ljeta glazbeno osvještavanje moje generacije.(…) Te 1974. počela je velika dekada Bijelog dugmeta i Gorana Bregovića. Tijekom te nevjerojatne dekade sarajevski je bend uspio rock and roll izvesti iz rezervata za čupavace i iz medijske poluilegale, odvodeći jugoslavenski rock iz domene uske sekte do stadionskih proporcija Hajdučke česme i do Jugotonovih milijunskih naklada. Ali, tijekom te iste dekade Goran je Bregović u taj isti rock and roll uštrcao otrov koji mu i danas teče venama, pojednostavljeno ga prilagođavajući polururalnoj gradskoj suburbiji i ideološkom simplicizmu te i svih idućih era.(…) No, već koju godinu potom, kad su se zakotrljale osamdesete a moj naraštaj dosegao status starijih maloljetnika, Goran Bregović i Bijelo dugme za pametniji su njegov dio bili otjelovljenje kulturalnog užasa. U tih nekoliko godina, naime, domaćom je glazbom protutnjalo pankersko-novovalovsko veliko spremanje. Nakon što se razišao dim, mirkovićevska “sretna djeca” najednom su shvatila da ono što je jučer izgledalo poput glazbene kočije sad više nalikuje bundevi. (Hrvatski pisac srednje generacije, filmski kritičar i kolumnist Jutarnjeg lista, Jurica Pavičić, r. 1965.)

“…Bio sam devetogodišnjak kada sam čuo tu pjesmu (“Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac” – nap. a.). Nije mi se svidjela jer je zvučala seljački, za razliku od zagrebačkih i beogradskih pjesama koje su zvučale gradski, ali me je više od toga pogodilo ono o čemu je govorio tekst. Iz perspektive svojih dalmatinskih i ljetnih prijatelja bio sam Bosanac, a Bijelo dugme je određivalo kakav si kad si Bosanac. Nikako nisam htio biti takav, a pošteno govoreći, nisam ni mogao biti takav, jer nisam imao preduvjeta da odrastem u nasilnog, blago maloumnog bekriju i jebača. Bio sam premlad da pjesmu drukčije shvatim nego onako kako je javno predstavljana, kao himna jednog identiteta. Taj identitet nije mogao biti moj, pa sam pred njom osjećao intenzivan kulturološki i privatni stid. Taj stid je, zapravo, ono što će kasnijih godina većina urbane ekipe osjetiti pred cjelokupnom novokomponovanom narodnom muzikom. Dvadeset godina kasnije, u Zagrebu će me najprije zbunjivati, a potom i prilično ispižđivati, činjenica što je Bosanac iz Bregovićeve pjesme ostao zapravo jedini mogući i općeprihvatljivi Bosanac. (Miljenko Jergović, bosanskohercegovački i hrvatski pisac, r. 1967.)

““Ništa poslije prvih uspjeha Bijelog dugmeta i njihovog ‘pastirskog rocka’, kako ga je ingeniozno – precizno i ironično u isti mah – imenovao pokojni Dražen Vrdoljak, nije u području jugoslavenske popularne kulture moglo ostati isto. (…) Naime, Dugme nikada ne bi postalo toliko popularno da nije rock cijepilo s elementima koji su u njega penetrirali iz prostora narodne i narodnjačke glazbe. (…) Dugme je počinilo taj koitus i time postalo nevjerojatno popularno, ali i za naredna desetljeća odredilo usud po kojem se velikim rock bendom na Balkanu teško može postati bez ljubavne veze s narodnjacima, što će potvrditi niz bendova u rasponu od Plavog orkestra do Dubioze kolektiva. To je krimen koji se često i s razlogom spočitava Bregoviću i Dugmetu. (…) Njihovi brži hitovi bili su poput topota konja kojima se dolazilo po cure u selo, glasni poput topova, seksi poput raskošnog dekoltea i zamamne stražnjice s omota njihovih ploča, vrckavi, svojeglavi i razuzdani poput bekrija. Gotovo ništa se ne može prigovoriti baladama poput ‘Selme’, ‘Loše vino’, ‘Sanjao sam noćas da te nemam’, ‘Ipak poželim neko pismo’ ili ‘Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš’ u kojima je Dugme koristilo i usluge drugih pjesnika, uključivši i Arsena Dedića. Sve su to prvoklasni rock sentiši, a i omoti albuma dizajnera Dragana Stefanovića kod klinaca su izazivali sline i maštarije na prvi seks. K vragu, moje bi djetinjstvo bilo jebeno siromašno bez onih sisa s naslovnice prvog, dupeta s drugog i usana s trećeg albuma Dugmeta.” (Aleksandar Dragaš, hrvatski rock kritičar, r. 1967.)

