Jazz, zvuk slobodnog Kontinenta i slobodnog svijeta, nastao je po svoj prilici u New Orleansu. Rijetko je koji grad u historiji imao takvu mješavinu naroda i rasa, migracije i etniciteta, daleko ispred New Yorka, Pariza ili Istanbula. Prva asocijacija na grad, ona je dinamike između dvije rase, crne i bijele, te, naročito, što je tek tajna historija, treće — “miješane” — meleza, takozvanih gens de couleur, koji dugo vremena nisu pripadali nijednoj.

Iza glavnih tek počinju substratumi drugih emigranata, evropskih, iz različitih Evropa, s rubova i preko njih, odnosno na misterioznoj točki gdje se dodiruju čudne migracije, trajno neobjašnjivi spojevi svjetova.

Francuzi, dakako prvi, koji su ga osnovali — “novi Orleans”, u državi Louisiani (nazvanoj po Louisu xiv., kao kasnije i cesta u Gorskom kotaru, ovaj put po Napoleonovoj ženi Marie-Louise) — frankofone grupe sa svojim podjelama, između urbanih i ljudi iz močvara: njihovi cajuns, pa neizbježni Talijani i, naročito, Židovi, istočnoevropski, koji su posebna storija unutar storije. Španjolci i Latinosi, Nijemci, Englezi, Irci, Kinezi, Grci, ali, u mističnoj (pri) povijesti koju tek treba jednom istražiti — i Slaveni, značajan korpus slavenskog, još uže i tajnovitije — južnoslavenskog življa.

Njihova imena — iz beskrajno uzbudljivog naslova već, knjige stanovitog Milosa Vujnovicha, Yugoslavs in Louisiana — zvone kao priča iz neke nedodirljive prošlosti, likovi u isto vrijeme prisni i bliski i vječno izmičući, kao ona anonimna, a nekako poznata lica sa starih fotografija prekrivenih sepijom, jedna povjesnica duhova koji kao da nam svojim imenima nešto hoće reći:

“Anthony and Nikola Cibilich, Joseph Jurisish, Luke Jurishish, Matthew Murina i Anthony Tomasovich”, iz sela Duba kraj Trpnja na Pelješcu; “Nikola and Steven Matu­ lich” iz Postira na Braču; “Peter Barich, Frank Benushi (!), Chedomir Severovich” iz Kotora, i njegova žena, fantastič­ nog imena Agrippina Unkovich; “Anthony Ozma Novich, Nicholas Tanovich…” i beskrajni drugi.

Stigli su i stizali, već od 1850., na teritorije i topose koje znamo jedino kao nerazdvojive od filmova, histori­je jazza i popularne muzike, i doselili se na bayous — ru­kavce — Mississippija: “Bayou Cook”, “Bayou la Chute”, “Triumph”, “Boothville”, “Venice” (!). Tu žive naši ze­mljaci, i bave se, o usuda, uzgojem kamenica. I ribare­njem, sitnom brodogradnjom i šivanjem ribarskih mreža. Prave sami vlastito, lokalnima dotad nepoznato, vino od naranči.

Ništa ne podcrtava razlike između svjetova i doba kao Novi svijet kad ih sažme u sebe. Naši ljudi, potomci sta­rovjeraca, puntara i bogumila, u Louisiani stvaraju prva društva, svoje — ima li divnijeg i strašnijeg jezičkog, se­mantičkog kontrasta? — “bratovštine”. Godine 1874. osni­vaju organizaciju, čudesno nazvanu United Slovenian (!) Benevolent Association, društvo poznato među doseljeni­cima zbog svoje “plodne bratske i dobročiniteljske” uloge. Povijest se i tu nasmijala, dobrohotno ili zlobno, na svako­me od nas je da odluči po vlastitoj duši: stotinu i trideset­ pet godina kasnije društvo još postoji, ali preimenovano.

Danas se zove United Croatian Benevolent Association.

