Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Razmatranja nepolitičnog čovjeka’ u kojem Thomas Mann piše kako se od zagovornika njemačkih ideja i ciljeva u Prvom svjetskom ratu, nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast pretvorio u simbol neke druge, antifašističke Njemačke i postao metom oštrih napada nacista te morao napustiti domovinu
Postaje jasno: ako sam doveo u pitanje svoje pravo na patriotizam, ako ga treba braniti pred mojom savješću, razlog nije toliko to što baš i nisam pravi Nijemac koliko to što je moj odnos prema politici, na dobri njemački način, neodnos. Politika je naime sudjelovanje u državi, gorljivost i strast prema državi – a ljudi poput mene ni najmanje nisu hegelovskog nazora, ja ne smatram da državu treba “štovati kao nešto zemaljsko-božansko”, ne vidim u njoj “samosvrhu” – već nešto više tehničko nego duhovno, stroj za koji se trebaju brinuti i koji trebaju nadgledati stručnjaci; ne samo da ne mislim da se čovjekovo predodređenje svodi na državno-društveno nego takvo mišljenje čak smatram gnusno neljudskim; ja mislim da najvažniji dijelovi ljudskog duha: religija, filozofija, umjetnost, poezija, znanost postoje pokraj, iznad, izvan države, a počesto i protiv nje; čini mi se da svaka primjena i primjenjivost tih organa ljudskog duha kao državnih organa, dakle svaka službena, uniformirana i propisana duhovnost, izaziva ironiju; to, rekao bih, čini i “ministarstvo lijepih umjetnosti”; osobno nikad nisam rado imao posla s državom, moji osjećaji prema njoj uvijek su bili onoliko nehajno mlaki i individualistički neodani koliko je to moguće; bio sam nepolitičan čovjek, ono što civilizacijski literat naziva “estetom”… No nije li patriotizam politika? Nije li, kao politika, za umjetnika uvijek ekscentričnost? Jer politika je neljudska; a umjetnika na koncu zaokuplja, ako ne “ljudskost”, onda bar ljudsko. Potpuno razumijem one koji kažu: “Ne mogu voljeti ili mrziti cijeli narod; poznajem samo ljude”. Pa, povremeno se i meni čini da umjetniku priliči samo takav način razmišljanja – premda… Premda je upravo za umjetnika u iznenadnoj grotesknoj personifikaciji nacija, u pojavi njihove ljudskosti u velikom stilu, koju je rat donio sa sobom, isprva bilo nečega krajnje živopisno-ushićujućeg. Zbivanja poput ovih odjednom silno naglašavaju individualnost pojedinih naroda, njihove vječite fiziognomije; čini nam se da se poput stjenovite litice izdiže njihova pravolja, njihov “inteligibilni karakter”…
Komentari