Ni srpski redatelj, inače rođeni Sarajlija, u ranoj mladosti i rock kritičar, Gorčin Stojanović (r. 1966.) (ključni film “Ubistvo s predumišljajem”), moj omiljeni filmaš (o čemu drugom prilikom!) nije bio tolerantniji prema Dugmetu. Dapače, slaveći „novi talas kao najvažniji trenutak jugoslovenskog rokenrola” naglasio je, kako ga je ““uvijek zagađivao ‘pastirski rok’, našijenstvo, nemoguća fuzija ruralnih motiva i urbanog zvuka, provincijsko uzdanje u ‘vlastiti put’ “.

Rock je pojam koji je poprimio fascinantnu različitost oblika. Bijelo dugme je pravi proizvod svoje socio-političke i kulturne sredine i potvrđuje tu različitost

Na kraju, Ivan Ivačković (r. 1964.) u jednom od završnih poglavlja spomenutog bestselera “Kako smo propevali (Jugoslavija i njena muzika)”, pod naslovom idološkog prizvuka “Poslednje bitke Mirka i Slavka”, uvodno će konstatirati Bregović je ““po jednima stvoritelj jugoslavenskog rokenrola, po drugima njegov grobar…u svakom slučaju…njegov neprikosnoveni trendseter i autor najvećih hitova”, i potom zaključiti: “…krivim srastanjem električne gitare i harmonike, frankenštajnovska veridba ova dva instrumenta, simbola dva sveta koja ne bi trebalo da imaju mnogo toga zajednčkog objavljena je pojavom Bijelog dugmeta, a čvrst brak, sa sve zaklinjanjem na doživotnu vernost, sklopljen je dolaskom Lepe Brene.(…) Ipak kozmopolitska struja u SFRJ bila je još uvijek jaka i umela je da odgovori: u drugoj polovici osamdesetih doći će do strašnog rvanja između urbanog zvuka (čiji je najpopularniji predstavnik u to vreme bio Momčilo Bajagić) i velikog poseljačenja koje je, posle kratkotrajnog izleta u suvremene žanrove, ponovno predvodio Goran Bregović“.

Mislim da je rokenrol urbana muzika. Mi želimo biti široko prihvaćen bend – ali u onoj domeni u kojoj mislimo da je to primjereno za roknrol, a to je urbana sredina”. (…) ““Prošetaj ulicama Zagreba” , govorit će Jura Stublić u intervjuu za Džuboks Darku Glavanu, ““pa reci i sam gdje je frulica, gdje su bijela jagnjad i bijeli konji. Njih jednostavno tu nema”.

Slično će svoj oproštaj s Dugmetom objasniti Igor Mirković, još jedan novinar, pisac i filmaš, pripadnik generacije iz 60-ih (r. 1965.), koji se “1977. domogao…prvog koncerta u životu – upravo Bijelog dugmeta na vrhuncu moći, pred deset tisuća raspomamljenih ljudi u velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova, na turneji nakon albuma ‘Eto, baš hoću’ “, pisat će u svom kapitalnom djelu “Sretno dijete”(Fraktura 2004.). „Bilo je to vrijeme kada su ljuti rockeri pjevali o posve infantilnim stvarima, pa tako i ja zajedno s njima. (…)…mediji su objeručke prihvatili sintagmu ‘pastirski rock’, koja je označavala ideološki poželjne napore Bijelog dugmeta da kreira ponarođenu verziju rocka, prošaranu folklornim elementima, čime su razoružali pokušaje ideološke diskvalifikacije rocka kao prozapadne muzike”. (…) Mogao bih se okladiti da većina mojih dotadašnjih prijatelja nikada uživo nije vidjela ovcu, ali su svi mahnito kupovali ploču koja je počinjala tonskim zapisom blejanja stada”, zaključit će Mirković.