Njihovi susjedi tada, sveprisutni su američki Talijani s kojima se miješaju po svim linijama. Ali zamršenost veza još je veća. Mnogi od Talijana koji su došli u sad početkom dvadesetog stoljeća, kao što znamo iz popularne mitologije i filmova, bili su sicilijanski emigranti. Šire područje New Orleansa imalo je veliku takvu zajednicu, a u njoj su znatan dio činili — potomci pak albanskih izbjeglica, pristiglih u davnom 15. stoljeću na Jug Italije. I tamo, i u Novom svijetu očuvali su dijelom jezik kojim su govorili, arhaični toski dijalekt albanskoga.

Ne znam, ali svi ti ljudi, stvarni ili kao priviđenja, njihova imena, djela i priče poručuju nam sada sve jasnije jedno, čini mi se: da su tamo došli živjeti, pod bilo kakvim uvje­tima, pod kojim god teretom i među ljudima nepoznatim i stranim, samo da čovjek time uradi jedno — da se makne od historije, od pritiska stisnutih čeljusti, škrguta zubi među onima sitnih razlika i stvarnog nasilja, zla od nesloge među sličnima, podozrivosti među istima koji će se zanavijek me­đusobno optuživati. Zbog nedostataka, zbog viška, svejed­no, stvari što im svima, manje ili više, nedostaju ili pretiču — u svojoj sirotinji i sljepilu spram bogatstva koje imaju u isto vrijeme, udarat će se oni što su ostali “dolje”, tada, kod kuće, i radit će to do dana današnjeg, vidimo.

Golemost Kontinenta, golemost drugih identiteta i onog glavnog koji miješa kao u velikom kotlu sve razlike, koji će ih na kraju usisati — kao da je ipak to, takva sudbina bila bolja. Kao da poručuju, odavno nestali, ili vidljivi samo u fragmentima fragmenata, da su tamo napokon u miru, na­pokon zaštićeni. Kad već nije moglo ovdje, onda su tamo barem živjeli i žive blizu, namjereni jedni na druge. Možda na kraju, ako ništa, tonom drugačijeg jezika, stvarnog i prenesenog, idioma koji razumije planet, spojeni u jedno njegovim ritmom i harmonijom na koje nijedno mjesto na Kugli nije moglo ne reagirati. Preci pak naši, i jednih i drugih, i sada potomci njihovi, sre­ćom, odavno su na toj drugoj obali. Javljaju se evo kao iza sna, u kompoziciji, kroz kolaž zvukova i slika, sve smiješano, a opet nikad kao kakofonija: fleševi aparata, fotografije mo­nokromne i one najmoćnijih boja, svirka, ritam, istinski ra­zumljiv rijetkima, no ritam koji svejedno pomiče sve zemlje i sve kulture na svijetu. Uz njih malo dalje, ozbiljnost čelista koji ustaje i pred našim očima transformira se u kontrabasi­sta. Pjev stotina ptica kao u divljini ili u velegradu u proljeće. Na svu tu muziku, neprestanu, koja nikad ne završava i ne ostaje ista — ples, školski, profinjen kao u balerina, i narod­ski, neukrotiv, tjelesan i najritmičniji od svih, ples napravljen od sto plesova sa sto strana svijeta, od svih rasa i geografija.

Mašu nam kao brodolomcima, da dođemo, da se spasimo, da još ima vremena. Ali mi ne znamo vidjeti. Pružamo prst, i tonemo, guta nas magla naših istorija. Nema nam pomoći.

BLUES-BRATOVŠTINE

Prošlo je ravno trideset i pet godina od smrti Johna Belushija, tragičnog, merkurijalnog komičara, glumca i muzi­čara, glavnoga (iako rastom nižega) i poznatijeg od dvojice Blues Brothersa, lika u crnom odijelu, bijeloj košulji, s crnom kravatom, tamnim naočalama i pod fedora­šeširom. Blues Brother Jake Elwood nezaboravna je kreacija iz jednog od valjda najvoljenijih filmova tih istih prošlih trideset i pet godina, filma po kojem su se ovdje dugo, kao lozinkom u svojoj čistoj i dobroj naivnosti prepoznavali svi što “kuže” (ili “kapiraju”, ili “kontaju”, ovisno gdje su bili), u odnosu na ostatak, na obične i neinicirane.

A koliko nam je samo trebalo, šta se sve trebalo dogoditi, da tu dragu, duhovitu i, iza komedije, tragičnu figuru otkri­jemo i s druge strane, ne kao sliku i projekciju — kao nešto nematerijalno, apstraktno i veliko, kao sve iz “Amerike” uostalom, nego kao čovjeka, individuu — s kompliciranim, američkim, identitetom, i svime što to podrazumijeva: i lokalnu pripadnost, korijene i pozadinu. I da njegova fi­zionomija, dotad u značenju tako prisnom i poznatom, odjednom, kao u geštaltu, postaje nešto drugo, iza čega krenemo po prvi put prepoznavati crte nečega što ranije nikada nismo.

Valjda su devedesete za to i služile uostalom, kako bismo, naivni kakvi smo bili, vidjeli kompleksnost pojava koje smo uzimali kao jedno, kao integralno, čisto i od jednog komada.

U doba kopanja i razvlačenja identiteta ljudi u najpr­ljavije svrhe, svijest novonađena da čovjek može biti sa­stavljen i od raznih podrijetala, za znatiželjne i analitične mogla je biti put obrnut od onoga kamo je inače vodila ta­kva praksa. Umjesto redukcije, kao kod nas, ka shvaćanju, naprotiv, složenosti identiteta, ka shvaćanju da su kul­turni i nacionalni korijeni, iako postoje, u kontekstu ipak samo još jedna točka, koliko god ogromna, teška i skoro nepremostiva, ali nikako cjelina čovjekova, sveodređujuća i daveća. I da se — i to samo kad se uzmu u obzir, kad se uključe u cijelu sliku, nikako pored njih, nikako zaobila­zeći ih — ti takozvani korijeni jednom eventualno mogu nadvladati. Za to je pak potrebna specifična okolina, kul­tura i ideja u njenoj samoj suštini koja će omogućiti takvu slobodu. Slobodu od okova korijena.

Kao kod mnogih u trenutku emigracije u SAD, prezime obitelji Belushi drugačije je upisano od originalnog — svi pamtimo iz klasičnog filma kako i u što je preimenovan Vito Andolini iz Corleonea — tako i u ovom slučaju obitelj­sko ime moglo im je biti Berisha ili pak Bellios, što zajedno s faktom da je očevo puno ime bilo “Adam Anastos”, još dodatno miješa stvari. Obitelj je stigla iz Kiteza, mjesta — a kako bi drugačije — nedaleko od Millijeve Korče.

Dalje znamo: odrastanje, Chicago (“slatki dom”), talent koji se prelijeva, humor, gluma, geste i grimase rođenog komičara, muzikalnost, eksplozija emisije Saturday Night Live, pa Blues Brothers u paru s Danom Aykroydom, slava, uništavanje i smrt od heroina (trideset i šest uboda u jed­noj dramatičnoj noći) u trideset i trećoj godini.

I natpis na nadgrobnoj ploči: I may be gone, but Rock and Roll lives on. Nije patetično, da odbijemo odmah endem­ske cinike, jasno je svakome tko išta pamti o Belushiju: da, natpis je (očito s ledenim predskazanjem) izabrao svjestan velike geste, ali uvijek namigujući ironično i istovremeno spram nje, spram takvog uzvišenog tona. Svejedno: da, rock’n’roll, iznad svega — i to s razlogom. Rock’n’roll, stvarni ili kao metafora, bilo puna značenja ili ispražnjena od njega danas, kao istinska vjera i zablu­da. Jer on je — kao nasljednik jazza — jedini u stanju uči­niti nevažnim nešto, i da to podcrta: to da je Belushijeva usna harmonika u bluz­tonalitetu važnija od porijekla, da ona oslobađa od porijekla. I spram umjetnikove najbliže okoline kao nositelja toga, obitelji, etničke manjinske zajednice — to, naime, da je od svih bratovština važnija bratovština bluesa — i nama naročito važno, da oslobađa od onih koji bi da ga predrasudama, izvana, smanje do mračnog klišea o nedostatku civilizacije. Ponovo: ro­kenrol — a ne (ionako uvijek prikriveno ideologizirana) papazjanija fiksiranoga identiteta, što se mjeri po krvi i lancima jedne jedine pripadnosti.