Pokušaja “ideološke diskvalifikacije rocka”, istina još uvijek je bilo, ali zaista samo kao pokušaja, i to pojedinačnih. Partija je desetak godina ranije svirku “električarskog” VIS-a Elipse pred Titom za njegov rođendan (24. svibnja 1966. u beogradskom Doma omladine) protumačila kao definitivno zeleno svjetlo rocku. ““Nastupima pred Titom rokenrol je od 1966. dobio posebno ozvaničenje i legitimaciju”, napisao je doktor povijesti s Filozofskog fakulteta u Beogradu Aleksandar Raković (potom i “doktor za rock ‘n’ roll”, ali i o tome nešto kasnije), u svojoj knjizi “Rokenrol u Jugoslaviji 1956-1968. (Izazov socijalističkom društvu)” (Arhipelag, Beograd 2011.).

Osim toga, kao da su oni iz generacija rođenih 40-ih i 50-ih znali što je “tutti frutti”, “blue suede shoes”, ili znali i vidjeli što su to “surfing” i “deuce coupe” (nisu većinom ni razumjeli engleski); kao što uostalom ni engleski tinejdžeri nisu vidjeli crnce na pamučnim poljima ili se vozili famoznom Route 66 (a bogme ni sami Rolling Stonesi ili Pretty Thingsi), pa smo ipak, svi zajedno, bili opčinjeni onim što smo i o čemu smo slušali. Na kraju krajeva je li Mirković sam sebi objasnio svoju ranu senzaciju pri susretu s Bijelim dugmetom?

Njihov publicistički otac, uzor, ili naprosto prethodnik na polju kolumnistike, “hrvatski i bosanskohercegovački književni karizmatik” (rođen je u Prozoru 1942.)”, već citirani Veselko Tenžera napisao je 1975., u veoma tiražnom zagrebačkom Startu, u prvom osvrtu na pojavu Bijelog dugmeta pod naslovom “Tko je izgubio bijelo dugme” i sljedeće: “…U zagrebačkom Domu sportova vidio sam kako je prošlog ponedjeljka tinejdžerski naraštaj pronašao svoje – Bijelo dugme, svoju šašavu sitnicu, pretvarajući to otkriće u kolektivan delirij. Sedam tisuća mladih, rastaljenih u ritmiziranu lavu, nabijenu fascinirajućim pop-elektricitetom, bacilo je granatu u našu jalovu i slinavu estradu, i, usuđujem se reći u našu kulturu uopće…”