Zvuk, obećanje, radost, to da čovjek živi slobodno, da živi brzo, da bude ljudski torpedo ili kamikaza, igrač na žici i muzičar, i da u tom slobodnom letu, makar ovaj bio zapra­vo slobodan pad — i izgori. Neka u tome nezaustavljivom trku slobode, viška slobode, bude i samouništenje — ali neka bude svojom rukom, svojom voljom, a ne nametnutim pripadnostima, uskostima nepromišljenih riječi koje ubijaju, koje će jednom sigurno ubiti.

GLASOVI ZABORAVLJENIH PREDAKA

Američka Kongresna biblioteka u Washingtonu, kao sve velike biblioteke i sama ima jednu “aleksandrijsku” crtu — dijelom je zamišljena i napravljena kao neka vrsta sku­pljenog ukupnog znanja svijeta. Da pored toga ona im­plicira i gotovo apsolutnu, a trajno enigmatičnu i misti­ficirajuću ideju moći i same američke države, ne treba, pogotovo ovdje kod nas, ni posebno naglašavati. Količina knjiga, rukopisa, novina i mikrofilmova, uopće poda­taka i informacija u kompleksu golemih građevina mo­numentalne Biblioteke, građene po pravilima masonske arhitekture, dakako — tolika je da, čak i oni što ne para­noiziraju oko najveće svjetske sile, ostaju impresionirani upravo mističnim sjajem koje toliko i tako minuciozno sakupljeno znanje isijava.

Budući se bavi najrazličitijim stvarima u tom smislu i prav­cu, Biblioteka je pokrenula i stvorila nedavno jedan — go­tovo se ne može drugačije reći — čaroban projekt, a za­hvaljujući internetu dostupan sada svakome. Radi se o katalogu snimaka koje je kompanija Victor Talking Ma­chine napravila između 1901. i 1925. — s više od deset tisuća zvučnih zapisa napravljenih (danas bismo rekli “primitivnom”) tehnikom direktnog akustičkog snima­nja — umjesto mikrofona hvatanjem zvuka u golemi tuljac odakle su se zvučne vibracije direktno urezivale u metalnu ploču, kao u bakropisu. Mehanička mašina, isto tako, re­producirala je nazad snimljenu muziku ili govor.

Sasvim u skladu s idejom Amerike, kao konglomerata mi­gracija, naroda sa svih strana svijeta, s idejom nove Obe­ćane zemlje u kojoj će svi moći ostvariti slobodu uskraćenu im u vlastitim domovinama, svi emigranti doseljeni u onoj, najvećoj migraciji krajem 19. i početkom 20. stoljeća, dobili su priliku da ostave nešto kroz te snimke — muziku, govor, običaje, vjere, priče, viceve. Iako je danas, u promijenjenim odnosima i novim, osvještenijim sposobnostima čitanja i interpretacije lako primjetljiv jedan nesvjestan odnos koji je prvobitna, to će reći waspovska, bijela­anglosaksonska­pro­testantska Amerika imala kod skupljanja ovih materijala, a on je bez daljnjega imao nešto kolonijalno spram novih “urođenika”, to je samo jedan dio narativa. Osnovna, tipič­no egalitarna ideja — kako tada, tako i sada — kao i uvijek s tom velikom i kontradiktornom zemljom i kulturom jest da ipak svi vrijede i svi se broje odakle god došli te da svatko ima pravo donijeti dio svoje kulture pod taj inkluzivni, gi­ gantski nadnacionalni krov i sačuvati ga. Sasvim na toj liniji je i ovaj zvučni Babilon pohranjen u Kongresnoj biblioteci, s naslovom projekta čiju će tipičnu lakoću i konotativnu je­dinstvenost koja je zavela sve narode, prepoznati svatko kod nas: “National Jukebox” — “Nacionalni džuboks”.