Tenžera je doživio “pretvorbu” Bijelog dugmeta, premda je umro, nažalost, prerano 1985. godine, i ne znam je li promijenio svoj pogled na ulogu i mjesto “veselih Bosanaca”. S druge strane, činjenica je da će Mirković pjesmi Jasenka Houre i Prljavog kazališta ironična prizvuka “Sretno dijete” u potpunosti promijeniti smisao njezine subverzije namijenivši joj značaj egide za dugo spremanu knjigu i cjelovečernji nagrađivani dokumentarac o svom naraštaju i njegovim rokerskim junacima. Premda on prije svega govori o vlastitoj fascinaciji Novim valom, što je predstavljao ljutu urbanu gerilu naspram “pastirskom rocku” Dugmeta, priča je to o generaciji koja je po prvi put birala stvarne idole iz domaćih redova, a prije svih su to bili, mora se priznati, Bijelo dugme: bend, koji je rock iznio iz mjesnih zajednica i plesnih prostora do sportskih dvorana, pune pažnje medija i ozbiljne diskografije. Mirkovićevo je pokoljenje iz šezdeset i neke, ako ništa drugo, barem po tome, zacijelo pokoljenje “sretne djece”. Generaciji Veselka Tenžere i mojoj, rođenoj u 40-ima, idoli su bili ili tek otkrite strane rock zvijezde ili domaće estradne. Kao što je meni na početku recimo Ivo Robić. Njegov mali, 25-centimetarski LP “Pjeva vam Ivo Robić” bio je tada, krajem 50-ih, najbliži onom što smo prije Presleya slušali kao svoj izbor iz Obećane zemlje. Ali s pojavom Elvisa, Little Richarda, Cliffa i Shadowsa odbacit ćemo San Remo, Opatiju i Robića, kao što će tinejdžeri rođeni 50-ih uz Beatlese i Stonese slaviti domaće električarske epigone, među njima i prve što će progovoriti na jezicima naroda i narodnosti bivše države poput Grupe 220, Indexa i Kameleona. Ipak, paradoksalno je, ispast će da su 50-e, ““istina, s fićama na kredit, malolitražnim Obodinima i šuškavcima iz Trsta,(…) uz soundtrack šlagera koji su – s jednom nogom u stilizacijama San Rema, a drugom u angloameričkom evergreenu Robića, Krkljuša, Rajke Vali, Drage Diklića, ‘cowboy comba’ Nikice Kalogjere i jazzera – propovijedali novi optimizam”, kako će to vrijeme nedavno živopisnim krokijem oslikati Zlatko Gall – bile poticajnije od eskapističkih 70-ih; da je šlager bio prihvatljiviji od “poseljačenoga dugmetovskog rock ‘n’ rolla”! Bregović i White Button

Kad se susrećemo s ovakvim nepomirljivim stajalištima tvrdoglavo se zaboravlja da je rock ‘n’ roll u svojoj – danas možemo slobodno reći – pradomovini (dakle, ne više domovini, nego pradomovini!), nastao kao urbana preradba ruralnih bluesa i countryja. Rhythm and blues bio je taj prvi stupanj. Rock ‘n’ roll, naime, najčešće je “pobijeljeni” R&B. Ali, da ne cjepidlačimo: važno je reći da se nijedna glazba, pa ni rock, ne može promatrati izvan svog društvenog konteksta. Osim toga, davno je rečeno da je rock pojam koji je poprimio fascinantnu različitost oblika. Bijelo dugme je pravi proizvod svoje socio-političke i kulturne sredine i uvjerljivo potvrđuje tu različitost.

Poznati glazbenik i politički aktivist, Rachid Taha, Francuz alžirskih korijena, unekoliko mlađi je brat Gorana Bregovića, premda bi se u ovom slučaju moglo reći da su Goranova braća Joe Strummer i The Clash. Naime, urbana legenda kaže, kao veliki fan te slavne grupe 1981., nakon njihova pariškoga koncerta, Taha im je dao na ogled demo kasetu svoga arapskog benda, a par mjeseci kasnije “Rock the Casbah” zasjeo je na svjetske top ljestvice! Rock odavna ne poznaje nikakve granice. Bregović i Bijelo dugme “uzeli su iz naroda i dali narodu”. Nisu oni donijeli harmoniku u grad, već električnu gitaru odnijeli u najudaljenije kutke svoje tadašnje zemlje. Može se i tako reći, zar ne? Ovdje je zgodno primijetiti kako je lider Dugmeta gitaru zavolio preko jednog drugog folklora. “Prvi put sam stvarno bio fasciniran zvukom gitara na koncertu grupe Manjifiko u Sarajevu. Tko se sjeća ove grupe, znade da je riječ o ‘meksikancima’ (kvartet Magnifico, poznati su makedonski “meksikanci” s početka 60-ih, nap a.), i to meni u to vrijeme nije smetalo da sa njihovog koncerta izađem ošamućen zvukom, koji mi se, čini mi se, u kosti uvukao. Nekoliko dana kasnije majka mi je kupila prvu gitaru”, objasnit će Bregović svoju ranu opčinjenost instrumentom svoga života beogradskom novinaru Danilu Štrbcu u njegovu pokušaju da nam otkrije rađanje i uspon grupe u samoizdatu “Istina o Bijelom dugmetu”, objavljenom već krajem 1977.!