Sad kad je stvar digitalizirana, u nekoliko minuta na tra­žilici sajta znatiželjniji i osvješteniji naći će se usred fanta­stične riznice. Kakvo blago je tu sačuvano, u kakvoj količini samo, to je sve zajedno teško i procijeniti, a kamoli opisati ukratko. A u našem slučaju, vidjet će se, i kakva naročita vrijednost. I inače, vjerojatno najfascinantniji dio kolek­cije, muzičke su snimke napravljene u prva dva desetljeća prošlog vijeka. Treba samo mrvu historijskog osjećaja i mašte pa da se, citatno dakako, najprije oslika mizanscena i zamisli jedan potpuno zagonetan svijet i era u kojima nastaju snimke naših pjevača. New York 1917., atmosfera kakvu je be­smrtno fiksirao Coppola u jednoj veličanstvenoj sekvenci drugog Kuma — emigranti odasvud, a najviše iz Starog svi­jeta: Talijani i Irci kao prvi i najbrojniji, pa Židovi i Nijemci, Poljaci i Letonci, Šveđani i Nizozemci. I Austrougari: mnogi od njih Slaveni — južni — Hrvati, Srbi i Slovenci. Iz rub­nih slavenskih svjetova, a tuđih kraljevstava stizali su naši ljudi, jednako kao i iz dvije susjedne državice, jedine ne­zavisne do udruživanja u zajedničku državu — Srbijanci i Montenegrini.

Iza svih većih svjetskih nacija i etnija nešto je ostalo, samo se, zbog bezbrojnih historijskih nesreća činilo da iza ovih podijeljenih pa skupljanih, suprotstavljenih, a gotovo istih, nije ostalo ništa, da su se izgubili u anoni­mnosti golemog kontinenta i kulture koja na kraju sažme ipak sve u sebe. Sve dok se, neočekivano, evo nije poja­vio projekt američke institucije i otvorio nam prva vrata od mnogih, portu za ulazak u jedan nevjerojatan svijet. U njemu pak, sakrili su se i nepoznati pjevači odavde, iz ovih naših zemalja.

Kad se čuju te prastare mono­snimke u interpretacijama, čini se čak, školovanih pjevača, prvo što se zapazi je dakako stil. Starinski ozbiljan i ukočen, koji već odavno zovemo “naivnim”, sasvim u skladu s vremenom. Ali ako je čovjek u stanju da prijeđe preko toga i čuje dublje — zapita se vrlo brzo, slušajući, zbunjeno i tronuto: odakle dolaze ti glaso­vi? Kakvu to stvarnost i prošlost nose u sebi, kakav zvuk? Ovo zvukovlje, naime, kad se susretnemo s njime ovako, nespremni, s uvijek upisanom aposteriori arogancijom onih koji misle da su čitanjem povijesti u stanju objasniti prošlost, ostajemo začuđeni i pomalo posramljeni: to što zvuk sa snimaka nosi u sebi, ne mogu objasniti knjige. Nešto je uhvaćeno tu — iskustvo, duh, zovimo kako ho­ćemo — ali nešto će zauvijek izmicati.

Podijeljena po bliskim jezicima, našla se ovdje mala skupi­na snimaka: po šest pjesama iz Hrvatske, četiri iz Slovenije i jedna iz Srbije. No tu tek, pri slušanju, počinje usud iro­nije u svoj njenoj historijskoj snazi, ona nevoljna komič­nost rođena iz tragedije svih naših zabuna. Operetski sa­mouvjereni Emilio Blažević tako kreće s budnicom “Oj, Hrvati!” — i tekstom što nakon ovog usklika u inkanta­ciji, s namah prepoznatljiva prva tri tona — prima, terca i kvinta — nastavlja s “jošte živi — riječ naših djedova!”, i na poznatu melodiju. Da, istu što ju je skoro pedeset godi­na, pod drugim, širim imenom i pripadništvom, socijali­stička Jugoslavija pjevala kao vlastitu himnu. Nije gotovo tu. Nepoznati Andraš Tavik i Draga Ilkić izvode uz tam­ buricu “hrvatske” pjesme: “Serajevsko (sic!) kolo” i — u briljantnoj tragikomičnoj završnici — “Onamo ‘namo”, tû, kako joj se tepalo, “srpsku Marseljezu”, čiji je tekst napi­sao crnogorski kralj Nikola I., a muziku Slovenac Davorin Jenko, tvorac prve srpske operete i jedan od prvih članova Srpske akademije. Tri od četiri slovenske pjeva stanoviti Obrad Đurin (u slovenskom dijelu potpisan i kao “Žurin”), izvodeći ih potpuno germanskim stilom, upravo wagneri­janski, jednako kao i božanstvenu “Što se bore misli moje”, po tekstu knjaza Mihaila Obrenovića, s njenom smirenom, tako uzorno germanskom, “švapski” logičnom akordaci­jom i melodijom Kornelija Stankovića.