Posve je krivo na rock glazbu gledati kao na anglo-američki eksportni proizvod koji je dobio etiketu univerzalnoga, kozmopolitskog, urbanog i pritom nepromjenjivog, čiji će se prelazak granica država i kontinenata, eventualno i moguća posebnost, obilježiti u najboljem slučaju zamjenom jezika. Kako stvari stoje ni to uskoro ne bi trebalo biti razlikovnom osobinom. Engleski guta sve druge jezike. Govoreći u granicama nekog naroda, gdje je tu onda nečiji identitet? Premda se zalažem za individuum, da svatko prije svega pronađe svoj identitet u sebi, folklor ne može biti smetnja. Naprotiv, neki folklor je svakako dio nas. Osim toga, na sreću, rock, izvorno kao emanacija američkog duha, davno je ostao u 60-ima, a tomu u ovoj sredini su na svoj način pridonijeli Bregović, Bijelo dugme i njihov “pastirski rock”. Jergović će Vrdoljakovu kovanicu “pastirskog rocka” bez razmišljanja prokazati rokerskoj i urbanoj intelektualnoj eliti uopće, kao tobož paravan za omraženi turbo-folk. Premda nisam siguran kakvog je predznaka sintagma “najsnažniji folklor” – jer u biti njegov odnos prema Dugmetu je, kao uostalom i kod većine citiranih, ambivalentan, pa i ambigvitetan – neće mu moći zanijekati mjesto u svom odrastanju. ““Njegov turbo folk, kojega su dobrohotni zagrebački kritičari nazvali pastirski rock, najsnažniji je folklor naših ranijih života. Uostalom, prvi Bregovićev narodnjački hit, ‘Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac’, autorizirao je općejugoslavenski stereotip o Bosancima.”, napisat će u sarajevskim Danima 2005. povodom obljetničarskog ukazanja “veselih Bosanaca” na koncertima u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.

”Pastirski rock’ – etiketa koja je krasila muziku Bijelog dugmeta – uveo je na našu scenu čobane, ovce, seoske ‘bekrije’ i bio prethodnica turbo-folka’, napisao je novinar Branko Rosić

I, da se razumijemo, ta za povijest rocka na ovim prostorima ovjekovječena sintagma bila je “ingeniozno precizna”, ali ne i “ironična u isti mah”, kako to sugerira Saša Dragaš. Draženu Vrdoljaku, koji je u to vrijeme intenzivno studirao prožimanje američkog rocka i country glazbe te domaći folklor od slavonskoga drmeša do ciganskih zvuka Janike Balaža, nije bilo ni na kraju pameti da se podruguje s iznenada pristiglom punokrvnom inačicom domaćeg “country-rocka”. Ona je ironičnom postala tek iz perspektive Bregovićevih i Dugmetovih protivnika.

Pavičić će u nastavku spomenutog teksta, inače objavljenog u njegovoj redovnoj subotnjoj kolumni za Jutarnji list, u vrijeme Dugmetovske, nakratko povratničke 2005., staviti točku na svoje viđenje zvučnim rečenicama: ““Instinktom trgovca ili pučkog sociologa, Bregović je kasnih sedamdesetih shvatio što zapravo jest Jugoslavija: zemlja ovlaš urbaniziranog stanovništva koje Tito milom ili silom dovukao u grad i odjenuo u trliš. Toj neopisanoj socijalnoj smjesi dao je ‘soundtrack’ koji je bio točno njoj i nalik: jednom nogom na selu, drugom na rokerskom asfaltu. Stoga ‘pastirski rock’ nije nikad bio samo zvuk, ili samo ikonografija s kožusima i opancima. ‘Pastirski rock’ bio je socijalno stanje. Oni koju su to prepoznavali, već su osamdesetih Bregovića mrzili, kao što ga i danas mrze zagrebački, sarajevski i beogradski urbani puritanci. Ali, ma koliko ga mrzili, danas mu moraju priznati da je njegova kultura pobijedila. Zaboravite ‘Sretno dijete’, urbani zvuk i dotirane SSO klubove. Sve je to bila koprena, pričina, paučina – današnja Hrvatska bregovićevska je, ‘pastirska’ Hrvatska u koju se on vraća na svoje prirodno mjesto centralnog superstara.”

Današnja Hrvatska? Unatoč svim ratnim i poslijeratnim migracijama koje su je zadesile; unatoč novom prilivu zaleđa i zabrđa u gradske sredine, unatoč raslojavanju takozvanoga srednjeg sloja, nisam siguran da je ondašnja Hrvatska bila bitno drukčija; da su se stoljetne naslage civilizacijskoga i duhovnog na ovim prostorima preko noći promijenile (osim po ideologiji vlasti), i vjerujem da ni autor gornjih redaka ne misli tako, jer kako bi inače Bijelo dugme, makar i na trenutak, bilo i njegov bend ili bend, recimo, kolege mu Borisa Dežulovića, koji će izjaviti “prva ploča koju sam kupio bila je ‘Kad bi’ bio bijelo dugme’”. Osim toga, kao što smo već prenijeli (repetitio est…), Vrdoljak je neuvijeno primijetio, recenzirajući nastupni album Bijeloga dugmeta: “Bijelo dugme ne srami se, kao na uvodnoj i naslovnoj snimci, bosanske pastorale, žuborenja potoka i meketanja ovaca. Ne prave se da ne mogu živjeti bez viskija, kad velikom većinom pijemo šljivovicu!”.

“Pastirski rock’ – etiketa koja je krasila muziku Bijelog dugmeta – uveo je na našu scenu čobane, ovce, seoske ‘bekrije’ i po mnogima bio prethodnica turbo-folka koji će nekoliko godina kasnije zagospodariti muzičkim prostorima zemlje”, zaključio je i Branko Rosić bivši član beogradskih “novotalasnih bendova” Urbane Gerile i Berliner Strasse, novinar i urednik brojnih časopisa, jedan od suradnika na vrlo traženom Leksikonu Yu mitologije (Beograd – Rende i Zagreb – Postscriptum, 2004.), u kojem dalje piše: “Ali problem sa domaćim rockom bio je nešto drugo: nerealna predstava o stvarnoj popularnosti i konačni medijski nesrazmer. U muzičkim časopisima osamdesetih godina preovlađivali su tekstovi o ljubljanskom punku, Beogradskoj alternativnoj sceni (BAS) i zagrebačkom novom valu. Međutim, svi su oni prodavali manje ploča od Divljih jagoda (kao tek jednoga od uspješnijih epigona Bijelog dugmeta, nap. a.)”.

S njihove pozicije, dakle pozicije benda čvrsto ukorijenjena u sredinu iz koje potiče, senzacionalna bam-bam-ba-lu-bam-bi-lam-bem-bum! (u originalu: wop-bop-a-loo-bop-a-lop-bam-boom!), što su je tako zdušno preuzeli od svojih vršnjaka iz velika “bijela svijeta, crne Amerike”, dobila je na autentičnosti i uvjerljivosti neusporedivo više nego u izvedbi često umišljenih rokera, koji su tu čudesno besmislenu, eksplozivnu onomatopeju moguće samo savršeno oponašali. “Beskompromisnim rock-opredjeljenjem i osobinama nacionalnog stila, Bijelo dugme je praktički postavilo temelj jugoslavenske rock-muzike i presudno utjecalo na njenu ekspanziju sredinom sedamdesetih godina.” (D. Glavan ili D. Vrdoljak, kao nepotpisani suradnici “Leksikona jugoslavenske muzike”, 1984.).