Ne bi trebalo stati na ovome, na retorici današnjeg kon­dicioniranog tužno­ironijskog čitanja, budući se kroz ove čudesne snimke otvara nešto mnogo važnije. Iza njih ot­kriva se, ako nam se dozvoli semantička igra, jedan sasvim drugačiji “kult predaka” i njihova priča — velika i razuđena, rascjepkana skoro kao kontinent sam, a i dalje neispričana. Priča o emigraciji, naime, toj prvoj, naših ljudi u Ameriku. U (Novi) svijet kojem su, mnogo poslije, u kasnijoj zajedničkoj kulturi stremili ili ga na momente i jedva primijećeno u opi­sima začačkali autori u svojim tadašnjim naponima i znatiže­lji: Momo Kapor, koji je od svoje izuzetne, a manje poznate Knjige žalbi napravio mali biser nepretencioznih i kao pero lakih metatekstualnih intervencija, prošaravši je pred svako poglavlje dijelom iz nevjerojatnog priručnika Srpski radenik u Americi iz 1910.; Bogdan Tirnanić s pričom o beogradskom novinaru Momčilu Jojiću koji je “pio viski s Džonom Vejnom”, a onda uspio “nagovoriti Diznija” da mu dâ prava da objavi njegove stripove u Politikinom zabavniku; Smoje sa svojim “paron Antonjom” i našim Dalmatincima u “Jamerike”; pa Danojlić s antologijskim epistolarnim romanom Dragi moj Petroviću, Mika Oklop i njegov kultnica Blues, Vlajkovićeva Čubura negde u Kaliforniji… i možda jedva poneki još.

U našem tadašnjem modernitetu i njegovim pravilima galo­pirajuće budućnosti — a ne kako bi se pomislilo samo zbog razloga ideoloških — taj nevjerojatni skok preko Oceana, odlazak naših ljudi, nije bila tema kojom bi se itko bio du­blje bavio. Oni su nestali prvo, a onda tek, malo prije, i sada, poslije katastrofe, polako su se za kulturne kartografe po­čele objavljivati sjene imena i neobični, dosad neistraženi historijati. Snimke “Nacionalnog džuboksa”, ako išta, tje­raju na daljnje traženje, na buduću kulturnu arheologiju, radosnu i melankoličnu jednako, uvijek silno uzbudljivu, baš kao što je i svaki njen novi rezultat. Ako čovjek krene tim putem, tajna vrata se neće odmah otvoriti, naravno, ali će se barem malo odškrinuti.

Iza njih ukazat će se jedna neobična freska, oslikana po­ nešto grubom, ali ne manje sublimnom rukom, kompozicija čudesnih likova i životopisa, kao kakva “žitija” neuobiča­jenih sekularnih, emigrantskih “svetaca”. Tu su mnogi od njih, i dalje dobro sakriveni: neobjašnji­vi Đorđe Ribar čiju priču će valjda jednom netko ispričati kako valja, pa James Prvi (!) Mestrovich, višestruki heroj Prvoga svjetskog rata; John Owen Dominis, hrvatski ple­mić i, pazi sad, princ od Havaja (!); Petar Herceg Tomich iz Ljubuškog, nositelj Medalje časti za hrabrost u Drugom svjetskom ratu, sa svom pripadajućom ironijom koju mje­sto njegova podrijetla implicira i po čemu mjesto pamtimo nasuprot. Tu je i filiprotovski lik Milo Radulovich, časnik američkog zrakoplovstva rođen u Detroitu — zbog čitanja ćiriličnih novina optužen za simpatiziranje komunizma (!), oko koga je Edward R. Murrow, vjerojatno prvi veliki angažirani televizijski novinar napravio slučaj kroz koji je demaskirao paranoju čitave makartijevske ere, priču tako­ đer po kojoj je George Clooney nedavno snimio film.