Na kraju, ne znam bi li se Bregović mogao vratiti na ““svoje prirodno mjesto centralnog superstara”, kako tvrdi Pavičić, da nije u međuvremenu tu ulogu i mjesto izborio i potvrdio na internacionalnoj sceni, tamo pod reflektorima tuđeg neba, kamo je ovdašnja pop glazba težila, valjda posve prirodno, od onog prvog natječaja jugoslavenske radiodifuzije za “zabavne melodije 58” u Opatiji. Ne bi, ili teško, jer je već bio ocrnjen i u egzilu. Nije dočekao rat u Sarajevu, a glasine su govorile da nije pustio ni suzu za rodnim gradom. U ta doba blizak s preobraćenikom Emirom Kusturicom, izgledalo je da će mu se obistiniti blues s prve ploče i stihovi “nikad se neću vratit u svoj rodni grad”. O čemu su već elaborirali i drugi, poput Zlatka Galla u spomenutoj Feralovoj kritički objektivnoj inventuri uloge i mjesta Bregovića i Bijelog dugmeta, a povodom najave njihova mogućeg povratka. Ali, Bregović je postao sve ono što smo htjeli, o čemu smo sanjali. Postao je zaista naš Hadjidakis: njegove filmske teme priznate su u svijetu, slušaju se i kupuju; njegov Orkestar za vjenčanja i sprovode nastupa u Carnegie Hallu kao jedna od fascinacija “world musica”; bit će mu ćeif da poput Theodorakisa izvodi onu glasovitu talijansku (i istarsku) partizansku “Bella, ciao” i s nekoliko milijuna klikova na you tubeu odgovori na ideološke prijepore svojih kritičara; nastupit će na, za ovo podneblje, oduvijek bitnom, talijanskom i najvećem svjetskom festivalu pop glazbe u San Remu s domaćim kantautorom srednje generacije Samuelom Bersanijem, kada će ga predstaviti legendarni Gianni Morandi; družit će se s jednim od prvih nam rock ‘n’ roll idola Adrianom Celentanom, koji će mu na uho otpjevati onu „ventiquattromila baci” (mlađi je znaju po “Sjećaš li se Dolly Bell”); s nevjerojatnim raperom, producentom i redateljem Kanyeom Westom razgovarat će kao i s Rakom Marićem; pjesme će mu izvoditi Iggy Pop, Gipsy Kings, Cesaria Evora, David Byrne, Ofra Haza, The Walkabouts…

Ukratko: ““Da ne zaboravimo i ovo. Iz Bijelog dugmeta je izašla prva balkanska muzička zvezda svetskog renomea i od njegovih pesama uglavnom potiče stil koga neki pošten svet sa uvažavanjem naziva ‘balkanskim popom’“, zaključit će u najavi proslave aktualne obljetnice u beogradskim Večernjim novostima autor jedne od nekoliko knjiga o Bijelom dugmetu, one objavljene 1985. pod nazivom “Lopuže koje nisu uhvatili” – rock novinar Dušan Vesić. Vesić će me podsjetiti i kako je Eric Clapton za svog boravka u Beogradu 2010. tražio da ga upoznaju s Bregovićem, a onda mu se de facto naklonio riječima: ““Imam sve tvoje ploče”. Od “Doma za vešanje” iz 1988. na ovamo; rani idol će mu postati fan!

Da ne zaboravim i ovo: s nama važnim, onomad nedostižnim, Scottom Walkerom već 1993. napisat će – on glazbu, Scott riječi – i izvesti “Man From Reno”, zapravo “Ipak, poželim neko pismo” s “Bitange i princeze” te “Indecent sacrifice”, izvorno “Ovaj ples dame biraju” s “Uspavanke za Radmilu M.”, obje objavljene na singlu kao glazba iz francuskog filma “Toxic Affair”. Šest godina kasnije s najpoznatijom poljskom pjevačicom-autoricom, 32-godišnjom Kayah snimit će jedan od najcjenjenijih i najkomercijalnijih albuma poljske diskografije uopće “Kayah i Bregović” (preko BMG-a uspješno licenciran i u druge zemlje), na kome se nalazi nekoliko pjesama iz Dugmetova vremena. Ti mali, mnogima nepoznati detalji, govore nam kako ni snovi o Bijelom dugmetu kao The White Buttonu nisu trebali biti tek puka fantazija…